Sena / Srebrenka Jurinac

(Travnik, 24. listopada 1921. – Beč, 22. studenoga 2011.)

• Jedna od najvećih hrvatskih glazbenih umjetnica Srebrenka Klementina Kristina Jurinac rođena je 24. listopada 1921. u Travniku kamo joj je otac Ljudevit iz stare varaždinske odvjetničke obitelji premješten kao vojni liječnik. Majka joj je bila Bečanka Christina Cerv. Kao desetogodišnja djevojčica došla je s majkom u Zagreb. Na nagovor dirigenta zagrebačke Opere Oskara Jozefovića počela je učiti pjevanje kod Marije Kostrenčić. Kao studentica treće godine Muzičke akademije nakon epizodne uloge cvjetne djevojke (ili kako se tada govorilo Klingsorove čarobnice) u Wagnerovu Parsifalu, s golemim je uspjehom debitirala 16. svibnja 1942. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Istaknuti hrvatski skladatelj, tada kritičar lista Hrvatski narod, Ivan Brkanović napisao je 19. svibnja: „Ovaj nastup otkrio nam je umjetnicu velikog formata čije glasovne dispozicije dozvoljavaju najveće nade. To je vrlo lijepi sopran, sočan i sjajan, velikog opsega, koji izbija i lebdi superiorno nad velikim skupinama, te je od neobične punoće i nosivosti. Pojedini su tonovi dobro i logično postavljeni i ne samo da se nigdje ne osjeća uobičajena nesigurnost početnice, već njezin pijev odaje potpuno izgradjenu umjetničku ličnost. Izražajna je ljestvica izvanredno fino niansirana, pojedinosti povjerene joj uloge, krasno su i plastično izradjene, svaka fraza dokaz je izvanredne glazbenosti i inteligencije u shvaćanju i iznašanju.“ Na kraju je dodao: „Radujemo se što možemo zabilježiti opet jednom ovakav talenat, izašao iz redova našeg glazbenog podmlatka.“
  
  Nakon takvih hvalospjeva Srebrenka Jurinac pjevala je 13. lipnja 1942. naslovnu ulogu na praizvedbi opere Sunčanica Borisa Papandopula. Brkanović je u Hrvatskom narodu 16. lipnja zbilježio: „Ovaj lik koji je po libretisti dosta nejasno ocrtan, donijela je ona kao neodredjeni značaj i virtuozno iznijela sve suprotnosti, koje iz njega proizlaze. Tako je stvorila neku harmoničnost medju onim raznim naklonostima, prema ocu, prema Ratku i prema veziru, koje je razapinju i stvaraju svu tragiku njezine sudbine. To je zbilja uviek bilo nešto liepo i nečulno, a u svojoj tragici dirljivo. Pjevački ostvarila je ovu ulogu u najsavršenijem obliku, svladavajući sve velike tehničke probleme. Treba samo spomenuti njezine spontane dramske gradacije, te suptilnu liriku kojom obiluje njen pjev.“ Mišljenja kritičara o kreaciji Sunčanice kreću se u istom pravcu pa tako u tiskovini Spremnost 21. lipnja čitamo: „Ulogu težku i za stariju primadonu ova je mlada i talentirana pjevačica pjevala s toliko topline, neposrednosti i glasovne izradjenosti, da se od nje s pravom očekuje velika budućnost. Osim toga igra je tako snažna, da bi trebalo s velikom pedagožkom pažnjom postupati s takvim pjevačkim i glumačkim talentom.“ Srebrenka Jurinac umalo je nastradala na toj premijeri. Slomila se daska preko koje je trebala priječi i pala je s velike visine.
  
  U prosincu 1942. Srebrenka Jurinac pjevala je Anđela Gabrijela u duhovnoj muzičkoj igri Božićna radost talijanskog skladatelja Nina Cattozza (1886-1961), u siječnju 1943. Gotovčevu Moranu i već je 13. veljače nastupila u ulozi Freie u obnovljenom Wagnerovu Rajninu zlatu. Nakon osam dana pjevala je Neddu u Pagliaccima, u travnju Klingsorovu čarobnicu i u srpnju kraljicu Isabellu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Kolumbo njemačkog skladatelja Wernera Egka (1901-1983). Brkanović je opet u Hrvatskom narodu 14. srpnja 1943. pohvalio mladu pjevačicu koja se našla pred teškom zadaćom interpretacije jednog suvremenog djela. Pisao je: „Kraljicu Isabellu pjevala je Srebrenka Jurinac. Ma da njezin pjev u drugoj slici sadrži jedini lirski momenat u čitavom djelu, ipak se pjevačici ne pruža prilika, izživiti se u lirskoj melodici, pa je i ova uloga svojim karakterom i svojim intonativnim zahtjevima težka za ostvarenje. Srebrenka Jurinac znala se ipak uživjeti riešivši sa sigurnošću sve ovdje postavljene probleme.“ I Josip Andreis u prikazu glazbenog tjedna piše da je podjednako uspjeli lik uz Rudolfa Župana u naslovnoj ulozi bila i kraljica Isabella povjerena Srebrenki Jurinac, „koja je svojim zvonkim sopranom, na mahove vrlo blistavim, uzpostavljala sretnu protutežu okolini, snalazeći se također vrlo uvjerljivo u potežkoćama svog zadatka.“ Godina 1943. donijela je Srebrenki Jurinac jedno novo iskustvo – Oktavijan Miletić povjerio joj je lik grofice Sidonije Erdödy u filmu Lisinski.
  
  U prosincu 1943. Srebrenka Jurinac pjevala je Maricu u Prodanoj nevjesti a onda je u obnovljenom Figarovom piru ostvarila ulogu koja će postati jedna od najljepših u njezinu bogatu repertoaru – Groficu. Možemo zamisliti kakva je bila ta krasna uloga u svježoj interpretaciji mlade pjevačice! Brkanović je u Hrvatskom narodu 5. ožujka 1944. napisao: „Srebrenka Jurinac istinski se uživjela u lik grofice Rozine. S urodjenim ukusom prilagodila je pjev i predavanje produhovljenom stilu Mozartove glazbe, te je kako u izražajnosti pjeva tako u glumi i mimici naglašavala otmjenost uz primjesu ljupke koketerije, dosjetljivosti i prpošnosti te proćućene sjete u širokim linijama arija i ariosa – (Treći čin: arija čeznuća).” I Milan Katić u listu Nova Hrvatska istoga dana ističe „kako je i tu svoju ulogu izvrstno izvela” i „kako je njen puni i sočni sopran liepo svladavao Mozartove intencije” a „djelovala je još i svojom glumom i izvanrednom kazališnom pojavom”. U Bečkoj državnoj operi Groficu je uvrstila u repertoar godine 1955., pjevala ju je razmjerno kratko, do 1963., i otpjevala 24 puta. Zatim je u toj ulozi nastupila na festivalu u Glyndebourneu, Salzburškim svečanim igrama, Njemačkoj operi u Berlinu, u Melbourneu, da spomenemo samo neke pozornice. Godine 1953. udala se za talijanskog basa Sesta Bruscantinija s kojim je često zajedno nastupala pa ih nalazimo i na snimci Figarova pira, nastaloj 1956. za EMI (DVD je objavljen 2010.) s ansamblom festivala u Glyndebourneu pod ravnanjem Vittorija Guija. Sesto Bruscantini pjevao je Figara. No, od njega se te godine i razvela. Te je godine objavljen i poludokumentarni kratki film o festivalu u Glyndebourneu koji je režirao poznati engleski redatelj Anthony Asquith (1902-1968). Korišteni su odlomci s te izvedbe, između ostalih arija Grofice iz drugoga čina Porgi, amor.
  U lipnju 1944. Srebrenka Jurinac pjevala je Margaretu u obnovljenom Faustu. Rijetko se događa da za jednu ulogu dirigent ima na raspolaganju dvije iznimno talentirane vrlo mlade pjevačice kao što je Boris Papandopulo tada imao za Margaretu. Druga je bila Dragica Martinis. Za premijeru je odabrao Srebrenku. Pod naslovom Sjajna izvedba Gounodove opere Milan Katić je u Novoj Hrvatskoj 21. svibnja 1944. najprije pohvalio Milana Pichlera u ulozi Mefista a zatim se posvetio Srebrenki Jurinac ustvrdivši najprije da je to bila „jedna od njenih najboljih kreacija. Pojedine arije, a posebno onu ariju s nakitom u vrtu i ariju u sedmoj slici odpjevala je s mnogo umjetničke izražajne snage.“ Zaključio je: „Ova mlada umjetnica unaša u svoje pjevanje i u svoju glumu i dušu i srdce. U lirskim arijama njen glas vibrira od sreće, a u dramatskom izražaju, u sedmoj slici dala je svom glasu neki tragični drhtaj u veoma finom pianissimu. Ukratko Srebrenka Jurinac je kao Margareta veoma impresivna.“ Ivan Brkanović ju je u svom osvrtu na predstavu u Hrvatskom narodu istoga dana postavio na prvo mjesto ali je bio kraći. Napisao je: „Srebrenka Jurinac kao Margareta znala je ostvariti ljepotu, nježnost i duboku dramatiku tog lika. Ona je mnogo osjećaja i mnogo zanosa uniela u piev i mimiku – tako je bila vrlo naivna, djetinjski iskrena i sretna u poznatoj pjesmi o nakitu, dok je opet znala na potreban način oživjeti dramatiku posljednjeg čina.“
  
  Godine 1944. Srebrenka Jurinac otišla je u Beč i pred ravnateljem Karlom Böhmom položila audiciju za angažman u Bečkoj državnoj operi koji je počeo 1. rujna. U njezinoj monografiji zabilježeno je sjećanje slavnoga dirigenta na njihov prvi susret: „Kad mi je među ostalim kandidatima pjevala stanovita Srebrenka (nisam mogao niti izgovoriti ime) Jurinac poslušao sam je sa zanimanjem. Tako krasan glas pravog južnjačkog tembra već dugo nisam čuo. Kao tadašnji direktor Opere čvrsto sam odlučio da takav glasovni dragulj vežem uz kuću kojoj sam na čelu. Što sam onda tek mogao naslutiti ispunilo se na najdivniji mogući način: ona se razvila u umjetnicu sa samo sebi svojstvenom osobnošću, s osobitim zračenjem."
  
  Potkraj lipnja 1944. Srebrenka Jurinac oprostila se od svoje zagrebačke publike. Za tu je prigodu izabrala Maricu u Prodanoj nevjesti. Kritičar koji se potpisuje „mk.“ pisao je 1. srpnja u Novoj Hrvatskoj: „Srebrenka Jurinac zakoračila je velik korak napried na svom umjetničkom putu, i mi vjerujemo da će ona na bečkoj Državnoj operi dolično zastupati hrvatsku kazalištnu umjetnost, te da će i tamo postizavati uspjeh za uspjehom.“ Prognoza mu se potpuno ostvarila.
  
  U Beču, koji je postao njezin drugi dom, Srebrenka Jurinac prvi je put javno nastupila u siječnju 1945. u koncertnoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena je od bombardiranja, i očekivani scenski debi mlade pjevačice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana, u prosincu iste godine s istim ansamblom pjevala u milanskoj Scali i 1950. snimila za gramofonsku tvrtku Columbia.
  
  Cherubino u Figarovu piru jedna je od najvećih i najslavnijih interpretacija Sene Jurinac. On je najsnažnije obilježio prve godine njezine karijere, otvorio joj vrata europskih opernih kuća i festivala, pa ga je već nakon nastupa u Scali u prosincu 1948. pjevala u Glyndebourneu, Edinburghu, Parizu, Covent Gardenu i na Maggio Musicale Fiorentino, 1950. u Zürichu te 1951. na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu i u Bruxellesu. Samo u Bečkoj državnoj operi do 1964. godine otpjevala ga je 129 puta.
  
  Na početku karijere Sena Jurinac bila je, kako u Beču vole kazati „djevojka za sve“. U privremenom smještaju ansambla u Theateru an der Wien pjevala je u operi i opereti, male i velike uloge, prve sezone imala je 150 nastupa, druge 93, treće 83. Poslije Cherubina u svibnju 1945., u lipnju je pjevala Gabrielu u Straussovoj opereti Bečka krv, u srpnju Fjodora u Borisu Godunovu, u kolovozu Maricu u Prodanoj nevjesti, u rujnu Martu u operi Der Evangelimann (u nas se izvodila s naslovom Braća) austrijskog skladatelja Wilhelma Kienzla (1857-1941), u studenome Antoniju i Stellu u Hoffmannovim pričama i Rosalindu u Šišmišu, u prosincu Giuliettu u Hoffmannovim pričama. Nastavila je takvim, možda tek nešto sporijim tempom, i to je neizbježno izazvalo kraću glasovnu krizu. Prevladala ju je, odlučno odbila daljnje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata. Godine 1950. nastale su njezine prve studijske snimke.
  
  U listopadu 1946. na premijeri Kavalira s ružom Richarda Straussa pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha Sena Jurinac uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u hlačama – en travesti – Octavijana. Octavijana je pjevala u Covent Gardenu, Amsterdamu, na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu, na Praškom proljeću, u milanskoj Scali, Rimskoj operi, u Théâtreu Royal u Bruxellesu, i što je osobito važno, tri sezone na Salzburškim svečanim igrama. Na sreću postoji filmska snimka Kavalira s ružom prigodom otvorenja Velike scene (Großes Festspielhaus) Salzburških svečanih igara 1960. Ona pokazuje u briljantnom izdanju fenomenalnu fizičku privlačnost i neusporedivo pjevačko umijeće velike umjetnice. Razabiremo koliki je fluid izvirao iz te njezine kreacije. Mladost, šarm, strast, zbunjenost, toplina u izrazu – sve to posve jasno pokazuje zašto je engleski muzički pisac i kritičar BBC-a Alan Blyth u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera opisuje kao „jednog od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskoga rata“. Octavijana je do 1965. u Bečkoj državnoj operi pjevala 79 puta.
  
  Trolist znamenitih uloga u hlačama koji je Senu Jurinac uvrstio u najuži vrh svjetske operne reprodukcije upotpunio je godine 1947. Kompozitor u Straussovoj Arijadni na Naxosu u kojoj smo je ulozi imali prilike doživjeti i u Zagrebu na gostovanju ansambla Bečke državne opere 1970. godine. Od 1947. do 1980. u Bečkoj državnoj operi Kompozitora je pjevala 58 puta. I njega je pjevala na Salzburškim svečanim igrama i na festivalu u Glyndebourneu. On je godine 1958. studijski snimljen za gramofonsku tvrtku DECCA pod ravnanjem Ericha Leinsdorfa uz Bečku filharmoniju. Kolikogod su Cherubino i Octavijan bili utjelovljenje mladosti, likovi dječaka koji upravo izrastaju u mladića, Kompozitor je bio utjelovljenje glazbe, lik s nekom drugom, višom, poetskom dimenzijom kao što je sama mnogo puta izgovarala u toj ulozi: „Glazba je sveta umjetnost“. Njezina Kompozitora Oxford Dictionary of Music smatra „antologijskim dostignućem“, „najfinijim Kompozitorom u 20. stoljeću “, „najboljim poslije slavne Lotte Lehmann“.
  
  S ansamblom Bečke državne opere Sena Jurinac počela je već 1947. nastupati u Covent Gardenu. Bila je Dorabella u Mozartovoj operi Così fan tutte, a istu je ulogu pjevala 1949. na festivalu u Glyndebourneu. Sljedeće, 1950., u Glyndebourneu je pjevala Fiordiligi u Così fan tutte, i 1951. opet Fiordiligi. Na CD-u je živa snimka izvedbe opere Così fan tutte 5. srpnja 1951. s Richarom Lewisom, Markom Rothmüllerom i Sestom Bruscantinijem uz Kraljevski filharmonijski orkestar pod ravnanjem Fritza Buscha. Iste, 1951. godine, u prvoj engleskoj profesionalnoj izvedbi Mozartova Idomenea pod ravnanjem Fritza Buscha s Birgit Nilsson, Richardom Lewisom i Leopoldom Simoneauom bila je i ostala neponovljiva Ilia.
  
  Kad se ranih pedesetih godina prošlog stoljeća Sena Jurinac vrtoglavom brzinom uspinjala u sam vrh svjetske operne reprodukcije, preostajalo joj je malo vremena za temeljitije njegovanje umjetnosti popijevke, pa su tonski zapisi njezinih interpretacija Lieda vrlo rijetki, ali i posebno dragocjeni za potpunije poznavanje njezine umjetničke osobnosti. Kad su 1953. nastale njezine prve snimke vokalne lirike, jedva je prešla tridesetu, bila je već zrela umjetnica a glas joj je bio u punom sjaju. Mogla je izvesti sve što je htjela, a njezino golemo emotivno bogatstvo obuhvaćalo je cijeli raspon osjećaja i doživljaja što ih primjerice traži ciklus Ljubav i život žene Roberta Schumanna. Kao koncertnu interpretkinju doživjela ju je i hrvatska publika, na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu i 1978. na koncertu na Varaždinskim baroknim večerima. Kao što je duboko uranjanje u lik krasilo njezine scenske kreacije tako je potpuno razumijevanje teksta u svim njegovim najsitnijim nijansama u emociji i ugođaju koje je znala uvjerljivo prenijeti bilo glavno obilježje njezinih koncertnih interpretacija. To je naglasila i američka kritika kad je 1968. izvela Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa uz Njujoršku filharmoniju i Leonarda Bernsteina.
  
  Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. I njezin glas postajao je tamniji s gotovo mezosopranskim akcentima. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u operama Verdija i Puccinija. Došla je i do dramske Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu i Leonore u Beethovenovu Fideliju, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenůfi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge, što nije osobito čest slučaj. U Orfeju i Euridici bila je nestašan Amor i tužna Euridika, oba puta na Salzburškim svečanim igrama. Gluckova opera s Giuliettom Simionato i Senom Jurinac pod ravnanjem Herberta von Karajana 1959. ulazi u vrhunce operne reprodukcije. U Figarovu piru dječački svježi Cherubino i melankolična Grofica, u Idomeneu je od nježne Ilije došla do dramatske Elektre, u Così fan tutte od Dorabelle do Fiordiligi, u Don Giovanniju od Donne Elvire do Donne Anne, u Fideliju od naivne Marzelline do hrabre Leonore, u Jenůfi od zaljubljene Jenufe do na sve spremne Crkvenjarke, u Kavaliru s ružom od vatrenog Octavijana do zrele šarmantne Maršalice, koju je prvi put pjevala u Bečkoj državnoj operi 1966. i iste godine u Covent Gardenu i s njom se oprostila od bečke publike 20. studenoga 1982. Bila je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere pa je posve prirodno sudjelovala u svečanoj predstavi otvorenja njezine obnovljene zgrade 6. studenoga 1955. s Don Giovannijem. Pjevala je Donnu Elviru. U trideset i osam godina djelovanja u Beču, ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice, a 1967. Počasni križ republike Austrije za zasluge u kulturi i umjetnosti. Bečka državna opera, čija je bila dugogodišnja velika zvijezda, odužila se svojoj slavnoj primadoni u prigodi njezina devedesetog rođendana priredivši joj izložbu u Kazališnome muzeju koju je otvorio upravitelj Bečke državne opere Dominique Meyer. Izložba je bila otvorena više od tri mjeseca.
  
  Neke je kompleksne uloge Sena Jurinac izrađivala s nekoliko vrhunskih dirigenata koji su imali različite koncepcije, kao npr. Leonoru u Fideliju. Izdržala je na svojemu prvom nastupu u toj ulozi u Covent Gardenu 1961. – uz Jona Vickersa – izrazito dramatsku koncepciju Otta Klemperera, i kasnije beskrajno polagana tempa Hansa Knappertsbuscha, što je zabilježeno i na studijskoj snimci iz 1961. godine. Za nas je posebice zanimljiva njezina Leonora u izvedbi Fidelija na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970. i na premijeri opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, oba puta pod ravnanjem Lovre pl. Matačića.
  
  „Bečki šarm i slavenski temperament“ bio je najčešći opis umjetničke osobnosti Sene Jurinac. Krasan glas, „glas kao s neba“, kako je napisao Geerd Heinsen u jednom od mnogih nekrologa, objavljenog u časopisu Orpheus International, br. 1-2 od 2012., vrhunska muzikalnost i nesvakidašnje vokalne kvalitete bile su same po sebi razumljive. Ona je pripadala onoj pjevačkoj generaciji koja je prihvaćala savjete dirigenata i prilagođavala im se. Zato su je voljeli i rado s njome surađivali, a rezultat takve suradnje redovito su bila majstorska vokalno interpretativna postignuća. Prihvaćala je i upute velikih redatelja poput Giorgia Strehlera, Luchina Viscontija ili Günthera Rennerta i ostvarivala kreacije koje se pamte. Najviše svjetske domete postigla je u djelima Mozarta i Richarda Straussa, ali je na nagovor Herberta von Karajana počela prilaziti i talijanskom repertoaru. Don Carlo na Salzburškim svečanim igrama 1958. pod njegovim ravnanjem u kojem su joj partneri bili Cesare Siepi, Ettore Bastianini, Giulietta Simionato i Eugenio Fernandi jedna je od osobito cijenjenih realizacija te opere.
  
  I u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje u Beču 1963., također pod Karajanovim ravnanjem, Sena Jurinac bila je blistava protagonistica. Nizali su se Boris Godunov s Nikolajem Gjaurovim na Salzburškim svečanim igrama 1965. u kojemu je pjevala Marinu, i Euridika u Gluckovoj operi Orfej i Euridika 1959. Bečani pamte Senu Jurinac kao neponovljivu Tatjanu u Evgeniju Onjeginu pod ravnanjem Lovre pl. Matačića iz 1961. godine, londonska publika kao Toscu 1968., publika Državne opere u Hamburgu kao Marie u Wozzecku 1970. Milanska publika sjeća je se kao potresne interpretkinje Puccinijevih heroina Cio-Cio-San i Sestre Angelice. Dotaknula se i opusa Richarda Wagnera pa je pjevala Evu u Majstorima pjevačima na Bayreuthskim svečanim igrama 1957. Pozornice njezinih najvećih uspjeha uz Beč i Salzburg bili su Covent Garden i Scala. U Metropolitanu nije nastupila jer je odbila pjevati ulogu koju nije osjećala, premda bi to bilo na praizvedbi – Vanessu Samuela Barbera.
  
  Iako je najveću svjetsku slavu postigla kao interpretkinja likova Mozarta i Richarda Straussa, Sena Jurinac i sama je govorila da se bez Verdija i Puccinija ne može. Pravu je senzaciju izazvala svojim posve posebnim, samo njoj svojstvenim pristupom liku Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Kad ju je uvrstila u repertoar na premijeri na talijanskom jeziku u Bečkoj državnoj operi 1957. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa zbunila je publiku. Nije to bila krhka i umiljata japanska gejša, nego ljudsko biće koje strasno voli, a u toj je ljubavi prevareno. Jedan je kritičar napisao: „Sena Jurinac živi taj život. Ona ne traži od publike da dijeli njezinu bol. Jer ona ne igra, pjeva ili razmišlja za publiku. Njezine kretnje, njezin glas, samo njezino postojanje toliko su izražajni, toliko vas zgrabe i potresaju (ali nikada nisu sentimentalni) i na tako čudesan način, da se počinjete pitati je li to što se događa pred našim indiskretnim očima još uvijek drama, još uvijek igra.“
  
  Sena Jurinac svoj je lijep zvonki glas, vrhunsku muzikalnost i suverenu pjevačku tehniku potpuno stavila u službu umjetnosti. Bogata osobnost, strast kojom je prilazila svakoj ulozi, toplina, jednostavnost i prirodnost, profinjen senzibilitet, lijep scenski izgled i zdrav glumački instinkt, te zračenje koje krasi odabrane, učinili su njezina ostvarenja posebice uvjerljivima i neponovljivima. U jednom je razgovoru za Hrvatski radio rekla: „Današnji mladi pjevači jako puno rade, izvrsni su, dobro potkovani, njihova je naobrazba savršena, škole su vrlo oštre i izbacuju prave profesionalce. Ali nešto im nedostaje. Vatre! Previše sve rade s mozgom. No čini mi se da je to i općenito osobina današnjega svijeta, nipošto samo mladih pjevača. U svemu, pa i u glazbi, ljudi kao da su zaboravili – na ljude. I svijet se sve više pretvara u kompjutor, u tehniku, bez duha, bez osjećaja, bez ljudskosti ... isto je s današnjim pjevačima. Možda neke stvari i rade bolje nego što smo mi – moja generacija – radili, ali...“
  
  Ostvarenja nastala takvim pristupom i zanosom zabilježena su za gramofonske tvrtke Philips, Electrolu, Columbiu, HMV, DGG, DECCU, RCA, EMI, RAI. A i njezine žive snimke sve se više objavljuju. Bila je miljenica publike i kritike. Njezino ime i danas, više od tri desetljeća nakon što se povukla sa scene (vrijeme leti pa još do jučer velike zvijezde već sutra padaju u zaborav) magnet je za kolekcionare vrhunskih diskografskih izdanja – studijskih i live snimaka – koje gramofonske tvrtke izbacuju na tržište sigurne u njihovu prođu. A to je najbolji dokaz njezina trajanja i njezina značenja u svijetu operne reprodukcije. Predviđanja Karla Böhma su se ostvarila. Za nju doista vrijedi ono što je mnogo puta ponavljala u svojoj glasovitoj ulozi Kompozitora i po čemu je živjela, a to je: Glazba je sveta umjetnost.
  
  Sena Jurinac jedna je od pet najvećih hrvatskih pjevačica svjetskoga glasa uz, redom nastupanja, Ilmu de Mursku, Matildu Mallinger, Milku Trninu i Zinku Kunc Milanov.
  Srebrenka Jurinac, udana Bruscantini i 1965. preudana za dr. Josefa Lederlea, dobitnica nagrade Lovro pl.Matačić za životno djelo 2002., umrla je u Augsburgu 22. studenoga 2011., ni mjesec dana poslije svojega 90. rođendana.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri