Rudolf Francl

(Ljubljana 12. travnja 1920. – 15. lipnja 2009.)

• Dana 20. lipnja 1947. u ulozi Vojvode od Mantove u Rigolettu nastupio je u zagrebačkom HNK-u još jedan tenor slovenskog podrijetla – Rudolf Francl, brat u Zagrebu omiljena Ivana Francla koji je tada bio na početku baritonskog dijela svoje karijere. Rudolf Francl tada je bio član ljubljanske Opere. Na taj njegov nastup u tisku nema osvrta, ali kako je u angažman u Operu HNK-a u Zagrebu stupio tek godine 1953., vjerojatno nije ostavio dublji dojam.
  
  Zanimljivo je da je Rudolf Francl pjevanje počeo učiti 1939. na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić. Nastavio je u Ljubljani kod Julija Betetta. Za vrijeme rata sedamnaest je mjeseci bio zatočen u talijanskom koncentracijskom logoru u Gonarsu. Nakon kapitulacije Italije vratio se u Ljubljanu, godine 1944. debitirao u ulozi Wilhelma u Thomasovoj Mignon i bio odmah angažiran. Do 1952. ostao je u Ljubljani. Sezonu 1952./1953. proveo je u beogradskoj Operi, a prvak zagrebačke Opere bio je od 1953. do 1956. Poslije je redovito gostovao. Premda je u Zagrebu djelovao razmjerno kratko, bio je miljenik općinstva i sudionik nekih osobito zanimljivih i lijepih predstava.
  
  U prosincu 1953. nastupio je s bratom i Marijom Podvinec u obnovljenoj Gotovčevoj Morani. Branko Polić napisao je u listu Naprijed 11. prosinca: „Rudolf Francl kao Bojan ostvario je u odnosu na ostale interprete glumu koja je doduše bila zaobljena, ali na mahove i suviše diskretna i suzdržljiva. Čini se da su oboje, studirajući ove uloge posvećivali mnogo više pažnje pjevačkom izražaju. Puni, ujednačeni sopran i sočni i plemeniti tenor naročito su se ispoljili u onom zanosnom dramatskom crescendu dvopjeva potkraj drugog čina kao i u nježnom neposrednom lirizmu na početku treće slike.“
  
  Francl je nizao uloge i uspjehe. U obnovljenoj Massenetovoj Manon u svibnju 1954. pod ravnanjem Demetrija Žebrea uz Nadu Tončić „bio je glasovno svjež i glumački srdačan Chevalier des Grieux“, kako piše Nenad Turkalj u Narodnom listu 19. svibnja, ali dodaje da je „ponešto smetalo njegovo nesvladavanje hrvatskog jezika, no svojom sigurnošću i ležernošću pjevanja opravdano je izazivao odobravanja publike“. Nastupom na premijeri Werthera u listopadu 1954. potpuno je osvojio publiku i pokazao se dostojnim nasljednikom svojega velikog prethodnika u toj ulozi Josipa Gostiča. S podnaslovom Velike kreacije Marijane Radev i Rudolfa Francla Lovro Županović je u Vjesniku 23. listopada napisao: „Pjevač velike kulture i izvanrednih glasovnih kvaliteta, on je detaljno izradio lik Werthera, oživjevši ga u svoj njegovoj ustreptaloj mladosti, ljubavi i tragičnosti.“ U vrlo opširnoj elaboraciji u članku s naslovom Patnje mladog Werthera u Massenetoj muzici Nenad Turkalj piše o zahtjevima koje Goetheovo i Massenetovo djelo postavlja pred interprete: „U tu sredinu smirenu i prirodom raspjevanu dolazi on, zanesenjak i sanjar, nemiran duh koji lebdi u predispoziciji buđenja najdubljih i najstrastvenijih čuvstava. Rudolf Francl bio je takav Werther od prvog nastupa na sceni, duboko saživljen s ulogom koju je ostvario savršeno [...] i pjevao onu divnu Ossianovu pjesmu, kojom je zaslužio oduševljeni pljesak poslije svršetka predstave.“
  
  Na premijeri Kneza Igora u prosincu 1954. s Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi i Marijom Podvinec kao Jaroslavnom Rudolf Francl pjevao je Vladimira i, kako piše Lovro Županović u Vjesniku 27. prosinca, „uspjelo se uklopio u ovakav protagonistički ansambl i svježe donio simpatični lik Igoreva sina“.
  
  U lipnju 1955. Rudolf Francl otišao je na veliko Međunarodno pjevačko natjecanje u Verviersu u Belgiji. Na njemu su iz bivše Jugoslavije sudjelovali još Vilma Bukovec, Biserka Cvejić, Vladeta Dimitrijević i Stjepan Šajfar. Postigao je velik uspjeh. O tome je opširno izvjestio Narodni list l0. lipnja. Čitamo: „Belgijska štampa zanosnim riječima ističe veliku 'prestation' (interpretacije) našeg tenora.“ Zatim citira novine i navodi da Le Jour piše: „Eto vokalno najbogatiji glas od sviju natjecatelja. R. Francl je donio ariju iz 'Boheme' toliko lakoćom, da je izazvao jednodušno odobravanje. Ponovno je oduševio publiku oprosnom arijom iz 'Werthera'. „Le Meuse se pita: Što da kažemo o Rudolfu Franclu? Bogodani glas, izvanredan dar prirode, čudesna lakoća u visini, ukratko, iskreno ushićenje nakon arije iz 'Boheme'. Istakao se nadalje kao jednako vrstan interpret pjesama.“ Le Travail ističe da „Rudolf Francl ostaje i nadalje veliki favorit natjecanja. S takvim glasom može činiti sve što ga je volja.“ I Journal se pita: „Rudolf Francl – što se može kazati o njegovoj perfektnosti? Glas kao i interpretacija besprijekorni. Vjerujemo da je Francl najozbiljniji kandidat za veliku nagradu.“ I što se moglo očekivati? Između 180 sudionika iz trinaest zemalja premoćno je osvojio prvo mjesto. Dobio je Grand prix, zlatnu kolajnu belgijske kraljice i skupocjenu plaketu Pro musica.
  
  Sljedeće Franclove uloge bile su Ivo na reprizi Brkanovićeva Zlata Zadra i Naraboth u Straussovoj Salomi. Veliki događaj za Rudolfa Francla i hrvatsku glazbenu reprodukciju bila je premijera Petera Grimesa Benjamina Brittena u studenome 1955. Narodni list je pod naslovom Veliko ostvarenje pisao 16. studenoga 1955. o nositelju naslovne uloge: „Rudolf Francl bio je vrlo dobar Peter Grimes. Zavidnom lakoćom svladao je pjevačku dionicu, igrao je sabrano i cjelovito, a na momente je ostvario najsnažnije glumačke izraze, koje smo dosada kod njega doživjeli. Dao je ulogu snažno i izražajno, s potrebnim ispadima temperamenta i onim, za taj lik toliko važnim škrtim prelivima lirskih refleksija. Treba posebno istaći njegovu interpretaciju monologa u krčmi te prizora u kolibi kao i potresne detalje u duetu s Balstrodom i u finalnom duetu prologa.“ U veljači 1956. na premijeri Čarobne frule bio je čaroban Tamino. Skladatelj i glazbeni kritičar Krešimir Šipuš pisao je 4. ožujka u Vjesniku: „Romantični par Paminu i Tamina interpretirali su Janja Hanžek i Rudolf Francl s mnogo mladenačkog žara. Melankolija i osjećajnost latentni su u ova dva lika, pa nije za zamjeriti da su im neki tragični akcenti u fraziranju ispali previše romantično nego što to dopušta stil. Međutim, ne smijemo biti puritanci, jer prije svega njihovi su likovi scenski živjeli. Tenor Rudolf Francl bio je vrlo ekspresivan pjevački i glumački; lirski karakter njegova glasa potpuno je odgovarao ulozi Tamina.“
  
  Nakon zagrebačkog angažmana Francl je 1956. otišao u Düsseldorf i u njemu ostao do 1963. To je bio početak njegove međunarodne karijere. U to je vrijeme surađivao i s glasovitim dirigentom Karlom Böhmom, i tako je 1958. za gramofonsku tvrtku Deutsche Grammophon nastala snimka Kavalira s ružom, na kojoj tumači malu, ali zahtjevnu ulogu Talijanskog pjevača. Snimka je nastala u suradnji sa zborom Državne opere i Saskog državnog orkestra u Dresdenu. Glavni izvođači su Marianne Schech, Rita Streich, Irmgard Seefried i Dietrich Fischer-Dieskau. Poslije se vratio u Ljubljanu i do umirovljenja godine 1983. ponovno je bio član ljubljanske Opere.
  
  No trajno je ostao povezan sa zagrebačkom Operom. Njegova su gostovanja izazivala veliko zanimanje. Svojim vrlo lijepim toplim i ujednačenim glasom, lakoćom pjevanja, izvanrednom muzikalnošću s osobitim smislom za oblikovanje fraze te uvjerljivom interpretacijom Rudolf Francl je u Zagrebu osvajao svojim kreacijama. U početku je to bilo likovima lirskih junaka poput spomenutih Des Grieuxa i Werthera te Lenskog u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, Gounodova Fausta i Rodolfa u La Bohème, a poslije ulogama s primjesama dramatike poput Cavaradossija u Tosci, Don Joséa u Carmen i Manrica u Trubaduru, ili komike kao što je Janko u Prodanoj nevjesti. Bio je izvrstan Pinkerton u Madame Butterfly, a na gostovanju slavne američke sopranistice Eleanor Steber njezin dostojan partner kao Alfredo u Traviati. S ansamblom zagrebačke Opere u siječnju 1962. pjevao je Janka na gostovanju u Bologni s Prodanom nevjestom a s njim je gostovao i 1965. u Japanu. Nezaboravne su bile predstave Trubaduru kada on i Vladimir Ruždjak kao da su se natjecali tko će dobiti veći aplauz i više poziva pred zastor – a bilo ih je redovito dvadesetak. Publika Splitskih ljetnih priredbi neće zaboraviti njegova Fausta na Peristilu pod ravnanjem Lovre pl. Matačića i nastupe u Verdijevu Requiemu a njegov Vojvoda od Mantove ostat će nepremašen. Za njegova Fausta Nenad Turkalj napisao je: „Francl je i ovom ulogom, kao i svojim nastupom u Verdijevu ‘Requiemu’, opravdano oduševio splitsku publiku, osobito izvanredno otpjevanom arijom u trećoj slici, ali i u svim ostalim prizorima, pogotovo u uvodu, gdje je podao mnogo osjećajnosti misaonom liku Fausta. Cijelu je ulogu kreirao decentno i veoma simpatično, upotpunivši time svoju briljantnu pjevačku interpretaciju.“
  
  U svojoj dugoj karijeri Rudolf Francl tumačio je stotinjak uloga, pjevao ih na pet jezika i ostvario više od 1600 opernih nastupa. Često je pjevao i na koncertima. Pjevao je na Münchenskim svečanim igrama, gostovao u mnogim velikim njemačkim kazalištima, dva je puta bio na turneji po tadašnjem Sovjetskom Savezu i pjevao je u Boljšom teatru u Moskvi. Za RTV Ljubljana i televiziju u Kölnu snimio je nekoliko opera i opereta. Za gramofonsku tvrtku Helidon snimio je ploču Vidali – Francl Njegovu su uspješnu karijeru potvrdile i važne nagrade. Već je godine 1948. za kreaciju Cavaradossija dobio Prešernovu nagradu i nagradu Savezne vlade, a 2000. tadašnji predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan odlikovao ga je Srebrnim časnim znakom slobode.
  
  Jedan od najljepših glasova i najmuzikalnijih pjevača koji su nastupali u zagrebačkoj Operi, Rudolf Francl umro je u Ljubljani 15. lipnja 2009. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri