Alma Peranić

(Omiš, 28. veljače 1911. – Split, 9. studenoga 1998.)

• Stariji posjetitelji splitske Opere sjećat će se reprize premijerno postavljene Donizettijeve Lucije di Lammermoor u veljači 1956. kad nije prestajao aplauz kojim je publika nakon prizora ludila pozdravljala protagonisticu Almu Peranić. Njezin snažan i zvonak lirsko-koloraturni sopran lijepe boje velikog raspona s blistavim visinama i izvanrednom lakoćom izvođenja koloraturnih ukrasa kao i urođen osjećaj za karakterizaciju lika došli su do punog izražaja. Alma Peranić rođena je u Omišu 28. veljače 1911. Zatim je došla u Split i debitirala 18. studenoga 1945. u novoutemeljenoj Operi kao Adela u Šišmišu Johanna Straussa. Odmah je angažirana kao prvi koloraturni sopran Opere Narodnog kazališta i do 1967. bila je jedna od njezinih najistaknutijih članova.
  
  U prosincu je slijedila još jedna njezina operetna uloga – Mi u Zemlji smiješka Franza Léhara. Ubrzo je svoj izniman glas stavila u službu opere. Nakon male uloge Esmeralde u Prodanoj nevjesti i znatno veće Frasquite u Carmen ostvarila je još jednu operetnu ulogu – Tijardovićevu Malu Floramye koju je pjevala više od stotinu puta, a zatim je 1949. slijedila Gilda u Rigolettu koja je na kasnijoj premijeri opere 1952. ocijenjena kao „izvrsna“. U povodu jedne izvedbe opere u Meštrovićevu Kašteletu 1955. s Antom Marušićem u naslovnoj ulozi kritičar koji se potpisuje „F.“ napisao je 5. kolovoza u Narodnom listu: „Izvrstan partner bila mu je Alma Peranić kao kćerka Gilda. Već smo na predstavi „Turandota“ uočili njen lijepi i ugodni sopran, a ova joj je partija dala mnogo više mogućnosti da istakne sve svoje glasovne kvalitete. Publika je oboje u nekoliko navrata pozdravila i nagradila spontanim i zasluženim aplauzima.“ Gildu je pjevala na nekoliko obnova u Splitu vrlo omiljenog Rigoletta.
  
  Slijedile su na premijerama 1952. Adina u Donizettijevu Ljubavnom napitku i 1954. Rosina u Rossinijevu Seviljskom brijaču te 1955. Liù u Turandot koja je dvije godine kasnije upriličena u neponovljivom scenskom okruženju na Splitskim ljetnim priredbama u neponovljivom scenskom okruženju na stepeništu, atriju, krovu i kulama Galerije Meštrović. Logična kruna u tome nizu bila je Lucia. Nije je pjevala na premijeri (pjevala je gošća Stana Lovšin) ali je njezin nastup na reprizi široko odjeknuo. Slobodna Dalmacija pisala je 24. veljače 1956.: „Ulogu Lucie, koja se smatra jednom od najtežih rola za koloraturni sopran, kako u pogledu muzičke interpretacije, tako i u pogledu glumačko-psihološkog nijansiranja, Peranićka je na jednoj i na drugoj predstavi donijela iznad svakog očekivanja. Svojim svježim organom ona je tih večeri naprosto oduševila prisutnu publiku, a naročito je iznenadila solidno otpjevanom kadencom iz trećeg čina.“
  
  Snagom svoga koloraturnog umijeća Alma Peranić nosila je glavne uloge ali je isto tako bila atraktivna lirska Puccinijeva Liù u Turandot, kao što je u Verdijevu Krabuljnom plesu, prema Slobodnoj Dalmaciji 19. travnja 1958. „ponegdje kompliciranu dionicu paža Oskara ostvarila ukusno i rutinirano, davši jednu od boljih pjevačkih uloga večeri.“ U studenome 1958. Alma Peranić pjevala je Petricu u Đerdanu Jakova Gotovca.
  
  Kruna njezina lirsko-koloraturnog repertoara bila je Violetta u Traviati. Kad ju je pjevala u prosincu 1959. Željko Rapanić kratko je napisao 29. prosinca u Slobodnoj Dalmaciji da je „imala dosta uspjelih, ali i poneko nedotjerano mjesto.“ No u povodu 120. obljetnice podizanja HNK-a Split nakon što je u članku s naslovom Dvije sjajne splitske Violette u Slobodnoj Dalmaciji 3. studenoga 2013. nabrojio neke velike interpretkinje toga zanosnog i složenog lika, Tonći Šitin nadahnuto je napisao: „U sjeni takvih veličina, poput kamelije, skrila se naša Alma Peranić. Nakon samo jedne orkestralne probe uskočila je u kostim Violette 20. listopada 1953. Nije iz njega izlazila gotovo 15 godina! Ne može se sa sigurnošću kazati koliko je iz svog privatnog života unijela u taj lik, a koliko je sa scene ponijela u svoju intimu. Ostaje u sjećanju onaj magični lanac koji veže glazbu, glumu i doživljaj u nerazdvojno jedinstvo. Utapanje u sudbinu Violette do te mjere je bilo fascinantno da su i suze i bol, svaki atom unutrašnje snage bili predani tom zanosu. I nikad više tog osjećaja ….Iz njezine partiture prepisujem riječi koje je drhtavim rukopisom upisivala: “Ah zbogom, drage sanje mojih mladih prošlih dana, ni sreća ni mladost za mene već ne cvjetaju. Ah, svemu, sad svemu je kraj.” Možda bi Alma danas poput velike Natalie Dessay mogla kazati da je Violetta za nju izgubljena djevojka, ona s njom svaki put iznova putuje i osjeća da čak i lijepi glasovi u tijelu koje je ravnodušno i bez vatre ne prelaze rampu. Za svaku izgovorenu riječ imala je prodoran a plemenit glas s čudesnom melankolijom koja osvaja, sjajne kolorature, emocionalnim i dramatskim duhom kao ‘tour de force’ svojih interpretacija. Dolazile i odlazile Traviate, ugledne umjetnice sa zavidnom pjevačkom rutinom, informirane, nagledane, ali malo sam susretao tako lirski profiliranih senzibilnosti, nikad više takvog udara na naša mlada srca kao od neumrle Alme. To je glas, kako bi kazao Herder, „moć duše“.“
  
  Alma Peranić isticala se i kao Musetta u Puccinijevoj La Bohème te kao Oretta i Serenela u Marku Polu Ive Tijardovića.
  
  Alma Leandra Bernardina Peranić, neponovljiv koloraturni sopran splitske Opere, umrla je u Splitu 9. studenoga 1998. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri