Vera Grozaj

(Sisak, 21. lipnja 1911. – Zagreb, 27. studenoga 1986.)

• Kada je zagrebačka Opera u svibnju 1962. gostovala u Berlinu s Bizetovom Carmen publika i kritika ispratile su naše umjetnike s oduševljenjem. Kritičar lista Der Morgen napisao je: „Uspješna suprotnost vulkanskom temperamentu Biserke Cvejić bila je plemenita Micaela Vere Grozaj čiji je kristalno čist sopran ukras ansambla.” Takve riječi iz pera inozemnog kritičara, naviklog da sluša najuglednija imena pjevačkog svijeta bile su bez sumnje veliko priznanje našoj umjetnici za koju doista možemo reći da je u cijeloj svojoj dugoj karijeri bila „ukras zagrebačke Opere”. Vera Grozaj nije bila heroina širokih gesta, naglašene dramatike, patetična, puna samodopadnosti i ostalih malo simpatičnih atributa kakvi većinom prate primadone. Bila je skromna, neposredna, srdačna, nenametljiva ali uvijek prisutna, redovito vrlo dobra, često odlična, ali nikada loša interpretkinja svakoga lika koji je tumačila, od debija 1934. do odlaska u mirovinu 31. prosinca 1965. i posljednjeg nastupa 1967. godine.
  
  Vera Grozaj rođena je u Sisku 21. lipnja 1911. Na jednom koncertu u svibnju 1927. tada učenica petog razreda gimnazije pjevala je solo dionicu u zboru. Učila je i klavir. Nastavnici klavira sviđao se njezin glas i nagovorila ju je da pođe u Zagreb na audiciju kod poznate pjevačke pedagoginje Marije Kostrenčić. Glas Vere Grozaj svidio se i Mariji Kostrenčić, ali ju je poslala natrag u Sisak i rekla da joj se javi kad maturira što je Vera Grozaj i učinila. Došla je u Zagreb, upisala se na visoku školu Državne muzičke akademije i diplomirala umjetnički i pedagoški smjer kod također poznate pedagoginje Nade Eder-Bertić. Debitirala je još prije diplome, 17. studenoga 1934. na premijeri opere Romeo i Giulietta Charlesa Gounoda s poznatim francuskim gostom Andréom Burdinoom i Nadom Tončić u naslovnim ulogama. Kritičar Narodnih novina u osvrtu s naslovom Operna sedmica napisao je 20. studenoga: „Malu senzaciju u debutantskom stilu priredila nam je gđica Vera Grozaj. Njen lijepi glas obećaje mnogo i osjećamo da ćemo naći opet jednu odličnu Manon, Mimì ili Butterfly. Gđica Grozaj pjevala je sigurno partiju paža Stephana. Mora se priznati da se je spretno snašla na sceni.“ Vera Grozaj pjevala je mnogo uloga ali uvijek je znala svoje mogućnosti i nikada nije išla preko njih pa nije ni pomišljala na Manon ili Cio-Cio-San.
  
  Taj debi izazvao je nekoliko doista lijepih i poticajnih kritika za mladu pjevačicu što dokazuje da je ravnatelj Opere Krešimir Baranović imao pravo kad je debitantici povjerio ulogu na premijeri sa slavnim gostom. Kritičar Večeri napisao je 19. studenoga da smo „upoznali novu talentiranu domaću silu, koja je kod prvog svog nastupa i glasovno i muzikalno pobudila pažnju i mnogo nade“. Lujo Šafranek-Kavić napisao je 20. studenoga u Jutarnjem listu: „Vrlo ugodno iznenađenje priredila nam je mlada debitantica u ulozi paža Stephana. Ugodno zvučnim, gibljivim i izjednačenim glasom otpjevala je svoju pjesmicu muzikalno, sigurno i čisto. U glumačkom nastupu pokazala je kuražu i okretnost. Publika je spontano reagirala i ohrabrila početnicu vrlo srdačnim i dugotrajnim povladjivanjem.” Vrlo opširan bio je Stanislav Stražnicki u Novostima 20. studenoga 1934. Pisao je: „Debut gdjice Vere Grozaj u ulozi paža Stephana ugodno je iznenadio. Usprkos prvom nastupu na pozornici gdjica Grozaj pokazala je sigurnost, pokretnost i živu pjevačku i glumačku nadarenost, koja iznenadjuje. Svoj lijepi, mladenačko-svježi, laki, gipki i dobro školovani organ toliko je imala u vlasti, da se s nekim simpatično djelujućim elanom pobjedonosno popela do visokog C ma da i nju nije mimoišla obligatna početnička trema. I ovu će mladu silu trebati zadržati u vidu.“
  
  Kritike sličnog sadržaja pratile su Veru Grozaj u cijelom njezinom umjetničkom djelovanju. Uvijek se isticala njezina muzikalnost, lijep, zvonak i čist sopran, veliko pjevačko umijeće, izvrsna tehnika i dikcija, plemenitost i srdačnost u nastupu. A te je osobine pokazivala i na koncertnim nastupima, npr. u sopranskoj dionici Requiema Wolfganga Amadeusa Mozarta i interpretacijama popijevki.
  
  Nakon debija Vera Grozaj postupno je ulazila u repertoar, iako nije stupila u angažman. Pjevala je eksponiranu ulogu princeze Eudoksije u Židovki Jaquesa Halevyja a Stražnicki je u Novostima 16. studenoga 1936, pisao: „Pjevala je lijepo i muzikalno. Njen dobro školovan organ ovaj put nam se prikazao nešto i suviše malen, osobito u srednjim položajima, dok je inače od one lakoće i ležernosti koja je potrebna za koloraturu napose u visokim tonovima, u kojima imaju i potrebnog sjaja prodornosti. Prirodno, kad steče još više sigurnosti i rutine na pozornici, kad ne bude ničim sputavana, da će moći unijeti i više topline u cijelu pojavu.“ Slijedili su Siebel u Faustu, Prva dvorska dama na premijeri Meyerbeerovih Hugenota, Cvjetna djevojka ili, kako se tada govorilo Klingsorova čarobnica, u Wagnerovu Parsifalu, Fedor u Borisu Godunovu, Stella na premijeri Wolf-Ferrarijeva Bogorodičinog nakita. U sezoni 1938./1939. nije nastupila a onda je u ožujku 1940. pjevala Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinskom i u lipnju Micaelu u Carmen.
  
  Posvemašnja muzička sigurnost omogućavala je Veri Grozaj siguran nastup i bez prethodnog orkestralnog pokusa kao što joj se dogodilo s Jelenom. Sudeći prema osvrtu kritičara Luje Šafraneka Kavića u Zagrebačkom listu od 27. ožujka 1940. nije se primijetilo da je mlada pjevačica uskočila u ulogu. Čitamo: „U mirnoj i sigurnoj impostaciji svojeg svježeg, sočnog i toplo obojenog lirskog glasa ona je s velikom pomnjom i profinjeno izradila fraziranje i vrlo izražajno predavanje. Kako se je ona i glumački spretno snašla, djelovala je njezina kreacija neposredno i uvjerljivo, te je polučila puni uspjeh. Ovim zasluženim uspjehom dokazala je ova muzikalna, ozbiljna, savjesna mlada pjevačica ponovno svoj napredak u pjevačkom pogledu i svoju neospornu upotreblivost u operi.” Za njezinu Jelenu Ivan Brkanović napisao je poslije u Hrvatskom narodu 10. travnja 1943. “da ju je pjevala oblikujući fino svoju ulogu s poznatom njenom svježinom i neposrednošću u glasu i pokretima”. Vera Grozaj pjevala je Jelenu i na velikom gostovanju zagrebačke Opere u Beču u svibnju 1943. godine.
  
  Dana 20. kolovoza 1940. Vera Grozaj je „dodijeljena na rad u Narodnom kazalištu“, a od 20. travnja 1944. bila je „razvrstani stalni član“ Hrvatskog državnog kazališta. U lipnju 1940. prvi put je pjevala ulogu koje će postati pojam – Micaelu u Bizetovoj Carmen pod ravnanjem Milana Sachsa, u sjajnom društvu Ančice Mitrović, Josipa Gostiča i Rudolfa Župana. Vladimir Ciprin pisao je vrlo opsežno u Večeri 7. lipnja: „Mlada pjevačica Vera Grozaj pokazala je da je i njezin glas i pjevačko-tehničko znanje takovo da joj uprava opere može povjeriti ovakove pa s vremenom i veće zadatke. Gdjica Vera Grozaj ima ugodan i zvonki lirski sopran, dobro impostiran i izradjen, osobito u visinama koje su joj lirski nježne i zaobljene. Mlada pjevačica posjeduje stanovitu muzičku profinjenost u oblikovanju pjevne linije a vrijedna joj je odlika da pjeva s mnogo osjećaja, koji joj više intenziviraju već od prirode glasovnu mekoću. Unatoč toga njezine su visine nosive i kraj punog orkestra. Tek će mlada pjevačica još trebati izraditi dramatiku u pojedinim višim položinama tako da dahom ne malakše već da dovrši gradaciju do kraja, kao i posvetiti veću pažnju izgradjivanju crescenda i decrescenda u dugom dahu. U daljnjem pjevačkom studiju svakako će morati nastojati da oduzme pojedinim dubljim tonovima neki mukli prizvuk i tako postići potpunu glasovnu izjednačenost, što se obzirom na njezin dosadašnji razvoj kao pjevačice može očekivati. To više, ako bude više i češće nastupala u kazalištu. Svojim jučerašnjim nastupom pokazala je da je talentirana mlada operna sila, to viša kad nijedna mlada solistica, članica kazališta, kao ni prigodni gost nije bio određen za ovu ulogu.“ Postala je pojam za Micaelu. Pjevala ju je u nekoliko sljedećih obnova Carmen 1941., 1945. i 1959. godine. Zadržala ju je u repertoaru punih 25 godina te za nju 1960. dobila Nagradu grada Zagreba.
  
  Potkraj rujna 1940. Vera Grozaj nastupila je na premijeri opere Plamen Ottorina Respighija. Pjevala je Agatu. Početkom studenoga Krabuljni ples izveo se u djelomično novoj podjeli uloga. Dr. Božidar Širola napisao je 8. studenoga 1940. u Obzoru da je „mlada pjevačica Vera Grozaj s uspjehom nastupila u ulozi paža i bila je i pojavom i glumom i pjevom jednako dobra i ostavila vrlo ugodan dojam kod slušalaca“. Prema kritičaru Nove Hrvatske također 8. studenoga, Vjera Grozaj, kako je naziva, „efektno je odpjevala i odglumila paža Oskara“, a prema Ivanu Brkanoviću u Novostima 9. studenoga „u ulozi Oskara (kao paž) dokazala je da joj se role ovakvog karaktera mogu povjeriti. Njena koloratura dobro je izradjena, k tome bistro zvučna a muzikalnost odrazila se u lijepo iznešenoj ariji prvoga čina 'Volta la terrea fronte'“.
  
  U prosincu 1940. Vera Grozaj nastupila je u ulozi Krčmarice na premijeri opere Tajna Bedřicha Smetane. Počela je sudjelovati na praizvedbama opera hrvatskih autora: 7. lipnja 1941. pjevala je Ivanicu u operi Adelova pjesma Ive Paraća i, prema Ivanu Brkanoviću u Hrvatskom narodu 10. lipnja „isticala se u maloj ulozi Ivanice“. Na premijeri opere, točnije gazbeno-scenske lirike, Goran, zapravo prerađenog Rkaća, Antuna Dobronića 20. travnja 1944. pjevala je glavnu žensku ulogu Drenke. Prema Brkanoviću u Hrvatskom narodu 22. travnja, „Bila je zanosna, obiestna, živa i prpošna, te je ovaj lik oživjela s mnogo umjetničkog bria, temperamenta. Njezin je piev uviek uskladjen s ugodjajem situacije, ona je uspjela podati svom glasu u svakom momentu odgovarajuću boju i izražajnu snagu.“ Jednako zadovoljan njezinim ostvarenjem bio je Milan Katić u Novoj Hrvatskoj 23. travnja. Pisao je: „Ova mlada talentirana operna umjetnica uniela je u svoju igru i svoje pjevanje mnogo života i mnogo srdca. Njena arija kojom ona izaziva Gorana i kojom mu se ruga, ima nešto nagonski, demonsko. Pjesmu na bunaru u drugom činu odpjevala je veoma liepo.“
  
  U međuvremenu u studenome 1941. Vera Grozaj pjevala je Lolu u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i u prosincu sopransku dionicu u Mozartovu Requeimu. U svibnju 1942. pjevala je prvi put ulogu koje će također biti pojam – Musette u Puccinijevoj La Bohème. Početkom lipnja dočekala ju je velika zadaća: uskočila je u ulogu Đule u Gotovčevu Eri s onoga svijeta. Tzv. uskakivanje bez orkestralnog pokusa nekada nije bilo neuobičajeno. Pjevači su bili tako muzički pripremljeni i sigurni pa nije bio rijedak slučaj da iz kazališta nazovu i kažu, netko se razbolio, predstava se ne može otkazati, večeras pjevate. Tako se Nada Tončić iznenada razboljela i Vera Grozaj je opet uskočila bez prethodnog pokusa. Jedino je dobri duh zagrebačke Opere, Josip Gostič, kolegijalan kao uvijek, došao ujutro na dan predstave da bi zajedno prošli neka važnija mjesta. No uskočiti u Đulu nije bilo isto kao uskočiti u Jelenu. Imala je nešto više iskustva ali to je mnogo dulja i teža uloga a zahtijeva i dosta scenske igre. Koliko je pjevački teška dokazuje i to da se mlade pjevačice ni u kasnijim studentskim produkcijama danas često ne usuđuju pjevati tužaljku Majko, majčice.
  
  U srpnju 1942. Vera Grozaj pjevala je Liù na obnovi Turandot. Brkanović je u Hrvatskom narodu napisao 14. srpnja: „Ona je svu onu liriku i nježnost, koja leži u tom liku iznijela sa zbilja mnogo čuvstvenosti i iskrenosti. U njezinom je glasu bio onaj fini sjaj potrebne izražajnosti, a u njezinoj glumi one ropske poslušnosti koja karakterizira ovu ulogu. Glumačke i pjevačke mogućnosti Vere Grozaj postaju nakon svakog novog njezinog ostvarenja bogatije i mnogostranije.” Poslije, 2. prosinca 1942., u osvrtu na izvedbu opere s gošćom Idom Juranić u naslovnoj ulozi, Brkanović je u Hrvatskom narodu napisao da je „u maloj ali značajnoj ulozi Liù opet Vera Grozaj pokazala koliko je života i iskrenosti sposobna unieti u takovo ostvarenje, gdje njezin svietli, laki sopran briljira i gdje neposrednost njezine glume svjedoči o njenom podpunom saživljavanju s povjerenom joj ulogom.” A izvjestitelj osječkog Hrvatskog lista napomenuo je 5. prosinca da je „postigla sjajan uspjeh” i zaključio da se „ova odlična mlada operna pjevačica razvija u sve jaču i jaču opernu silu”.
  
  Vera Grozaj je još 1942., u prosincu, pjevala Cilu na obnovi opere Dorica pleše Krste Odaka i nastupila na premijeri duhovne muzičke igre Božićna radost suvremenog talijanskog skladatelja Nina Catozza; 1943 pjevala je Woglindu na obnovi Rajninog zlata i Maricu na obnovi opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka. U ožujku 1944. pjevala je Cherubina u obnovljenom Figarovu piru na kojemu je Milan Pichler u ulozi Figara proslavio 25. godišnjicu umjetničkog rada. Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 5. ožujka 1944.: „Živahna, svježa i neposredno naivna bila je Vera Grozaj kao paž Cherubin. Umjetnica intuitivno osjeća stil i značaj uloge te je prema tome uspjela u podpunosti se saživjeti s ulogom. Dala je u ostvarenju ove uloge oličenje mladosti, obiesti i gospodske bezbrižnosti.” Milan Katić u Novoj Hrvatskoj istoga datuma konstatira “kako ova mlada umjetnica pokazuje liep napredak od partije do partije” i nastavlja “da je njen paž bio dražestan, živ i simpatičan, a muzikalno upravo onako izražen kako to traži sama partitura”. Pohvale za njezina Cherubina izrazio je poslije i Brkanović u listu Hrvatski narod 26, ožujka 1945. Napisao je da je ulogu paža Cherubina „ostvarila na poznati način, stilski izvrstno zamišljen i postavljen s vrlo mnogo ukusa i smisla. Na premijeri Fausta u svibnju 1944., prema Brkanoviću u Hrvatskom narodu 21. svibnja „Vera Grozaj je i u ulozi Siebela, kao i drugim sličnim ulogama mladog ljubavnika manifestirala svoje vrlo izrazite pjevačko-izražajne te glumačke i mimičke sposobnosti.“
  
  A onda se u prosincu 1944. Vera Grozaj okušala u još jednoj zahtjevnoj, protagonističkoj ulozi. Prvi put je pjevala Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Brkanović je u Hrvatskom narodu 16. prosinca pisao: „Vera Grozaj kao Mimì dala je izvanredno uspjelu kreaciju, gdje se osjetio profinjeni glasbeni osjećaj, iskrenost i neposrednost čistog duševnog izživljavanja u postavljenom liku, te konačno vrlo mnogo subtilnosti u gradiranju i modelaciji pjeva. Glas liep i sočan, sposoban za delikatno nuanciranje, te kretnje uvjerljive i blage oživiše pred nama taj tolikim obiljem lirike nadahnuti lik u svoj svojoj čistoći i tragici.“
  
  Nova država, Federativna narodna republika Jugoslavija, donijela je određene promjene u repertoaru, poglavito dramskom ali i u opernom. Tako je u repertoar uvršten Soročinski sajam Musorgskog u kojemu je Vera Grozaj pjevala Parasju i, prema kritičaru R. B. u Vjesniku 6. listopada 1945. „dala lirsku varijantu zaljubljene djevojke. Njen glas potpuno lirskog karaktera i nježan, često nije mogao da dođe do punog izražaja usljed prejakog orkestra. Njena diskretna gluma i fino fraziranje dobro se očitovalo, osobito u ariji trećeg čina.“ Slijedile su na obnovama (premijerama su se tada zvale, posve ispravno, samo prve izvedbe nekog djela u tom kazalištu) uloge Micaele 1945., Karolke u Jenůfi Leoša Janáčeka, Fjodora u Borisu Godunovu i Musette u La Bohème 1946., Cherubina u Figarovu piru 1947. i Stane u Koštani Petra Konjovića 1948., te na reprizama Đula, Marcellina u Fideliju i Svećenica u Aidi 1947. i naposljetku 1948. Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Zerlina u Mozartovu Don Juanu (kako se tada izvodio Don Giovanni), 1949. Norina u Donizettijevu Don Pasqualeu i 1950. Anica u Ekvinociju Ivana Brkanovića. Nenad Turkalj napisao je u Narodnom listu 15. listopada: „I ova pjevačica ostvarila je dobru kreaciju. Tek s nešto slabijom scenskom uvjerljivošću. Ali i kod Vere Grozaj priječile su lirske glasovne kvalitete udubljivanje u muzički part te više dramski pisane uloge. I jedna i druga pjevačica (Bianka Dežman na premijeri, op. a.) ustvari su koloraturni soprani, te bi bilo bolje da se uloga mogla povjeriti pjevačici s glavnim kvalitetama dramskog soprana.“
  
  Vera Grozaj vratila se svom lirskom repertoaru i na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija 1952. pjevala je Laurettu, Fausta 1953. Siebela te 1954. na reprizama Anne Trulove u Životu razvratnika Igora Stravinskog i Sofiju u Massenetovu Wertheru, 20. studenoga 1955. Lukreciju na praizvedbi Ljubovnika Dragutina Savina. Glavninu ženskih uloga u svojim operama hrvatski skladatelji povjeravali su lirskom sopranu. Vera Grozaj ih je u svojoj dugoj karijeri pjevala na sceni i snimala. Uz navedene uloge spomenut ćemo Ljubicu u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog i Zorku u njegovu Porinu. Nenad Turkalj u osvrtu na obnovljenu izvedbu Porina 1954. s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi u Narodnom listu 11. lipnja napisao je: „Vera Grozaj, premda joj glas ne dosiže raspon potreban za ulogu Zorke, dala je veoma lijep nastup, ostvarivši glasovno svježu i glumački uvjerljivu interpretaciju.“ Većinu uloga iz opera hrvatskih autora Vera Grozaj kreirala je na sceni no neke je samo snimila za Radio Zagreb, kao npr. Lovicu u operi Ban Leget Ivana Zajca.
  
  Godine 1956. u istoj operi – Mozartovoj Čarobnoj fruli – Vera Grozaj pjevala je dvije posve različite uloge: na premijeri Prvu damu Kraljice noći a poslije Papagenu. A onda su opet slijedile dvije uloge za koje je njezin lirski sopran bio idealan: 1957. Monika na premijeri Mediuma Giancarla Menottija i 1958. Nannetta ma obnovi Falstaffa. Virgilija na reprizi Koriolana Stjepana Šuleka, opet dvije uloge u istoj operi: Amor i Euridika u Orfeju Christopha Willibalda Glucka te Ninetta na praizvedbi opere Marko Polo Ive Tijardovića 3. prosinca 1960. i Helena na reprizama opere San ljetne noći Benjamina Brittena 1962. zaokružile su repertoar Vere Grozaj. Dodajmo i da je pjevala Polovjecku djevojku u Knezu Igoru.
  
  Za razliku od mnogih pjevača koji neprestano žele pjevati repertoar iznad prirodnih predispozicija njihova glasa, Vera Grozaj striktno se držala mogućnosti i dometa svojega lirskog soprana jer je shvaćala da bi dodatni napor nadišao njezine glasovne predispozicije. Nikada nije forsirala glas, znala je svoje mogućnosti i koristila se s njima na najbolji mogući način pa je godinama bila neprikosnoveni prvi lirski sopran zagrebačke Opere. I, što je još zanimljivo pa čak i neobično za lirskog soprana, na kraju karijere pjevala je iste uloge s kojima je započela svoj umjetnički put, a da joj je glas pritom sačuvao kristalnu čistoću i svježinu iz mladenačkih dana. Najveće uspjehe postizala je u ulogama jednostavnih i nježnih djevojaka iz naroda, koje karakteriziraju dobrota i toplina, nekakva „usrdna nježnost”, kako je vrlo dobro primijetio glazbeni kritičar Radija Zagreb Đorđe Šaula, a to je na određen način postao zaštitni znak te savjesne i predane umjetnice.
  
  Repertoar Vere Grozaj bio je ograničen glasovnim odrednicama ali ne i stilskim. Rado je pjevala Mozarta ali i Puccinija, Gluckovu Euridiku i Anne Trulove Stravinskog. Svaka je imala svoje zahtjeve ali, prema riječima same umjetnice, „najvažnije je bilo uspostaviti kontakt s publikom, osjetiti njezinu reakciju, i ako je ona pozitivna, znači da si uspio, to donosi zadovoljstvo i daje podstrek za daljnji rad”. Dana 11. travnja 1965. proslavila je 30. godišnjicu umjetničkog djelovanja ulogom koju je mnogo puta pjevala – kao Marica u Prodanoj nevjesti – i pokazala da je dobar interpret i prkosnih likova koji se znaju boriti za svoju sreću.
  
  Vera Grozaj, udana za dr. veterine Dušana Dvornića, umrla je u Zagrebu 27. studenoga 1986. godine. Skromna i samozatajna najprikladniji izraz za svoje likove nalazila je isključivo u samoj glazbi a time je postizala najsigurniju vezu s gledateljstvom koje ju je osobito cijenilo i voljelo, kao što ju je cijenila kritika, domaća i inozemna na gostovanjima ansambla zagrebačke Opere u Berlinu, Napulju, Pragu i Rotterdamu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri