Ratimir / Ratko / Radko Delorko

(Zemunik pokraj Zadra, 19. studenoga 1916. – Essen-Kettwigen, 25. srpnja 2002.)

• Ratko (Ratimir) Delorko rođen je u Zemuniku pokraj Zadra 19. studenoga 1916. U Zagrebu je završio Visoku ekonomsko-komercijalnu školu, a pjevanje je učio privatno kod Pavla Mariona Vlahovića i Lava Vrbanića, zatim u Beču kod Tina Pattiere te u Milanu. Debitirao je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 19. listopada 1946. na obnovi Seviljskog brijača. Kako su se tada kritike objavljivale i do dva tjedna nakon izvedbe, u osvrtu kritičara Muzičkih novina I. K. teško čitljiva datuma u studenome čitamo: „U ulozi grofa Almavive nastupio je po prvi put na opernoj pozornici Ratimir Delorko, koji je u svom nastupu pokazao mnogo smisla za taj rad. Delorko ima ugodni, mekani lirski tenor, koji će se češćim nastupima sigurno razviti i u intenzitetu. Kretanje mu je na pozornici nenamješteno i prirodno, a to je veoma važan preduvjet za uspješan rad na sceni.“ Koliko je taj debi bio uspješan svjedoči i to da su mu se ubrzo povjeravale glavne i vrlo zahtjevne uloge. Tako je na obnovi Rigoletta u svibnju 1947. pjevao Vojvodu od Mantove. Kritičar Narodnog lista smatrao je 5. lipnja da „njegov lirski tenor treba još da se razvije u jačini kako bi mogao zadovoljavati potrebama opernog pjevanja“. Očito su nadležni u Operi bili drukčijeg mišljenja i smatrali da tim potrebama udovoljava pa je u studenome 1947. preuzeo od Josipa Gostiča ulogu Hoffmanna u Hoffamannovim pričama, u travnju 1948. pjevao je Stojana na premijeri Koštane Petra Konjovića, u listopadu Don Ottavija u Don Giovanniju također nakon Gostiča.
  
  Bio je jedan od tumača Rodolfa u omiljenoj Puccinijevoj La Bohème, od Gostiča je preuzeo i Sobinjina u premijerno postavljenom Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke, pjevao je Janka u Prodanoj nevjesti s Dragicom Martinis i naposljetku je u prosincu 1949. nastupio u obnovljenoj izvedbi Donizettijeva Don Pasqualea. Stavljajući ga na prvo mjesto kritičar koji se potpisuje „V.“ pisao je u Narodnom listu 17. prosinca: „Kao Ernesto, Delorko je dokazao da se pjevački razvija. Njegov je topao tenor mnogo dobio na prodornoj snazi. Iako Ernesto nije 'bufo' lik, on ipak treba da bude u skladu sa stilom takve opere, a to nije pošlo za rukom Delorku, koji je svu pažnju obratio isključivo pjevačkom momentu.“
  
  U Delorkovu repertoaru slijedili su Pinkerton u Madame Butterfly, Grof Riccardo na obnovi Wolf-Ferrarijeve opere Četiri grubijana te Govornik na premijeri Lukrecije Benjamina Brittena koja je unijela dah Europe u hrvatsku opernu reprodukciju. Pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Vlade Habuneka s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi bila je to velika predstava, u kojoj se, prema pisanju Nenada Turkalja u Vjesniku 17. svibnja 1951. „osobito isticalo odlično muziciranje obaju korusa (Janja Hanžek i Ratimir Delorko) koji su imali pjevački najteže uloge“. I Delorkovu stalnom angažmanu – prije toga je godinu i pol bio honorarno zaposlen – u zagrebačkoj Operi koji je potrajao od 6. studenoga 1947. do 1. ožujka 1951. došao je kraj. Za vrijeme angažmana gostovao je 1949. u Zürichu i Frankfurtu.
  
  Od 1952. do 1954. Delorko je bio angažiran u Bernu i 1954./1955. u Innsbrucku. Tada nastaju i njegove prve snimke za gramofonsku tvrtku Remington, 1952. kompletna Madame Butterfly i 1953. odabrani prizori iz La Bohème. Od 1955. do 1962. bio je stalni član Državne opere u Hamburgu i od 1959. do 1962. stalni gost Opere u Frankfurtu. Godine 1956. za Deccu je sudjelovao u snimci kantate nazvane „concerto scenico” Trionfo di Afrodite Carla Orffa pod ravnanjem glasovitoga Eugena Jochuma, a 1957. za Remington bio je solist u Verdijevu Requiemu. Godine 1961. nastupio je na festivalu Maggio Musicale Fiorentino kao Matteo u Artabelli Richarda Straussa, godinu dana poslije gostovao je u Covent Gardenu i na festivalu u Edinbourghu. Od 1963. do 1975. bio je član Njemačke opere na Rajni u Düsseldorfu i Duisburgu, gdje je nastavio gostovati do 1982.
  
  Delorko je gostovao na gotovo svim važnijim opernim pozornicama u Njemačkoj, zatim u Parizu, Rimu, Firenci, Londonu, Amsterdamu, Haagu, Antwerpenu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Oslu, Bruxellesu, Teatru Colon u Buenos Airesu i drugima. Nastupao je i kao koncertni, oratorijski pjevač. Svojim lijepim lirskim tenorom velike nosivosti i blistavih visina, stekao je najveća međunarodna priznanja kritičara. Hvalili su ne samo njegovu majstorsku vokalnu tehniku, ujednačenost glasovnih registara i muzikalnost nego i, posebice, odnjegovano umijeće belkanta te smisao za stilski i scenski dotjerane interpretacije likova.
  
  Ratimir Delorko ostvario je opsežan repertoar u rasponu od klasičnih, preko romantičkih, do suvremenih opera. Uz spomenute uloge istaknuo se i kao Cavaradossi u Tosci, Alfredo u Traviati, Don Carlos, Don José u Carmen, Tamino u Čarobnoj fruli, Belmonte u Otmici iz saraja, Ferrando u Così fan tutte, Fenton u Verdijevu Falstaffu, Mozartov Titus, Nurredin u Bagdadskom brijaču Petera Corneliusa, Lyonel u Flotowljevoj Marti, Henry u Šutljivoj ženi Richarda Straussa i Flamand u njegovu Capricciu, Dvořákov Dimitrij, Slikar u Lulu Albana Berga i Princ u operi Sergeja Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče. Kao koncertni pjevač bio je osobito cijenjen po izvedbama tenorskih dionica u Pasijama Johanna Sebastiana Bacha, Mozartovu i Verdijevu Requiemu, oratoriju Krist na Maslinovoj gori Ludwiga van Beethovena, zabilježenome u izdanju Musical Masterpiece Society te njemačkih i hrvatskih solo-popijevaka. Nakon završetka pjevačke karijere posvetio se pedagoškom radu.
  
  Jedan od hrvatskih pjevača s najvećom međunarodnom karijerom, Ratimir Delorko, umro je 25. srpnja 2002. u Essen-Kettwigenu u Njemačkoj.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri