Franjo Paulik

(Virovitica, 5. studenoga 1921. – Zagreb, 10. siječnja 1995.)

• Posve je prirodno da netko ostvari međunarodne uspjehe pjevajući u velikim i glavnim ulogama, ali kada to uspije pjevaču tzv. karakternog faha znači da je riječ o izvanserijskom umjetniku. Takav je bio Franjo Paulik. Bio je najbolja potvrda poznate maksime Stanislavskog da nema malih i velikih uloga nego malih i velikih glumaca. Jer Paulik je bio jednako velik u velikoj ulozi Don Jeroma u Vjenčanju u samostanu ili u maloj – krijumčara Dancaira u Carmen. Svaka uloga u njegovu bogatom i vrlo raznolikom repertoaru bila je više od jednostavnog pjevanja i glume, bila je lik u svoj njegovoj cjelovitosti, okarakteriziran minimalnim ali samo njemu pripadajućim naznakama, osebujan, prepoznatljiv i neponovljiv. Široj publici ostat će ponajprije u sjećanju kao komični Vašek u Prodanoj nevjesti, najvjerniji kazališni posjetitelji dat će prednost dramatskom Šujskom u Borisu Godunovu.
  
  Međunarodna kritika s jednakim je oduševljenjem pratila sve njegove kreacije u operama s kojima je svojedobno zagrebačka Opera gostovala po svijetu, a teško bi bilo naći jednu u kojoj nije nastupio. Pjevao je tako na velikim kazališnim i festivalskim scenama Londona, Pariza, Bečke državne opere, Berlina, napuljskog Teatra San Carlo, venecijanskog La Fenice, Tokya, Holland festivala, Edinburškog festivala, Dubrovačkih ljetnih igara, Internacionalnih svibanjskih svečanosti u Wiesbadenu, Atenskog festivala, Splitskog ljeta, Rimske opere, Stockholmske kraljevske opere, nastupao je u Monte Carlu, Ženevi, Barceloni, Firenzi, Osaki, Lausanni, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Kairu i dr. U Teatru nacija u Parizu 1961. u šest je večeri nastupio u devet uloga, i kao Šujski u tandemu s Miroslavom Čangalovićem 25 puta izlazio pred zastor. Pariški kritičari smatrali su da mu duguju uzvišene trenutke i za kreaciju Bezazlenog, u kojoj je taj divni umjetnik u dvije male scene pokazao sav transcedentalni značaj, istinsko lice ruske duše, tragičnu sudbinu ljudskosti. Poslije Don Jeroma proglasili su ga muškom zvijezdom ansambla.
  
  U Monacu su mu klicali bravo za gorčinu dramatičnosti njegova Šujskog donesenog velikom prodornošću. Njegov Truffaldino u operi Zaljubljen u tri naranče bio je senzacija za venecijansku publiku: njegov do savršenstva utjelovljen Eroška u Knezu Igoru, skroz naskroz istinit i živ, osvajao je gledatelje u mnogim zemljama na dva kontinenta u kojima su zagrebački umjetnici izvodili Borodinovu operu. Bečka je kritika za njegova Galicina u Hovanščini pisala da služi na čast Musorgskom, a Dmitrij Šostakovič mu je poslije nastupa u toj ulozi u Edinburghu rekao, da u svojoj zemlji nije čuo tako dobru interpretaciju i na njoj mu je zahvalio. Salzburškoj se kritici osobito i izvanredno svidio kao Don Jerom, za Vašeka je dobio Medalju Bedřicha Smetane Ministarstva Čehoslovačke republike i Povelju praškog Národnog divadla, i od japanske carice zlatna puceta za manšete i iglu za kravatu kad ga je pjevao na koncertu za Hirošimu. Slovenska kritika pisala je da je ostvario sjajan lik dobrog vojnika Švejka u istoimenoj operi američkog skladatelja Roberta Kurke (1921-1957) s prirodnom, neusiljenom komikom i potresnim lirskim mjestima, što mu je davalo dragocjenu tragikomičnu notu. Naravno, to je samo mali dio hvalospjeva koji su pratili Paulikove nastupe.
  
  A ta velika karijera koja je jednakim sjajem trajala više od četrdeset godina počela je malo neobično. Kad je iz Virovitice, u kojoj je rođen 5. studenoga 1921., došao u Zagreb, postao je član zbora Hrvatskoga narodnog kazališta i istodobno je učio pjevanje kod poznatih pedagoga Lee Vomačke i Rudolfa Župana, te na Muzičkoj akademiji kod Lava Vrbanića. I onda je istaknuti operetni i karakterni tenor Milan Šepec otišao u mirovinu i valjalo mu je potražiti nasljednika. Veliki dirigent Milan Sachs, koji je dobro znao mogućnosti svakoga člana zbora, pozvao je Paulika na audiciju za solista. Paulik je suvereno otpjevao desetak arija. Vrlo zadovoljan Sachs je zatim pozvao intendanta Ivu Tijardovića, i dirigente Đorđa Vaića, Jakova Gotovca, Berislava Klobučara i Mladena Bašića i zatražio da sve to još jedanput pred njima otpjeva, a neke posebno teške odlomke i ponovi. Sutradan je sve to otpjevao i na pozornici. Zatim mu je Sachs dao nekoliko dana odmora i promaknuo ga u solista.
  
  I tako je nakon četiri godine pjevanja u zboru Franjo Paulik 10. studenoga 1946. debitirao kao Rodolfo na reprizi obnovljene Puccinijeve La Bohème s Dragicom Martinis kao Mimì. U veljače 1947. pjevao je Vašeka u Prodanoj nevjesti i opet je Milan Sachs odlučio o njegovoj karijeri. Jednostavno ga je 1950. prebacio iz ljubavničkog u karakterni fah (iako je otpjevao i Pinkertona u Madame Butterfly i, poslije, 1959. Vojvodu od Mantove u Rigolettu) i tako odredio njegovu umjetničku budućnost. Ispravno je prosudio da tada tridesetogodišnji Paulik ima fantastičan kreativni dar ali isto tako znatan glasovni potencijal i vitalnost što je, protivno nekim pogrešno ustaljenim mišljenjima, itekako potrebno za taj fah. Nastao je tako Vašek, kojega je na sceni i koncertima pjevao više od tisuću puta, i koji je prvi iz bogate galerije Paulikovih likova obilježio hrvatsku glazbu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Franjo Paulik je postao genijalnim nositeljem toga repertoara i nikada se nije pokajao što je Sachs pokazao toliku dalekovidnost. Postao je protagonistom onih kazališnih događaja, kada iznimna osobnost umjetnika ruši sve barijere između scene i gledališta, kada snaga njegove umjetnosti uranja izravno u srce slušatelja i veže ga uza sebe čvrstim nitima koje se ne lome ni onda kada se zastor spusti i upale svijetla, kada nakon pregnantnog scenskog doživljaja nastupi duboka šutnja i tek se zatim prolomi pljesak. Tko od onih koji su stupili na scenu nije poželio taj trenutak? A trenuci šutnje koji bi slijedili nakon prizora Borisa i Šujskog kad je Borisa pjevao Miroslav Čangalović bili su najbolja potvrda toga.
  
  Franjo Paulik svoje likove klesao je jednim potezom. Pouzdajući se u instinkt koji ga nikada nije prevario, u trenutku bi shvatio lik i pronašao za njega adekvatan izraz. Potpuno vladajući glazbenom komponentnom, ne imajući nikada nikakvih pjevačkih ni glasovnih problema, mogao se posve prepustiti izradi njegova karaktera. Imao je izrazit smisao za komiku koja nikada nije prelazila u grotesku, ali i ništa manje snažan dramski naboj. Uvijek svjež, zanimljiv, originalan ostavio je za sobom bogatu galeriju likova koji svaki progovara vlastitom izražajnošću. Postigao je savršen spoj tona i riječi, pjevanja i glume, i postao veliki pjevač-glumac. Obasipali su ga ponudama za nastupe, nerijetko mu nudeći angažmane u velikim kazalištima, ali on je ostao vjeran svojoj matičnoj kući Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu i bio jedan od onih umjetnika koji su zagrebačkoj Operi davali sjaj i njezin ugled pronosili svijetom.
  
  Onih prvih poslijeratnih godina kritički su osvrti bili rijetki. Pisalo se uglavnom samo o premijerama i gostovanjima uglednih inozemnih umjetnika. Tako je u Narodnom listu u osvrtu na premijeru obnovljene opera Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija poznati glazbeni kritičar Nenad Turkalj 25. travnja 1950. napisao: „Dobrim kreacijama grubijana pridružio se i Franjo Paulik ostavši kroz cijelu predstavu u ukusnom i nepretencioznom stilu svoje buffo-uloge. Muzički ju je dobro riješio, vladajući suvereno svojim glasovnim mogućnostima. Izvrsnu komičnu figure Filipeta donio je s potrebnim južnjačkim temperamentom.” Vjesnik 19. travnja 1951. u članku Uspjeh mladih pjevača autora koji se potpisuje „T.” navodi: „Treći pjevač. Franjo Paulik, povećao je ulogom Vašeka svoj repertoar odlično izvedenih karakternih likova. Njegova komika bila je decentna, a isticala se originalnom interpretacijom i izrađenim detaljima.”
  
  Franjo Paulik nastupao je na premijerama, najčešće u manjim ulogama, ali je već u studenome 1951. pjevao iznimno zahtjevnu ulogu Govornika na reprizi Brittenove Lukrecije, u lipnju 1952. Sokoloviaća u Nikoli Šubiću Zrinjskom, u rujnu 1952. Rinuccia na premijeri Giannija Schicchija, a u listopadu Alfreda na premijeri Šišmiša Johanna Straussa koji je postigao velik uspjeh. Pišući o vrlo uspjelim ostarenjima Nade Tončić i Nonija Žuneca Turkalj je u Narodnom listu 8. studenog 1952. napisao: „Isto tako uspjela je i kreacija Alfreda, koga je Franjo Paulik donio s mnogo živosti, pjevački adekvatno i glumački uvjerljivo.” Slijedili su između ostalih urar Torquemada na premijeri Ravelovog Sata Španije. Beppo u Pagliaccima, Kormilar u Ukletom Holandezu, Schubert u opereti Tri djevojčice, dražbovalac Sellem u Životu razvratnika Stravinskog, antologijski Eroška u Knezu Igoru, zborovođa na praizvedbi Zlata Zadra Ivana Brkanovića za kojim je slijedio Herod na premijeri Salome. Kritičar Vjesnika koji se potpisuje „(lž)” [Lovro Županović] kratko je 18. lipnja 1955. nakon pohvala izrečenih protagonistici Nadi Tončić i nositelju uloge Jochanaana Ivanu Franclu napisao: „Franjo Paulik kao Herod pridružio im se kao dostojan partner, čineći s njima savršenu cjelinu (izvrsni prizor straha!)” Turkalj je 26. lipnja u Narodnom listu bio mnogo dulji. Napisao je: „Franjo Paulik dao je do danas svoj najvrijedniji nastup u velikoj i veoma teškoj partiji Heroda. I ovdje moramo odmah naglasiti, da njegov organ ne odgovara toj ulozi, I to je jedna komponenta, koja disonira u njegovoj kreaciji. Ali izvanrednom muzikalnošću i nevjerojatno prodornom glumačkom gestom on je svladao tu ulogu upravo savršeno, oblikujući u punom smislu, i s ljepotom nebrojenih karakterističnih detalja igre i intonacije zaista Straussovog Heroda. To je kreacija koju ćemo pamtiti kao jedno veliko i zasluženo dostignuće talentiranog scenskog umjetnika.”
  
  Za Herodom slijedili su Cassio u Otellu, Talijan u Angelique Jacquesa Iberta, Mlečanin na praizvedbi Labinske vještice Natka Devčića, Ribar u Slavuju Stravinskog, Junije Brut na praizvedbi Koriolana Stjepana Šuleka i 16. ožujka 1959. vrhunac u njegovu radu – Don Jerom u Vjenčanju u samostanu Sergeja Prokofjeva. Bila je to velika predstava zagrebačke Opere, pravi dragulj koji ju je odveo na nekoliko velikih inozemnih gostovanja. Dirigirao je Mladen Bašić, režirao Kosta Spaić a prelijepa stilski elegantna scenografija i kostimi bili su djelo Vjenceslava Richtera i Inge Kostinčer-Bregovac. Kritičari su se raspisali pohvalama. Andrija Tomašek u Vjesniku 22. ožujka ustvrdio je da „sigurno ne ćemo pogriješiti ako potvrdimo da je u liku Don Jeroma, seviljskog plemića, Franjo Paulik našao svoju životnu ulogu. Psihološki proživljeno, glumački u detalje razrađeno i pjevački u izvrsnoj buffo maniri Paulik je tu tešku i eksponiranu ulogu interpretirao ležerno i uvjerljivo.” Siniša Hrestak napisao je u Studentskom listu 24. ožujka: „Od izvođača Franjo Paulik (Don Jerom) je pokazao najviše glumački i pjevački. Izvanredno tešku ulogu svladao je Paulik s lakoćom, stvorivši veliku kreaciju koja je rasla iz slike u sliku.” Zagrebačka Opera krenula je uskoro na gostovanje u Beograd a Franjo Paulik pjevao je svih pet večeri u Angelique, Koriolanu, Labinskoj vještici, Otellu i Vjenčanju u samostanu. Ugledni beogradski kritičar Branko Dragutinović napisao je u Borbi 7. travnja 1959.: „Izvanredni karakterni glumac i izraziti tenor-buffo, operski umetnik na vrhuncima svojih izražajnih mogućnosti, Franjo Paulik (Don Jerom) ostvario je svoju životnu rolu, sazdanu na moćnoj sintezi vokalnih i glumačkih sredstava i datu s velikim scenskim temperamentom u živim i svežim bojama.”
  
  Važno je značenje Franje Paulika u promicanju glazbe hrvatskih skladatelja pa su posebno poglavlje u njegovom četrdesetogodišnjem umjetničkom djelovanju njegovi nastupi u hrvatskim operama. I na tom je području njegov doprinos nemjerljiv. Svojom umjetničkom osobnošću često je nadahnjivao skladatelje da pišu za njega, i vrhunac je u tome Don Perlimplin u operi Ljubav Don Perlimplina Mire Belamarića zabilježen u cijelosti na CD-u, „čist u zatvorenom svijetu svoje starosti, uplašen i zbunjen pred novim spoznajama, smiren pred žrtvovanjem sebe sama, opsesioniran težnjom da osjećaj vlastite besmrtnosti nadomjesti maštom”, kako ga je opisala Erika Krpan u Vjesniku.Taj Perlimplin, satkan u širokoj lepezi osjećaja i raspoloženja, od fine salonske komike do duboke tragedije, koji je postao neke vrsti sintezom Paulikova umijeća, dojmljiv do potresnosti, muzički čist i glumački snažno profiliran donio mu je jednoglasno Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski za ostvarenje u djelima hrvatskih autora u 1975. godini.
  
  Franjo Paulik ostvario je dvadesetak uloga u djelima hrvatskih autora, većinu na praizvedbama ili prvim hrvatskim izvedbama. Već spomenutima dodajmo Pepina u Starom mladiću Tihomila Vidošića, likove u jednočinkama Ive Lhotke-Kalinskog i Dragutina Savina a pogotovo glavne uloge Kuge u Opsadnom stanju i Stanara u Novom stanaru Milka Kelemena, kojega je na njemačkom jeziku pjevao i na Bečkim svečanim tjednima. Teško je uopće isticati pojedine uloge iz repertoara Franje Paulika koji nije poznavao stilskih ni vremenskih granica, jer je svaka od njih bila doživljaj za sebe. Ipak spomenimo kao posebno uspjele, uz one koje smo ranije naveli, i Frantza u Hoffmannovim pričama Jacquesa Offenbacha, Nerona u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje, Pedrilla i Monostatosa u Mozartovim operama Otmica iz saraja i Čarobna frula, Triqueta u Evgeniju Onjeginu, Anatola Kuragina u Prokofjevljevu Ratu i miru. Odrpanca u Šostakovičevoj Katarini Izmajlovoj, Spolettu u Puccinijevoj Tosci, Incroyablea u Giordanovom Andréu Chénieru. Valja istaknuti i njegove posebno uspjele nastupe u vokalno-orkestralnim djelima Arthura Honeggera, Igora Stravinskog i Carla Orffa.
  
  Franjo Paulik, veliki umjetnik hrvatske glazbeni scene koji je i iz malih uloga stvarao velike kreacije, umro je u Zagrebu 10. siječnja 1995. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri