Milan Pichler / Pihler

(Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.)

  • Milan PichlerMilan Pichler rođen je u Osijeku 22. ožujka 1897. Zarana je pjevao po raznim društvima, vokalnim sastavima i zborovima. U prvim razredima realne gimnazije pjevao je u đačkom zboru sopransku dionicu a od četvrtog razreda već je bio bariton. Kao đak trgovačke akademije prešao je iz vokalnog sastava Zrinski u Pjevački zbor Kuhač, kojim je tada dirigirao Josip Canić. Postao je stup zbora ali nije razmišljao ozbiljno se baviti pjevanjem smatrajući da ima običan bas-baritonski glas.

    Prvi svjetski rat bio je na vidiku. Poslije mature poslali su ga u Rijeku na odsluženje vojnog roka 1915./1916. a onda na bojišnicu gdje se pune dvije i pol godine vukao po ruskim i talijanskim rovovima i uoči propasti Austro-Ugarske monarhije dobio čin zastavnika. Nakon povratka u Osijek nastavio je pjevati po društvima: Njegov su glas primijetili istaknuti osječki dramski glumci Josip Maričić, otac poznatijeg dramskog prvaka Veljka, Aca Gavrilović i Leo Matoš (brat Antuna Gustava Matoša) i nagovorili ga da se prijavi na audiciju ravnatelju Opere, dirigentu Mirku Poliću. On mu je odmah ponudio angažman od 1. siječnja 1919., a 28. veljače 1919. povjerio mu je debi u ulozi Marcela u Puccinijevoj operi La Bohème na gostovanju našeg poznatog tenora, prvaka zagrebačke Opere Ernesta Cammarote. Pichler je neko vrijeme učio kod njega, ali je uglavnom samouk. Otišao je u Beč i neko vrijeme radio s dr. Koschom (Nova Hrvatska od 9. veljače 1944. spominje pjevačkog pedagoga Schmidta). Bečka državna opera nudila mu je poslije, 1924., angažman ali s gotovo upola manjom mjesečnom plaćom nego što je imao u Osijeku i odbio ga je. U Osijeku je na početku angažmana uglavnom pjevao uloge lirskog baritona: Sharplessa u Madame Butterfly i Verdijeve grofa Lunu u Trubaduru, Germonta u Traviati i Renata u Krabuljnom plesu, a poslije i uloge tzv. basso cantante – četiri lika demona u Hoffmannovim pričama i Vodenjaka u Rusalki a 1926. uvrstio je u repertoar Nikolu Šubića Zrinjskog koji će postati njegova amblemska uloga. Dobio je umjetnički nadimak Kruco. Bio je član Opere Hrvatskoga narodnog kazališa do njezina zatvaranja 1927. godine.
    Milan Pichler (Figaro) – Gioachino Rossini, Seviljski brijač, Zagreb, 1942.
    Milan Pichler je zatim otišao u Beograd i postao član Opere beogradskog Narodnog pozorišta. Tako je bio raspoređen po Ministarstvu unatoč želji zagrebačke Opere da ga pridobije za sebe. U Beogradu je proširio repertoar ulogama u slavenskim operama. Pjevao je Maksima u operi Knez od Zete i Mitkea u Koštani Petra Konjovića, Zulumčara u istoimenoj operi Petra Krstića (1877-1957), koja je praizvedena 1927., zatim Franu u operi Adel i Mara Josipa Hatzea i Gojena u Gotovčevoj Morani te Galickoga u Knezu Igoru koji je postao jedna od njegovih najboljih uloga. No pjevao je i u djelima francuskih i njemačkih skladatelja – Mefista u Gounodovu Faustu, Atanaela u operi Thais (Taida) Julesa Masseneta i Kaspara u Weberovu Strijelcu vilenjaku (u Beogradu su ga nazivali Čarobni strelac). Za vrijeme beogradskog angažmana gostovao je u Zagrebu: u lipnju 1933. kao Galicki i Mitke u Koštani, a u siječnju 1934. kao Pimen u Borisu Godunovu, i nastupio je na koncertu Zagrebačke filharmonije. Već je prvim nastupom izazvao zanimanje što je potvrdio i Stanislav Stražnicki u Novostima 24. lipnja 1933. Pisao je: „Krasan, topao, još neizrabljeni i sočni organ, odlično školovan, otmjeni i umjetničkim osjećanjem prožeti način pjevanja, odlike su, koje naročito karakterišu ovog finog pjevača. Ali i snaga oblikovanja u njega je velika, ona daje svakoj riječi, svakoj muzičkoj frazi njen zaseban izražaj, koji u njegovom djelovanju još potencira neobičan dar za glumu, kakvog će se naći tek u malo pjevača. Kako dramatski jakih i sugestivnih scena može svakako umjetnik da poda vidjelo se najjasnije u „Knezu Igoru“. A sve to kao odraz jednog istinskog osjećanja, donesenog neposrednošću i uvjerljivošću koja ne ostavlja nikakovih utisaka namještene teatralnosti ili lažnog patosa. Može se mirno ustvrditi, da je g. Pichler pravi umjetnik glumačkog i pjevačkog oblikovanja.“

    Milan Pichler (Barun Scarpia) – Giacomo Puccini, Tosca, Zagreb, 1942.Dana 12. travnja 1938. Pichler je pjevao Escamilla uz Ančicu Mitrović i Franju Klokočkog u predstavi Carmen u Osijeku s kojom je dirigent Lav Mirski obilježio 25. godišnjicu umjetničkog rada.

    Osječki Hrvatski list donio je 17. studenoga 1939. članak svog beogradskog izvjestitelja koji se potpisuje „Ivo H.“ s naslovom „Povodom premijere hrvatske opere „Nikola Šubić Zrinjski“. Dirigirao je Lovro Matačić, redatelj je bio dr. Hetzl. Naslovnu ulogu pjevao je Milan Pichler. Izvjestitelj piše: „No ipak treba naročito istaknuti našeg omiljenog pjevača i sugrađanina g. Milana Pichlera, koji je ulogu Zrinjskoga otpjevao s tolikom glasovnom svježinom i ljepotom. Potkrepljujući pjevanje svojom sjajnom glumom, dao je jednu od svojih najboljih, a vjerovatno i najmilijih kreacija. Već sam njegov nastup pozdravili su dugotrajnim pljeskom, što je najbolji znak, kako je g. Pichler omiljeo među beogradskom publikom. A prilikom pjevanja one krasne i poznate romance, koju je ovaj izvanredni pjevač otpjevao s toliko ljepote i osjećaja, bilo je i mnogo suza. G. Pichlera su poslije svake njegove arije nagradili burnim i dugotrajnim pljeskom.“ Opera je bila raskošno scenski postavljena i postigla je velik uspjeh no njemačko bombardiranje grada 6. travnja 1941. uništilo je kazališni findus a i Pichler je izgubio svu imovinu pa je došao u Zagreb. U stalni angažman u Operu Hrvatskoga državnog kazališta stupio je 1. srpnja 1941. godine.

    Milan Pichler je prvi put nastupio u Zagrebu također kao Zrinjski i također pod Matačićevim ravnanjem. Kritičar koji se potpisuje s „(C)“ napisao je 15. lipnja 1941. u novinama Hrvatski narod sljedeće: „Već prilikom prvog gostovanja ovog pjevača u našoj operi prije više godina bio je istaknut lijepi glasovni materijal. Danas je g. Pichler pokazao da je ovaj vrijedni materijal oplemenio punoćom i mekoćom pjevnog izražaja. Ovaj značajni glasovni razvoj omogućilo mu je glasovno umijeće s kojim ostvaruje bez naprezanja visoke tonove u jednakoj zaobljenosti kao i ostale. Njegovo pjevanje i plemenita boja i zvuk – koji podsjeća često na bariton pok. Bugšeka – bilo je najprikladnije da potpuno oživi lik slavnog branitelja Sigeta. Svojom igrom suzdržljiv i dostojanstven, bez nepotrebnih kretnja pojačao je dobar dojam svojeg prvog nastupa pa se sa zanimanjem mogu očekivati daljnje njegove tvorbe na našoj opernoj pozornici.“ Istog je mišljenja bio i kritičar koji se potpisuje „-mk-“ u Novom listu 10. rujna 1941. godine. Napisao je da je „u ulozi Zrinskog i svojom lijepom pojavom i glasovnom dispozicijom dao sjajnu kreaciju. Veliku pažnju posvetio je i glumačkoj strani ove partije. Lijepi uspjeh polučio je umjetnik u glavnoj ariji, u petoj slici.“
    Programska cedulja s gostovanja Hrvatskog državnog kazališta iz Zagreba s operom Nikola Šubić Zrinjski u Beču 11. svibnja 1943.Josip Gostič (Juranić) i Milan Pichler (Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinski, Zagreb, 1943.
    Na dan kad je stupio u angažman, 1. srpnja 1941. Pichler je pjevao mlinara Simu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, a u rujnu je na obnovljenoj izvedbi njegove Morane, prema mišljenju skladatelja Mila Cipre u Novom listu 27. rujna 1941. ostvario lik gajdaša Gojena „prirodno i neusiljenim humorom“ a Mirko Kolarić u tiskovini Danas 24. rujna 1941. piše da je „izvrsno ostvario ulogu dobroćudnog gajdaša svojim sonorno obojenim baritonom“. Slijedili su Escamillo u Carmen, Alfio u Cavalleriji rusticani, Figaro u Seviljskom brijaču i Amonasro u Aidi. Prvi Pichlerov nastup u ulozi Figara, koja će postati jedna od njegovih najomiljenijih uloga, naišao je na veliko odobravanje. U Hrvatskom narodu 27. siječnja 1942. Ivan Brkanović je napisao da je „u njegovoj kreaciji bilo obilje života, poleta i prpošnosti. Lijepi snažni bariton potpuno je u vlasti umjetnikove volje, te on s njime barata kao s instrumentom svladavši ovako zaista briljantno sve one tehničke poteškoće ove delikatne uloge.“ A Nova Hrvatska 28. siječnja napisala je da je „sjajno donio ovu partiju“ dodajući da je „Milan Pichler zreli umjetnik“, da je „njegov bariton ugodnog timbra, gibak i lijepo obojen“, da je „partiju Figara izradio u tančine, te ju glasovno i glumački dao najbolje.“

    Na obnovi Tosce 28. siječnja 1942. pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Marka Vuškovića, kad je veliki Tošo Lesić svojim slavnim Crkvenjakom obilježio 75. godišnjicu života, Milan Pichler pjevao je Scarpiju uz Vilmu Nožinić i Gustava Remeca. Ivan Brkanović napisao je 1. veljače u Hrvatskom narodu: „Kao kod svake dosad interpretirane, tako i kod ove uloge njegovo je shvaćanje biti i karaktera lika bilo vrlo inteligentno, te gluma i izražajnost glasa vrlo impresivna i snažna, samo što njegov topli i puni bariton ne posjeduje onu niansu reskosti i onu prodornost, koja je potrebna za izražavanje sarkazma ovoga lika.“ Slijedila je 18. travnja 1942. obnova Ere s onoga svijeta pod autorovim ravnanjem u režiji Tita Strozzija u vjerojatno najboljoj podjeli uloga ikada. Uz Pichlera pjevali su Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev i Josip Križaj. Brkanović je u Hrvatskom narodu 21. travnja napisao da je Pichler “iznio vrlo inteligentno i sa mnogo shvaćanja karakternu ulogu mlinara Sime“. Slijedio je Michonnet na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Adriana Lecouvreur Francesca Cilee s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi i Josipom Gostičem kao Mauriziom, pa Josip na prvoj hrvatskoj izvedbi duhovne muzičke igre Božićna radost talijanskog skladatelja Nina Cattozza (1886-1961) i u svibnju 1943. veliko gostovanje opernog ansambla u Operi grada Beča na kojemu je nastupio u Eri i Zrinjskom.

    Na obnovi Mozartova Figarova pira 2. ožujka 1944. sa Srebrenkom Jurinac u ulozi Grofice proslavio je 25. obljetnicu umjetničkog rada. Brkanović se u Hrvatskom narodu 5. ožujka osvrnuo na predstavu „… gdje je svečar urođenim humorom i zanosnim temperamentom kreirao središnju ulogu Figara. Nije potrebno ovdje iztaknuti umjetničke sposobnosti i govoriti o karieri i obsegu glasa it.d. Umjetnička ličnost Milana Pichlera dobro je poznata našemu obćinstvu [iako nije bio član zagrebačke opere ali je gostovao]. Njegova je umjetnost spontana i prirodna, tu se ne može govoriti o stečenoj routini, o nekom sistemu, pomoću kojega je stečeno to bogatstvo glasovnih izražajnih mogućnosti. Glas i način predavanja svjedoče o visokoj kulturi, ali sve je tu logično, prirodno, sve to izvire svježinom, manifestirajući snažnu njegovu izgradjenu umjetničku ličnost. [Poznajemo ga takvog od prije i kao takvog ga cijenimo]“. Na obnovi Fausta 1944. sa Srebrenkom Jurinac, a na reprizi s Dragicom Martinis, pjevao je Mefista, na obnovi Massenetove Manon s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi, a zatim Dragicom Martinis, i Josipom Gostičem pjevao je Lescauta. Padom režima Nezavisne Države Hrvatske bio je suspendiran i godinu dana primoran baviti se fizičkim poslovima, najčešće cijepanjem drva. Do tada je, kako je pedantno vodio dnevnik, 2161 put nastupio na sceni i 1052 na koncertima u zemlji i inozemstvu.
    Milan Pichler (Lescaut), Josip Gostič (Des Grieux) i Dragica Martinis (Manon) – Jules Massenet, Manon, Zagreb, 1945.
    Nakon oslobođenja od fašizma u Hrvatskoj su se otvorile Opere u Rijeci i Splitu. Trebalo je stvoriti ansambl a on ne može djelovati bez dobrog baritona. Rudolf Župan ostao je u Zagrebu, Ante Marušić vratio se u svoj rodni Split. Rijeka je dobila Milana Pichlera, i prvom predstavom Opere, Nikolom Šubićem Zrinjskim 2. studenoga 1946. pod ravnanjem direktora Opere Borisa Papandopula počeo je najvrjedniji dio Pichlerova umjetničkog života. Postao je nositelj baritonskog repertoara i nizao uloge i predstave. Trajalo je šesnaest godina, do 31. ožujka 1962. kad se oprostio od publike 130. nastupom u svojoj omiljenoj ulozi sigetskog junaka.

    Pihler je u Rijeci najprije nastupio na koncertu 2. listopada 1946. u Narodnom kazalištu na kojemu su predstavljeni solisti Opere. Pjevao je romancu Zrinjskog. Nakon premijere Zrinjskog došla je u prosincu 1946. Tosca s Papandopulovom suprugom, bugarskom pjevačicom Janom Pulevom u naslovnoj ulozi. Papandopulo je uglavnom dirigirao predstavama pa je razina izvedaba bila prilično visoka. Kako je fundus scene i kostima bio još siromašan Papandopulo je priređivao i koncertne izvedbe s odlomcima iz opere. Tako su Riječani u siječnju 1947. slušali odlomke iz Aide s gošćom iz Zagreba Marijanom Radev i svojim solistima Janom Pulevom, tenorom Ginom Volpijem i Pihlerom. Pihler je zatim pjevao na premijerama: Puccinijeva Giannija Schicchija, Nazara u Svadbi u Malinovki ruskog skladatelja Borisa Aleksandrova (1883-1946) i prolog u Pagliaccima koji su se davali s naslovom Bajazzo te Alberta na reprizi Werthera s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi, Kecala u Prodanoj nevjesti i, naposljetku, Borisa Godunova na premijeri pod Papandopulovim ravnanjem u režiji Tita Strozzija. Kao Boris gostovao je 1950. u Zagrebu. Tu svoju, jednu od najmilijih uloga s nezaboravnim prizorom smrti, kojom je oduševljavao riječko općinstvo, odabrao je i za proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada 31. svibnja 1954. godine.

    Slijedio je Michele na premijeri Puccinijeva Plašta i na koncertu ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića na tekst Frana Galovića, pa Gojen na premijeri Morane pod ravnanjem Berislava Klobučara, fragmenti iz Aide, također pod Klobučarevim ravnanjem sa Štefanijom Lenković, Josipom Gostičem i Nadom Auer, Mefisto u Faustu pod Klobučarevim ravnanjem, Štefanijom Lenković i novim, velikim tenorom Ginom Bonellijem. Na premijeri Ere s onoga svijeta u studenome 1949. pod Klobučarevim ravnanjem, preuzeo je ulogu gazde Marka, na premijeri Pikove dame pjevao je Tomskog, na premijeri Carmen u listopadu 1950. pod ravnanjem dr. Danila Švare pjevao je Escamilla s Nadom Auer u naslovnoj ulozi i mladom tenorskom nadom, Josipom Šutejom kao Don Joséom. Slijedio je Alfio u Cavalleriji rusticani, Falstaff na premijeri opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaia, Vornić u Adelovoj pjesmi Ive Paraća. Zrinjski na obnovi opere, i izlet u lakši repertoar – Frank u Šišmišu Johanna Straussa pod ravnanjem Lovre Matačića. Glazbeni kritičar Riječkog lista Joža Požgaj u osvrtu s naslovom Vedrina i sjaj na opernoj pozornici napisao je 5. veljače 1953.: „Milan Pihler dao je u ulozi upravitelja zatvora vrlo simpatičan i dobro karakteriziran komični lik uz odličnu pjevačku dikciju.“ Do kraja sezone Pihler je pjevao Dunda Maroja u operi Pomet Ive Lhotke Kalinskog i kao Albert sudjelovao u izvedbi Werthera u kojoj je tenor Anatol Manoševski (koji je također došao iz Zagreba u Rijeku) slavio 25. obljetnicu umjetničkog rada.

    Milan Pichler (Nikola Šubić Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, RijekaOd sezone 1953./1954. riječko kazalište naziva se Narodno kazalište „Ivan Zajc“. Pihler pjeva Amonasra, Alfija, Mefista, Borisa Godunova, gazdu Marka, Zrinjskog i 19. veljače 1955. glavni je i jedini lik – Ambroz – na praizvedbi muzičko-scenske satire u tri čina Pokladna noć Antuna Dobronića za koju je skladatelj sam sastavio libreto prema drami Njegova kraljica Zvonka Veljačića. Joža Požgaj napisao je u Novom listu 23. veljače: „Milan Pihler zadivio nas je svojim ostvarenjem ove enormno teške uloge. Biti sam na sceni čitava tri čina, biti operni pjevač i ne pjevati, nego govoriti, recitirati, glumiti i razapinjati se na emocionalnoj skali od polupijanog solo-fokstrota i očajničkih erotskih izljeva do samoubijstva i dati sve to uvjerljivo i potresno – to može samo velik umjetnik. Pihler je to postigao uzornom dikcijom i deklamacijom u frazi, pravom mjerom tona i dinamike i, iznad svega, odličnom i uvjerljivom glumom, koja je mjestimično podsjećala na njegova Borisa Godunova. Možemo reći da je uspjeh ove izvanredno zanimljive izvedbe – uspjeh Pihlerove snažne umjetničke ličnosti.“

    Dana 25. svibnja 1955. Pihler je sudjelovao u još jednoj praizvedbi opere hrvatskog skladatelja. – pjevao je Macafora na praizvedbi Rone Borisa Papandopula, nastaloj prema drami Dvije obale slovenskog autora Antona Leskovca. Pihlerov riječki repertoar širio se ulogama prosjaka Dake na premijeri Hatzeovog Povratka, Osmina u Mozartovoj Otmici iz saraja (ili kako je pogrešno pisalo seraja), solističkom dionicom u kantati Carmina burana Carla Orffa, Basiliom u Seviljskom brijaču, Johnom Sorelom u Konzulu Gian Carla Menottija, Velikim Dagonovim svećenikom u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila, četverostrukom ulogom demona u Hoffmannovim pričama, Verdijevim Falstaffom. U Zagrebu je s ansamblom Opere gostovao u svibnju 1957. kao John Sorel u Konzulu i Macafor u Roni. U listopadu 1957. stoti je put pjevao svog legendarnog Scarpiju, s kojim je 9. ožujka 1959. proslavio 40. godišnjicu umjetničkog rada i kojega je upoznala i zagrebačka publika na gostovanju riječkih opernih prvaka u Tosci u lipnju 1960. U veljači 1960. pjevao je Filipa na premijeri Don Carlosa. Nastavio je nastupati i kao umirovljeni član. I kad se od scene oprostio 31. ožujka 1962.. kao Nikola Šubić Zrinjski, bilo je to nakon 43 godine karijere, 2779 opernih i 1256 koncertnih nastupa, gostovanja u Ljubljani, Splitu, Sarajevu, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Temišvaru.

    Milan Pichler osvajao je svojim plemenitim, sonornim, opsežnim i raskošnim bas-baritonskim glasom ali i izvanrednim glumačkim sposobnostima čime je donosio na scenu žive i vjerodostojne likove. Bio je jedna od najvećih ličnosti hrvatske operne reprodukcije. Umro je 24. kolovoza 1981. u Rijeci i pokopan na riječkom groblju Kozala.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti