Ilija Žižak

(Trogir, 5. prosinca 1899. – Split, 14. siječnja 1971.)

• 
  
  Ilija Žižak, jedan od najljepšh dramskih tenorskih glasova koje smo imali, rođen je 5. prosinca 1899. u Trogiru, u siromašnoj obitelji. Dok je još bio dijete obitelj se preselila u Split, u kojemu je završio osnovnu i zanatsku tehničko-umjetničku školu. Nakon školovanja radio je u splitskom brodogradilištu Marjan kao poslovođa za drvene radove. Ljubav za glazbu i pjevanje pokazivao je još u najmlađim danima pa je 1916. počeo pjevati u đačkom zboru Tehničke škole koji je vodio Mo. Josip Hatze, a od 1919. uz svoj redoviti svakodnevni posao u Brodogradilištu, pjevao je u raznim pjevačkim zborovima u Splitu. Godine 1921. otišao je u Sarajevo i tamo radio u diletantskoj grupi i pjevačkom zboru Proleter. U to vrijeme već je imao i neke manje samostalne nastupe na koncertima. Vratio se u Split, 1923. počeo učiti pjevanje kod nekadašnje mezzosopranistice Regine Nikičević (prema Mirjani Škunci ona je podučavala do 1918.?, op. a.) i 1924. stupio u operni zbor splitskog Narodnog kazališta.
  
  Kada je u Splitu ukinut stalni teatar, Žižak je sudjelovao u radu muzičko-scenske grane Splitskog kazališnog društva koje je vodio svestrani Ivo Tijardović. Prema Antoniji Bogner-Šaban, u izvedbi Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski u veljači 1933. pjevao je Juranića a u studenome 1934. Leonetta u Suppéovoj opereti Boccaccio. Bogdan Buljan u opširnom članku o njemu u povodu proslave Žiškove 40. obljetnice umjetničkog rada, objavljenom u Kazališnom biltenu Narodnog kazališta Split 28. prosinca 1961. spominje Sokolovića u Zrinjskom i Tonča u Tijardovićevoj opereti Spli'ski akvarel. Bogdan navodi da je već tada dok se još nije bio sasvim posvetio pjevanju stekao simpatije splitske publike „svojim ugodno obojenim snažnim i zvučnim tenorom“.
  
  Žižak je osjećao veliku želju da se ozbiljno posveti učenju pjevačke umjetnosti, a i prijatelji i poštovatelji na to su ga nagovarali, ali nije imao novčanih sredstava. Pokušavao je dobiti stipendiju, ali unatoč uspjehu na audicijama na zagrebačkom Konzervatoriju i u Operi te pohvalama istaknutih muzičkih stručnjaka, stipendija mu nije dodijeljena. Nakon nekoliko uzaludnih traženja donio je odluku da proda obiteljsku kuću, i 1938. pošao je na studij glazbe u Italiju. U Milanu je učio impostaciju glasa kod opernog baritona i pedagoga Angela Masinija-Pirellija (taj je podatak vrlo dvojben, naime bariton s tim imenom nije naveden u popisu talijanskih baritona, no naveden je tenor Angelo Masini, ali on je umro 1926., op. a.) a s maestrom Marcellom Tomassettijem spremio je nekoliko velikih uloga dramskog repertoara: Pollionea u Normi, Edgarda u Luciji di Lamermoor, Verdijeve junake Radamesa u Aidi, Manrica u Trubaduru i Alvara u operi Moć sudbine te Giordanova Andréa Chèniera, koje će gotovo sve poslije pjevati u Splitu. U Italiji je učio dvije godine, i primjetili su ga muzički stručnjaci i kritika. Trebao je debitirati u Veroni kao Pollione. No došao je na odmor u Split, započeo je Drugi svjetski rat i nije se više mogao vratiti u Italiju.
  
  Nakon samostalnih koncerata u Splitu i u drugim gradovima otišao je u Zagreb i u Operi pripremao Turiddua u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Nastale su neke komplikacije, pa Žižak nije mogao nastupiti na zagrebačkoj sceni unatoč podršci koju mu je pružao dirigent Oskar Jozefović. Put ga je zatim vodio u Beograd u kojemu je pjevao operne arije i pjesme na koncertima i tamošnjoj radio postaji. Buljan zatim navodi osvrt na jedan koncert Ilije Žiška u Beogradu i piše da je istaknuti muzički stručnjak, skladatelj Mihailo Vukdragović (1900-1986) napisao 1940. godine u listu Politika između ostalog i sljedeće: „Žižak je pokazao mnogo realnih kvaliteta o kojima treba povesti računa. On raspolaže tenorom, zdravim i snažnim u tolikoj mjeri da se gotovo sasvim bliži izrazito dramskom fahu. Od prirode dobro postavljen glas Ilije Žiška ima dovoljnu ujednačenost u celom svom opsegu kao i potrebnu zvučnost i tipičan sjaj dramskog tenora. Visokim tonovima vlada sa dovoljno sigurnosti, lako ih peva i ne zamara se brzo. U smislu interpretacije muzikalnost Žiška najneposrednija je baš u opernoj domeni koja mu je najbliža. Sa takvim kvalitetama gde u prvi plan dolazi njegov zdrav i lep organ – a dobrim tenorima ne obilujemo – Ilija Žižak je pevač za čiju dalju sudbinu treba da se zainteresuje direkcija naše Opere i omogući mu da na sceni prikaže domet svojih moći scenskog pevača.“ U beogradskoj Operi trebao je početkom travnja 1941. nastupiti kao Radames u Aidi, ali bombardiranje Beograda 6. travnja omelo je taj nastup. Žižak se vratio u Split i za vrijeme talijanske okupacije nije se bavio pjevanjem.
  
  Nakon oslobođenja angažiran je kratko vrijeme u sarajevskoj Operi, koja se tek nalazila u formiranju, a zatim je otišao u beogradsku Operu, u kojoj je pjevao Turiddua u Cavalleriji rusticani. U Splitu je također utemeljena opera no prvi tenor prve godine njezina djelovanja bio je Mario Gjuranec. Kad je Gjuranec 1947. otišao na angažman u Sarajevo, Ilija Žižak postao je prvi dramski tenor splitske Opere i to je bio do odlaska u mirovinu u prosincu 1959. godine. Do kraja sezone 1960/1961. i dalje je djelovao u njoj kao honorarni član i 7. siječnja 1961. ulogom Marija Cavaradossija u Tosci, koja se ubraja među njegova najuspjelija ostvarenja, proslavio je 40. obljetnicu umjetničkog rada.
  
  Na splitskoj sceni Žižak je u najvećoj mjeri razvio svoje umjetničke sposobnosti. Nizao je ulogu za ulogom, najčešće na premijerama. U kolovozu 1947. na ljetnoj pozornici na Prokurativama pjevao je Cavaradossija. Izvjestitelj Slobodne Dalmacije, književni povjesničar, glazbenik, publicist i kritičar Ivo Batistić (1887-1966) napisao je 29. kolovoza da se „ovim nastupom Ilija Žižak bez sumnje afirmirao kao ozbiljan operni pjevač, te je i pjevački i glumački učinio velik korak naprijed“. Splitske izvedbe Tosce sa Zlatom Jukas-Ivanišević, Ilijom Žiškom i Antom Marušićem u glavnim ulogama pod ravnanjem Silvija Bombardellija zacijelo ulaze u red najboljih izvedaba te opere na hrvatskim pozornicama. U studenome 1947. Žižak je pjevao Adela na premijeri opere Adel i Mara Josipa Hatzea. Godine 1948. pjevao je Don Joséa u Carmen i Miću na obnovi Ere s onoga svijeta, 1949. nastupio je na obnovama Cavallerije rusticane i Pagliaccija te na premijeri Gotovčeve Morane, 1950. na premijeri Krabuljnog plesa, 1951. na premijeri Trubadura u povodu obilježavanja 50. godišnjice Verdijeve smrti.
  
  Glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije I. B. napisao je 15. listopada 1951.: „Naslovna uloga zahtijeva herojskog tenora sa zvučnim i prodornim visokim i najvišim registrom. I. Žižak je dakle jedan od malobrojnih naših tenora, koji je po karakteru svoga glasa predestiniran za ulogu Manrika. On je zbilja dobro ostvario sva njena dramatska mjesta. U poznatoj stretti, kamenu kušnje dramskih tenora, visoki C nije mu najbolje uspio možda zbog zamorenosti i sparine.[...] Ali posebna teškoća ove uloge je u tome što ona ima mnogo lirskih mjesta koja treba pjevati s pola glasa (mezza voce) ili tiho (piano) s mnogo modulacija, osjećajno i toplo. U ovome je Žižak manje uspio, a naročito u dvopjevu s Azucenom u tamnici dok ona pjeva uz tihu orkestarsku pratnju. I glumački je bolje prikazao Manrika kao smionog ratnika, nego kao nježnog sina i viteškog ljubavnika.“ Isti kritičar je u osvrtu na reprizu napomenuo da je Žižak „neke dijelove uloge znatno dotjerao“ i preporučio mu da „izbjegava nazalno postavljanje tona, koje kvari lijepu boju njegova glasa.“
  
  Na obnovi Tosce koju je preuzeo dirigent Vid Kuzmanić u listopadu 1951., prema kritičaru Slobodne Dalmacije Ivi Batistiću 30. listopada: „I. Žižak dobro je podcrtao sva dramatska mjesta uloge, gdje su potrebni sjajni, snažni visoki tonovi, a nastojao je i da u lirske momente unese više topline i nježnosti. Prirodna gluma, ukusan kostim i maska pridonijeli su, da se ova uloga našeg vrlo aktivnog pjevača može ubrojiti u njegove najbolje kreacije.“
  
  Ilija Žižak je zatim nastupio na premijerama Nikole Šubića Zrinjskog i Aide. Aida je dotad bila najkrupniji zalogaj za ansambl i sudeći prema tome kako je postala zaštitni znak najprije Splitskih ljetnih priredbi pa Splitskog ljeta, riješio ga je vrlo zadovoljavajuće. Pod naslovom Potpuni uspjeh 'Aide' kritičar Slobodne Dalmacije koji se potpisuje V. K. stavljajući Žiška na prvo mjesto piše 9. veljače 1954.: „Ilija Žižak kao Radames nadmašio je sam sebe, pa je već njegovu prvu solo partiju publika pozdravila oduševljenim aplauzom. Ma da je u svojoj dugogodišnjoj kazališnoj praksi imao niz dobrih uloga (Ero i Rikardo u Verdijevom 'Krabuljnom plesu'), izgleda da uloga Radamesa najbolje odgovara boji i volumenu njegovog glasa.“ Slijedila je premijera Hatzeova Povratka, opere koja je 1911. uz Oganj Blagoja Berse označila priključak hrvatske glazbe europskoj. Kritičar s inicijalima P. D. napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 29. svibnja 1954.: „Ilija Žižak je lik Ive povratnika donio veoma realistički i simpatično. Svojim snažnim i prodornim dramskim tenorom ostavio je na publiku dubok utisak.“ Kao Ivo Žižak je 1957. gostovao u Rijeci. Ulogama u operama hrvatskih skladatelja dodao je i Iliju Gregorića u Matiji Gupcu Ive Lhotka-Kalinskog.
  
  U siječnju 1955. splitska Opera prihvatila se još težeg zadatka od Aide temeljeći ga ponajprije na Iliji Žišku. Izvedba se očekivala s određenom skepsom ali je Bombardelli imao povjerenja u Žiška, Andricu Dumanić i Antu Marušića pa uspjeh nije izostao. U spomenutom članku o Žišku Bogdan Buljan navodi da je ljeti 1955. nakon Žiškovih veoma uspjelih nastupa na Splitskim ljetnim priredbama, zagrebačka muzička kritika pišući o ovom našem umjetniku rekla pored ostalog i sljedeće: „Iznenađenje večeri bio je Radames u interpretaciji Ilije Žiška, tenora splitske Opere, dramskog tenora s kojim Split može da se ponosi, jer se nijedan grad, osim Zagreba, ne može pohvaliti da ima takvog Radamesa. Snažan glas, s velikim mogućnostima dramskih akcenata, a istovremeno laganih visina i ugodne ljepote zvuka, odlike su koje posjeduje tenor Ilija Žižak.“ Zatim: „Splitska se Opera diči dramskim tenorom, kakvog – izuzmemo li Gostiča – nema u Jugoslaviji. To je Ilija Žižak, jedan od najboljih Otella, koji je svojim glasom i izvanrednom dikcijom zainteresirao i inozemne menadžere.“ Otello se počeo izvoditi i na Splitskim ljetnim priredbama, najčešće na Peristilu, a 1957. izveo se u predvorju Galerije Meštrović i dobio prelijepu novu Desdemonu. Skladatelj Branimir Sakač napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 7. kolovoza 1957.: „Ugodan lijep glas Vesne Milatić stapao se u harmoničnu cjelinu sa svježim i mekano obojenim timbrom Frane Lovrića i prekrasnim tonovima Ilije Žižaka, kojima ovaj pjevač raspolaže u svom srednjem registru.“
  
  Slijedila je u travnju 1955. premijera Turandot, koja je također svoje mjesto našla u predvorju Galerije Meštrović i tako se u nju uklopila da se 2016., nakon dugog izostanka, u nju vratila. Žižak je pjevao ulogu nepoznatog princa Calafa. Poslije premijere splitska Opera krenula je na dvadesetodnevno gostovanje u Tursku (Ankara, Istanbul i Smirna). U osvrtu na jednu predstavu Turandot u kojoj je gostovala zagrebačka umjetnica Sonja Fabič-Barbieri, kritičar zagrebačkog Narodnog lista Nenad Turkalj napisao je 8. svibnja 1956.: „Ilija Žižak pjevao je disciplinirano i sa sigurno postavljenim visokim tonovima.“
  
  Nakon vrlo teške uloge Enza na premijeri Gioconde Amilcarea Ponchiellija u ožujku 1956., Ilija Žižak je u siječnju 1958. u repertoar uvrstio možda još i težu – naslovnu ulogu opere André Chénier Umberta Giordana. Kritičar Slobodne Dalmacije Vladimir Kuljiš napisao je: „Ilija Žižak u kompleksnoj ulozi André Chéniera pokazao je, da u velikom dijapazonu svoga tenora ima bogatu skalu za izražavanje od najsuptilnijih lirskih izljeva do snažnih dramatskih momenata. Glasovno uvijek svjež, dobro impostiran i točno intoniran, Ilija Žižak je s velikim uspjehom ostvario složeni lik André Chéniera i u toku izvedbe nekoliko puta pobrao zasluženi aplauz na otvorenoj pozornici poslije otpjevanih velikih arija. Ilija Žižak postigao bi još veću izražajnost kad bi mirnije vodio pjevačku frazu. Njegova gluma je skromna ali ipak uvjerljiva. Trebalo bi svakako omogućiti Iliji Žišku gostovanje i na drugim pozornicama u ovoj ulozi.“
  
  Aida nije silazila s repertoara. Pisali su se osvrti i na tzv. redovite predstave pa je tako Vladimir Kuljiš u Slobodnoj Dalmaciji 12. veljače 1958. napisao: „Ilija Žižak bio je prilično pjevački neuravnotežen. Istom oko polovice velike romance Celeste Aida počeo je razvijati svoje dobre pjevačke kvalitete i u toku opere prevelikim naglašavanjem visokih nota kvario je jedinstvenost i uravnoteženost pjevačke fraze, dok konačno u finalnom duetu sa sopranom postigao je smirenu umjetničku izražajnost.“
  
  U travnju 1958. Ilija Žižak vratio se svom Riccardu, pod ravnanjem Vida Kuzmanića u režiji Tomislava Kuljiša. Kuljišev prezimenjak Vladimir napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 19. travnja: „Ilija Žižak ostvario je muzički skladno lik grofa od Warwicha. Osobito u prvim slikama punim glasom i visokim tonovima solidno je otpjevao svoju ulogu. Pred kraj opere, najviše u petoj slici osjetio se kod njega stanoviti zamor, koji se odrazio u intonaciji.“ Naposljetku je Ilija Žižak 1959. uvrstio u repertoar Wagnerova Lohengrina i time ga zaključio, premda je pjevao još do 1961. godine.
  
  Citirala bih opet Bogdana Buljana: „Životni put ovog našeg vrijednog umjetnika bio je veoma težak. Prepušten sam sebi, zarađujući svojim fizičkim radom svakodnevni kruh za svoju porodicu, Žižak je, uz velike žrtve i samoprijegor, nastojao da se izobrazi kao operni pjevač. Razumljivo je da je u ovakvim okolnostima, kada mjerodavni faktori nisu pokazivali naročiti smisao za otkrivanje i izdizanje umjetničkih talenata, Žiškov pjevački razvitak morao biti spor i naporan. Zahvaljujući njegovom ustrajnom radu i energiji, neutoljivoj ljubavi prema umjetnosti, a posebno njegovom bogatom glasovnom materijalu, pozitivni rezultati nisu mogli izostati.“
  
  Svojim savjesnim i požrtvovnim radom, kada je prema potrebi pjevao i po nekoliko večeri uzastopce najteže uloge, Žižak je stekao nepodijeljene simpatije splitske kazališne publike i Splićana uopće. Ostat će zapamćen kao jedan od najljepših i najvažnijih glasova poslijeratne jugoslavenske operne scene, dramski tenor iznimne snage, sjajan i bogat, ujednačenih, lakih i zvučnih visina, s velikim mogućnostima dramatskih akcenata.
  
  Ilija Žižak umro je u Splitu 14. siječnja 1971. od posljedica prometne nesreće.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri