Armin Armidi

(Litava, 1885. – Tel Aviv, 1954)

• Tenor Armin Armidi (Litava, 1885. – Tel Aviv, 1954) pravim imenom Isaac Conkel, rođen u malome mjestu u Slovačkoj, u osmoj godini emigrirao je s roditeljima u New York, gdje se školovao. Godine 1908. vratio se u Europu, najprije u Milano, a zatim u Beč. Prvi angažman bio mu je u češkim Černovicama, slijedila je Moravska Ostrava i 1914. bečka Volksoper. Zagrebačkoj publici predstavio se 24. rujna 1914. kao Knez Lodoriko na praizvedbi opere Lopudska sirotica Franje Serafina Vilhara-Kalskog. Ubrzo je pjevao Des Grieuxa u Manon, Rodolfa u La Bohème, Pinkertona u Madame Butterfly, Canija u Pagliaccima i na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussove Salome bio je, prema Obzoru 16. svibnja 1915., „simpatičan nesretni Naraboth“. Slijedili su Turiddu u Cavalleriji rusticani, Werther, Hoffmann, Juranić u Zrinskom, Cavaradossi i nekoliko uloga na prvim hrvatskim izvedbama opera: Christian u Poljskom Židu Karela Weissa, Kraljev sin u Kraljevskoj djeci Engelberta Humperdincka, Franjo u operi Pod pečatom Lea Blecha, Pjevač u Kavaliru s ružom i Dick Johnson u Puccinijevu Čedu zapada.
  
  Repertoaru je 1917. dodao Don Joséa u Carmen. Jutarnji list pisao je 8. ožujka da je „priredio ugodno iznenadjenje i ulogom Don Joséa pokazao sasma pažnje vrijedni umjetnički napredak. Pjeva uvijek pravom mjerom i lijepim tonom, a ovaj puta znao je i prikazivanjem, da zanimivo pripremi vrhunac dramatske radnje u posljednjem činu.“ Nove uloge bile su mu Knez u Rusalki i u listopadu 1917. Herman u Pikovoj dami. Obzor je 9. listopada pisao: „Njegov je lirski tenor u sredini, a osobito u visini ljubak, mek i topao, i prema tome vrlo ugodan timbre njegova glasa u visini sjeća nas na tenora bečke dvorske opere Piccavera. [...] Ali uza sve povladjivanje ne možemo a da ne istaknemo dvije velike umjetničke mane, a to je vokalizacija i igra. A g. Armidi ipak nije početnik.“ Armidi je 1918. još nekoliko puta nastupio i otišao iz Zagreba u Beograd. Umro je u Tel Avivu 1954. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri