Ante Marušić

(Split, 27. lipnja 1911. – 16. prosinca 1996.)

• Kad sam Petra Selema, uglednog hrvatskog redatelja i čovjeka velikog znanja i široke kulture koji je dobro poznavao kazališni život u nas i inozemstvu, upitala tko je prema njegovu mišljenju bio najveći Zrinjski poslije Drugoga svjetskog rata, bez premišljanja kratko je odgovorio: „Ante Marušić. Dovoljno je bilo da stupi na scenu.“ Da, to je bio Ante Marušić, posve iznimna glazbeno-scenska osobnost. Bio je više od vrhunskog interpreta likova koje je tumačio – bio je njihov stvaralac. Tkogod ga je doživio u kazalištu nikada neće zaboraviti njegov dolazak na scenu kao Scarpije kad se nije samo Crkvenjaku ledila krv u žilama nego i gledateljima, ili njegov sraz sa Sokolovićem u Nikoli Šubiću Zrinjskom i njegovu široku završnu frazu o sinu koji je „junak, lav“, neodoljiv šarm njegova Figara, diskretan iskaz ljubavi kad je kao Topan-paša prebacio pletenicu Mili Gojsalića te već antologijsko rukovanje lancima u ulozi Amonasra što su poslije prihvatili i drugi tumači toga lika. Njegova moć transformacije od prpošnog Rossinijevog Figara u Seviljskom brijaču do prijetećeg Mefista u Gounodovu Faustu bila je fascinantna ne samo u glumačkom nego i u glasovnom pogledu. Iako je bio pravi dramski bariton, imao je glas raspona od dvije i pol oktave, dopirao je do basovskih dubina, a dok je bio mladi početnik u zagrebačkoj Operi dirigent Oskar Jozefović rekao bi mu: „Šjor Ante, otpjevajte mi Vaš lijepi visoki C“. Krešimir Baranović htio ga je prebaciti u tenorski fah. Milan Sachs je unatoč povremenim sukobima s osobitim zauzimanjem s njim izrađivao njegove velike uloge. Tomislav Tanhofer toliko je bio oduševljen njegovim glumačkim sposobnostima da ga je htio dovesti u Jugoslavensko dramsko pozorište.
  
  Ante Marušić pjevanjem se počeo baviti amaterski kao osamnaestogodišnjak, nastupajući u zborovima, između ostalih u Zvonimiru a dirigirao mu je i Boris Papandopulo. Prvi je njegovim glasom bio oduševljen Ivo Tijardović i uputio ga je da počne učiti pjevanje. Oduševljen s njim bio je i glasoviti bariton Riccardo Stracciari, s kojim je dugo učio u Rimu, do 1933. godine. Zatim je učio pjevanje u privatnoj muzičkoj školi Stanković u Beogradu, u Milanu kod V. Bevilaque i u Splitu kod Josipa Hatzea, Ive Paraća i Jakova Voltolinija. Prvi put je nastupio na sceni 1932. u maloj ulozi kolportera u opereti Boccaccio Franza von Suppéa. Profesionalnu karijeru počeo je 1939. kao Alapić u Narodnom kazalištu u Zagrebu na premijeri opere Nikola Šubić Zrinjski kao izbor dirigenta Baranovića i redatelja Tita Strozzija s Rudolfom Županom u naslovnoj ulozi. Bilježimo nekoliko osvrta. „Alapića je kreirao Antun Marušić, homo novus naše opere, koji je svratio na sebe pažnju. Trebalo bi ga čuti u kojoj eksponiranijoj ulozi.“ (Novosti, 25. prosinca). Nakon što je Vladimir Ciprin u novinama Večer 28. prosinca ustvrdio da „nije u toj maloj ulozi mogao pokazati sve svoje glasovne mogućnosti“ zaključio je: „Dobra pojava i razmjerno siguran nastup i kretanje na pozornici svakako će dobro doći u njegovu daljnjem djelovanju na našoj opernoj pozornici.“ Milan Majer je u Morgenblattu napisao da je „debutant Antun Marušić posvjedočio lijep glasovni materijal i muzikalitet“ ali dodao da ga treba čuti u većoj ulozi da bi se dao konačan sud. Dr. Branimir Ivakić u Obzoru 27. prosinca smatra da je „debut Antuna Marušića značio nesumnjivi uspjeh za mladog baritonistu“, jer je u toj ulozi „došlo do izražaja Marušićevo muzikalno shvaćanje i baršunasta boja njegova glasa“. Takvi zaključci iz nastupa u maloj ulozi Alapića dali su naslutiti da će iz tog pjevača nešto biti. I bilo je. Ali najprije u Splitu.
  
  Izvedba opere Nikola Šubić Zrinjski 11. ožujka 1941. bila je prva predstava novouspostavljene i kratkotrajne Opere u Splitu. Pod ravnanjem ravnatelja Opere Oskara Jozefovića u režiji Tita Strozzija Antun Marušić tumačio je naslovnu ulogu i postao, prema mnogim mišljenjima, dostojni nasljednik velikog Marka Vuškovića. Sudjelovali su gosti iz Zagreba Nada Tončić, Anatol Manoševski, Josip Križaj i Dragutin Šoštarko, a Evu i Sokolovića pjevale su domaće sile Darija Supan i Ante Jelaska. Taj je događaj imao velik odjek u hrvatskom tisku. Slijedila je dan prije talijanske okupacije, 5. lipnja 1941. premijera Traviate. U novinama San Marco (koje su izlazile na hrvatskom i talijanskom jeziku) od 7. lipnja može se pročitati vrlo povoljan nepotpisani osvrt na premijeru. Pohvale su išle protagonistici Zlatki Radici a zatim baritonu Marušiću „koji je svaki put kad se pojavljivao na pozornici dominirao scenom svojom fizičkom spoljašnošću i jakom i zvučnom snagom svoga divnog glasa, koji kad bi mu bio obrađeniji, mogao bi g. Marušiću da donese veće triumfe“.
  
  No rat i okupacija promijenili su mnoge životne putove. Za vrijeme rata Ante Marušić bio je godinu i pol šef Kulturne sekcije 20. udarne divizije. Njegova pjevačka karijera nastavila se 1946. u novoutemeljenoj Operi Narodnog kazališta Split kad je na premijeri Cavallerije rusticane 12. veljače 1946. pjevao Alfija uz Zlatku Radicu kao Santuzzu i Marija Đuraneca u ulozi Turiddua. Dirigirao je ravnatelj Opere Silvije Bombardelli, režirao Branko Mešeg. Glazbeni kritičar novina Slobodna Dalmacija Sigmund Šteg napisao je 17. veljače: „Bez sumnje je Ante Marušić najsnažnije istupio svojom ulogom prevarenog muža, Alfia. Donio je elementaran i dramatski snažan lik, pogadjajući metalnošću, prodornošću i zvukom sonornog, lijepog baritona najprije raspoložene strasne, a kasnije od elementarne boli kipteće, snažne tonske i glumačke akcente ove uloge talentiranom prirodnošću.“ Slijedila je u svibnju premijera Pagliaccija i opet jedna velika uloga Ante Marušića – Tonio. Šteg je u Slobodnoj Dalmaciji 26. svibnja 1946. napisao: „Komedijaša Toni-a igrao je i pjevao dramatski realističkim izrazom Ante Marušić, stvorivši snažnu glumačku i pjevačku kreaciju. Njegov prolog, otpjevan i osjećajem i dubokim razumijevanjem, kao i igra na sceni izazvale su uzbuđenje u publici i njeno višekratno odobravanje.“
  
  Zatim je u listopadu 1946. Marušić pjevao Krušinu u Prodanoj nevjesti a u studenome Scarpiju na premijeri Tosce, koju su pripremili dirigent Bombardelli i redateljica Lidija Mansvjetova. Slobodna Dalmacija je 26. studenoga 1946. donijela vrlo dug osvrt. O kreaciji samog Marušića pisala je: „Demonsku zloću, pretvornost i pokvarenost Scarpijina lika, ozloglašenog šefa sigurnosti rimskog kraljevstva od oko 1800. godine i čuvara crnog reakcionarstva, odlično i veoma uvjerljivo je prikazao bariton Ante Marušić, koji urođenim instinktom i pravim prilagođenjem zna da pogodi bit i osnovne karakteristike svake uloge i da ih pravom uživljenošću plastično i prirodno prikaže. Svakim nervom, mišićem i pokretom on oživljava svoje likove na pozornici, spaja glumačko-dramske i pjevačko-muzičke karakteristike u jednu cjelinu i logički gradi gestu i ton iz osnova karaktera, odnosno izdvaja muzičku frazu, kantilenu i ostalo iz unutrašnjih pokreta, a gestu i mimiku iz ovih i iz tonske oznake prikazanog lika. Tako je izgrađen i njegov Scarpia, prva mu uloga jačih dramatskih razmjera, gdje je nastupom, figurom, igrom i pokretima (oči, usta, lice, ruke itd.) ocrtao svu lažnu otmjenost i kavalirštinu spojenu s najnižim instinktima, pokvarenjaštvom i okretnošću okorjelog karaktera. Svježinom i čistoćom svog sonornog glasa, izražajnom frazom i pastoznim zvukom još dublje zalazi u rečenu karakterizaciju i stvara potrebni dojam uživljavanja, kojim pogađa uvjerljivost scenskog zbivanja i realističkog doživljavanja kod slušalaca. Ne zalazeći u opis pojedinosti (finale I. čina: dominaciju zvuka u 'Te Deumu', igra s Toscom u II. činu, ljubavno očitovanje itd.) valja reći da je Marušić s ovom ulogom oživio kreaciju, koja spada u red najizrazitijih glumačko-pjevačkih, zrelih prikaza na našoj pozornici zahvaljujući to i umjetničko odgojnim intencijama djelovanja režisera.“ Tosca, u kojoj se poslije Zlati Jukas-Ivanišević i Anti Marušiću pridružio Ilija Žižak u ulozi Cavaradossija, bila je jedna od najboljih izvedbi Puccinijeve opere u nas s gotovo idealnim tumačima glavnih uloga. Tosca je ljeti 1947. izvedena i na Ljetnoj pozornici na Prokurativama u Splitu.
  
  Put je zatim vodio Antu Marušića u Operu HNK-a u Osijeku, u kojemu je proveo dvije sezone, u sezoni 1947./1948. režirao Toscu i dobio nagradu Republičke vlade za Tonija. Kao član osječke Opere 31. siječnja 1948. gostovao je u Zagrebu kao Scarpia. U zagrebačkoj Operi angažiran je od 1. siječnja 1949. i odmah nastupio kao Scarpia, Escamillo u Carmen i Amonasro u Aidi. Slijedila je premijera Porina, koji vjerojatno ni prije ni poslije nije imao takvu podjelu uloga. Uz Marušića u ulozi Kocelina nastupili su Josip Gostič, Vilma Nožinić, Dragica Martinis i Josip Križaj. U veljači 1950. zagrebačka Opera krenula je na gostovanje u Ljubljanu s Aidom. Dirigirao je Berislav Klobučar a glavne su uloge pjevali Dragica Martinis, Josip Gostič i Mila Kogoj. Kritičar novina Ljudska pravica napisao je: „Od ostalih gostiju na prvome mjestu spominjem baritona Antu Marušića kao etiopskog kralja Amonasra i basa Tomislava Neralića kao velikog svećenika Ramphisa. Oba su u skladu sa svojim lijepim glasovnim dispozicijama ostvarila dva izrazita dinamična lika: posebno uvjerljiv bio je Ante Marušić u četvrtoj slici gdje se u svojoj potresnosti i ponosu najviše uzdigao, manje dotjeran bio je u slici na obali Nila.“
  
  U listopadu 1950. Ante Marušić pjevao je Niku Marinovića na reprizama Ekvinocija Ivana Brkanovića. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 15. listopada 1950.: „U ulozi 'Amerikanca' Nike nastupio je na reprizi Ante Marušić. U istom kostimu kao i Tomislav Neralić, u istoj režijskoj postavi (kojoj smo bili prigovorili izvjesnu nedorečenost u karakterizaciji) Marušić je ostvario suptilnu kreaciju, koja je (s obzirom na način igre ostalih pjevača) bila gotovo preopterećena finesama gestikulacije i mimike. [...] Ante Marušić dokazao je ovom ulogom (kao i kreacijom Scarpije u „Tosci“) da se savjesnim radom mogu postići i znatno bolji rezultati od onih koji su uobičajeni na našoj opernoj pozornici. Šteta je, što pretežno lirski glasovni materijal nije dozvoljavao pjevaču, da pjevački dio kreacije donese jednakom dramskom sugestivnošću, kao i njen glumački dio.“ Zanimljiva kritičareva primjedba – Marušićev glas prije se smatralo dramskim nego lirskim baritonom.
  
  Marušić je na praizvedbi opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića 20. siječnja 1951. pjevao Radu Milenkova. U srpnju 1951. na gostovanju ansambla zagrebačke Opere u Puli pjevao je Renata u Krabuljnom plesu, u ožujku 1952. bio je Germont na reprizama Traviate i naposljetku 18. svibnja 1952. upisao se u hrvatsku opernu povijest kao Mehmed Topan-paša na praizvedbi opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca. Nenad Turkalj u Vjesniku 5. lipnja 1952. nije pokazao oduševljenje operom pa je kratko napisao: „Ante Marušić borio se s nelogičnostima u liku Topan-paše, potcrtavajući njegovu dostojanstvenu pozu.“ I njegov zagrebački angažman je završen. Vratio se u Split i postao vodeći član splitske Opere, prema mnogim mišljenjima najveća glazbeno-scenska osobnost koju je Split dao u svojoj povijesti.
  
  Nakon što je u listopadu 1952. Ante Marušić pjevao Belcorea na premijeri Donizettijevog Ljubavnog napitka, u siječnju 1953. ponovno nastupio kao Zrinjski na premijeri opere, te u listopadu bio zavodnički Escamillo na obnovi Carmen, došla je premijera Gounodova Fausta, u kojoj je nastupio u basovskoj ulozi Mefista. Kritičar V. Kalmeta napisao je 12. prosinca 1953 u Slobodnoj Dalmaciji: „Mefista je kreirao glumački izvrsno Ante Marušić, ali njegova boja glasa ne odgovara ovoj ulozi.“. Kratak osvrt popratio je njegova Amonasra na premijeri Aide 1954. Kritičar koji se potpisuje inicijalima V. K. u opširnom osvrtu pod naslovom „Potpuni uspjeh Aide“ napisao je: „Ante Marušić pjevački i glumački zrelo i sigurno ostvario je ulogu zarobljenog etiopskog kralja Amonasra.“ Aida je 17. srpnja izvedena na Peristilu i postala simbol Splitskih ljetnih priredbi koje su promijenile ime u Splitsko ljeto, a Marušić ostao pojam za Amonasra. Slobodna Dalmacija donijela je 19. svibnja 1954. članak s naslovom „Veliki uspjeh Splitske opere“ i među navedenim domaćim i gostujućim pjevačima spominje i Marušića. Piše: „Baritonski kvalitet Ante Marušića nam je poznat. Ovog puta je nastupio samo kao Amonasro. Svojim dopadljivim i snažnim glasom i izvrsnom glumom upravo je oživotvorio lik etiopskog kralja.“ Marušić je zatim nastupio na premijerama Seviljskog brijača, Otella i u srpnju 1955. Rigoletta. Predstava je prenesena ljeti u Meštrovićev Kaštelet. Kritičar koji se potpisuje s „F.“ pisao je 5. kolovoza u Narodnom listu: „Ante Marušić je, isključivši neke intonativne nesigurnosti, bio vrlo dobar Rigoletto. Vrlo uvjerljiv i pokretan lik Rigoletta ispunjao je u potpunosti scenu, a lijepi bariton Ante Marušića došao je u ovoj ulozi do punog izražaja.“ Kad je na gostovanju glasovite argentinske sopranistice Helde Marino pjevao Rigoletta u siječnju 1958. kritičar Vladimir Kuljiš ustvrdio je 29. siječnja između ostalog da se u prizoru i ariji Cortigiani, vil razza dannata „diže do monumentalnosti“.
  
  Sljedeća velika premijera splitske Opere bio je Giordanov André Chénier pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša s vrlo uspjelim tercetom protagonista: Ilija Žižak, Andrica Dumanić i Ante Marušić. Vladimir Kuljiš pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 21. siječnja 1958.: „Ante Marušić u ulozi Charlesa Gerarda svojim snažnim i baršunastim baritonom velike ekstenzije reljefno je ostvario pjevački i glumački lik Charlesa Gerarda. Kad bi Ante Marušić malo bolje obradio finale velike arije (Nemico della patria) u III. činu kreacija ove njegove uloge podsjećala bi na kreacije najvećih baritona na svjetskim pozornicama. Poslije ove arije zahvalna publika dugotrajnim aplauzom pozdravila je Antu Marušića na otvorenoj pozornici i za nekoliko minuta zaustavila izvođenje opere.“ Za Marušićevu kreaciju Renata na premijeri Krabuljnog plesa u travnju 1958. Slobodna Dalmacija je 19. travnja pisala: „Ante Marušić je ponovno potvrdio da je jedan od najboljih interpretatora naše opere. Marušić je doista pjevač vrijednih kvaliteta.“ Vladimir Kuljiš je u Slobodnoj Dalmaciji 21. veljače 1958. napisao za njegova Figara na premijeri Seviljskog brijača: „Ante Marušić u ulozi Figara postigao je velik uspjeh s briljantno otpjevanom arijom i u toku opere adekvatnom glumom i umjetničkim pjevanjem bio je glavni nosilac i pokretač životnosti i prirodnosti radnje na pozornici.“ Željko Rapanić koji se potpisuje inicijalima Ž. R. napisao je za Marušićeva Figara na izvedbi opere na Trgu braće Radića u Slobodnoj Dalmaciji 15. kolovoza 1958. sljedeće: „Čitava večer bila je u znaku odlične Marušićeve interpretacije, tako da su ostali učesnici, makar kako dobri bili, ostali nešto po strani. Marušić je bio jako raspoložen, pjevao pun elana i s voljom, pa je čitavu ulogu donio i pjevački i interpretativno dosta uspjelo. Figaro je jedna od najzrelijih Marušićevih rola.“ Heroj operne scene pokazao je istančan smisao za humor i u svojoj kreaciji mlinara Sime na obnovi Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1956. godine.
  
  Posve oprečan Figaru u karakteru i pjevačkim zahtjevima bio je Veliki Dagonov svećenik na premijeri opere Camillea Saint-Saënsa Samson i Dalila pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša s Attiliom Planinšekom i Biancom Bortoluzzi u naslovnim ulogama. Prema skladatelju i glazbenom kritičaru Ivi Kiriginu u Vjesniku 2. ožujka 1961., Marušić je „dao potpuno zaokruženu pjevačku i glumačku interpretaciju filistejskog prvosvećenika, a posebno je došao do izražaja u duetu s Dalilom u drugom činu.“ I dr. Krešimir Kovačević u Borbi 8. ožujka smatra da je „iskusni Ante Marušić dao zaokruženu kreaciju, kojoj nema nikakva prigovora. U tom raznolikom repertoaru Marušić je našao mjesta i za najčišći belkanto – godine 1960. pjevao je Enrica Ashtona u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor.
  
  A onda je 29. srpnja 1962. došla premijera Nabucca na Splitskom ljetu, prva izvedba opere u Hrvatskoj u 20. stoljeću i velika kreacija babilonskog kralja Ante Marušića za koju je dobio nagradu Milka Trnina. Skladatelj Ivo Kirigin pisao je 8. kolovoza 1962, u beogradskoj Politici: „Niz lijepih i izražajnih glasova bio je osnovna komponenta za oblikovanje likova pojedinih protagonista.[...] Zanimljiv je i osebujan glas nosioca naslovne uloge Ante Marušića, čija bi kreacija bila jedinstvenija da se bolje uklopio u redateljsku koncepciju, kojoj nije odgovarao Marušićev prebujni temperament.“
  
  Prekrasna baršunasta glasa, izvanredne scenske pojave i neobične sugestivnosti, Ante Marušić ostvario je nezaboravne kreacije, poglavito herojskih likova iz repertoara dramskog baritona. Nastupao je i u drami. Igrao je Hasanagu u Hasanaginici Milana Ogrizovića i Marka u drami Bez trećega Milana Begovića. U povodu obilježavanja stogodišnjice zgrade HNK-a Split 1993. dodijeljeno mu je najveće priznanje za trajan umjetnički doprinos HNK-u Split, a od 6. svibnja 2003., Dana HNK-a Split, nagrada za najbolje dostignuće u operi nosi njegovo ime. Tko je bio Ante Marušić i što je značio za Split najbolje se pokazalo prigodom njegovog 85. rođendan kad je zbor splitske Opere pod prozorom već teško bolesnog umjetnika pjevao Verdijev zbor iz Nabucca. Va, pensiero, sull' ali dorate – Otiđi, misli, na krilima zlatnim – pjevali su Splićani svome šjor Anti ne sluteći da će nepunih šest mjeseci poslije i on otići u hrvatsku opernu povijest.
  
  Iznimno poštovan, voljen i cijenjen, umjetnik koji je snažno obilježio hrvatsku opernu reprodukciju poslije Drugoga svjetskog rata, Ante Marušić. umro je 16. prosinca 1996. u svojemu rodnom Splitu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri