Marko / Aron Rothmüller
(Trnjani, Slavonski Brod, 31. prosinca 1908. – Bloomington, Indiana, SAD, 20. siječnja 1993.)
-
Marko Rothmüller rođen je u Trnjanima kraj Slavonskog Broda na Silvestrovo 1908. godine. Obitelj se preselila u Zagreb kad je navršio dvije godine. Pjevanje je učio u Zagrebu i nastavio 1928. u Beču kod istaknutih pjevačkih pedagoga, komornog pjevača Franza Steinera (1878-1954) i Regine Weiss. Istodobno je u Beču učio kompoziciju kod Albana Berga, i premda je posvetio život pjevanju nije se prestao time baviti. Rezultat toga bile su skladbe nastale u njegovim kasnijim godinama. Godine 1932. potpisao je ugovor sa Schillerovom operom u Hamburgu/Altona i debitirao 4. rujna 1932. na otvorenju obnovljenog zdanja Opere kao Otokar u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera. Odmah je na sebe skrenuo pozornost kao na jednoga od najperspektivnijih baritona koji su se pojavili. Istodobno je počelo njegovo intenzivno djelovanje na njegovanju židovske kulture. Godine 1932. bio je u Zagrebu jedan od suosnivača društva Omanut. Prvobitna namjera društva bila je pomoći izgraditi tzv. „nacionalnu židovsku školu“ u glazbi. No nakon godinu dana Omanut (što na hebrejskom znači umjetnost) se razvio u društvo s ciljem „unapređivanja židovske umjetnosti“ u širem smislu. Godine 1941. premjestio je tu svoju aktivnost u Zürich.
Dolaskom Hitlera na vlast, Rothmüller kao Židov nije mogao nastupati u Njemačkoj pa je 1933. došao u Zagreb i zagrebačkoj se publici predstavio 25. rujna kao Rigoletto uz „našu uvaženu umjetnicu gđu Maju de Strozzi“ koja je pjevala „zanosno i s veseljem“, kako pišu Narodne novine 26. rujna. Naravno, opširno pišu o gostu. Navodeći da je poznat iz nastupa na koncertnom polju nastavljaju: „Angažmanom u inostranstvu stekao je dovoljno rutine, da je njegov nastup na zagrebačkoj operi mogao biti uvjerljiv i uspješan. Prije svega valja nam istaći, da g. Rothmüller posjeduje vrlo lijepi glasovni materijal, pun metala s ogromnim opsegom. Svoju izobrazbu dobio je izgleda u njemačkim krajevima, što najviše dokazuje njegov način pjevanja, koji mnogo potsjeća na tipičnu njemačku školu, koja iz nepoznatih razloga voli „vučen“ (gezogen) ton. Takav ton nije prikladan za talijanski belkanto. Bilo bi potrebno da g. Rothmüller izobrazi svoje pjevanje u talijanskoj pjevačkoj maniri, koja bi njegovom zaista divnom glasovnom materijalu donijela mnogo više plastike a pjevanju zanimljivosti. Mladi pjevač prikazao se je inače u najboljem svjetlu i njegov debut u Zagrebu je uspio. Napose nam valja podcrtati njegovu izvrsnu vokalizaciju, koja je upravo idealna. Pjevao je partiju Rigoletta potpuno spremno, muzikalno i glumački uvjerljivo. Od slike do slike bijaše sigurniji i snažniji. Njegov nastup na našoj operi je primljen sa simpatijama pa daljnja njegova gostovanja očekujemo sa znatiželjom. Jedno je još važno istaći, a to je, da je g. Rothmüller naučio hrvatski tekst Rigoletta za ne puna četiri dana.“ 
Za njegov nastup u ulozi Figara u Seviljskom brijaču, u predstavi kojom je dirigirao Lovro Matačić a pjevali uz Maju de Strozzi, Božidar Vičar te dva sjajna basa Josip Križaj i Tošo Lesić, Stanislav Stražnicki napisao je, ne baš oduševljen, u Novostima 15. listopada 1933. sljedeće: „Ni u ovoj roli nije gost dao nešto naročito, nešto veliko, nešto što bi znatnije otskočilo od onoga, što nam se inače redovito pruža u toj ulozi. Ipak je ova rola njegovim sadanjim kvalitetama i karakteru njegova glasa bliža nego ona 'Rigoletta'. Mladi se pjevač prirodno osjećao u njoj i slobodnijim, manje sputanim pa joj je i pjevački i glumački mogao podati više izražaja i nešto više lične fizionomije. Uopće se čini, da mu laki konverzacioni ton, karakteristična komika i vic leže bolje nego jaka strastvenost, patetična i bolna tragika. Za to mu nedostaje još onog nekog dubokog unutarnjeg proživljavanja, pjevačke zrelosti i potrebnog iskustva. Njegov Figaro bio je u cijelosti solidno izradjena rola s lakim naginanjem u komično pretjerivanje. Svakako su i njegove čisto glasovne kvalitete i pjevačke sposobnosti u opće jače iskočile nego u 'Rigolettu'“.
Rothmüller se vratio u Zagreb u travnju 1934. i pjevao Amfortasa u Parsifalu. Prema svemu sudeći to mu je bio primjereniji repertoar pa je Žiga Hiršler u osvrtu na predstavu u Obzoru 3. travnja napisao: „Amfortas je takodjer veoma naporna partija, osobito u glumačkom pogledu. Mladi muzikalni pjevač g. Rothmüller je u toj roli dao vrlo mnogo: dobru vokalizaciju, smisao za stil djela, dramatski uvjerljivo fraziranje i krasno pjevanje u višim položajima. Niži položaj njegova glasa još nema prodorne moći, ali to ne smeta, da njegovu kreaciju ne prihvatimo s punim priznanjem.“ I Stanislav Stražnicki je bio zadovoljniji tom Rothmüllerovom kreacijom pa je u Novostima 5. travnja 1934. napisao: „Mnogo smisla za stil ove Wagnerove muzike i osebujni način njegove deklamacije dokazao je i gosp. Rothmüller kao bolni, ranjeni Amfortas – simbol čovječanstva koje je pošlo stramputicom. Njegov je organ zvučio plemenito – tek kod početnih intonacija uvijek nešto prenisko – a svakako mu je upisati u pohvalu da nije u momentima ekstaze i dramatskih kulminacija pretjeravao i forsirao glasom.“ Pola stoljeća kasnije u vrlo zanimljivom intervjuu za američki tisak prisjećao se da je pjevao u nekoliko realizacija Parsifala, ali da su zagrebačke, prema njegovu mišljenju, najdublje proniknule u bit svečanog posvetnog prikaza.
U svibnju 1934. Rothmüller je nastupio kao Telramund u Lohengrinu. Jutarnji list je 29. svibnja pisao: „Telramunda pjevao je prvi put mladi domaći baritonista g. Marko Rothmüller. Vrlo muzikalan upoznao je na vrelu stil Wagnerijanskog 'Sprechgesanga' i primijenivši njegove zasade na hrvatskom tekstu, odlično je frazirao uz apsolutno razumljivu deklamaciju teksta. Iako njegov u visini tenorski bariton nema onu zagasitu tamnu boju i težinu, koja bi potpuno odgovarala karakteru uloge, ipak je mladi pjevač uspio da interpretiranom individualitetu dade markantnu karakteristiku. U cijelosti, apstrahirajući od nekih slučajnosti, vrlo uspjeli pokušaj, koji će nakon isto tako uspjeloga Amfortasa mladom pjevaču dati smjer, a što više bude pjevao, tim više će se njegov svježi i snažni, zvučni i nosivi glas razviti u volumenu i izdašnosti.“ U prosincu 1934. Rothmüller je ponovno pjevao Telramunda i Rigoletta.
Postao je zanimljiv našoj publici i kritici pa se izvjestitelj Jutarnjeg lista pobrinuo da pročita nešto o njemu u inozemnom tisku i 30. prosinca objavio. Koliko možemo vjerovati podatku da je u Hamburgu na predstavi Rigoletta pao i slomio ruku pa neko vrijeme nije nastupao – teško je reći. Možda se to odnosi na same njegove početke u tom gradu, svakako ne na 1934. kad je nacistički režim bio na vlasti a od njega je pobjegao. Ipak u tom tekstu citira i hamburške kritike osim bečkih. Piše da je u Beču za njegova Amonasra napisano: „On raspolaže sjajnim i moćno fundiranim baritonom velikog opsega, koji je dramatičan i prodoran, tako da je lako nadvisio veliki orkestralni aparat. On bi zauzeo doličan položaj na našoj državnoj operi.“ Izvjestitelj citira bečke novine Neue freie Presse koje pišu da je „začudno dolična zamjena za Manowardu“. Austrijski bas i herojski bariton Josef von Manowarda (1890-1942) jedan je od najvećih pjevača toga faha uopće. Izvjestitelj dalje citira Neues Wiener Journal koji piše u povodu njegova Figara da je „Rothmüller glumački bariton rijetkih kvaliteta“. Jutarnji list prenosi i Hamburger Anzeiger koji piše da je Rothmüller „prava teatarska krv s divnim materijalom individualnog značaja i iskonskim glumačkim talentom“. Navodi da je za njegovog Rigoletta u Hamburgu napisano: „Bariton mladog pjevača je jedinstven, dragocjen glas, muški sočan, taman, naročito u lakoj i slobodnoj visini divno izdašni organ.“ Naposljetku citira Hamburger Nachrichten koje pišu: „ [...] te smo se veselili, što možemo ponovno uživati slušajući taj krasan glas, pjevačko umijeće i snagu izražaja“. Sve je to dalo naslutiti da će se Rothmüller razviti u velikog svjetskog pjevača.
Rothmüller je, doduše, u Operi Narodnog kazališta u Zagrebu djelovao vrlo kratko, od 1933. do 1935., ali je po svijetu uvijek nastupao kao hrvatski bariton. Uz Rigoletta Marko Rothmüller je u dvije godine nastupanja u Zagrebu pjevao još pet uloga i imao još šesnaest nastupa. Pjevao je još grofa Lunu u Trubaduru i Prvog Nazarenca u Salomi a najčešće Amfortasa u Parsifalu.
Rothmüller je 1935. otišao u Zürich i tamo se oblikovao u cjelovitu glazbenu osobnost profinjenog pjevačkog umijeća i istančanog osjećaja za interpretaciju i karakterizaciju lika. Postigao je velik uspjeh kao Verdijev Simon Boccanegra, i tu ga je otkrio Desmond Shawe-Taylor (1907-1995), ugledni britanski pisac i glavni glazbeni kritičar novina The Sunday Times i New Statesman, koji ga je podržavao u daljem razvoju. Rothmüller je svladao pozamašan repertoar u kojemu su prednjačili Verdijevi i Wagnerovi likovi, ali je pjevao i Puccinija, Stravinskog, Brittena, Richarda Straussa, Glucka, Mozarta, Rossinija i Giordana. Pod ravnanjem Richarda Straussa pjevao je Brijača u njegovoj Šutljivoj ženi (Die schweigsame Frau). Privlačio ga je i suvremeni repertoar. Surađujući s poznatim dirigentom Robertom Denzlerom (1892-1972), koji je od 1934. do 1947. bio glazbeni ravnatelj Gradskog kazališta u Zürichu, na praizvedbi opere Slikar Mathis (Mathis der Mahler) Paula Hindemitha 28. svibnja 1938. godine u nazočnosti skladatelja pjevao je Truchsessa von Waldburga. Dana 20. velječe 1943. sudjelovao je u još jednoj praizvedbi – opereti Casanova in der Schweiz (Casanova u Švicarskoj) švicarskog skladatelja Paula Burkharda (1911-1979), autora nekada planetarno popularne pjesme Oh, mein Papa iz mjuzikla Der schwarze Hecht (Crna štuka, nastalog 1939., i reizdanog 1950. kao Feuerwerk (Vatromet)). Rothmüller je pjevao Balstrodea u Peteru Grimesu Benjamina Brittena u prvoj izvedbi opere na njemačkom jeziku 1946. u Baselu. Za vrijeme svojega züriškog angažmana na radio stanici Beromünster izvodio je pjesme naših skladatelja. Zürich je bio njegov dom i središte njegova umjetničkog djelovanja do 1947. godine. Koliki je ugled stekao u Zürichu svjedoči i to što je uspio putem veza u Vatikanu osloboditi majku iz koncentracijskog logora u Italiji.
Za vrijeme rata Rothmüller je za švicarsku filijalu His Master's Voice snimio niz pjesama uz pratnju ugledne francuske pijanistice Suzanne Gyr (1899-1974), učenice slavnog pijanista Alfreda Cortota i znamenite glazbene pedagoginje Nadie Boulanger. Među njima su i cjeloviti ciklusi Zimsko putovanje (Winterreise) Franza Schuberta i Pjesme i plesovi smrti Modesta Petroviča Musorgskog. U njima je pokazao snažan osjećaj za interpretaciju ciklusa kao cjeline sastavljene od minijatura. U osvrtima na njegovu interpretaciju Schubertovih pjesama ističe se „ljepota melodijske linije, krasan legato te postizanje dramatskih trenutaka glasovnom bojom a ne akcentima“.
Godine 1946. Marko Rothmüller počeo je nastupati u Bečkoj državnoj operi. Predstavio se kao Figaro, a u siječnju 1947. stupio je u stalni angažman koji je trajao do kraja 1949. U ožujku te godine realiziran je film Andalusische Nächte (Andaluzijske noći) neke vrsti, kako bismo danas rekli, promidžbe Bečke filharmonije pod ravnanjem velikog austrijskog dirigenta Josefa Kripsa (1902-1974) pred turneju u Ameriku. Bila je to priča o Carmen sa slavnom, u Beču veoma cijenjenom i voljenom rumunjskom sopranisticom Marijom Cebotari (1910-1949), koja je tri mjeseca poslije umrla od raka. Rothmüller je bio Escamillo. Godine 1955. vratio se kao gost iz Covent Gardena i nastupao do siječnja 1957. U Bečkoj državnoj operi ostvario je sedamnaest uloga i imao 65 nastupa. Pjevao je Verdijeve Rigoletta, Amonasra u Aidi i Germonta u Traviati, Borodinova Kneza Igora, Jochanaana u Salomi, koji je bio jedna od ključnih uloga u njegovu repertoaru, Faninala u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Puccinijeve Sharplessa u Madame Butterfly, Marcella u La Bohème i Scarpiju u Tosci, Escamilla u Carmen, Tonija u Pagliaccima, Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, Wagnerove Kurwenala u Tristanu i Izoldi i Kothnera u Majstorima pjevačima ali i Mozartove Papagena i Govornika u Čarobnoj fruli.
U londonskom Covent Gardenu, koji će postati pozornicom njegovih velikih uspjeha i sudjelovanja u važnim produkcijama, Marko Rothmüller prvi je put nastupio 1. svibnja 1939. kao Krušina u Prodanoj nevjesti pod ravnanjem sir Thomasa Beechama na otvorenju „Velike operne sezone“ koja je trajala od 1. svibnja do 16. lipnja. Ta je produkcija s Hilde Konetzni u ulozi Marice (Marženke) i Richardom Tauberom kao Jankom zabilježena na CD-u.
Covent Garden je za vrijeme rata bio zatvoren, i Marko Rothmüller je nastavio svoju britansku karijeru tek 1947. kad ga je slavni redatelj Carl Ebert (1887-1980) angažirao najprije za New London Opera Company u Cambridge Theatreu, gdje je zablistao kreacijom Rigoletta. Počelo ga se smatrati jednim od najboljih pjevača-glumaca svojega doba. Ebert, koji je zajedno s dirigentom Fritzom Buschom (1890-1951) pobjegao iz Njemačke pred nacističkim režimom, s njim 1934. osnovao Operni festival u Glyndebourneu i bio njegov ravnatelj do 1959. godine, pozvao je Rothmüllera i počeo mu povjeravati važne zadaće. Rothmüller je u Glyndebourneu redovito nastupao od 1949. do 1955. godine. Živa izvedba opere Moć sudbine 20. kolovoza 1951., gdje je pjevao Don Carla, pod ravnanjem Fritza Buscha uz Kraljevski filharmonijski orkestar zabilježena je na CD-u. Na CD-u je zabilježena i živa izvedba opere Così fan tutte 5. srpnja 1951. sa Senom Jurinac, Richarom Lewisom i Sestom Bruscantinijem uz Kraljevski filharmonijski orkestar pod ravnanjem Fritza Buscha. Godine 1952., koja je bila vrhunac njegove karijere, Rothmüller je u Glyndebourneu pjevao Verdijeva Macbetha. Izvjestitelj časopisa Opera poznati Alan Blyth sjećao se: „Bio je to prvi Verdi u Glyndebourneu. Nezaboravan dojam ostavio je na mene u svojemu djelovanju magnetski privlačan Macbeth Marca Rothmüllera. Intenzitet njegove igre, njegove izvanredno izražajne oči, kompaktna snaga njegova glasa, pregnantnost njegove dikcije živi su i danas u mojemu sjećanju."
U Glyndebourneu je Marko Rothmüller pjevao i Grofa u Figarovu piru a bio je i tumač lika Nicka Shadowa u prvoj britanskoj izvedbi Života razvratnika Igora Stravinskog.
Rothmüller se vratio u Covent Garden 1947. kao član Bečke državne opere na gostovanju njezina ansambla sa Salomom. U Covent Gardenu je zatim bio protagonist nekoliko novih produkcija. Godine 1947. pjevao je Jochanaana uz najpoznatiju svjetsku Salomu, bugarsku sopranisticu Ljubu Velič (1913-1996), 1950. bio je Scarpia u Tosci s poznatom austrijsko-njemačkom sopranisticom židovskog podrijetla Hildom Zadek (1917.), 1951. pjevao je Tomskog u Pikovoj dami i Rigoletta pod ravnanjem austrijskog dirigenta Ericha Kleibera (1890-1956) te Scarpiju u Tosci s Ljubom Velič.
Dana 22. siječnja 1952. pjevao je Wozzecka u prvoj londonskoj izvedbi Bergove opere sa slavnom njemačkom sopranisticom Christel Goltz (1912-2008) u ulozi Marie. Dirigirao je Erich Kleiber, koji je ravnao praizvedbom djela 1925. godine. Zagrebački Vjesnik u članku s naslovom Zagrepčanin Marko Rothmüller nastupio u Kraljevskoj operi Covent Garden 12. veljače 1952. navodi kako je „naslovnu ulogu kreirao s velikim uspjehom naš Zagrepčanin, operni pjevač Marko Rothmüller, koji već duži niz godina djeluje vrlo uspješno na stranim operama“. Dalje opsežno piše o tekstu i glazbi opere pa zaključuje: „Najvažniji londonski listovi vrlo pohvalno ističu pjevanje i glumu Marka Rothmüllera u toj izvanredno teškoj i složenoj ulozi. Osobito se ističe izvrsna engleska dikcija Rothmüllerova, koji je dao snažan lik pun tragike.“
Rothmüller je nastavio nizati uloge: 1954. bio je nositelj naslovne uloge u Rigolettu pod ravnanjem Johna Pritcharda i Escamillo u Carmen kad je mlada početnica Joan Sutherland pjevala Frasquitu. U optjecaju je i živa snimka Wagnerova Sumraka bogova 17. lipnja 1955. u kojemu je pjevao Gunthera, kada je možda najslavnija svjetska wagnerijanka, Norvežanka Kirsten Flagstad posljednji put pjevala Brünnhildu. Jedan od najvećih tenora wagnerijanaca Set Svanholm bio je Siegfried, mlada Joan Sutherland pjevala je Woglindu, sudjelovao je Kraljevski filharmonijski orkestar, dirigirao Rudolf Kempe. Rothmüller je pjevao i Lunu u Trubaduru. U vrijeme svojih prvih poslijeratnih nastupa u Covent Gardenu snimao je za His Master's Voice. Za njegova Scarpiju jedan od vodećih engleskih opernih djelatnika Harold Rosenthal napisao je: „Rothmüllerov Scarpia općenito se smatra najboljom kreacijom lika na bilo kojoj pozornici, od vremena Mariana Stabilea."
Premda je Rothmüllerov Scarpia uistinu veličanstvena kreacija, ipak moramo primijetiti da tada još nije bio dovoljno poznat Scarpia Tita Gobbija. Zanimljivo je napomenuti da se Rothmüllera u nekim priručnicima četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća smatralo „židovskim Titom Gobbijem“, jer su imali isti osjećaj muzikalnosti, isti scenski nastup, čak i isti repertoar pa i na neki način sličnu boju glasa.
Godine 1952., kad je pjevao Macbetha na festivalu u Glyndebourneu i Wozzecka u Covent Gardenu, Rothmüllerova je karijera bila na vrhuncu. Izvedba Wozzecka ocijenjena je kao „snažna, izvanredna, nepatvorene vrijednosti". Potvrdila je međunarodni ugled našeg umjetnika.
Nakon što se afirmirao u Europi Rothmüller je krenuo preko oceana. Put ga je vodio u Teatro Colón u Buenos Airesu za uloge u Wozzecku pod ravnanjem Karla Böhma, Così fan tutte i Salomi. Godinu dana kasnije ponovno će doći u to po prostornosti najveće kazalište na svijetu u Fideliju i Kralju Edipu. U Operi u New Orleansu 1950. pjevao je Renata u Krabuljnom plesu s Jussijem Björlingom i ta je izvedba zabilježena na CD-u.
Marko Rothmüller pjevao je u Parizu i Berlinu. U pariškoj Velikoj operi 1949. i 1952. nastupio je kao Faninal u Kavaliru s ružom, Amonasro u Aidi i Rigoletto. Na otvorenju berlinske tada Gradske a kasnije Njemačke opere 1954. ostvario je još jednu od svojih blistavih kreacija – Verdijeva Nabucca – uz Christel Goltz kao Abigaillu. Na festivalu u Wexfordu pjevao je Plumketta u operi Marta Friedricha von Flotowa.
Posebno poglavlje u karijeri Marka Rothmüllera su New York i Sjedinjene Američke Države. U New York City Center Opera (Njujorškoj gradskoj operi) prvi je put nastupio 1948. kao Amonasro, a pedesetih su godina u njoj prvi put u New Yorku vidjeli na sceni Bergova Wozzecka. Naime, 1951. Dimitri Mitropoulos je Wozzecka izveo koncertno s Newyorškom filharmonijom. Novi upravitelj City Center Opere Joseph Rosenstock postavio je operu na scenu 3. travnja 1952. i njome dirigirao. Rothmüller je za tu prigodu došao iz Londona i tako je i s onu stranu Atlantika postao slavan svojim Wozzeckom. U knjizi Povijest Metropolitana zabilježeno je: „Marko Rothmüller, bariton s bogatim iskustvom u zahtjevima naslovne uloge što ga je stekao u europskim izvedbama djela, bio je glavna privlačnost predstave."
Rothmüller je trebao pjevati Wozzecka i u Metropolitanu 1959. pod ravnanjem Karla Böhma nakon premijernog tumača naslovne uloge, njemačkog bas-baritona Hermanna Uhdea, ali je premijera loše prošla kod publike pa je opera skinuta s repertoara.
U siječnju 1959. Rothmüller je prvi put nastupio u Metropolitanu kao Kothner u Majstorima pjevačima. U njemu je 1960. i 1964. pjevao i Faninala te Biterolfa u Tannhäuseru. Bio je angažiran tri sezone u razdoblju do 1965. i otpjevao petnaest predstava. U istoj knjizi piše: „Veteran poslijeratnog njemačkog kazališta koji je danas predavač u Opernoj školi Indiana University (Sveučilišta u Indiani, op.a.) Rothmüller je podario Metropolitanu dovršene portrete nekoliko uloga.
U svojoj opernoj karijeri Marko Rothmüller ostvario je 96 uloga. Svih godina svoje pjevačke karijere istodobno je njegovao operno i koncertno pjevanje i nastupao na brojnim koncertima u Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. U Zagrebu je 1934. sudjelovao na Društvenim koncertima Hrvatskoga glazbenog zavoda, a 1940. priredio je solistički koncert. Bavio se i dirigiranjem.
Godine 1955. počelo je treće razdoblje karijere Marka Rothmüllera, na Sveučilištu u Indiani u Bloomingtonu na kojemu je ostao do 1979. Kao dobitnik Fulbrightove stipendije proveo je školsku godinu 1981./1982. kao pročelnik odjela solo-pjevanja na Rubinovoj glazbenoj akademiji u Jeruzalemu.
Marko Rothmüller bio je i skladatelj. Skladao je između ostaloga tri gudačka kvarteta, od kojih je jedan izgubljen, Četiri sefardske narodne pjesme, Tri narodne pjesme iz Palestine, Simfoniju za gudače, skladbu U spomen izraelskom nacionalnom pjesniku, pioniru moderne hebrejske poezije Chaimu Nachmanu Bialiku za violinu, violu i violončelo, balet Vom Krieg zum Frieden (Iz rata u mir), Divertimento za trombon i glasovir i Psalam XV. Posebno je važna djelatnost Marka Rothmüllera kao glazbenog pisca. Godine 1951. u Zürichu je objavljena njegova knjiga Die Musik der Juden (Muzika Židova) koja je 1953. prevedena na engleski i postala knjigom mjeseca. Godine 1978. objavio je udžbenik Njemački izgovor i dikcija (Pronunciation of German and German Diction) koji je u uporabi na mnogim sveučilištima.
Vrlo osoban, izražajan, vrlo izrađen, možda malo nazalan glas Marka Rothmüllera, njegovu sjajnu dikciju i snažan osjećaj za karakterizaciju lika može se slušati i na još nekoliko živih diskografskih izdanja njegovih nastupa. Marko Aron Rothmüller, hrvatski, židovski, bariton, jednako poznat kao operni i koncertni pjevač, vrlo cijenjen ne samo kao izvrstan pjevač nego i kao umjetnik iznimne glazbene kulture, skladatelj, autor zapaženih knjiga o glazbi, promicatelj židovske glazbe i „professor emeritus of music“ na Indiana University (Sveučilištu u Indiani) u Bloomingtonu u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojemu je i umro 20. siječnja 1993. godine, prisutan je u svim svjetskim opernim priručnicima koji ga uvrštavaju u najbolje baritone koji su nastupali na velikim pozornicama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.
Piše:
MarijaBarbieri