Josip Šutej

(Vinica u općini Črnomelj, 21. studenoga. 1920. – Zagreb, 3. studenoga. 2006.)

• Zanimljiv je početak karijere još jednog slovenskog tenora koji je obilježio hrvatski operni život – Josipa Šuteja. Šutej je rođen 21. studenoga 1920. u Vinici u Beloj krajini, zavičaju Otona Župančiča. Pjevanjem se počeo baviti u gimnaziji u Novome Mestu, gdje mu je profesor bio Ferdo Juvanec ml. (1908-1978), budući violist Slovenske filharmonije, i nastavio u Ljubljani, dok je bio na prvoj godini prava, kod poznate pjevačke pedagoginje Angele Trost (1883-1962). Kako je želio prijeći na agronomiju, a tog studija u Ljubljani nije bilo, došao je godine 1943. u Zagreb. U nekom je društvu pjevao Ave Mariju i toliko se svidio da su ga odmah poslali glasovitoj mezzosopranistici Ančici Mitrović na dalju izobrazbu. Ona se s njime oduševila, a zainteresirao se za njega i Boris Papandopulo, tada ravnatelj Opere Hrvatskog državnog kazališta. Kako kao Slovenac nije imao odgovarajuće dokumente, nije mogao ići na školovanje u Salzburg pa je ostao u Zagrebu gdje je zarađivao za život uz pomoć dobrih ljudi – radio je kao pomoćni skladištar kod poznatoga tvorničara bombona Vilima Bizjaka (tvornica Kraš nastala je od njegove prerade keksa i od prerade čokolade tvornica Union i Mirim) i učio.
  
  U Društvu Zagrepčana jednom je s baritonom Milanom Bručićem, budućim članom zagrebačke Opere, otpjevao duet iz La Bohème i zapeo za uho i oko intendantu HNK-a u Osijeku poznatome dirigentu Ivanu Štajceru (1909-1980). On ga je pozvao u Osijek i preporučio svojemu suradniku dirigentu Nikoli Jerolimovu (1906-1965) a on ga je pripremio za debi u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára 1944. godine. Šutej je zatim pjevao Beppea u Leoncavallovim Pagliaccima i spremao Toscu. Ratni događaji poremetili su osječki operni život i mladi je tenor došao u Zagreb. Ali je ostao povezan sa Štajcerom i kad je on 1947. postao dirigent u sarajevskoj Operi redovito ga je pozivao na gostovanja i spremao s njime važnije projekte. Tako je Šutej s ansamblom sarajevske Opere godine 1951. s velikim uspjehom gostovao na Dubrovačkim ljetnim igrama u Tosci.
  
  Nakon osječkih ratnih početaka u opereti i manjoj opernoj ulozi, Šutej je u siječnju 1946. nastupio u HNK-u u Zagrebu u maloj ulozi pastira Nanda u obnovi opere U dolini Eugenea d'Alberta (1864-1932), njemačkog skladatelja i pijanista rođenog u Škotskoj od oca Nijemca francuskog podrijetla i majke Engleskinje, u režiji Josipa Križaja. Zatim je pjevao Janka u Prodanoj nevjesti – i odmah je angažiran. U studenome 1946. nastupio je u ulozi Rodolfa na obnovi Puccinijeve La Bohème pod ravnanjem Milana Sachsa s Nadom Tončić kao Mimì. Slijedili su Pinkerton u Madame Butterfly, Prvi zatočenik u Fideliju, Vojvoda od Mantove u Rigolettu, Ruiz na premijeri Trubadura, Mirko u Tijardovićevoj Maloj Floramye i već potkraj 1948. Mića u Eri s onoga svijeta. Tako je nastavio tradiciju slovenskih tenora tumača te iznimno složene uloge. Njegov lijep glas, velika muzikalnost i smisao za scensko oblikovanje lika došli su u njoj do potpunog izražaja. Možda je Ero bio i njegova najvažnija uloga, jer ga je pjevao više od tristo puta. Interpretirao ga je na svim pozornicama tadašnje države, često u premijernim postavama, i na inozemnim gostovanjima jugoslavenskih opernih ansambala. Nakon premijere u ljubljanskoj Operi s njezinim je ansamblom godine 1964. gostovao u Moskvi i Kijevu, te u Klagenfurtu. S ansamblom sarajevske Opere pjevao ga je u Plovdivu, s riječkom Operom u Trstu, sa zagrebačkom Operom na Ljetnoj pozornici na Topčideru u Beogradu, a zatim i u Berlinu.
  
  Nakon Miće pjevao je Bezazlenog u Borisu Godunovu. A onda je iz privatnih razloga, a i zbog izvrsnih uvjeta 1950. otišao u Operu tada Narodnoga kazališta na Rijeci. Riječki operni život pod ravnateljem Opere Borisom Papandopulom i suradnjom s Lovrom Matačićem u to vrijeme bio vrlo bogat. Šutej je najprije početkom 1950. pjevao je Miću, Rodolfa u La Bohème i Janka u Prodanoj nevjesti. A onda su slijedile premijere: u ožujku 1950. Pinkerton u Madame Butterfly s Marijom Podvinec, u svibnju 1950. Mirko u Maloj Floramye, u listopadu Carmen pod ravnanjem gosta iz Ljubljane dr. Danila Švare s Nadom Auer u naslovnoj ulozi, u prosincu princ Sou-Chong u Zemlji smiješka pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Slavka Midžora. Šutej se razvio u prvoga tenora, protagonista premijernih realizacija i nositelja repertoara.
  
  Godinu 1951, Šutej je počeo nastupom na koncertu s odlomcima iz Verdijevih opera u povodu 50. godišnjice skladateljeve smrti, a u veljači je nastupio na premijeri Cavallerije rusticane. Novine Riječki list pisale su 25. ožujka 1951.: „Šutej u nizu svojih dosadašnjih kreacija (Ero, Pinkerton, Cavaradossi, Don José), sad kao Turiddu, držeći dosad kroz dvije godine gotovo sav tenorski repertoar napredujući glasovno i glumački, mogao je savladati tu istaknutu tenorsku dionicu lakoćom i svježinom glasa, dramskom izražajnošću i sigurnošću istaknuvši brutalitet u duetu sa Santuzzom, ležernost u napitnici sa zborom i toplinu u oproštaju s majkom. Nešto nesigurno i nejasno otpjevao je 'sicilianu', možda i zato što je bio smješten u lijevom kutu scenske pozadine.“
  
  U svibnju 1951, Šutej je pjevao jednu od najtežih i najljepših tenorskih uloga – Riccarda u Krabuljnom plesu. Kritičar koji se potpisuje „nip“ [Nikola Polić ?] napisao je 17. svibnja u Riječkom listu: „Josip Šutej, glasovno sjajno raspoložen, dao je Rikarda zanosno u prvoj slici (nešto spori tempo). Naročito je uspio finale ove slike, koji mnogi smatraju banalnim i operetnim, ma da je tu upravo izražena Verdijeva pustopašnost. Tešku baladu u drugoj slici otpjevao je s lakoćom, a osobitu je ležernost istaknuo u podrugljivom kvintetu sa zborom. Najsjajniji je moment imao u trećoj slici, gdje su on i Lenkovićka (Štefanija, op. a.) zaista potpuno ispunili želje Verdijeve partiture. U umiranju (V. slika) djelovao je potresno. Neke je točke u II. slici pjevao 'a mezza voce'“
  
  Josip Šutej neumorno je stvarao nove uloge i nizao premijere. U lipnju 1951. pjevao je Adela u operi Adelova pjesma Ive Paraća. U veljači 1952. na obnovi La Bohème pod ravnanjem Zdenka Peharde pjevao je Rodolfa sa Zlatom Butković, a u travnju Alfreda na obnovi Traviate pod ravnanjem Stanka Šimunića sa Štefanijom Lenković u naslovnoj ulozi.
  
  Godina 1953. počela je u Narodnom kazalištu na Rijeci u vedrom tonu. Potkraj siječnja premijerno je izveden Šišmiš Johanna Straussa. Dirigent Lovro Matačić uz suradnju Zdenka Peharde i redatelja Antona Korena okupio je uz Šuteja i druge najbolje soliste riječke Opere: Nadu Auer. Milana Pihlera, Anatola Manoševskog i Irmu Demoris. U osvrtu pod naslovom Vedrina i sjaj na opernoj pozornici kritičar Joža Požgaj napisao je u Riječkom listu 5. veljače da je „Josip Šutej s mnogo poleta, pjevački svježe, dobrom glumom i dikcijom igrao Eisensteina.“ Eisensteina je poslije pjevao i u Zagrebu na premijeri godine 1966. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Andréa Diehla i na posljednjoj predstavi 31. siječnja 1967. prije zatvaranja te velike kuće HNK-a radi temeljita preuređenja i obnove zgrade.
  
  Šutejevo riječko razdoblje bilo je vrlo plodno. U Rijeci ga je 1951. slušao ravnatelj ljubljanske Opere Danilo Švara i pozvao ga u Ljubljanu za premijeru Carmen, u kojoj je u dvije sezone nastupio tridesetak puta. U Rijeci je 1951. dobio sina, našega i u svijetu poznatoga dirigenta Vjekoslava Šuteja (1951-2009). Bio je priznat i cijenjen, i u krugovima poštovatelja njegove umjetnosti s nevjericom je primljena vijest da se vraća u Zagreb. Već je u Zagrebu 1952. gostovao kao Riccardo, Cavaradossi i Ero a u prvom dijelu godine 1953. kao Riccardo i Cavaradossi. U angažman je stupio 1953. I na radost svojih riječkih obožavatelja zadržao se samo jednu sezonu, 1953./54., svojemu repertoaru dodao Bojana u Gotovčevoj Morani i Juranića u Nikoli Šubić Zrinjski i vratio se u Rijeku. U sezoni 1953./1954. Narodno kazalište na Rijeci prozvalo se Narodno kazalište „Ivana Zajca“. Šutej je nastavio pjevati Mirka, Don Joséa, repertoaru je dodao Massenetova Werthera, Miljenka na premijeri opere Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića (1911-1994) pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Ede Verdonika. U travnju 1955. nastupio je u ulozi Geralda na premijeri opere Lakmé Lea Delibesa s nezaboravnom novom zvijezdom Micom Glavačević u naslovnoj ulozi, u siječnju 1956. pjevao je Janka na premijeri Prodane nevjeste, u listopada 1956. Ivu u Gotovčevu Đerdanu, u siječnju 1957. Vojvodu od Mantove u Rigolettu, a u ožujku 1957. pod Papandopulovim ravnanjem u režiji Tita Strozzija s Janom Pulevom u naslovnoj ulozi bio je zavodnički saski grof Maurizio u operi Adriana Lecouvreur. Zatim je u listopadu pjevao Lenskog u Evgeniju Onjeginu i Manrica u Trubaduru. Ostvario je i neke operetne uloge: Lilo-Tara na premijeri Havajskog cvijeta Paula Ábrahama u rujnu 1955., Viktora u Ševi Franza Lehára i Edwina u Kneginji čardaša Imrea Kálmána. Pjevao je i Hemona u Antigoni Carla Orffa.
  
  U ponovni stalni angažman u Operi grada koji je smatrao najviše svojim – Zagreba – vratio se u sezoni 1958./59. i ostao do odlaska u mirovinu 1981. godine. U svojemu drugome boravku u Zagrebu Šutej je pjevao nekoliko novih uloga, među njima Antonija na prvoj hrvatskoj izvedbi Vjenčanja u samostanu Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Koste Spaića u prekrasnom i iznimno zanimljivom scenskom okviru scenografa Vjenceslava Richtera i stiliziranim kostimima Inge Kostinčer-Bregovac. Opera je postigla velik uspjeh i 1961. izvedena je na festivalu nacija u Parizu. U Vjesniku 22. ožujka 1959. Andrija Tomašek je napisao da su svi izvođači bili prvorazredni, počevši od nenadmašnog Franje Paulika u ulozi Don Jeroma a „u romantično-lirskim ulogama kvarteta zaljubljenika ostvarili su Janja Hanžek (Dona Luisa), Badema Sokolović (Dona Klara d’Almanza), Josip Šutej (Don Antonio) i Tugomir Alaupović (Don Ferdinand) četiri mladenačka lika karakterizirana prpošnošću, sentimentalnoću i plahovitim provalama temperamenta”. Slijedili su Dživo u Gotovčevu Stancu, Misajl na obnovi Borisa Godunova 1960., a nastupio je i u prvoj hrvatskoj izvedbi Prokofjevljeve opere Rat i mir. Istodobno je pjevao svoj standardni repertoar, pa u onodobnim vrlo malobrojnim i škrtim osvrtima na operna zbivanja nalazimo u Večernjem listu 5. veljače 1960. glazbeni pregled s naslovom Eksperimentalni "Trubadur" iz pera Nenada Turkalja koji, stavljajući na prvo mjesto Šutejeva Manrica kao najbolje ostvarenje u predstavi, ističe kako je „priredio ugodno iznenađenje pjevajući staloženo, glasovno sigurno, s dobro vođenom frazom i apsolutno sigurnim visinama (s osobito sigurnim h-ovima u stretti)“ čemu treba dodati njegov „dobar i simpatičan glumački nastup, što je sve njegovu ulogu stavilo u centar pažnje.“
  
  Šutej je nastavio gostovati. Na otvorenju operne sezone 1967./68. u Osijeku pjevao je Vojvodu u obnovljenom Rigolettu, a na proslavi 75. obljetnice splitskog Narodnoga kazališta u sezoni 1967./68. pjevao je Pinkertona s Japankom Atsuko Azuma i budućom velikom Ljiljanom Molnar-Talajić, tada prvakinjom sarajevske Opere, te Eru na svečanoj predstavi opere. Te je sezone pjevao i svojega tristotog Eru. U Zagrebu je u sjećanju najviše ostao kao Ero i Janko, u Rijeci u Puccinijevim ulogama te kao Verdijev Riccardo i Manrico, a sam je smatrao svojom najdražom ulogom Don Joséa, koju je kao mlad pjevač naučio upijajući je na predstavama svojega velikog sunarodnjaka Josipa Gostiča, s kojih nikada nije izostao.
  
  Josip Šutej bio je skroman čovjek što u umjetničkim krugovima nije uvijek vrlina. Nije se nametao nego je čekao da ga pozovu. A pozivali su ga, jer je imao glasovne i pjevačke kvalitete, pouzdanu muzikalnost i siguran scenski nastup, koje krase pjevače na kojima operne kuće temelje repertoar i s kojima osiguravaju uspješno djelovanje.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri