Zlata Butković

(Zagreb, 24. siječnja 1914. – 17. svibnja 1995.)

• Zlata Butković rođena je u Zagrebu 24. siječnja 1914., a na Muzičkoj akademiji u rodnom gradu završila je 1941. studij klavira kod Antonije Geiger-Eichorn i Evgenija Vaulina. Kritičar -mk- [Milan Katić] u Novoj Hrvatskoj 15. ožujka 1945. napisao je: „Kako javlja Hrvatska pozornica angažirana je u našoj operi mlada talentirana pjevačica Zlata Butković. Završila je pjevačke studije na visokoj školi Državne akademije u Zagrebu pa je nakon toga dobila stipendiju od Hrvatske državne vlade za usavršavanje u Rimu, Na konzervatoriju 'S. Cecilia' učila je kod profesora Riccarda Stracciarija.“ Neki izvori navode da je nakon dvogodišnjeg studija u Rimu od 1941. do 1943. nastavila učiti na Mozarteumu u Salzburgu. Debitirala je 11, siječnja 1945. u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu kao Santuzza u Cavallleriji rusticani pod ravnanjem Berislava Klobučara.
  
  Opširni su osvrti na taj debi. Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 13. siječnja: „Zlata Butković posjeduje zagasiti, liepo ugodjeni lirski sopran, koji je u ovoj predstavi došao do izražaja. Mogla se zapaziti i absolutna muzikalnost uza sve neprilike, koje su ovu našu mladu pjevačicu pratile kod prvog njezinog nastupa. Odmah kod prve njezine arije doživjela je naime neugodnost s razsvjetom, tako da je ariju morala uslied tame, koja je nastala na pozornici prekinuti i ponovno započeti, kad se pozornica opet razsvietlila. Ta je okolnost prilično smetala kontinuitetu radnje, pa je i pjevačicu, kao i ostale sudjelujuće izbacilo iz koncentracije. Medjutim mlada pjevačica se ipak snašla, pa je do konca rasla njezina kreacija u glazbenom kao i u glumačkom pogledu. Svakako bi bilo vrlo vriedno, da se mogu prosuditi sposobnosti ove pjevačice čuti je pod boljim okolnostima, no može se već i sada uztvrditi, da osim vrlo razvijenog glazbenog osjećaja posjeduje i značajne glumačke sposobnosti.“
  
  I kritičar -mk u Novoj Hrvatskoj istoga dana spominje neprilike koje su se događale za vrijeme predstave i zaključuje: „No uza sve to Zlata Butković uspjela je pokazati ako ne sve ono barem jedan dio svog umieća. Ona raspolaže ugodnim glasom punim topline i liepog timbra. U nižim registrima njen glas dobiva izrazitu mekoću i čist altovski prizvuk dok u visinama postaje svjetliji s izrazitom inklinacijom na dobar dramski sopran. Mlada pjevačica nema još one snage i izdrživosti u glasu, ali to se stiče s vremenom. Njeno je grlo svakako plemenito, a marljivim radom ona će se moći i dalje kultivirati na tom dobrom temelju. Zlata Butković je veoma liepo i na kulturan način izradila pojedine dielove ove partije. Ona je prikazala Santuzzu mirnu i povučenu koja izražava unutrašnju patnju i bol. Ona je tako zamislila Santuzzu, iako ne bi ništa smetalo malo više pokreta i energičnih impulsa u prizoru s Turidom no to je stvar redatelja. Činjenica je da se Zlata Butković afirmirala kao darovita mlada umjetnica liepog i ugodnog glasa, a sad stoji samo do nje kako će dalje napredovati.“
  
  No nije bilo vrijeme za napredovanje i Zlata Butković je nakon svršetka rata po kazni poslana u razrušeni Zadar gdje je predavala klavir na Muzičkoj školi. Jedan od njezinih učenika bio je i budući naš istaknuti dirigent Pavle Dešpalj. Put ju je zatim vodio u Split i od 1947. do 1951. bila je omiljena solistica Opere Narodnog kazališta. Već na početku angažmana bila je sudionica 16. studenoga 1947. premijere i prve izvedbe u Splitu opere Adel i Mara Splićanina Josipa Hatzea. Dirigirao je Silvije Bombardelli, režirala Lidija Mansvjetova, Adela je pjevao Ante Jelaska, ona je bila Mara, a Melku je pjevala Andrica Dumanić koja će je naslijediti kad je otišla u Rijeku. Za kreaciju Mare nagrađena je 1947. godine.
  
  Zlata Butković ostvarila je u Splitu nekoliko nezaboravnih kreacija na premijerama. U siječnju 1948. pjevala je Micaelu na premijeri Carmen, pa u ožujku Đulu u Eri s onoga svijeta, zatim Tatjanu u Evgeniju Onjeginu, Massenetovu Manon, Mimì u La Bohème, Cho-Cho-San u Madame Butterfly. Najčešće je nastupala s Antom Jelaskom i bili su rijetko uvjerljiv par lirskih junaka na opernoj sceni. Kao Cho-Cho-San gostovala je u travnju 1950. i u zagrebačkoj Operi. U osvrtu na njezin nastup Nenad Turkalj napisao je 4. svibnja u Narodnom listu: „Njen glas je vrlo ugodan, snažan, svjež i dobro ujednačen. Pjevačica je dobro svladala finese teške pjevačke dionice, što joj je pomoglo da ostvari muzički lijepo izrađenu ulogu. Međutim, treba primijetiti da tim pozitivnim kvalitetama dosta smeta loš izgovor vokala, što znatno oslabljuje učinak mnoge, inače lijepo otpjevane muzičke fraze. To je nedostatak koji bi pjevačica u daljnjem svom radu svakako trebala ukloniti, ili bar svesti na manju mjeru. Scenska pojava Zlate Butković je vrlo lijepa, a živa i pokretna igra odaje umjetnicu intenzivne scenske kulture. Njen nastup u prvom činu bio je ponešto nervozan, ali se u drugom dijelu opere oslobodila treme, te je za toplu i proživljenu kreaciju posve zasluženo dobila srdačno odobravanje publike.“
  
  U travnju 1950. Zlata Butković krenula je u teži, zahtjevniji repertoar – pjevala je Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa, a u listopadu 1951. Leonoru u Trubaduru. U objema operama partner joj je bio izraziti dramski tenor Ilija Žižak. Kritičar s inicijalima I. B. pisao je u Slobodnoj Dalmaciji, 15. listopada: „Zlata Butković je u okviru mogućnosti jednog lirskog soprana ostvarila ulogu inteligentno i muzikalno. U visokom registru njen glas je uz stanovito naprezanje postizavao potrebni zvučni sjaj i snagu, dok se u srednjem i niskom opaža nedostatak intenzivnosti, obline i boje, s jedne strane zbog lirskog karaktera samoga glasa, a s druge zbog preveć otvorene vokalizacije. Kao sve svoje uloge i ovu je glumački ostvarila ne samo tehnički dotjerano, već proosjećano i doživljeno. Najbolje je uspjela u sceni i ariji u IV. činu te je izazvala dugotrajan aplauz na otvorenoj pozornici. To je bio najljepši momenat čitave večeri.“ I onda je na opće žaljenje istupila iz splitskog angažmana. Za svoj umjetnički rad u splitskoj Operi dobila je 1950. Nagradu vlade NR Hrvatske.
  
  Od 1951. do 1953. Zlata Butković bila je članica Opere Narodnog kazališta na Rijeci, od sezone 1953./1954. Narodnog kazališta „Ivana Zajca”. Na početku sezone na obnovi Nikole Šubića Zrinjskog pjevala je Jelenu uz Milana Pihlera i Štefaniju Lenković. Slijedila je Cho-Cho-San u Madame Butterfly, pa Mimì na obnovi La Bohème, Euridika na slavnoj premijeri Gluckova Orfeja u režiji Lovre Matačića pod ravnanjem Vladimira Benića s Nevenkom Tomašić u naslovnoj ulozi. U travnju 1953. pjevala je Peru na premijeri opera Pomet, meštar od ženidbe Ive Lhotke-Kalinskog i cijelo to vrijeme Đulu u Eri s onoga svijeta. Onda je istupila iz riječkog angažmana i otišla u Zagreb iz kojega je 1955. gostovala kao Amelija, Eva u Zrinjskom i Euridika, a 1956, kao Leonora u Trubaduru.
  
  Od 1955. do umirovljenja 1969. Zlata Butković predavala je klavir i solo pjevanje na Muzičkoj školi Ivan Matetić Ronjgov u Rijeci. Kod nje je učio i naš odlični tenor Viktor Bušljeta.
  
  Iznimno muzikalna, odlično muzički školovana s naglašenim smislom za glazbenu i scensku interpretaciju Zlata Butković je u razmjerno kratko vrijeme glazbeno-scenskog djelovanja kreirala niz glavnih uloga lirskog i lirico-spinto soprana i ostavila trajan pečat u hrvatskoj opernoj umjetnosti.
  
  Zlata Butković, udana Štambuk, umrla je 17. svibnja 1995. u Zagrebu,
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri