Mario Gjuranec / Đuranec / Djuranec

(Zagreb, 31. srpnja 1907. – 7. siječnja 2004.)

• Rođen 31. srpnja 1907. u Zagrebu, Mario Gjuranec učio je pjevanje u svom rodnom gradu kod Ivane Arnold i poslije u Pragu kod Fernanda Carpija, a na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji studirao je violinu kod Milana Grafa i Ladislava Miranova. Prvi put je nastupio na sceni u dječjem zboru na prvoj hrvatskoj izvedbi Parsifala 1922. Godine 1925. počeo je pjevati u Narodnom kazalištu u Zagrebu manje operetne uloge. Istodobno je od 1927. do 1931. studirao pjevanje i bio solist u Hrvatskom pjevačkom društvu Kolo. U svibnju 1931. nastupio je u glavnoj ulozi Kraljevića u omladinskom, danas bismo rekli mjuziklu, Pepeljuga pod ravnanjem Jakova Gotovca. Početkom njegove profesionalne umjetničke karijere smatra se koncert koji je priredio u HGZ-u u listopadu 1935. uz pratnju Lovre Matačića, poslije kojega je 1936. otišao na Međunarodno pjevačko natjecanje u Beč i stupio u stalni angažman u Národni divadlo Moravsko-Šleske u Moravskoj Ostravi. Debitirao je kao Turiddu u Cavalleriji rusticani i ostao dvije godine.
  
  Najavljujući koncert Marija i Gite Gjuranec na Sušaku novine Primorski dnevnik u dugom članku iz pera V. I. Mandekića 3. prosinca 1938. vrlo su pohvalno pisale o njihovim zajedničkim koncertima na zagrebačkoj radio postaji i u Pragu. Citiraju češki tisak i navode da je čehoslovački list Slovo 7. srpnja 1937. napisao za njegova Vojvodu od Mantove: „Gjuranec, operni član Narodnog Divadla u Moravskoj Ostravi, poznaje savršeno veliki operni repertoire na hrvatskom i talijanskom jeziku. Kod nas je pjevao na češkom jeziku, te je iznenadio time, što je u kratkom vremenu naučio dobro česki, kako je to uostalom pokazao već i u operi 'Cavaleria Rusticana'. Sada se osobito istaknuo u 'Rigolettu'. Svladao je savršeno tešku partituru te mu njegov bogati glasni organ ne pravi nikakvih poteškoća, da izvrši najteža mjesta lako i s nevidljivom rutinom. Njegov je glas veoma prijatan te osobito u visini zvuči jasno. On je svakako najbolji tenor kojeg danas naše kazalište ima. U 'Rigolettu' bilo mu je živo aplaudirano na otvorenoj sceni i to s punim pravom. Odličnom izvedbom dobio je potpuno srca sveukupne publike, koja nije štedjela priznanjem i pohvalom. Mario Gjuranec ima za sobom već nekoliko velikih kazališta. Bio je u Zagrebu i Beču i uvijek kao ljubimac publike. Kod nas je pjevao za angažman i istog je momentalno dobio na dvije godine, Prema ovome se najbolje vidi da je u umjetničke krugove našeg kazališta primljen tenorista, na kojem je naše kazalište oskudijevalo potpuno. Naša publika se veseli da će ga imati prilike čuti još i u daljnjim ulogama...“
  
  Sezonu 1938./1939. Mario Gjuranec proveo je uglavnom u Zagrebu nastupajući na koncertima, često sa sestrom Gitom, a gostovao je u Bratislavi i Pragu. U svibnju 1939. nastupio je s Teom Laboš u Narodnom kazalištu u Cavalleriji rusticani. Kritičar Večeri koji se potpisuje “-nd-“ napisao je 30. svibnja: „Mario Gjuranec je svoju ulogu (Turiddu) solidno pjevački pripravio. Njegov tenor ugodno se doimao u čitavom registru, samo je jasnoći izgovora smetalo to što on u visini pjeva sve vokale na 'e'. U glumačkom pogledu morati će Mario Gjuranec još nastojati, da mu kretnje i izražaj u licu dobiju više prirodnosti i uvjerljivosti, te da mu tako uloga bude izjednačena i glumački i pjevački.“ Dr. Branimir Ivakić u Jutarnjem listu 31. svibnja mišljenja je da „Mario Đuranec imade ugodan glas, ali mu je preslab obzirom na sastav orkestra u 'Cavalleriji rusticani', pa je bio prinuđen forsirati kod svih mjesta, gdje je orkestar svirao malo glasnije. Osim toga ni njegovo držanje na pozornici nije ničim odavalo da je on sudionik tragičnih konflikata koji su se ondje dešavali.“ Poslije takvih osvrta bilo je očekivati da Gjuranec neće dobiti angažman u Zagrebu pa je od 1939. do 1941. bio solist Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Godine 1941. vratio se u Zagreb i do 1942. djelovao kao solist Radija Zagreb. Od 1942. do 1945. bio je slobodni umjetnik u Njemačkoj i nastupao u operi, na koncertima i na radiju u Berlinu, Hannoveru, Dresdenu i Hamburgu.
  
  Kad je 1945. osnovana Opera Narodnog kazališta Split Gjuranec je bio njezin prvi tenor i u prvoj godini njezinog djelovanja nastupio je u devet premijera. Počelo je s operetom. U studenome 1945. pjevao je Alfreda u Straussovu Šišmišu a u prosincu princa Sou-Chonga u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára. Nastupio je na prvoj opernoj premijeri – Cavalleriji rusticani – 12. veljače 1946. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Branka Mešega sa Zlatkom Radicom i Antom Marušićem. Glazbeni kritičar novina Slobodna Dalmacija Sigmund Šteg napisao je 17. veljače: „Turiddu Maria Đuranca je dosta snažan i eruptivan, u srednjim i nižim glasovnim položajima zvučan i emotivan (svadja sa Santom, vinska pjesma u zboru), dok visoki tonovi naročito onaj „b“ u oproštaju s majkom, još uvijek široko tremoliraju. Uz više uživljavanja, spajanja tona s emocijom i gestom, postao bi uvjerljiviji i neposredniji, te bi ovoj svojoj značajnoj ulozi podao još i boljih odlika.“ Opera se sljedeće godine izvela na Prokurativama.
  
  U svibnju 1946. slijedili su Pagliacci. Šteg je u Slobodnoj Dalmaciji 26. svibnja pisao: „Solisti pjevači su također nastupili s vidnom izrađenošću i dobrim shvatanjem interpretacije. Canio (Bajazzo) Maria Gjuranca je prva uloga u kojoj su se u pravoj svjetlosti odrazile njegove pjevačke i glumačke sposobnosti. Tenor mu je zvučio čisto dramatski i u visinama gotovo sasvim očišćen od širokog vibriranja, tako da je i glasom i igrom dao nekoliko uvjerljivih momenata, osobito u drugom činu (“Bajazzo ja nisam...“) i široka melodika pred završetak.“ Kad je jedanaest godina poslije istu ulogu pjevao u Narodnom pozorištu u Sarajevu kao član Opere, glazbeni kritičar lista Oslobođenje napisao je 17. ožujka 1957.: „U naslovnoj ulozi Mario Gjuranec je dao jedno od svojih najsnažnijih ostvarenja (kao što su na primjer Edgardo i Manrico). Posebno u velikoj ariji u prvom činu, Gjuranec je uspio da ekspresivno izrazi najdublje humane akcente ljudske drame Kanija- Bajaca. On je svakako umjetnik velikog pjevačkog umijeća. Ipak najveća vrijednost Gjurančeve interpretacije reflektira se u njegovu nastojanju da psihološki reljefno ocrta muzički tekst koji tumači.“
  
  Gjuranec je u Splitu pjevao Janka u Prodanoj nevjesti i 13. studenoga 1946. Cavaradossija na premijeri Tosce. Većinu opernih premijera dirigirao je Silvije Bombardelli, pa i Toscu. Redateljica je bila Lidija Mansvjetova. U Slobodnoj Dalmaciji 26. studenoga 1946. možemo pročitati vrlo opširan osvrt. Kritičar piše: „Slikara Cavaradossija oblikovao je Mario Djuranec, unoseći mnogo topline u oblikovanje melodijske linije i metalne zvučnosti u dramske naglaske ove uloge, koje je i glumački uvjerljivo umio iznijeti. Forsirajući visoke tonove i korone nije uspio da ih donese plastično i oblo, zapadajući u široko titranje kojeg će se riješiti, ako ih bude pjevao tehnički dotjeranom suzdržljivošću, gdje će snaga zvuka biti manja, ali njegova boja ljepša. To je dokazao u duetima s Toscom u I. činu („O krasne oči...“), u III. činu („Te ruke nježne...“) i u poznatoj oproštajnoj ariji trećeg čina gdje je uz pravu mjeru i emotivnom, zvučnom toplinom uspio da podcrta ljepote arioza i dramsku reljefnost od dubljih i srednjih sve do viših stavova te zato izazvao aplauze na otvorenoj sceni.“ Gjuranec je u Splitu još pjevao Alfreda u Traviati te Miću u Gotovčevu Eri s onoga svijeta i 1947. na ljetnoj pozornici. Miću je poslije pjevao na premijeri opere u Sarajevu u studenome 1947. I punih šest godina, ukupno 84 puta, a, kako je pisao riječki Novi list 23. prosinca 1954., stoti mu je nastup u toj ulozi bio dan kasnije u Opatiji u sklopu Opatijskog festivala opera Narodnog kazališta Ivana Zajca. Era je pjevao i na gostovanjima u Ljubljani, Beogradu, Osijeku. Skoplju, Banja Luci, Cetinju, ukupno 120 puta.
  
  Mario Gjuranec ostao je u Splitu do 1947., a onda je otišao u angažman u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu u kojoj se zadržao do 1953. U Sarajevo se vratio u sezoni 1956./1957. kao prvak Opere Narodnog pozorišta. Nastupio je u nizu premijera. Uz spomenutog Eru, bili su tu Manrico u Trubaduru 1948., Lukas u Smetaninom Poljupcu 1949., Pedro u operi U dolini Eugenea d'Alberta 1950., Riccardo u Krabuljnom plesu 1951. Des Grieux u Puccinijevoj Manon Lescaut, Mehmed Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Turiddu u Cavalleriji rusticani 1952., Edgardo u Luciji di Lammermoor 1953., Radames u Aidi 1956., Herman u Pikovoj dami, Canio u Pagliaccima (u Sarajevu se opera izvodila s naslovom Bajaco) te Prolog i Konstantin na praizvedbi opere Simonida Stanojla Rajičića 1957. godine. Dok još nije po drugi put postao član sarajevske Opere, u travnju 1956. gostovao je kao Edgardo u Luciji di Lammermoor. U listu Oslobođenje 13. travnja izašao je osvrt pod naslovom „Uspjelo gostovanje Maria Gjuranca“. Čitamo; „U posljednje vrijeme slušali smo u sarajevskoj operi nekoliko pjevača-gostiju sa drugih jugoslavenskih scena, koji nisu u većini slučajeva sretno odabrani. Zato nas je posljednje gostovanje Maria Gjuranca, člana opere 'Ivana Zajca' iz Rijeke svojom uspjelom glumom i dobro otpjevanom ulogom ser Edgarda Ravensvuda u Donicetijevoj Lučiji di Lamermor, prijatno iznenadilo. Gjuranec posjeduje urođenu muzikalnost i neosporan muzički temperament. On se uživljava u situaciju koju mu uloga dodjeljuje, živi sa scenom i vjerno prenosi ulogu na gledaoce. Njegov siguran nastup u drugoj i šestoj slici na predstavi Lučije bio je događaj koji davno nismo doživjeli na sceni sarajevske opere.“ Bio je to svojevrstan mig direkciji Opere da ga ponovno angažira.
  
  U svibnju 1953. Gjuranec je kao prvak sarajevske Opere, u Rijeci gostovao kao Don José u Carmen i na jesen stupio u angažman u Operu Narodnog kazališta “Ivana Zajca” u kojemu će se zadržati do 1956. Već je u listopadu 1953. pjevao Era, zatim Albinijeva baruna Trenka, Don Joséa, Turiddua. Sokolovića, Riccarda, Edgarda, Manrica, Almavivu u Seviljskom brijaču te naposljetku u svibnju 1956. Samsona u Samsonu i Dalili s omiljenom riječkom mezzosopranisticom Nevenkom Tomašić u ulozi Dalile pod ravnanjem Vladimira Benića. Riječke novine La voce del popolo pisale su 26. svibnja: „Tenor Gjuranec priredio je publici iznenađenje s jednim od svojih najprihvatljivijih ostvarenja i bio je djelotvoran, pogotovo u recitativima. Valja naglasiti dramsku snagu koju je pokazao u posljednjem činu kao i mekoću nekih pianissima u drugom.“ S ansamblom riječke Opere gostovao je u veljači 1955. u Zagrebu u Luciji di Lammermoor s Micom Glavačević u naslovnoj ulozi.
  
  Iz Rijeke se Mario Gjuranec vratio jednu sezonu u angažman u Sarajevo. I onda je 1957. otišao u Skoplje u kojemu je do 1965. kao prvak Narodnog teatra uvelike zaslužan za razvoj makedonskog opernog života. U repertoar je tada uvrstio i Verdijeva Otellla, kamen kušnje za dramskog tenora, u kojemu je gostovao u svibnju 1959. u Zagrebu s ansamblom skopske Opere. U Skoplju je proslavio 35 godina bogate i uspješne karijere.
  
  Pedagoškim radom Mario Gjuranec počeo se baviti još 1935. godine. Za vrijeme djelovanja u Splitu bio je pedagog zbora. Od 1965. do 1970. bio je profesor pjevanja na privatnoj školi u Münchenu i Grazu. U svibnju 1991. održao je na Lenjingradskom kazališnom institutu predavanja o pjevačkoj tehnici i interpretaciji i pritom pjevao odlomke iz djela Händela, Dvořáka i Josipa Hatzea. Pedagogijom se bavio do poznih godina pa je 1988. u Zagrebu u vlastitoj nakladi objavio Traktat o pedagogiji umjetničkog pjevanja.
  
  U svojoj dugoj karijeri Mario Gjuranec ostvario je više od trideset uloga i imao više od pet stotina koncertnih nastupa. Njegov je glas na početku karijere bio mladodramskog karaktera čistih svijetlih i zvučnih visina a s vremenom se razvio u dramski. Urođene muzikalnosti i neosporivog glazbenog temperamenta bio je uvjerljiv tumač niza velikih tenorskih likova. Nastupao je i pod pseudonimom Gorski.
  
  Mario Gjuranec umro je u visokoj starosti, u 97. godini, 7. siječnja 2004. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri