Ivan Francl

(Ljubljana 10. svibnja 1907. – Zagreb 18. siječnja 1987.)

• Ivan Francl, u Ljubljani i u Zagrebu nazivan Žan, rođen je 10. svibnja 1907. u Ljubljani u kojoj je i debitirao 1933., na trećoj godini studija, kao Cavaradossi u Puccinijevoj Tosci i odmah angažiran. Zagrebačka publika upoznala ga je 2. siječnja 1938. godine kao Miću u Eri s onoga svijeta. Lujo Šafranek Kavić ovako ga je opisao u Jutarnjemu listu 4. siječnja: "G. Francl ima lijepo obojeni i topli, puni i izjednačeni glas, kojemu u srednjim položajima ne manjka izražajnost, a u lakoj visini sjaj. Daljnjim pjevanjem glas će mu vjerojatno još dobiti na mekoći, zaobljenosti, a poželjno bi bilo i na rezonanci i prodornoj nosivosti. Čistoća intonacije i ritmička sigurnost su dokazi njegove pouzdane muzikalnosti. Izgovor mu je jasan, fraza logična, a narodne melodije leže njegovom mladenačkom, još ne do kraja izbrušenom glasu jednako prirodno, kako njegova vitka pojava i elastična gluma vrlo dobro odgovaraju za Era, seljačkog momka-prevejanca. On se na pozornici kreće sigurno i snašao se je spretno u našoj režijskoj postavi." Ističući kako je pohvalno da je ulogu naučio hrvatski, jer u Ljubljani ju je naravno pjevao slovenski, Kavić zaključuje: "G. Ivo Francl mnogo je obećao, nadamo se i želimo da to obećanje daljnjim ozbiljnim radom i ispuni."
  
  Izvjestitelj Novosti 4. siječnja 1938. predstavio je Ivana Francla kao člana ljubljanske Opere i naveo da nam je poznat još dok je studirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Dalje je pisao: „Od toga doba Francl je očito pokročio naprijed, stekao je već i dostatno rutine i sigurnosti da može s uspjehom nastupati i u eksponiranijim ulogama lirskog karaktera. Njegov svježi, mekani lijepo timbrirani tenor ugodno se dojma s pozornice, visoki tonovi struje slobodnije i u zvuku koncentriranije, tek je gdjekada još zapaziti neku nesigurnost, koja se po svoj prilici ima svesti na tremu i nepotrebni strah pred visokim položajima. To je možda i razlogom, da je u trećem činu glasovno ponešto smalaksao. I dikciji trebat će mjestimice posvetiti više pažnje. Inače je iznio svoju rolu s mnogo osjećaja, te smisla za humor, koji nije imao ništa namješteno, neprirodno, i u kojem nije pretjeravao. Uspjelo je podvukao ono simpatično lukavo i smisao za karakter ovoga prevejanca, a u suštini dobrog i vedrog mladića.“ I Milan Majer u novinama Morgenblatt istoga dana hvali njegovu „muzikalnost, studioznost, lijep, topao i mek glas“, ali upozorava da „mora više pozornosti posvetiti jasnijem izgovoru fraza u pianu i izjednačiti visoke glasovne položaje s ostalima“. Smatra da će se „daljnjim radom razviti u dobrog i vrlo uporabljivog pjevača“ i, što zvuči vrlo proročki, glas mu opisuje kao „baritonalno obojen tenor koji u srednjem položaju zvuči puno i oblo“. Daljnje Franclovo djelovanje potvrdilo je prvo zapažanje zagrebačke operne kritike.
  
  Zagrebački ljubitelji opere znali su za Ivana Francla i prije. Kako su navele Narodne novine 8. travnja 1933., prvi put su ga čuli u travnju 1933. na nastupu polaznika škole profesorice Marije Kostrenčić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kamo je došao po preporuci tadašnjeg ravnatelja zagrebačke Opere, istaknutoga hrvatskog skladatelja i dirigenta Krešimira Baranovića. Žiga Hiršler je u novinama Večer 3. siječnja 1938. u članku pod naslovom Od bravara do tenora opisao njegov životni put. Po zanimanju bravar, uz potporu ljubitelja opere koji su mu priskrbili mjesto kazališnoga podvornika kako bi se mogao uzdržavati, daroviti je mladić marljivo studirao i radio. Usavršavao se je kod isto tako istaknuta slovenskog skladatelja i dirigenta Mirka Poliča u Ljubljani, 1933. debitirao i dobio stalni angažman. U ljubljanskoj Operi pjevao je vrlo širok repertoar lirskog i dramskog tenora. Nizao je glavne tenorske uloge: Don Joséa u Carmen, Janka u Prodanoj nevjesti, Miće u Eri s onoga svijeta, Fausta, Lohengrina, Radamesa u Aidi, Calafa u Turandot a poseban uspjeh imao je kao Manrico u Trubaduru. Prvi je u Sloveniji pjevao Eru. Ljubljanski je tisak pisao da ima „glasnice od željeza“, jer je u sezoni 1938./39. otpjevao 94 predstave. Pjevao je puno Era a za tu ulogu „pjevač mora vući pluća u parter“, kako su pisale novine Jutro 17. kolovoza 1939. godine.
  
  Francl je nastavio gostovati u Zagrebu, najčešće kao partner Zinke Kunc (tada već Milanov) u operama u kojima još nije pjevao Gostič. Tako je u travnju 1939. s njom nastupio u Trubaduru. Vladimir Ciprin pisao je u Večeri 2. svibnja: „Ugodno poznanstvo učinila je zagrebačka publika s prvim tenorom ljubljanske opere g. Ivanom Franclom. [...] Sjećamo se tog mladog i simpatičnog tenora dok je učio pjevanje kao djak muzičke akademije u Zagrebu. Danas pjevanje g. Francla najbolje dokazuje koliko može jedan ambicijozan i dobrim glasovnim materijalom snabdjeven pjevač napredovati ako dodje u dobre pedagoške ruke. Njegov tenor tamno obojen, baritonskog timbra pun je metala i topline, ugodan i zvonki. Visine su dobro izradjene i uzima ih s lakoćom i zvuče dobro i lijepo. Ovaj pjevač obzirom na svoj glas i današnje njegovo znanje ima dakle preduvjete da se razvije u prvorazrednog tenora. Kad se zna kako je pjevao prije nekoliko godina i kako danas zna pjevati, kako uzima visine, pianissima, fine prelaze i zaobljene fraze, može se zaista očekivati od ovog pjevača i dalje usavršavanje u pjevačkom znanju. Naša opera svakako bi dobro učinila kad bi ovog talentiranog pjevača zadržala za sebe, jer g. Gostić zaista ne može pjevati sve tenorske uloge.“ Prigodom drugog Franclovog gostovanja u Trubaduru sa Zinkom Kunc-Milanov, dr. Božidar Širola čak je u Obzoru 4. rujna nakon pohvala slavnoj gošći napisao da je „gotovo jednako velik uspjeh imao i mladi pjevač ljubljanske opere g. Ivan Francl“ i dodao „njegov puni, zvučni i sjajni tenor trebat će možda još da se riješi tvrdoća u izražaju, ali već danas daje dojam znalačkog vladanja i pjevom i glumom, pa je zaslužio svoj jučerašnji uspjeh, odobravanja na otvorenoj sceni i cvijeće kojim ga nadariše.“
  
  No zagrebačka Opera još nije ništa poduzimala da priskrbi za sebe tog pjevača premda je dramski tenor bio prijeko potreban. Gostič još nije ulazio u taj repertoar. No na Francla se računalo. Kada je sa Zinkom Kunc-Milanov u listopadu 1939. gostovao u Aidi, Vladimir Ciprin istaknuo je u Večeri 16. listopada „njegov tamno obojeni tenor ugodne zvonkosti i punoće, zaobljen i dramatske izražajne glasovne snage“ i dodao: „Visoki tonovi sigurno su impostirani, ugodno zvuče i stanovite su mekoće“, ali „morao bi još više izraditi visine da dobe i onaj isti intenzitet i prirodnost koji imaju u ostalim položinama. Svoju romancu u I. činu odpjevao je efektno i s mnogo topline i zanosa pa je dobio na otvorenoj pozornici dug i zaslužen pljesak.“ I opet jedna dopuna: „U Zagrebu bi mogao bolje izraditi dinamičke gradacije.“
  
  Francl je nastavio gostovati. Pjevao je Manrica, Radamesa, Cavaradossija pa i Alfreda u Traviati. Za njegova Cavaradossija s Gjurgjom Halper-Leppée u naslovnoj ulozi Tosce kritičar koji se potpisuje „(Š)“ napisao je u tiskovini Nova Hrvatska 7. ožujka 1942.: „Stasita i vitka njegova pojava, sigurna i uvjerljiva gluma, a nadasve sjajan glas velike prodorne snage, koji je ponekad nešto rezak, ali uvijek topao u izražavanju i vrlo simpatičan po boji, sve je to davalo njegovoj kreaciji Cavaradossija punu uvjerljivost i lijepu plastiku, kojom je osvojio općinstvo već kod prve arije, pa ga je ona pozdravila pljeskom, dugotrajnim i jakim. [...] Bio je srdačno aklamiran i iza svakog čina.“ Osobito se dojmilo publike da je ariju u trećem činu pjevao na hrvatskom iako je ulogu inače pjevao na slovenskom. Još oduševljeniji bio je Ivan Brkanović u Hrvatskom narodu također 7. ožujka 1942. Pisao je: „Punoćom svog prekrasno obojenog glasa, te njegovom pobjedonosnom snagom i prodornošću dao je gost u ovoj ulozi jednu snažnu tvorbu, gdje je sve bilo na svom mjestu od najsuptilnijih trzaja do dramatskih krikova, sve je bilo proživljeno, produhovljeno i na fin način izraženo.“
  
  Francl je još uvijek bio gost kad je potkraj 1942. s izvrsnom dramskom sopranisticom Idom Juranić pjevao Calafa u Turandot. Ivan Brkanović je tada u Hrvatskom narodu 2. prosinca ustvrdio da je njegov „piev pun poleta i snage“. Napominje da smo se „o pozitivnim osobinama ovoga tenora opetovano na ovom mjestu pohvalno izrazili pa to možemo i ovom prilikom. To je vrlo liepo obojeni glas, prodoran, snažan i sočan, pa će daljnjim radom i razvojem nestati i neke potežkoće, kojima se ovaj mladi pjevač bori u tonovima najvišeg glasovnog položaja.“ Izvjestitelj osječkog Hrvatskog lista T. M. 5. prosinca 1942. u članku s podnaslovom Veliki uspjeh Ivana Francla, Vere Grozaj i Krešimira Baranovića još je više pun pohvala za tumača iznimno zahtjevne uloge Calafa. Piše: „Već dugo se u zagrebačkoj operi nije čuo ovako snažan i sjajan pravi dramatski tenor. Njegova liepa izjednačenost svih glasovnih položaja zapanjuje. Visina i dubina kao i srednji položaj glasa imaju podjednaku silnu prodornu snagu. Vokalizacija mu je također čista i jasna, a njegovo pjevanje pravo je glasbeno dramsko predavanje.“
  
  A onda je Ivan Francl stupio u stalni angažman u Operu tada Hrvatskog državnog kazališta. Prvi važniji nastup u angažmanu bila mu je u veljači 1943. uloga Logea u obnovljenom Wagnerovu Rajninu zlatu prigodom 60. godišnjice skladateljeve smrti. „Loge Ivana Francla bio je pokretan, dovitljiv, izvanredno fino ocrtan, tu je s prodornošću i ljepotom glasa bila združena neobično ukusna gluma, izražena u plastičnoj kretnji i živoj mimici, u zanimljivoj maski, a posebna je pažnja obraćena izražajnosti pjeva kojim je umjetnik i glasovno uspio izraziti dovitljivost, nestalnost, nemirnost i sve ono, što je Wagner htio reći u obliku ovog lika“, pisao je Ivan Brkanović u Hrvatskom narodu 17. veljače. Kad je na gostovanju Anke Jelačić kao Dome u Eri s onoga svijeta pjevao Miću, Brkanović je u Hrvatskom narodu 9. svibnja 1943. napisao: „Iako je on taj teški zadatak uspješno riešio, ipak se još osjetilo da su preveliki zahtjevi koje postavlja ostvarenje ove uloge. Ivan Francl postupio je razumno i inteligentno, ne puštajući u velikim tutti-scenama prevelikog maha svome glasu, da ga isti ne bi prije vremena izdao. Tako je njegov glas ipak bio svjež i nepomućen do kraja.“ U svibnju je nastupio i na velikom gostovanju zagrebačke Opere u Operi grada Beča kao Mehmed Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinjskom.
  
  No nešto se počelo događati s njegovim glasom. Kad je u siječnju 1944. kao gost pjevao Manrica u ljubljanskoj Operi, morao se ispričati publici zbog glasovne indisponiranosti. Slijedila je operacija mandula. Poslije duljeg vremena nastupio je na oproštajnoj predstavi Srebrenke Jurinac prije njezina odlaska u Bečku državnu operu. Pjevao je Janka u Prodanoj nevjesti. Izvjestitelj Nove Hrvatske napisao je 1. srpnja 1944. da „se bio podvrgnuo operaciji u grlu, pa se danas još nalazi u stanju rekonvalescenta. To se donekle opažalo kod njegovog pjevanja, ali vjerujemo da će Ivan Francl naskoro opet postići podpunu sigurnost i svu ljepotu svog glasa, koje je imao i prije operacije.“ Dobre želje nisu se, na žalost, ispunile i posljedica operacije bio je njegov prijelaz u baritonski fah.
  
  Prva Franclova uloga u baritonskom repertoaru bio je Krušina u Prodanoj nevjesti. Slijedili su premijere: Kum u Soročinskom sajmu Musorgskog, Jelecki u Pikovoj dami i Obren u operi Ljubav i zloba. Za njegova Kuma kritičar koji se potpisuje „R.B.“ napisao je u Vjesniku 6. listopada 1945.: „Ivan Francl pjevao je Kuma, glasovno dobar, glumački izrazit, na nekim mjestima prelazio je u grotesku, osobito u pijanoj sceni u prvom činu. Francl po prvi put pjeva jednu veću baritonsku ulogu dosta složenu glumački i pjevački. Francl bi morao više posvetiti pažnju dikciji. On akcentira slovenački, a to se primjetilo u velikom monologu kad priča o vragu koji će doći na sajam.“ Pišući o velikom uspjehu Pikove dame na gostovanju zagrebačke Opere Glas Istre iz pera kritičara „mp“ zabilježio je 4. svibnja 1946. da „Ivan Francl (Jelecki), čiji lirski bariton ima ton punoće i zaokruženosti, posjeduje i neke visine, koje su često forsirane.“
  
  Sljedeća njegova velika uloga koju će poslije pjevati i na premijerama opere 1953. i 1959. bio je Escamillo u Carmen. Bio je glasom i stasom pravi toreador. Nakon premijere Borisa Godunova u kojemu je pjevao Rangonija došla je premijera La Bohème u kojoj je bio sjajan slikar Marcel a onda Scarpia u Tosci s kojim je 15. svibnja 1959. proslavio 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja i uvrstio se u najveće hrvatske interprete toga lika. Slijedili su Amonasro na premijeri Aide pa Tomski u Pikovoj dami, kojega je također bio vrstan tumač te 8. svibnja 1948. naslovni lik na praizvedbi opere Matija Gubec Ive Lhotke-Kalinskog i Jago na premijeri Otella. Kritičar Vjesnika koji se potpisuje inicijalima V. J. napisao je 12. rujna 1950. da „je i glasovno i glumački dobro savladao partiju Jaga, te kvintesencije ljudskih zala, što je svakako veliki uspjeh, jer ta uloga zahtijeva i u tehnički vrlo teškim dijelovima, one specifične modulacije glasa, čas dvoličnog laskavca, čas na sve spremnog hulje. Virtuozno izveden Jagov „credo“, pun sarkazma i zlobe, sa svom svojom neposrednošću, bio je jedan od najboljih prizora te izvedbe.“
  
  Slijedila je još jedna njegova poznata kreacija –Tarkvinije na prvoj hrvatskoj izvedbi Lukrecije Benjamina Brittena, u kojoj je bio, prema Nenadu Turkalju u Vjesniku 17. svibnja 1951., „pjevački i glumački odličan s osobito lijepo izvedenom scenom prije buđenja Lukrecije“ . Zanimljiva je napomena Ferde Pomykala u Narodnom listu 29. siječnja 1952. u osvrtu na novu izvedbu Wagnerova Lohengrina da taj, za njega glasovno preteški zadatak nije mogao i nije uspio riješiti.“ I zaključak „Premda se Ivan Francl iskreno trudio, jasno se osjećalo, što je predstava išla više kraju, da će glasovno izdržati samo krajnjim naporom.“ Pomykalo još piše da je problem dramskog baritona i dalje prisutan. Možda u tome ima i malo subjektivnosti jer je Francl bio pojam dramskog baritona i ostao do kraja karijere, do pojave Frane Lovrića i Duška Kukovca, a njegova je izdržljivost bila poslovična. Na reprizama opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijarovića nastupao je u ulozi Rade Milenkova, a na reprizama Gotovčeve Mile Gojsalića kao Mehmed Topan-paša. Godine 1952. došla je premijera opere Nikola Šubić Zrinski i, prema Nenadu Turkalju u Vjesniku 27. lipnja, „kreaciju Zrinskog dao je Ivan Francl, pjevački dobro i glumački izražajno.“ Postao je jedan od najsugestivnijih tumača toga lika.
  
  Na premijeri Cavallerije rusticane pjevao je Alfija, na reprizama Pagliaccija Tonija. Onda je opet slijedio niz premijera, među njima Gotovčeva Morana u kojoj je tumačio gajdaša Gojena za kojega je Branko Polić napisao u listu Naprijed 11. prosinca 1953.: „Glasovne mogućnosti Ivana Francla nisu mogle u potpunosti odgovoriti jedino na nekim osjetljivijim lirskim mjestima i u temperamentnoj 'Poskočnici' potkraj I. čina. No on je s malo glumačkih sredstava ostvario jedan topli, plastični i uvjerljivi lik koji je došao do svog najvećeg raspona u posljednjem činu.“ Slijedili su Lescaut u Massenetovoj Manon, koji je bio, prema Turkalju u Narodnom listu 19. svibnja 1954., „glasovno siguran i scenski uvjerljiv“, Kocelin u Porinu, Galickij u Knezu Igoru, Tonio u Pagliaccima na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Stoll Theatreu u Lodonu u veljači 1955. te Johanaan u Salomi. Njegov Johanaan bio je, prema Nenadu Turkalju u Narodnom listu 26. lipnja 1955., „izvrstan scenski lik, donesen jednako decentno i izražajno premda glasovne mogućnosti nisu dovoljno izdašne za tu osjetljivu pjevačku partiju.“ Onda je Francl 20. studenoga 1955. pjevao Intrigala na praizvedbi opere Ljubovnici Dragutina Savina.
  
  Zatim su došle premijere Pikove dame, Sadka i Falstaffa. Branimir Sakač u Politici 27. ožujka 1958. napisao je: „Od solista u prvom redu pominjem svojevrsnu i originalnu kreaciju Ivana Francla“, a zatim nastavlja; „Ivanu Franclu nedostajala je u lirskim pasažama punoća i mekoća, ali to nije moglo umanjiti značaj njegove interpretacije. Njegov je Falstaff toliko impresivno dat na sceni, i muzički i glumački, da mu nije teško izreći najveću pohvalu, a to je – da je uspio probiti jaz između pozorišnih dasaka i auditorija uvijenog u mrak, i tokom jedne večeri pretvoriti jedan operski lik u život i stvarnost čoveka, a operu u ono što ona treba da bude: u umetnički odraz života.“ Manje poetičan i opširan ali u osnovi sličnog stava bio je kritičar s inicijalima Z. B. (je li to Zvonimir Berković? op. a.) 28. ožujka u Večernjem vjesniku. Kratko je napisao: „Ivan Francl kao sir John Falstaff ostvario je jednu od svojih boljih uloga, ali da je bio na tako glasovnoj kao i glumačkoj visini, to bi bila uistinu velika kreacija.“ Dodali bismo, djelomice i zahvaljujući dirigentu Milanu Sachsu i redatelju Kosti Spaiću.
  
  Francl je ponovo sudjelovao na praizvedbama djela hrvatskih autora: bio je Aufidije u Koriolanu Stjepana Šuleka 12. listopada 1958. i Stanac u istoimenoj Gotovčevoj operi 6. prosinca 1959. Nenad Turkalj je u Večernjem listu 7. prosinca zabilježio da je „u naslovnoj ulozi glasovno, pjevački i glumački izvrstan nastup dao Ivan Francl, toplo pozdravljen od publike na otvorenoj sceni“, a Andrija Tomašek je u Vjesniku 10. prosinca napisao: „Gotovac je imao odlične realizatore svog djela. Uz dirigenta (Sama Hubada, op. a.) to u prvom redu vrijedi za Ivana Francla, protagonista naslovne uloge, koju je ostvario s izvanrednim osjećajem za psihološko nijansiranje prostodušnog karaktera svog junaka.“ Francl je nastavio nizati uloge: u ožujku 1959. Bio je Otac Augustin, gvardijan samostana u Vjenčanju u samostanu Sergeja Prokofjeva, briljantnoj predstavi zagrebačke Opere, još jedan njegov doprinos suvremenom repertoaru. U lipnju 1959. pjevao je Escamilla na obnovi Carmen, u travnju 1960. Tomskog na obnovi Pikove dame, u svibnju 1960. Don Pizarra na obnovi Fidelija. Bio je Nikola Polo na praizvedbi opere Marko Polo Ive Tijardovića 3. prosinca 1960. te pjevao Varlaama na reprizama Borisa Godunova. Frane na premijeri opere Stari mladić Tihomira Vidošića u listopadu 1962. bio je još jedan Franclov doprinos djelu hrvatskog autora, a Otac na premijeri Krvave svadbe mađarskog skladatelja Sándora Szokolaya (1931-2013) u prosincu 1966. još jedan doprinos afirmaciji suvremenog opernog stvaralaštva.
  
   Kako je od tenora postao baritonom u nekoliko je opera pjevao dvije uloge, među ostalima u Aidi je bio Radames i Amonasro, u Tosci Cavaradossi i Scarpia, u Carmen Don José i Escamillo, u Cavalleriji rusticani Turiddu i Alfio, u Pagliaccima Canio i Tonio, u Nikoli Šubiću Zrinjskom Mehmed Sokolović i Zrinjski. Budući da je glavninu svojega zagrebačkog angažmana ostvario kao bariton, i to gotovo uvijek u premijernim izvedbama, svježija su sjećanja ne te njegove vrlo dojmljive kreacije.
  
  Ivan Francl ostao je vjeran zagrebačkoj Operi do odlaska u mirovinu 1969., najprije kao dramski tenor do 1945., a zatim kao dramski bariton. Impozantna glasa, vrlo muzikalan i impresivna izraza, dobre dikcije, žive i uvjerljive glume, lijepa muževnog stasa, izvrsno se snašao i u baritonskom repertoaru. S velikim je uspjehom tumačio izrazito dramske likove, ali i uloge s primjesom komike. Od 147 ostvarenih uloga u tenorskom i baritonskom repertoaru 46 je bilo velikih i glavnih.
  
  Pa i onda kada više nije bio u sjajnoj glasovnoj snazi, njegove su kreacije komičnih i dramskih likova bile cjelovite i dorečene. I u Zagrebu se govorilo da ima željezne glasnice jer je bez problema mogao imati i dva nastupa u danu. Umro je u Zagrebu 18. siječnja 1987. godine. Ivan Francl bio je jedna od najcjelovitijih glazbeno-scenskih osobnosti u povijesti zagrebačke Opere, na početku sjajan dramski tenor, u nastavku uvjerljiv oblikovatelj snažnih baritonskih dramskih likova.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri