Dragica / Carla Martinis

(Dančulovići, pokraj Ozlja, 19. siječnja 1920. – Beč, 9. kolovoza 2010.)

• Životna i umjetnička priča vlasnice jednog od najljepših glasova koji su pjevali ne samo na našim nego i na svjetskim pozornicama, Dragice Martinis prilično je neobična. Do sada se svugdje, u nas i u svijetu, provlačio podatak da je rođena 19. siječnja 1922. kao Dragica Balić u Sošicama pokraj Jastrebarskog. No, to nije točno. Iz matičnih knjiga, tj. iz krsnog i vjenčanog lista,  razvidno je da je rođena u Dančulovićima, pokraj Ozlja 19. siječnja 1920. Nakon završene pučke škole roditelji su je poslali u Sarajevo u tada za djevojčice uobičajenu građansku školu, koju su držale časne sestre. One su zapazile lijep glas dvanaestogodišnje djevojčice i dale joj da pjeva Ave Mariu Franza Schuberta. Otac ju je zatim povukao u Petrinju, gdje je nastavila pohađati gimnaziju. Zatim je došla u Zagreb i upisala glasovir u Hrvatskom glazbenom zavodu. Kad joj roditelji više nisu mogli slati novčanu potporu, počela je raditi kao blagajnica u kinu Union da bi mogla nastaviti školovanje, i pjevala je u Ćirilo-Metodovom zboru kao prvi sopran. Upoznala je svog budućeg supruga i prvog učitelja pjevanja, tenora Vicka Martinisa. koji je ispravno zaključio da bi tako lijep glas iznimno muzikalne Dragice valjalo školovati, pa je otišla uglednoj pjevačkoj pedagoginji Mariji Kostrenčić. Ona ju je pripremila za debi u zagrebačkoj Operi. Ali je nitko u Operi nije htio poslušati.
  
  Slučajno se u Zagrebu zatekao jedan menadžer iz Njemačke i pozvao je na audiciju u Frankfurt. Ponudio joj je angažman u Berlinu, Stuttgartu ili Münchenu – gdje želi. Odlučila se za Stuttgart. No bio je rat i Stuttgart se počeo bombardirati pa je prekinula angažman i pobjegla sa suprugom u Zagreb. I tad je mogla zapjevati u Operi! Debitirala je 9. srpnja 1942. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème pod ravnanjem Krešimira Baranovića. Najavljena je kao „zagrebačka pjevačica član opere u Stuttgartu“. Uspjeh je bio velik. Kritičar novina Nova Hrvatska koji se potpisuje (Š.) najprije navodi da ju „odvedoše izvan domovine još prije nego ju je domaće općinstvo upoznalo“, i nastavlja: „I požalit će za njom, jer je umjetnica i pjevački i glumački pokazala osobiti talent, pravi smisao za opernu pozornicu. Sigurno kretanje na daskama na kojima se pokazuje slika života, nije posljedak neke izvještačenosti, naučene ukočenosti, umjetnica je stvorila svoju kreaciju spontanim izražavanjem pravog proživljavanja teške tragedije paćenice Mimì. Simpatična pojava njezina oživjela je lik dražesne pariške vezilje svom srdačnosti, a dobro postirani glas izvijao se snažno iz grla toplo obojena i neobično simpatična. I pjevački dio svoje uloge s tehničke strane umjetnica je savršeno svladala, fraze uobličuje promišljeno i ukusno, glas je izjednačen u svim registrima, a izgovor je divno čist, pa je svaka riječ izlazila iz njezinih usta jasna i razgovjetna. Da, pjevačka tehnika mlade umjetnice na zamjernoj je visini, pa služi na čast njezinom učitelju, a jasan je razlog i za njezinu stalnu obvezu u Stuttgartu.“
  
  Vladimir Ciprin bio je u Hrvatskom narodu istoga dana još opširniji. Najprije navodi kako su u posljednje vrijeme debitirale dvije mlade pjevačice (druga je Srebrenka Jurinac, op. a.) kojima predstoji lijepa budućnost, zatim žali za tim da inozemstvo više vrednuje naše pjevače od nas samih, a o samome nastupu Dragice Martinis piše da je „pokazala lijep, zvonki, nosiv i izražajni sopran mladodramatskog značenja. U tom se glasu osjeća da će se s vremenom i daljnjim radom proširiti i dobiti još na snazi i oblini, pa će moći ostvariti i veće mladodramske operne zadatke. Naravno da nakon ovog prvog uspjeha, koji nas je najugodnije iznenadio, ne smije ostati pri stečenom pjevačkom znanju već nastaviti i dalje radom. Izradjivanje pojedinih fraza, stvaranje raznolikosti u dinamici zvuka, odalo je ostvarenje nastojanja vrijedne njezine učiteljice, no tek, kad životno a s njime i kazalištno iskustvo, prožme mladu pjevačicu, pa kad osjeti da i u njezinom vrijednom glasu moraju doći do punog izražaja i plač i smijeh, koji se moraju osjetiti ravnomjerno i u boji glasa, što je potrebno za njezinu daljnju pjevačku karijeru, tada će uz usavršenje njezinih pianissima i mezzavoce biti i pjevačko ostvarenje podpuno. Obzirom na sigurnost, koju je pokazala, njezine zvonke i prodorne visine s porastom i opadanjem, te toplinu i osjećajnost na ukusan način vjerujemo, da ćemo je već prigodom prvog gostovanja nakon duljeg vremena čuti u izradjenijem i dotjeranijem obliku. Već prvi napjev bio je završen s dugotrajnim odobravanjem, jer je općinstvo osjetilo i iskrenost i neposrednost doživljavanja mlade pjevačice. Veliku pažnju treba medjutim posvetiti i opernoj igri, koja je kod nje zanemarena, odnosno nije radila s pravim glumcem-pedagogom.“
  
  Dragica Martinis stupila je u angažman u Operu Hrvatskoga državnog kazališta u Zagrebu u rujnu 1943. Izvjestitelj novina Nova Hrvatska koji se potpisuje „-tm.“ pisao je 27. rujna: „Sinoć je nastupila po prvi puta Dragica Martinis novo angažirana članica Hrvatskog državnog kazališta u glavnoj i naslovnoj ulozi Puccinijeve opere 'Madame Butterfly'. Prigodom ovog svojeg prvog nastupa kao stalan član opere postigla je Dragica Martinis, koju smo imali prilike čuti kao gošću prošlog kazalištnog godišta, na prvoj opernoj pozornici Hrvatske, a jednako i na koncertnom podiju u Hrvatskom glasbenom zavodu, veliki uspjeh. Pjevački je izvela ovu težku ulogu na velikoj umjetničkoj visini, a jednako tako bila joj je vrlo snažna gluma. Ovim svojim prvim nastupom Dragica Martinis podpuno je opravdala nade kazalištne uprave, koje su bile polagane u nju. Pjevanjem i glumom dokazala nam je da će s vremenom sigurno biti jedna od najboljih naših lirskh sopranistica.“ Odjek tog nastupa bio je velik i neposredan pa istoga dana osječki Hrvatski list između ostalog piše da je „svoju Cho-Cho-San izniela Dragica Martinis s mnogo profinjenog osjećaja glasbeno i glumački tako da je već u nastupnoj ariji prvoga čina osvojila obćinstvo, koje je umjetnicu pri tom nagradilo zasluženim odobravanjem na otvorenoj sceni. Zanos gledališa rastao je do posljednje scene umiranja, koju je umjetnica izvela s velikom rutinom i osjećajem. Svojim prvim nastupom pokazala je Dragica Martinis, da je Hrvatsko kazalište napravilo sretan izbor, jer je dobilo pjevačicu vriedna i upotrebljiva glasa,“ Ljepotom i zvučnošću svojega baršunastoga glasa te izvrsnom i dramatski nježno naglašenom igrom dala je ulozi japanske gejše dimenziju istinske tragedije napuštene majke. Ta je uloga bila jedna od najljepših u njezinu repertoaru, ostvarenje neodoljive privlačnosti i uzbudljivosti. Kasnije u Beču operu su uvrštavali u program prema njezinoj želji.
  
  Posljednjih ratnih godina kada je kazališni pogon posustajao, Dragica Martinis otpjevala je još tri nove velike uloge. Bila je djevojački svježa Margareta u Faustu, Leonora u Trubaduru i neodoljivo zavodnička Massenetova Manon. Boris Papandopulo odabrao je za premijeru Fausta Srebrenku Jurinac, ali uspjeh Dragice Martinis na reprizi nije bio ništa manji. Izvjestitelj Nove Hrvatske koji se popisuje „-tm.“ pisao je 26. svibnja 1944.: „Da Dragica Martinis nije već često puta nastupila na našoj prvoj opernoj pozornici s najvećim uspjehom, mogli bi kazati poslije ove izvedbe Fausta, da je ona doživjela absolutnu afirmaciju na našoj pozornici. Ovako možemo samo još jednom utvrditi činjenicu, da se Dragica Martinis sada ubraja posve sigurno medju naše najbolje lirske sopranistice, a sigurno i medju naše najbolje lirske sopranistice uobće od postanka opere u Zagrebu. Veličanstveni lik Margarete, koju je Goethe opjevao, a donekle ju je tako preuzeo u svoju operu Gounod, kao duboko tragični lik u duhu antikne tragedije u metafizičkoj perspektivi sub specie aeternitatis, i koja se diže do najčišćih i najživljijih likova čitave svjetske literature, koja je izdignuta, jednako kao i Shakespeareova Julija, iznad svih konvencionalnih, pa i etičkih oblika realnog života, te prema tome djeluje kao lik iz priče, izniela je Dragica Martinis upravo savršeno. Gluma, koja je bila snažni oslonac svih dosadašnjih nastupa Dragice Martinis, došla je i ovog puta do divnog izražaja. Iskreno, gotovo djetinjsko radovanje u trećoj slici prikazala je jednako tako vjerno, kao i težko svoje stanje, kada se nalazi u tamnici. Isto je tako s mnogo dramatske snage prikazala svu muku Margarete u crkvi, kada je Mefisto muči i kada su je sugradjani odbacili, ili u prizoru kada je Valentin proklinje kao bludnicu. O pjevanju Dragice Martinis morali bi govoriti samo u superlativima. Kristalna čistoća u svim položajima glasa, jasna intonacija i prekrasno predavanje bili su i ovoga puta najjači dokazi sjajne pjevačke kulture ove mlade, ali već podpuno izradjene umjetnice.“
  
  Isto tako oduševljen bio je i Ivan Brkanović u Hrvatskom narodu 28. svibnja 1944. Pisao je: „Dragica Martinis bila je fina, mlada, u zanosu ljubavi uztreptala, do krajnosti nježna i subtilna Margareta. Ona je proosjetlila duboku, intimnu liriku toga lika i uspjela je iznieti na neobično zanimljiv i zamamljiv način, koji svjedoči o osjećajno – podpuno izradjenoj umjetničkoj ličnosti. Boja njezina glasa i njegova gibkost u najfinijem nuansiranju omogućiše joj takovo ostvarenje, gdje je sve bilo izraženo, što je autor ovim likom htio reći, sve od najsubtilnije ženskosti od najnježnije lirike do duboke tragike, te do najuzvišenije čovječnosti.“
  
  U lipnju 1944. Dragica Martinis otišla je na gostovanje u praški Národni divadlo. Nastupila je u Madame Butterfly. Hrvatski narod iz pera Otona Oreškovića prenosi 28. lipnja 1944. praške kritike o njezinu uspjehu. Citira Narodnu politiku: „Uvela se vrlo uspješno jednako svojim bogatim odlično školovanim glasom koji se bez potežkoća diže u visinu, odgovara čisto i bez napora zahtjevima uloge, ima veliku izražajnu snagu, sposobnu da oduševi jednako u lirskim kao i u dramatskim momentima. Glumački izražaj pjevačice je otmjeno stliziran, a prednost mu je diskretnost u izboru izražajnih sredstava.“ Ništa manje dobar nije ni osvrt u Češkom slovu: „Postava njenog jasnog soprana nosi nekoje znakove talijanske škole: izdižu se tu prodorne visine prema gladkoj sredini, a česta uporaba portamenta čini vezanje tonova osobito mekanim. Gostu su najviše odgovarale dramatske scene drugog i trećeg čina, za koje posjeduje izražajni akcenat jednako glasovni kao i glumački, Pjevačica je dala u cjelini izvedbu, koja zaslužuje posebnu pažnju, a koja se temelji na obće priznatim zasadama prave pjevačke kulture, prema kojemu su junački glasovni napor R. Kubla u ulozi Pinkertona svjedočili o posve različitom mjerilu.“
  
  Početkom sljedeće godine Dragicu Martinis čekala je dotad najteža zadaća – jedna Verdijeva uloga – Leonora u Trubaduru. Manrico je bio Josip Gostič. Brkanović ju je ovako ocijenio u Hrvatskom narodu 10. siječnja 1945.: „Iako je ona bila i ovoga puta u izvrsnoj glasovnoj dispoziciji, njeni staccati i portamenti nisu bili s dovoljno gibljivosti i delikatnosti oblikovani. No sjaj i prodornost glasa te njegove mogućnosti iznošenja dubokog unutarnjeg doživljavanja dočaraše nam unatoč toga krasne momente, kao onaj 'Miserere' pred tamnicom, gdje se umjetnica dovinula do zanosnog uživljavanja i potresnog iznošenja dramatičnosti lika.“ Kritičar Nove Hrvatske „-mk“ pisao je istoga dana: „Nastup Dragice Martinis u velikoj, teškoj i odgovornoj ulozi Leonore u 'Trubaduru' dakako da je očekivan s velikim zanimanjem. Ova mlada kazalištna umjetnica afirmirala se na našoj opernoj pozornici s nekoliko izvrstnih kreacija, a medju njima je dala i vrlo dobru značajnu 'Butterfly'. Do sada se Dragica Martinis pokazala kao lirska pjevačica liepe vrijednosti, pa je tim zanimljivije bilo slušati ju u ulozi Leonore koja partija stavlja i druge zahtjeve i manje lirske. Potrebno je odmah kazati, da je Dragica Martinis dobro svladala ovaj zadatak. Iako se kod njenog nastupa u prvoj ariji moglo primietiti možda neka nesigurnost, kao neka mala trema, ona se u toku predstave oslobodila te, recimo, treme i podpuno je razvila svoje sposobnosti. Bilo je i malih neprilika s ritmom, ali sve to može odpasti, kad se slušateljstvo zanese ljepotom ovog zaista sjajnog glasa. U zadnjim slikama ove opere Dragica Martinis je podpuno svladala sve potežkoće ove teške i odgovorne partije i zablistala u punom sjaju. Iznašanjem Leonore pokazala je da se ona zaista svom dušom i svim svojim umjetničkim sposobnostima predaje kazalištnoj umjetnosti.“
  
  Mlada zagrebačka umjetnica nizala je uspjehe premda se na premijerama drugima davala prednost. Taj se običaj zadržao. Tako kritičar „-mk“ u Novoj Hrvatskoj piše 1. ožujka 1945. u članku s naslovom Alternacije u operi „Manon“: „Ovaj njen nastup očekivan je s posebnim zanimanjem. Abstrahirajući sva ona 'uzbudljiva i nepotrebna zbivanja' iza kulisa, koja, nažalost, gotovo redovito prate svaku alternaciju na našem kazalištu, ovakvi nastupi veoma su zanimljivi, ne samo zbog toga što kazalištno obćinstvo dolazi u priliku 'stručno usporedjivati' pojedine nastupe kazalištnih umjetnika, nego zbog toga, što vidimo pojedine kreacije u raznim interpretacijama i umjetničkim shvaćanjima. Dragica Martinis je veoma darovita mlada umjetnica pred kojom sigurno stoji velika umjetnička budućnost. Ona svaku svoju ulogu daje i proživljuje s mnogo srdca, mnogo duše i svim svojim umjetničkim nervima. Tako je bilo i s njenom kreacijom Massenetove Manon. Svjež i kristalni glas Dragice Martinis došao je i ovdje do punog izražaja. Pokazala je i profinjenu pjevačku kulturu davši mjestimice izvanredne pianissime pune topline i dramatske snage. Dragica Martinis prikazala je impulzivnu Manonu, prepunu uutarnje strasti koja ju nosi burom žvota i konačno uništava. Pojedine prizore izradila je Dragica Martinis s mnogo dramatske snage, izražene svojim plemenitim glasom i dobrom glumom. Vrlo je dobra bila arija u II. slici, kad se Manon oprašta sa starim stolićem. Arija na šetalištu Cour de Reine bila je takodjer zanimljivo postavljena. Ciela njena Manon bila je vrlo plastična: glazbeno i glumački fino i promišljeno izradjena. Kod svakog nastupa ove mlade umjetnice osjeća se plemenita težnja za cjelokupnim predavanjem umjetnosti. A kad jedna umjetnica ovu bitnu značajku nosi u sebi onda se s povjerenjem može gledati na njen rad u budućnosti.“ Brkanović je u Hrvatskom narodu 1. ožujka 1945. bio kraći i sažetiji, ali jednako zadovoljan s tim ostvarenjem. Napisao je: „U najboljoj glasovnoj dispoziciji oblikovala je taj lik s vrlo mnogo poleta i predanosti, oživivši pred nama taj lik sa svom osebujnom draži, razkoša i hirovitošću i tragikom koje su joj svojstvene. I kod ove se pjevačice osjetilo da je uloženo mnogo truda u studij i ulaženje u bit uloge, o čemu svjedoči brižno iznašanje finesa i pojedinosti.“
  
  Poslije Drugoga svjetskog rata
  
  Velika karijera Dragice Martinis počela je poslije Drugoga svjetskog rata. Nakon što je u prosincu 1945. u repertoar uvrstila ulogu Marice u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, 1. veljače 1946. pjevala je Lizu na svojoj prvoj premijeri – Pikovoj dami Čajkovskog. Partner joj je bio, kao i u ranijim ratnim predstavama, Josip Gostič. Poslije, nakon što je nastupala s najvećim tadašnjim opernim zvjezdama, uvijek je isticala da joj je on bio najdraži partner. Kritike su se tada objavljivale nakon nekoliko dana, i to samo za premijere, na druge se nastupe uopće nije osvrtalo, pa je Stanka Vrinjanin napisala 9. veljače 1946. u Vjesniku: „Dragica Martinis donijela je ulogu Lize s mnogo lirike i osjećaja. Ta uloga stavlja u pojedinim scenama prevelike dramatske muzikalne i glumačke zahtjeve koji se mogu ostvariti nakon duljeg studija uloge i većim iskustvom kojeg Dragica Martinis treba da stekne. Uzevši u obzir osjećajnost i lijepu dinamičku skalu kojom raspolaže, u tom je pogledu uvjerljivo i nježno prikazala Lizu, dok su dramatski momenti bili glumački i izražajno slabiji.“
  
   Željko Klinčić u Narodnom listu 12. veljače nešto je opširniji. Piše: „U ulozi Lize važnija je pjevačka strana i tu je Dragica Martinis iznijela lik pun poezije, naročito u duetu druge slike. Dragica Martinis je mlada ujetnica i ona instinktivno osjeća mnogo od onog, što drugi umjetnici postižu tek rutinom. To se primjećuje u njenom prikazivanju prelaza duševnog života Lize od stadija djevojke, koja još nije osjetila sukob sa životom, do časa kada se u njoj budi osjećaj čovjeka, koji stvara prve presudne odluke i stupa u borbu, da ih ostvari. Kad talenat Dragice Martinis bude obogaćen iskustvom bezuvjetno potrebnim svakom umjetniku, ova će umjetnica imati osigurane sve uslove da dostigne najviše granice pjevačko-scenske umjetnosti.“
  
  Dragica Martinis nastavila se uspinjati putem uspjeha. Ponovila je svoje kreacije Cho-Cho-San i Manon. U Vjesniku 16. ožujka 1947. čitamo da „treba pohvaliti marljivost ove naše mlade ugledne pjevačice koja stalno proširuje svoj repertoar i time pridonosi ne samo našem kazalištu nego i vlastitom umjetničkom razvoju. Ipak treba da pripazi, da ne bi naglo proširivanje repertoara štetilo produbljivanju njenog umjetničkog izraza. Premda uloga Manon postavlja na izvadjača dosta velike zahtjeve pjevačke i glumačke, Dragica Martinis svladala ju je muzikalno tehnički superiorno, a i u glumi je pokazala napredak.“
  
  Dragica Martinis ostvarila je zatim dvije uloge s kojima će kasnije postati poznata u svijetu: Puccinijevu Toscu – prvi put u prosincu 1946., mjesec dana prije 25. rođendana i Aidu, čiji će poslije postati vodeći svjetski tumač. Pjevala ju je prvi put na reprizi opere 28. lipnja 1947. Imala je nešto više od 25 godina. Pojava mlade pjevačice u toj složenoj ulozi izazvala je pravu senzaciju. A što je tek poslije bilo kad se vratila s jednog od svojih bečkih gostovanja i na frenetičan zahtjev publike ponovila ariju na Nilu! Za Aidu je 1948. dobila Saveznu nagradu. Bio je to zvjezdani trenutak zagrebačke Opere. U listopadu 1947. pjevala je Giuliettu i Antoniju na premijeri Offenbachovih Hoffmannovih priča. Kritičar koji se potpisuje inicijalima V. J. napisao je u Vjesniku 16. studenoga: „Dragica Martinis u dvostrukoj ulozi kurtizane Giuliette i nježne i mile Antonije pokazala je, da se može prilagoditi i tako kontrastnim ulogama, što pretpostavlja veliku rutinu i detaljnu studiju uloga. Ugodne i čiste visine njenog soprana i muzikalnu interpretaciju publika je toplo pozdravila.“ U repertoar je zatim uvrstila Donnu Annu u sjajnom zagrebačkom Don Juanu s Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi. U veljači 1949. bila je protagonistica još jedne važne premijere u zagrebačkoj Operi – prve hrvatske izvedbe opere Ivan Susanjin (Život za cara) Mihaila Glinke s velikim Josipom Križajem u naslovnoj ulozi, te u lipnju obnove Porina Vatroslav Lisinskog s Gostičem u naslovnoj ulozi.
  
  Te je godine dobila prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi što joj je otvorilo vrata velikih svjetskih kazališta. Postala je prva operna zvijezda bivše države i obasipana je počastima kakve su danas nezamislive kad je o opernim pjevačima riječ. U rujnu 1950. bila je protagonistica premijere Verdijeva Otella. Danas zvuči najblaže rečeno neobično, da su mladi posjetitelji đačkog partera probdjeli noć kako bi mogli doći do ulaznica kad se u 10 sati otvarala blagajna. Taj Otello pod ravnanjem Milana Sachsa s Gostičem u naslovnoj ulozi antologijski je trenutak hrvatske glazbene umjetnosti. Kreaciju Dragice Martinis ocijenio je V. J. u Vjesniku 12. rujna 1950. ovako: „Kao posljednji nastup pred svoje dvomjesečno gostovanje u Sjedinjene Američke Države Dragica Martinis pjevala je partiju Desdemone. Ona je u toj izvedbi profinjenim ukusom dala jednu od svojih najboljih kreacija. Potpunim uživljavanjem u delikattnu ulogu, finim nijansiranjem i najsuptilnijih osjećaja (veliki duet III. čina, arija o vrbi), boli i povjerenja (Ave Maria), očaja i straha (dramatska scena IV. čina), ona je ostvarila potpuno onaj sugestivni i potresni lik nesretne Desdemone, kakav je stvorio veliki Shakespeare.“
  
  Godine 1950. Dragica Martinis dobila je trogodišnji angažman u njujorškoj Gradskoj operi (New York City Opera) gdje je pjevala Toscu i Aidu te u repertoar uvrstila još jednu ulogu koja će joj donijeti slavu – Puccinijevu Turandot. Opera je otvorila sezonu s Turandot, a američki su kritičari izrekli najveću pohvalu našoj umjetnici kad su napisali da se od vremena Marije Jeritze (1887-1982) nije čula Turandot takve glasovne ljepote, muzikalnosti i stvaralačke snage. A češka sopranistica Maria Jeritza, dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere i Metropolitana, smatrala se najvećom svjetskom interpretkinjom lika ledene kineske princeze. Za razliku od nje Dragica Martinis smatrala je da taj lik ne smije biti leden, jer je Turandot ipak žena koja osjeća, ali se ne želi prepustiti osjećajima. Možda su njezinu Turandot toliko voljeli i zbog toga drugačijeg pristupa! No angažman u njujorškoj Gradskoj operi istodobno joj je zatvorio vrata Metropolitana – takav je tada bio običaj.
  
  Nastavljala je nizati uspjehe u velikim opernim kućama. Njezini nastupi u ulozi Turandot bili su popraćeni novinskim kritikama s naslovima poput ovog Dragica Martinis – briljantna Turandot (Le ultime notizie, Trst, 23. studenoga 1951.) Turandot je Dragicu Martinis dovela do prvog nastupa u Bečkoj državnoj operi 14. prosinca 1950. koji je izazvao opće oduševljenje publike i kritike. Pod naslovom Jedna pjevačica osvojila je Beč utjecajne bečke novine Die Presse ovako su 20. prosinca 1950. pisale: „Dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla je, otpjevala i pobijedila. To se ne događa svakoga dana, pogotovo ne u Bečkoj državnoj operi. Dragica Martinis je preko noći dobila ugovor i angažman, a i spontanu naklonost bečke glazbene mladeži. Bečkim ljubiteljima opere morala je darovati 300 slika s potpisom. Na sceni ona zadivljuje glasom i likom, u privatnom je životu gotovo plaha.“ Četiri dana poslije Turandot pjevala je Toscu, i opet su slijedili hvalospjevi.
  
  Dragica Martinis ušla je u Bečku državnu operu zaista na velika vrata. Odmah je postala njezina prva zvijezda u talijanskome repertoaru, i opere su se često uvrštavale u repertoar prema njezinoj želji. Bila je u pravome smislu riječi zvijezda. Publika ju je obožavala, i mnogo godina poslije prolaznici bi na ulici rekli: to je die Martinis (Martiniska) i okretali se za njom. Kad je bila u naponu snage, gledatelji bi dolazili pred blagajnu u najranijim jutarnjim satima ne bi li došli do ulaznica, a nakon predstava policija ju je trebala štititi od razdraganih obožavatelja. Kad je Herbert von Karajan 1951. u Beču tražio sopranisticu za zahtjevnu naslovnu ulogu u Aidi u prigodi obilježavanja 50. godišnjice smrti Giuseppea Verdija i nije ju našao u Europi, poslao je intendantu Metropolitana Rudolfu Bingu brzojav s riječima: „Tražim najljepši glas. Gdje je?“ Odgovor je ubrzo stigao: „Dragica Martinis. Ovdje.“
  
  Nakon koncertne izvedbe Aide u Beču s Bečkom filharmonijom pod Karajanovim ravnanjem 3. veljače 1951. utjecajni bečki kritičar prof. Kralik napisao je u novinama Die Presse 6. veljače: „U senzacionalnoj cjelini te koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija – Dragica Martinis. Pjevala je zanosno lijepo s nedvojbenim osjećajem za stil i izraz. Njezin pun sopran, bogat blagozvučjem, bojom i svjetlom snagom pokoravao se svakom umjetničkom poticaju. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.“ Druge bečke novine Weltpresse proglasile su 5. veljače tu izvedbu Aide najvećim uspjehom sezone a glas Dragice Martinis nazvale „čudom“ . Pisale su da se „takva kultura piana do najviših položaja glasa još od nikoga nije čula“ te s divljenjem opisivale njezin visoki C u ariji na Nilu. Izvedba je objavljena na CD-u gramofonske tvrtke Arcadia.
  
  U Beču je Dragica, sada već Carla, Martinis dobila prestižni naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin – i visoko austrijsko odličje Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost) koji austrijski predsjednik dodjeljuje za zasluge u kulturi. Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji Beč dodjeljuje umjetnicima koji su ga najviše proslavili. Nažalost, zbog teško razumljivih političkih razloga završilo je njezino djelovanje u Hrvatskoj. Godine 1951. nastupila je u nekoliko predstava Aide, Tosce i Otella, repertoaru dodala ulogu Amelije u Verdijevu Krabuljnome plesu i – otišla. Njezino se ime više nije smjelo javno spomenuti. A ostala je u Beču i nije se vratila u Zagreb samo zato jer se bojala da je neće više pustiti u inozemstvo. Bila je na pragu velike svjetske karijere i nije je se htjela odreći.
  
  Godina 1951. donijela je svjetski glazbeni događaj – premijeru Otella na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera, koji je zabilježen na CD-u. Dragica Martinis pjevala je svoju nezaboravnu Desdemonu uz tada najpoznatijeg svjetskog Otella, čileanskoga tenora Ramona Vinaya. Kritika je pisala: „U jednostavnosti i ljupkosti pojave, u milozvučnosti njezina bogato nadarenog soprana ona je anđeoski lik s anđeoskim glasom. Njezin posljednji prizor u bračnoj ložnici, njezina molitva, njezino umiranje, uistinu su veliki trenuci Svečanih igara.“
  
  Dragica Martinis jedna je od onih bogomdanih izabranih umjetničkih ličnosti koje su veliki luk pjevačkog umijeća spojile s intenzitetom dramskog predanja i bogatstvom svoje osobnosti na najljepši i najiskreniji način prenosile umjetničku tvorbu. Uspostavljale su čvrst kontakt sa slušateljem i ostajale u neizbrisivu sjećanju kao neponovljiv doživljaj svečanog kazališnog trenutka. A takav je bio i taj 7. kolovoza 1951. na Salzburškim svečanim igrama kada je pjevala Desdemonu. Poslovično strogi Furtwängler nije mogao zatomiti suze dok joj je dirigirao posljednji čin a nakon predstave donio joj je u garderobu buket karanfila.
  
  Transcedentalna ljepota glasa Dragice Martinis došla je do punog izražaja i na njezinoj prvoj premijeri u Bečkoj državnoj operi u siječnju 1952. Pjevala je Leonoru u Verdijevoj operi Moć sudbine pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta s kojim je surađivala, Karla Böhma. Njegov sin Karl-Heinz, budući tumač lika cara Franje Josipa u popularnim filmovima o carici Elizabeti zvanoj Sissi, stajao je iza scene i pobožno upijao svaki njezin ton. U osvrtu na premijeru kritičar Kurt Blaukopf u novinama Der Abend 6. siječnja proglasio ju je „akustičkim čudom.“.
  
  U listopadu 1953. pjevala je u Beču Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa i na prvoj izvedbi opere u obnovljenoj zgradi Bečke državne opere u siječnju 1956. pod ravnanjem Berislava Klobučara, s Josipom Gostičem. Troje hrvatskih umjetnika na bečkoj opernoj premijeri – neponovljiv zvjezdani trenutak hrvatskog opernog umijeća! U veljači 1956. Dragica Martinis bila je Puccinijeva Manon Lescaut na premijeri opere u Bečkoj državnoj operi, u kojoj je ostvarila četrnaest uloga (sve su bile glavne) i 275 nastupa. Najčešće je pjevala Mimì, Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. oprostila od bečke publike, Turandot, Aidu, Ameliju, Cio-Cio-San, Leonoru u operi Moć sudbine i Manon Lescaut.
  
  Kada su nastupi inozemnih pjevača u Italiji bili prava rijetkost Dragica Martinis pjevala je 1952. i 1953. u milanskoj Scali, naravno s najpoznatijim svjetskim pjevačima i pod ravnanjem najvećih dirigenata. Nastupila je na trima premijerama: Mefistofelea Arriga Boita pod ravnanjem Victora de Sabate uz jednu od najvećih pjevačica vremena, Renatu Tebaldi, Verdijeva Don Carla s tada vodećim basom, baritonom i mezzosopranom: Nicolom Rossi-Lemenijem, Paolom Silverijem i Ebe Stignani te Mozartova Don Giovannija pod Karajanovim ravnanjem s Elisabeth Schwarzkopf.
  
  Nastupala je u Caracallinim termama u Rimu, u napuljskom Teatru San Carlo pod ravnanjem Tullija Serafina pjevala je 1951. Desdemonu s Mariom Del Monacom. Pjevala je u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, u Španjolskoj i Italiji, u Chicagu, Los Angelesu, Rio de Janeiru, San Franciscu gdje je kritika njezin glas opisala kao suho zlato. Svojemu talijanskom repertoaru dodala je ulogu iz njemačkoga – Sieglindu u Walküri Richarda Wagnera. Pjevala je u Verdijevu Requiemu u Kopenhagenu kad se cijeli ansambl ustao da joj oda priznanje za veliki umjetnički doživljaj koji je priredila. U Beču gdje su je smatrali velikom primadonom naše opere, priređivala je i koncerte vokalne lirike s popijevkama svjetskih klasika, ali i hrvatskih autora Blagoja Berse i Jakova Gotovca. Kritičari su pisali kako jedinstvenim instinktom i šarmom uspijeva svakoj pjesmi dati adekvatan izraz. U osvrtu na jedan koncert koji je održala u tzv. Brahmsovoj dvorani u Wiener Singvereinu Weltpresse su 29. svibnja 1954. pisale kako je odobravanje publike bilo tako bučno da se „srari Brahms od gipsa koji gleda u dvoranu sigurno začudio zbog takve galame. Ali svoje Ciganske pjesme op. 103 jamačno već dugo nije čuo otpjevane tako lijepo, svježe i s puno temperamenta.“
  
  Kada su samo rijetki izabrani pjevači snimali recitale opernih arija Dragica Martinis snimila je dva za veliku gramofonsku tvrtku EMI, jedan u Berlinu s orkestrom Državne opere pod ravnanjem Wilhelma Schüchtera a drugi u Londonu s orkestrom Philharmonia pod ravnanjem Issaya Dobrowena. Kompilacija tih odlomaka objavljena je na CD-u Preiserrecords. Za zasluge u promicanju hrvatske umjetnosti u svijetu dobila je Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
  
  Dragica (u svijetu radi lakšeg izgovora poznata kao Carla) Martinis bila je jedna od najvećih zvijezda operne reprodukcije pedesetih godina prošloga stoljeća. Njezina je slava prelazila europske granice, jednako poznata bila je u Sjevernoj i u Južnoj Americi. Veliki novinski naslovi najavljivali su njezina gostovanja. Bila je protagonistica premijernih izvedbi, pjevala je isključivo glavne i naslovne uloge, nastupala je s najslavnijim pjevačima vremena, dirigirali su joj najveći dirigenti. Carla Martinis Arrives – Hollywood Goes Wild! (Carla Martinis stiže – Hollywood je poludio) veliki je novinski naslov na prvoj stranici posebnog izdanja novina Hollywood Star Gazette iz Los Angelesa. Našoj umjetnici u garderobu su dolazile čestitati holivudske zvijezde kao što su to Ava Gardner i Rita Hayworth. Novine The San Francisco News najavljivale su 22. rujna 1954. njezin nastup u operi Moć sudbine također velikim naslovom "La Forza del Destino" Brings New Stars: Carla Martinis Scores as Donna Leonora ('Moć sudbine' donosi nove zvijezde: Carla Martinis pjeva Donnu Leonoru) i njezin glas opisali kao čisto zlato.
  
  A onda je 1957. tragičan događaj u obitelji – smrt djeteta – prekinuo tu sjajnu karijeru. Gubitak je bio previše velik i nije imala više snage. Smrću sina umrlo je ono nešto što razlikuje pjevače. Nije ostala bez glasa, na silu je imala još nekoliko nastupa godišnje da bi zaokružila svoj desetogodišnji bečki angažman i povukla se. Rekla je: „Voljeli su me zato što sam u svoje likove unosila osjećaj. Nisam bila Dragica Martinis nego lik koji tumačim. A to više nisam mogla.“
  
  Ta divna, iznimna umjetnica koja je osvajala ne samo pjevačkim i scenskim kvalitetama nego i posebnom neponovljivom ljudskom toplinom, umrla je u Beču 9. kolovoza 2010. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri