Josip Gostič

(Stara Loka, Škofja Loka, 5. ožujka 1900. – Ljubljana, 25. prosinca 1963.)

• Josip Gostič rođen je 5. ožujka 1900. u Staroj Loki, pokraj Škofje Loke, gdje mu je otac bio mjesni orguljaš. Osnovnu školu pohađao je u Homcu. Završio je Orguljašku školu u Ljubljani i sam dvije godine bio orguljaš u Homcu. Godine 1921. upisao se u Državni konzervatorij u Ljubljani, istodobno je postao član zbora Opere Slovenskoga narodnoga gledališča i povremeno nastupao u manjim ulogama. Solistički debi u ulozi Lenskog u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, 5. rujna 1929. otkrio je golem potencijal mladoga tenora. Pokazao je sva svojstva potrebna za prvorazrednog opernog umjetnika. Godine 1930. diplomirao je s izvrsnim ocjenama. Kao solist ljubljanske Opere ostvario je više od četrdeset opernih i operetnih uloga. Spomenut ćemo samo neke operne koje nije poslije pjevao u Zagrebu: Petera Ivanova u operi Car i tesar Alberta Lortzinga, Andreja u Hovanščini, Fra Diavola Daniela Françoisa Aubera, Vladimira u Borodinovu Knezu Igoru, Kneza u Dvořákovoj Rusalki, Vanju u Janáčekovoj Katji Kabanovoj, Gonzalva u operi Sat Španije Mauricea Ravela, Berendeja u Snjeguročki Rimski-Korsakova, Pjevača u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Vojvodu od Mantove u Rigolettu i Paola u Francesci da Rimini Ricarda Zandonaia. Najčešća mu je partnerica bila velika hrvatska umjetnica Zlata Gjungjenac-Gavella. Imao je i po stotinjak nastupa u sezoni. Nastavio se usavršavati u Beču kod Marie Rado-Danielli i potpuno svladao pjevačku tehniku.
  
  Prvi susret Josipa Gostiča sa zagrebačkim općinstvom dogodio se 16. prosinca 1930. na koncertu ljubljanske Glasbene matice čiji je Mješoviti zbor uz povećani orkestar ljubljanske Opere pod ravnanjem Mirka Poliča i uz sudjelovanje Vere Majdič, koja je uskočila umjesto Zlate Gjungjenac-Gavella, te Josipa Gostiča, Roberta Primožiča i Antona Petrovčiča, izveo Prokletstvo Fausta Hectora Berlioza. Kritičar Jutarnjega lista Žiga Hiršler napisao je 18. prosinca: „Vanredno simpatičnog mladog pjevača upoznali smo u tenoristi Josipu Gostiću (Faust). Njegovo mekano grlo i ugodna boja glasa još mnogo obećaju, pa se može očekivati, da će se u njemu razviti pjevač odličnih kvaliteta. On bi uz Rijavca, Šimenca i Banovca bio četvrti slovenski tenor, koji je očarao nas, a valjda će zagrijati i ostale, kad će mu djelokrug medju nama postati preuzak.“ Bio je uistinu vidovit. Prorekao je Gostičevu budućnost i mjesto koje će zauzeti u srcima Zagrepčana. Milan Majer istog je dana u Morgenblattu istaknuo njegovu „visoku muzikalnost i veliku muzičku inteligenciju“, Lujo Šafranek Kavić u Obzoru „mekoću ugodnoga i gibivoga liričkog tenora“ a dr. Krenedić 19. prosinca u Novostima upozorio je na još dvije bitne odlike Gostičeve umjetnosti: „Partiju je pjevao s dubokim razumijevanjem i lijepim fraziranjem.“
  
  Nedvojbeno je da je Gostič zapeo za uho i oko ravnatelju Opere Krešimiru Baranoviću, ali do stalnog angažmana u sezoni 1937./1938. Gostič je u Zagrebu nastupio samo sedam puta, 1932. kao Janko u Prodanoj nevjesti, 1935. kao Des Grieux u Massenetovoj Manon a zatim Rodolfo u La Bohème. Kritičari su već bili strožiji i raščlanjivali njegov nastup u svim pojedinostima. Složili su se da mu je „glas lijep, ugodan i meko timbriran, nosiv i prodoran, u pianima naročito izražajan i pun draži“ (Jutarnji list, 19. veljače 1935.), „mezzavoce fino postavljen, gluma otmjeno stilizirana, a dikcija jasna i dobro razumljiva, deklamacija teksta u skladu s pjevanom riječi i pojedinom situacijom“ (Novosti, 27. veljače 1935.). U srpnju 1935. Gostič je zagrebačkoj publici predstavio lik Werthera za koji će istaknuti kazališni djelatnik i povjesničar Slavko Batušić napisati godine 1959., kad je Gostič slavio 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja: „Ti si kasnije dao možda i markantnijih i efektnijih kreacija, ali Tvoj goeteovski lik mladog sanjara bio je savršenstvo stila i sublimne pjevačke kulture.“ U veljači 1936. Gostič je od Josipa Rijavca preuzeo ulogu Juliena u Charpentierovoj Louisi, u travnju 1937. posljednji je put kao gost nastupio u ulozi Pinkertona u Madame Butterfly, koja mu je bila i prva uloga u stalnom angažmanu 26. rujna 1937. godine.
  
  Prve sezone u Zagrebu Gostič je ostvario deset uloga, od toga je pet bilo novih, tri su bile na premijerama, i imao je 33 nastupa. Povodom premijere opere Bogorodičin nakit Ermanna Wolf-Ferrarija u prosincu 1937. Jutarnji list je 21. prosinca napisao da je „vanredno upotrebiva sila, osobito muzikalan, marljiv i ambicijozan, glumački talentiran, uči rado i brzo, a njegov zvonki i nosivi glas razvija se vrlo povoljno te njegova kreacija nesretnog kovača Gennara spada već u sasvim zrelu dramatsku umjetnost verističkog stila“. Nastupio je i kao Sergej u Šostakovičevoj Katarini Izmajlovoj, Riccardo u Krabuljnom plesu i Cavaradossi u Tosci, kada je ulogu pjevao na hrvatskom pa je Jutarnji list pisao 15 veljače: „Ovo je dokaz ne samo njegove često istaknute velike muzikalne inteligencije nego i ambicijoznog nastojanja da se što bolje uživi u naš ensemble i priljubi hrvatskom ambijentu.“ Bio je Juraj na prvoj hrvatskoj izvedbi Dvořákova Jakobinca, Loge u Wagnerovu Rajninu zlatu i Hagenbach na prvoj hrvatskoj izvedbi opere La Wally Alfreda Catalanija. U Ljubljani je pjevao Matiju u operi Der Evangelimann Wilhelma Kienzla, koja se kod nas izvodila s naslovom Braća, i Don Oktavija u Mozartovu Don Juanu, kako se tada nazivao Don Giovanni.
  
  I tada počinju četiri najplodnije godine Gostičeva djelovanja u zagrebačkoj Operi kad je imao i više od šezdeset nastupa u sezoni. U sezoni 1938./1939. otpjevao je dvadeset uloga, od toga sedam novih, sudjelovao je u trima premijerama i imao 62 nastupa. U toj je sezoni pjevao Enza u Giocondi sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi (poslije postaje njezin partner na svim njezinim budućim gostovanjima) i Turiddua u Cavalleriji rusticani. Vladimir Ciprin u Večeri 5. prosinca 1938. ustvrdio je da „njegovo pjevanje poprima potrebne osobine prvorazrednog tenora“. Slijedili su Gounodov Faust i jedna od njegovih krunskih uloga – Don José u Carmen – koja je, prema Hubertu Pettanu u Obzoru 19. prosinca, „bila pjevački dotjerano izradjena (piana, dinamički prelazi), uz vrlo lijepu dikciju [...] glumački je uvjerljivo proživljavao sve faze ove izražajno bogate uloge“. Na samome kraju godine, 30. prosinca 1938., nakon što je u Ljubljani u Borisu Godunovu pjevao Šujskog i Bezazlenog, uvrstio je u repertoar Samozvanca Dimitrija. Kao pjevač europskog ugleda Dimitrija je dvadeset godina poslije, u listopadu 1958., pjevao na premijeri opere u londonskom Covent Gardenu pod ravnanjem Rafaela Kubelika s Borisom Hristovim u naslovnoj ulozi. Ta je izvedba objavljena na CD-u. Početkom 1939. Gostič je u Beogradu gostovao kao Alfredo u Traviati, koji je, prema Ciprinu, bio njegova „dosadašnja najbolja uloga“ (Večer, 8. veljače). Pjevao ga je s dvjema svjetskim divama Bahrijom Nuri-Hadžić i Jarmilom Novotnom pod ravnanjem Josefa Kripsa, koji je tada trajnije djelovao u beogradskoj Operi. Prigodom zagrebačkog gostovanja glasovite češke sopranistice u veljači 1939., kada je ulogu u samo tri dana preučio na hrvatski, Obzor je 8. veljače napisao da „on ove sezone zaista u pravom smislu riječi nosi operni repertoire [...] i ne može se dosta naglasiti njegova važnost za našu operu [...] jer je najpouzdaniji i najpozvaniji da pjeva u jednoj reprezentativnoj izvedbi“.
  
  U ožujku 1939. Baranović je slavio 25. godišnjicu umjetničkog djelovanja s Pikovom damom. Gostič je pjevao Hermana i s njim je, kako je kasnije sam govorio, počeo njegov prodor u dramski repertoar. No lirski nikada nije napustio i zato je trajno zadržao mekoću u glasu i svijetlu boju koja je oplemenjivala sve njegove buduće velike dramske kreacije. Jutarnji list pisao je 11. ožujka da je „ne samo savjesno izradio svoju tešku pjevačku dionicu u kojoj je njegov glas često puta razvio sav svoj sjaj (katkada to možda i suviše) nego je njoj pridružio i najuvjerljiviju impresivnu glumu“. Zaključio je: „Njegova kreacija je u cijelosti idealna sinteza glume i pjevanja.“ Nakon Hermana vratio se Des Grieuxu u Manon u najljepšoj lirskoj maniri sa savršenim osjećajem za stil i dr. B. Ivakić u Jutarnjem listu 30. ožujka ustvrdio je da „postaje bez pretjerivanja rečeno stup našeg opernog repertoara“. U travnju je pod Baranovićevim ravnanjem uz velike Ančicu Mitrović i Josipa Križaja „iznio naslovnu ulogu Parsifala s toliko uvjerljivosti, ozbiljnosti, unutrašnjeg proživljavanja, muzički i glumački toliko stilski, a pjevački sigurno lijepo i u inteligentnoj deklamaciji“ (Novosti, 12. travnja) pa, prema pisanju Jutarnjeg lista istoga dana, „predstavlja pjevačku i glumačku vrednotu koja dostojno reprezentira našu operu“.
  
  Kao Enzo u Giocondi interpretacijom arije Nebo i val izazvao je „oduševljenje i aplauz na otvorenoj sceni koji se nije htio dugo smiriti“ (Novosti, 24. travnja 1939.) što znači da je Gostič „čestitim radom i stalnim napredkom, postepeno, ali sada već potpuno osvojio srca zagrebačke publike i postao njezinim afirmiranim i s povjerenjem primanim ljubimcem“ (Zagrebački list, 24. travnja 1939.). Iste godine Gostič je uvrstio u repertoar Don Carlosa na zakašnjeloj hrvatskoj premijeri istoimene Verdijeve opere. Toliko je zaposlen da dr. Pettan nakon njegova nastupa kao Edgarda u Luciji Lammermoorskoj s budućom glasovitom Aldom Noni u naslovnoj ulozi, u Obzoru 12. lipnja piše: „Svestrano upotrebiv g. Gostić pjevač je rijetko velikog repertoira, te se doskora o njemu ne će pisati koje opere pjeva već u kojima ne pjeva. Jer od trideset i dvije ove sezone dosad izvedene opere, g. Gostič je pjevao u dvadeset, a od toga preko deset bilo novih, bilo da ih je u Zagrebu pjevao prvi put. Osim toga to su samo glavne uloge, a obzirom na malen broj tenora kod nas, g. Gostić ne rijetko pjeva i po dva dana uzastopce.“
  
  Gostič je takvim tempom nastavio i sljedećih sezona. U sezoni 1939./1940. ostvaruje 64 nastupa i četiri nove uloge – Porina Lisinskog, kojega je postao i ostao nedostignut uzor, Poliona u Normi, Sokolovića u Nikoli Šubiću Zrinskom i Radamesa u Aidi. Kao Radames već je na prvom nastupu otpjevao ariju u prvoj slici „u jedinstvenoj, otmjenoj liniji koja se udaljavala od svega tradicijonalnoga nadmetavanja glasom i visokim tonovima“ (Novosti, 7. travnja), a „čitavu posljednju frazu otpjevao je piano, jednako i završni ton b, koji je još diminuirao u pianissimo“ (Obzor, 6. travnja) i „nijedna riječ pohvale nije suvišna za ovu njegovu sjajnu kreaciju“ (Novosti, 7. travnja). Radames Josipa Gostiča, kojega je postao jedan od vodećih europskih tumača, zabilježen je i na CD-u izvedbe Aide u Münchenu iz 1953. godine pod ravnanjem glasovitog Clemensa Kraussa.
  
  U sezoni 1940./1941. Gostič je opet ostvario nekoliko novih uloga, u Ljubljani: Assada u operi Kraljica od Sabe Karla Goldmarka i Goethea u opereti Friederike Franza Lehára, u Zagrebu Viteka u Tajni Bedřicha Smetane, Des Grieuxa u Puccinijevoj Manon Lescaut i Gotovčeva Eru s onoga svijeta, a pjevao je i Donella u Plamenu Ottorina Respighija, kojega je uvrstio u repertoar još 1937. u Ljubljani. Danas zvuči nepojmljivo da pjevač u sezoni pjeva dvadeset glavnih uloga, a takvo što za Gostiča je bilo posve obično. Te je sezone bio sudionikom i senzacionalne izvedbe Verdijeva Requiema pod Baranovićevim ravnanjem uz Vilmu Nožinić, Anku Jelačić i Josipa Križaja, koju je poznati hrvatski skladatelj, tada glazbeni kritičar, Ivan Brkanović u Novostima, 30. siječnja 1941. označio kao „najveći muzički dogadjaj sezone“. Gostič je poslije bio i istaknuti tumač Mozartova Requiema te Beethovenove Devete simfonije i Pjesme o zemlji Gustava Mahlera.
  
  Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kazališni je pogon polagano sustajao no Gostič je nastavljao nizati uloge i nastupe. Prvi put u Zagrebu pjevao je Bojana u Gotovčevoj Morani, s ansamblom Opere bio je Ero na velikom gostovanju u Veneciji, na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, i u Rimu u travnju 1942. i u svibnju 1943.u bečkoj Volksoperi (Narodnoj operi) tada nazivanoj Oper der Stadt Wien (Opera grada Beča). Na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula 13. lipnja 1942. pjevao je Vezira uz mladu Sebrenku Jurinac u naslovnoj ulozi, na premijeri Adriane Lecouvreur Francesca Cilee bio je Maurizio uz Nadu Tončić u naslovnoj ulozi, pjevao je i Erika u Ukletom Holandezu i svoj standardni repertoar te počeo gostovati u Beču u kojemu je 1942. uvrstio u repertoar još jednu svoju kultnu ulogu – Manrica u Trubaduru. Kad ga je u Zagrebu pjevao na premijeri u rujnu 1944. Ivan Brkanović u Hrvatskom narodu 4. listopada napisao je: „Briljirao je čitave večeri postigavši gotovo savršenstvo, u ljepoti oblikovanja pievne linije, u punoći i mekoći boje, u subtilnom inauguriranju izražajne skale, u izražavanju najnježnije lirike i najjače dramatike“. A na CD iz serije Lebendige Vergangenheit (Živa prošlost) autor popratnog teksta Clemens Höslinger napisao je između ostalog da će „volumenom velik i snažan, zvučnim i sjajnim visinama obdaren Gostičev tenorski glas mnogim opernim posjetiteljima ostati u dobrom sjećanju, osobito njegov blistavi visoki C u Verdijevu 'Trubaduru'.“
  
  Nakon što je poslije rata nekoliko mjeseci bio na ledu i zabranjen mu je rad, Gostič se trijumfalno vratio u zagrebački – a to znači i hrvatski – operni život premijerom Tosce 7. listopada 1945. Dočekan je upravo sa zanosom, velikim nastupnim aplauzom. Oduševljenju nije bilo kraja. Postao je neprikosnoveni prvak, stup ansambla. Kritički osvrti bili su i dalje puni oduševljenja, publika ga je obožavala. Nizale su se premijere: Carmen, Werther, Pikova dama, Jenufa, Ljubav i zloba i 17. prosinca 1946. praizvedba Gotovčeva Kamenika koja je uzvitlala dosta prašine. U veljači 1947. došao je Florestan u Beethovenovu Fideliju pod ravnanjem Milana Sachsa s Vilmom Nožinić u naslovnoj ulozi. Kritike su tada vrlo šture i objavljuju se poslije tjedan i više dana pa Naprijed 1. ožujka kratko ustanovljuje da su se „Gostić i Vilma Nožinić „istakli muzikalnošću i izvanrednim glasovnim kondicijama“. Malo opširniji je osvrt u Vjesniku 16. ožujka na njegova Des Grieuxa na premijeri Manon s Dragicom Martinis u naslovnoj ulozi kad je „opet bio uvjerljiv i ostvario, naročito u ariji o snu, onaj karakteristični lirski melankolični ugodjaj, koji provijava cijelom ovom operom“. Na samome kraju sezone, 27. lipnja 1947. premijera je Aide pod ravnanjem Milana Sachsa Uz Gostiča nastupaju Vilma Nožinić i Marijana Radev a reprizna protagonistica Dragica Martinis dobit će za tu kreaciju Saveznu nagradu. Početak nove sezone 1947./1948. donosi gostovanje Zinke Kunc u Tosci, a „odličan partner velikoj umjetnici bio je vrlo dobro disponirani Josip Gostić, koji je ulogu Cavaradosi-a otpjevao u izvanrednom stilu svojih visokih umjetničkih kvaliteta“ (Narodni list, 16. rujna). Slijede premijere Hoffmannovih priča, Trubadura, Werthera, Don Juana, prva hrvatska izvedba Ivana Susanjnia Mihaila Glinke u kojoj pjeva Sobinjina, Porina i 10. rujna 1950. Otella (tada se pisalo Otela). Držeći se gesla pjevaj ono što tvojim godinama dolikuje, prešao je u teži dramski repertoar. I dok je Werther po ocjenama svih koji su ga u njemu doživjeli vrhunac njegova lirskog repertoara, Otello je kruna dramskog.
  
  O Gostičevoj kreaciji Shakespeareova junaka u sublimnoj Verdijevoj glazbi kritičar Nenad Turkalj napisao je poslije u časopisu Teatar, br. 5-6, 1957. cijelu studiju iz koje navodimo nekoliko rečenica: „Nema sumnje da je Gostič već svojom pojavom predestiniran za ulogu Otella. Jer to nije izrazito dramska uloga; karakter pijevne dionice kao i psihologija crnog mletačkog vojskovođe obiluju mekanim, lirskim crtama. A Gostič, usprkos svojoj impozantnoj figuri, ima uvijek u kretnji i izrazu neku sjetnu, izrazito lirsku komponentu, isto tako kao što i njegov glas i u najjačem fortissimu zadržava stanovitu lirsku mekoću i obojenost, koja je strana izrazito dramskim tenorskim glasovima. Gostič je i započeo karijeru kao lirski tenor, a iznimne glasovno-fiziološke osobine omogućile su mu da s vremenom (čak nužno) prijeđe na dramski fah, u koji je, kao naslijeđe, prenio u boji i karakteru glasa osnovnu lirsku predispoziciju. Odatle Gostiču idealne mogućnosti za interpretiranje Otella. [...] Možda zvuči pretjerano ako kažemo, da je Verdi jedva mogao poželjeti boljeg interpretatora, koji je dosljedan nasljednik prvog Otella, znamenitog tenora Francesca Tamagna, čiji je nastup i samog Verdija ganuo do suza.“
  
  Gostič je sve više nastupao u Bečkoj državnoj operi kao njezin prvak ali Zagreb nikada nije zaboravio i uvijek je ostao stalni član Opere HNK-a, i prema njemu se usklađivao repertoar. U inozemstvu je gostovao kao prvak zagrebačke Opere i time najviše pridonio njezinu ugledu u svijetu. Dana 24. siječnja 1952. zagrebačkoj je publici nakon bečke predstavio još jednu svoju krunsku ulogu – Wagnerova Lohengrina, a 18. svibnja nastupio je na praizvedbi Gotovčeve opere Mila Gojsalića. Dalje je sudjelovao na premijerama Nikole Šubića Zrinskog, Fausta, Trubadura, Porina, Ere s onoga svijeta, Sadka i Andréa Chéniera s kojim je 6. lipnja 1959. proslavio tridesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja. Bila je to proslava koja će ostati u trajnom sjećanju kao neponovljiv izraz divljenja, poštovanja, zahvalnosti i ljubavi što su prema njemu iskazale najveće ličnosti iz tadašnjeg kulturnog života cijele države i njegova publika koja ga je obožavala, cijenila način kako se iskreno i uvjerljivo unosio u interpretirani lik i osjećala toplinu kojom je zračio. Tada je ta ljubav najbolje došla do izražaja. Veličansveni Pjer na premijeri opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva bila je njegova posljednja, 115. uloga i pretposljednja premijera. Posljednja je bila Don Carlos u siječnju 1962.
  
  Pretposljednji put nastupio je u Zagrebu kao Lohengrin na trima izvedbama ansambla ljubljanske Opere krajem ožujka i početkom travnja 1963. Oduševljenju nije bilo kraja. Turkalj je u Večernjem listu 27. ožujka pisao: „Prepuni auditorij dugotrajnim je aplauzima pozdravljao izvođače, na čelu s Josipom Gostičem, koji je ponovno dao magistralnu kreaciju tog lika, jednog od najljepših u nizu svojih briljantnih scenskih ostvarenja. Pjevao je čistim vagnerijanskim stilom, ali mekano i izvanredno muzikalno oblikovanom frazom: s partnericom Vilmom Bukovčevom dostigao je kulminaciju u velikom duetu trećeg čina, da bi arijom u posljednjem činu, otpjevanom u hrvatskom prijevodu, izazvao ovacije gledališta, koje ga je na otvorenoj sceni obasulo cvijećem.“ A onda mu je opaka bolest počela nagrizati organizam. Posljednji put nastupio je 12. listopada 1963. kada je već bio nasmrt bolestan. Pjevao je svojega trubadura Manrica svježim glasom i nekom čudnom predsmrtnom snagom. Umro je u Ljubljani na Božić 1963. Te godine na Badnju večer prvi put njegov glas nije zaorio crkvom u Homcu, koji je uz Zagreb najviše volio.
  
  Hrvatski skladatelji
  
  Doprinos Josipa Gostiča hrvatskoj glazbi je nemjerljiv. U Zagrebu je ostvario 54 uloge, sve su, naravno, bile glavne, i imao oko tisuću nastupa. Tumačio je četrnaest likova u operama hrvatskih autora, od toga četiri na praizvedbama. Još je u Ljubljani u sezoni 1930./1931. bio Imotski kadija u operi Hasanaginica Luje Šafraneka-Kavića. Na praizvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea, također u Ljubljani, 30. studenoga 1932. pjevao je Adela. U siječnju 1933. u Splitu je bio Mirko u opereti Mala Floramye Ive Tijardovića. U Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca najprije je pjevao Juranića pa Sokolovića. A pjevao je i Adama u njegovoj operi-oratoriju Prvi grijeh. Bio je idealan Porin Lisinskog a tumačio je i Vukosava u njegovoj operi Ljubav i zloba. U operi Dorica pleše Krste Odaka pjevao je Iveka. Jedne nedjelje, 22. lipnja 1941., u repertoar je uvrstio ulogu koje će postati pojam, njezin idealan tumač poznat i u svjetskim razmjerima – Miću u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca. Pjevao ju je pod skladateljevim ravnanjem.
  
  Odjek te kreacije premašio je zagrebačke okvire i čuo se i u Osijeku, pa je u osječkom Hrvatskom listu recenzent s inicijalima V.C. 26. lipnja napisao: „Bila je to prvorazredna pjevačka i glumačka tvorba i već dugo nijesmo vidjeli tako iskrenog i zanosnog stvaratelja uloge, kao što je to bio g. Gostič u ovoj novoj ulozi. Njegov snažni tenor ugodne prodornosti, glasovno umijeće, koje je ostvario s mnogo neposrednosti i topline, omogućili su oživotvorenje najboljeg Era, kojega smo dosada čuli i vidjeli. Za taj vrijedni umjetnički užitak bio je g.Gostič nagrađen oduševljenim odobravanjem.“ Gostič je svojeg antologijskog Miću pjevao na mnogim gostovanjima zagrebačke Opere u zemlji i inozemstvu, u Veneciji, Firenzi, Rimu, Beču, Londonu, Bratislavi, Pragu, Brnu te ljubljanske Opere u Grazu, ali i samostalno na premijeri 1957. u bečkoj Volksoperi. Snimio ga je u cijelosti za tadašnji Jugoton i 1963. u Hilversumu za Nizozemski radio. Bio je Gotovčev omiljeni pjevač. Smatrao ga je svojim „jedinstvenim Erom“ i za njega je skladao uloge Nenada u Kameniku i Petra u Mili Gojsalića, a pjevao je i Bojana u Morani 1933. u Ljubljani i poslije u Zagrebu. U lipnju 1942. Gostič je ostvario još jednu ulogu koju je autor za njega skladao – Vezira u Papandopulovoj Sunčanici. Ivan Brkanović pisao je u Hrvatskom narodu 16. lipnja; „Josip Gostić kao vezir otkrio nam je ponovo sve odlike svoje pjevačke umjetnosti, pa je i ovu ulogu ostvario velikim umjetničkim zamahom razradivši je psihološki vrlo fino i uvjerljivo i približio time ovu po libretisti nešto jasnije ocrtanu osobu u potpunoj svojoj plemenitosti.“
  
  Beč – Narodna opera i Državna opera
  
  U ožujku 1942. Gostič je počeo gostovati u Beču, najprije u Volksoperi (tada Operi grada Beča) kao Canio u Pagliaccima, Cavaradossi i Manrico, a u rujnu je pjevao Radamesa i Lohengrina; 1943. pjevao i Don Joséa, zatim s ansamblom zagrebačke Opere Juranića u Zrinskom i Era te Verdijeva Don Carlosa i jednu od svojih najslavnijih uloga – Baka u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. U siječnju 1944. prvi je put nastupio u Bečkoj državnoj operi. Pjevao je Lohengrina kojeg bečki tisak vrlo povoljno ocijenjuje, kako prenosi Nova Hrvatska od 18. siječnja 1944. u članku svojega bečkog dopisnika s naslovom Uspjeh Gostića u Beču. Nova Hrvatska navodi novine Der kleine Blatt koje pišu: „Njegov herojski tenor izpunjao je veliku kuću svojom zvučnom visinom, kao i snagom svog metalnog glasa. Jasna visina  i zatvorenost fraze su glavne prednosti njegova pjevanja.“ Citira i Wiener Neueste Nachrichten: „Njegov zvučni tenor zvučao je krasno u velikoj kući te uzimao visinu bez potežkoća s bogatim sjajem.“ Navodi i Kronen Zeitung: „Kao Lohengrin razveselio nas je Josip Gostić sa svojim milozvučnim tenorom u svim velikim arijama svoje partije, te je pokazao, osobito u trećem činu svoj visoki stupanj wagnerijanskog pjevača.“
  
  Poratne godine prekinule su Gostičevu međunarodnu karijeru i u Bečku državnu operu vratio se tek 1950. kad je kao gost nastupio u Carmen, Tosci i Lohengrinu; 1951. postao je njezin stalni član i u osam sezona u njoj ostvario je šesnaest uloga i imao 260 nastupa. Pjevao je Cavaradossija, Florestana u Fideliju, Don Joséa, Manrica, Radamesa, Turiddua i 25. studenoga 1951. Lohengrina na dvostrukoj premijeri opere pod ravnanjem Clemensa Kraussa. Kritički osvrti redom vrlo su povoljni a poznato je koliki se zahtjevi u Beču postavljaju pred pjevača koji pjeva Wagnera. Tako Wiener Zeitung 27. studenoga pišu: „Josef Gostic, blistavi tenor, koji je s lakoćom svladavao napore ove zahtjevne uloge, sjajem svojih visokih tonova često je podsjećao na glas Lea Slezaka. Gostic je, doduše, danas više lirski nego wagnerijanski tenor, ali po svoj prilici uskoro će ući u taj fah... Sjajno otpjevana priča o gralu izazvala je odobravanje na otvorenoj sceni koje je trajalo nekoliko minuta.“
  
  Usporedba s besmrtnim ostvarenjem glasovitog češkog tenora Lea Slezaka, koji je bio i ostao pojmom Lohengrina, otvorila je Gostiču put k vrhuncu u karijeri glavnoj ulozi Mide na praizvedbi posljednje opere Richarda Straussa Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952. Izvedba je objavljena na CD-u. Taj ga je događaj uvrstio u opernu povijest, nema opernog priručnika koji ga ne spominje. Za opis njegova glasa birali su se najljepši pridjevi. Pisalo se da „u grlu ima Midino zlato“ (Mida je zlatni kralj). Weltpresse su 17. kolovoza između ostalog napisale: „Josef Gostic bio je više nego vjerodostojan Mida. Zagrebački tenor premašio je sam sebe. Kraljevskog je držanja. Njegov metalni glas koji bismo još vrlo često htjeli čuti, ima vrijednost rariteta.“ A Charles Osborne u svojoj knjizi The Complete Operas of Strauss (Kompletne Sraussove opere) napominje da „monolog iz trećega čina dobiva vrijednost u Gostičevoj interpretaciji“. Midu je pjevao i na premijeri opere u Beču i u milanskoj Scali te na gostovanju bečkog opernog ansambla u Velikoj operi u Parizu. U listopadu 1952. Gostiča je u Beču čekala premijera Puccinijeve opere Čedo zapada (La fanciulla del West). Redovito je pjevao svoj standardni repertoar kojemu je dodao Otella, Prvog oklopnika u Čarobnoj fruli, Hermana u Pikovoj dami i Riccarda u Krabuljnom plesu, kojega je pjevao i na obnovi opere u siječnju 1956. s Dragicom Martinis pod ravnanjem Berislava Klobučara, te Andréu Chéniera. U Volksoperi je u rujnu 1955. nastupio u ulozi Michelea na premijeri opere Svetica iz ulice Bleecker (The Saint of Bleecker Street) Gian Carla Menottija. Nakon trinaest godina ponovno je pjevao Baka na obnovi Arijadne na Naxosu pod ravnanjem Karla Böhma. Postavši umjetnikom europskoga ugleda, počeo je gostovati i u drugim zemljama, najčešće u Španjolskoj i u Italiji, poglavito u ulozi Lohengrina. Njegov Lohengrin, u harmoničnom stapanju božanskog i ljudskog, osobito je oduševljavao.
  
  Razvivši se od lirskog tenora Ferranda u Mozartovoj operi Così fan tutte te Rossinijevih grofa Almavive u Seviljskom brijaču i Don Ramira u Pepeljugi do dramskog tenora Verdijeva Otella i Wagnerova Siegfrieda u Sumraku bogova, a pri tome zadržavši svijetlu boju glasa i mekoću mezzavocea, Gostič je slijedom ostvarivao antologijske kreacije ne samo u Zagrebu nego i na velikim svjetskim pozornicama. U njegovoj karijeri nije bilo uspona i padova, sve je teklo prirodnim tijekom. „Ovaj naš tenor koji s punim pravom nosi pridjevak sjajni“, kako je još 18. siječnja 1944. u Novoj Hrvatskoj, ustvrdio kritičar Milan Katić, lijepa glasa sigurnih i sjajnih visina i bogatih dinamičkih preljeva, vrhunske muzikalnosti, visoke glazbene naobrazbe, velike kulture, uzorna fraziranja, zaobljena legata i naglašena smisla za interpretaciju, obilježio je epohu. Bio je sudionik svih važnijih glazbenih zbivanja u operi i na koncertnom podiju, u Zagrebu i diljem Hrvatske, u kazalištu i na festivalima. Njegov doprinos hrvatskoj opernoj reprodukciji je neprocjenjiv, i ona je bez njega nezamisliva. Četvrt stoljeća njegova stalnog angažmana u zagrebačkoj Operi njezini su zvjezdani trenuci, a njegov je udio u tumačenju likova u operama hrvatskih skladatelja nemjerljiv i neponovljiv. Mogao je pjevati sve i uvijek je to činio na najbolji mogući način. Veliki dirigent Karl Böhm rekao je za njega: „Takva pjevača danas nema.“ I to je istina! Gostičeva pouzdanost i uzoran odnos prema radu uz spomenuti prirodni talent rijetko se sreću. Dodaju li se tome i njegove ljudske vrijednosti, pomoć i podrška koju je pružao mladima, te vjernost i odanost kazalištu u kojemu se potvrdio i stekao slavu, zaokružen je lik jedne sasvim posebne i neponovljive osobe, ličnosti koja piše ne samo glazbenu nego i kulturnu povijest.
  
  Mislim da nisam daleko od istine ako kažem da bi Gostič kao dramski tenor da danas pjeva bio prvi svjetski tenor. Bez konkurencije!
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri