Milan Pichler / Pihler

(Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.)

• Milan Pichler rođen je u Osijeku 22. ožujka 1897. Zarana je pjevao po raznim društvima, vokalnim sastavima i zborovima. U prvim razredima realne gimnazije pjevao je u đačkom zboru sopransku dionicu a od četvrtog razreda već je bio bariton. Kao đak trgovačke akademije prešao je iz vokalnog sastava Zrinski u Pjevački zbor Kuhač, kojim je tada dirigirao Josip Canić. Postao je stup zbora ali nije razmišljao ozbiljno se baviti pjevanjem smatrajući da ima običan bas-baritonski glas.
  
  Prvi svjetski rat bio je na vidiku. Poslije mature poslali su ga u Rijeku na odsluženje vojnog roka 1915./1916. a onda na bojišnicu gdje se pune dvije i pol godine vukao po ruskim i talijanskim rovovima i uoči propasti Austro-Ugarske monarhije dobio čin zastavnika. Nakon povratka u Osijek nastavio je pjevati po društvima: Njegov su glas primijetili istaknuti osječki dramski glumci Josip Maričić, otac poznatijeg dramskog prvaka Veljka, Aca Gavrilović i Leo Matoš (brat Antuna Gustava Matoša) i nagovorili ga da se prijavi na audiciju ravnatelju Opere, dirigentu Mirku Poliću. On mu je odmah ponudio angažman od 1. siječnja 1919., a 28. veljače 1919. povjerio mu je debi u ulozi Marcela u Puccinijevoj operi La Bohème na gostovanju našeg poznatog tenora, prvaka zagrebačke Opere Ernesta Cammarote. Pichler je neko vrijeme učio kod njega, ali je uglavnom samouk. Otišao je u Beč i neko vrijeme radio s dr. Koschom (Nova Hrvatska od 9. veljače 1944. spominje pjevačkog pedagoga Schmidta). Bečka državna opera nudila mu je poslije, 1924., angažman ali s gotovo upola manjom mjesečnom plaćom nego što je imao u Osijeku i odbio ga je. U Osijeku je na početku angažmana uglavnom pjevao uloge lirskog baritona: Sharplessa u Madame Butterfly i Verdijeve grofa Lunu u Trubaduru, Germonta u Traviati i Renata u Krabuljnom plesu, a poslije i uloge tzv. basso cantante – četiri lika demona u Hoffmannovim pričama i Vodenjaka u Rusalki a 1926. uvrstio je u repertoar Nikolu Šubića Zrinjskog koji će postati njegova amblemska uloga. Dobio je umjetnički nadimak Kruco. Bio je član Opere Hrvatskoga narodnog kazališa do njezina zatvaranja 1927. godine.
  
  Milan Pichler je zatim otišao u Beograd i postao član Opere beogradskog Narodnog pozorišta. Tako je bio raspoređen po Ministarstvu unatoč želji zagrebačke Opere da ga pridobije za sebe. U Beogradu je proširio repertoar ulogama u slavenskim operama. Pjevao je Maksima u operi Knez od Zete i Mitkea u Koštani Petra Konjovića, Zulumčara u istoimenoj operi Petra Krstića (1877-1957), koja je praizvedena 1927., zatim Franu u operi Adel i Mara Josipa Hatzea i Gojena u Gotovčevoj Morani te Galickoga u Knezu Igoru koji je postao jedna od njegovih najboljih uloga. No pjevao je i u djelima francuskih i njemačkih skladatelja – Mefista u Gounodovu Faustu, Atanaela u operi Thais (Taida) Julesa Masseneta i Kaspara u Weberovu Strijelcu vilenjaku (u Beogradu su ga nazivali Čarobni strelac). Za vrijeme beogradskog angažmana gostovao je u Zagrebu: u lipnju 1933. kao Galicki i Mitke u Koštani, a u siječnju 1934. kao Pimen u Borisu Godunovu, i nastupio je na koncertu Zagrebačke filharmonije. Već je prvim nastupom izazvao zanimanje što je potvrdio i Stanislav Stražnicki u Novostima 24. lipnja 1933. Pisao je: „Krasan, topao, još neizrabljeni i sočni organ, odlično školovan, otmjeni i umjetničkim osjećanjem prožeti način pjevanja, odlike su, koje naročito karakterišu ovog finog pjevača. Ali i snaga oblikovanja u njega je velika, ona daje svakoj riječi, svakoj muzičkoj frazi njen zaseban izražaj, koji u njegovom djelovanju još potencira neobičan dar za glumu, kakvog će se naći tek u malo pjevača. Kako dramatski jakih i sugestivnih scena može svakako umjetnik da poda vidjelo se najjasnije u „Knezu Igoru“. A sve to kao odraz jednog istinskog osjećanja, donesenog neposrednošću i uvjerljivošću koja ne ostavlja nikakovih utisaka namještene teatralnosti ili lažnog patosa. Može se mirno ustvrditi, da je g. Pichler pravi umjetnik glumačkog i pjevačkog oblikovanja.“
  
  Dana 12. travnja 1938. Pichler je pjevao Escamilla uz Ančicu Mitrović i Franju Klokočkog u predstavi Carmen u Osijeku s kojom je dirigent Lav Mirski obilježio 25. godišnjicu umjetničkog rada.
  
  Osječki Hrvatski list donio je 17. studenoga 1939. članak svog beogradskog izvjestitelja koji se potpisuje „Ivo H.“ s naslovom „Povodom premijere hrvatske opere „Nikola Šubić Zrinjski“. Dirigirao je Lovro Matačić, redatelj je bio dr. Hetzl. Naslovnu ulogu pjevao je Milan Pichler. Izvjestitelj piše: „No ipak treba naročito istaknuti našeg omiljenog pjevača i sugrađanina g. Milana Pichlera, koji je ulogu Zrinjskoga otpjevao s tolikom glasovnom svježinom i ljepotom. Potkrepljujući pjevanje svojom sjajnom glumom, dao je jednu od svojih najboljih, a vjerovatno i najmilijih kreacija. Već sam njegov nastup pozdravili su dugotrajnim pljeskom, što je najbolji znak, kako je g. Pichler omiljeo među beogradskom publikom. A prilikom pjevanja one krasne i poznate romance, koju je ovaj izvanredni pjevač otpjevao s toliko ljepote i osjećaja, bilo je i mnogo suza. G. Pichlera su poslije svake njegove arije nagradili burnim i dugotrajnim pljeskom.“ Opera je bila raskošno scenski postavljena i postigla je velik uspjeh no njemačko bombardiranje grada 6. travnja 1941. uništilo je kazališni findus a i Pichler je izgubio svu imovinu pa je došao u Zagreb. U stalni angažman u Operu Hrvatskoga državnog kazališta stupio je 1. srpnja 1941. godine.
  
  Milan Pichler je prvi put nastupio u Zagrebu također kao Zrinjski i također pod Matačićevim ravnanjem. Kritičar koji se potpisuje s „(C)“ napisao je 15. lipnja 1941. u novinama Hrvatski narod sljedeće: „Već prilikom prvog gostovanja ovog pjevača u našoj operi prije više godina bio je istaknut lijepi glasovni materijal. Danas je g. Pichler pokazao da je ovaj vrijedni materijal oplemenio punoćom i mekoćom pjevnog izražaja. Ovaj značajni glasovni razvoj omogućilo mu je glasovno umijeće s kojim ostvaruje bez naprezanja visoke tonove u jednakoj zaobljenosti kao i ostale. Njegovo pjevanje i plemenita boja i zvuk – koji podsjeća često na bariton pok. Bugšeka – bilo je najprikladnije da potpuno oživi lik slavnog branitelja Sigeta. Svojom igrom suzdržljiv i dostojanstven, bez nepotrebnih kretnja pojačao je dobar dojam svojeg prvog nastupa pa se sa zanimanjem mogu očekivati daljnje njegove tvorbe na našoj opernoj pozornici.“ Istog je mišljenja bio i kritičar koji se potpisuje „-mk-“ u Novom listu 10. rujna 1941. godine. Napisao je da je „u ulozi Zrinskog i svojom lijepom pojavom i glasovnom dispozicijom dao sjajnu kreaciju. Veliku pažnju posvetio je i glumačkoj strani ove partije. Lijepi uspjeh polučio je umjetnik u glavnoj ariji, u petoj slici.“
  
  Na dan kad je stupio u angažman, 1. srpnja 1941. Pichler je pjevao mlinara Simu u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, a u rujnu je na obnovljenoj izvedbi njegove Morane, prema mišljenju skladatelja Mila Cipre u Novom listu 27. rujna 1941. ostvario lik gajdaša Gojena „prirodno i neusiljenim humorom“ a Mirko Kolarić u tiskovini Danas 24. rujna 1941. piše da je „izvrsno ostvario ulogu dobroćudnog gajdaša svojim sonorno obojenim baritonom“. Slijedili su Escamillo u Carmen, Alfio u Cavalleriji rusticani, Figaro u Seviljskom brijaču i Amonasro u Aidi. Prvi Pichlerov nastup u ulozi Figara, koja će postati jedna od njegovih najomiljenijih uloga, naišao je na veliko odobravanje. U Hrvatskom narodu 27. siječnja 1942. Ivan Brkanović je napisao da je „u njegovoj kreaciji bilo obilje života, poleta i prpošnosti. Lijepi snažni bariton potpuno je u vlasti umjetnikove volje, te on s njime barata kao s instrumentom svladavši ovako zaista briljantno sve one tehničke poteškoće ove delikatne uloge.“ A Nova Hrvatska 28. siječnja napisala je da je „sjajno donio ovu partiju“ dodajući da je „Milan Pichler zreli umjetnik“, da je „njegov bariton ugodnog timbra, gibak i lijepo obojen“, da je „partiju Figara izradio u tančine, te ju glasovno i glumački dao najbolje.“
  
  Na obnovi Tosce 28. siječnja 1942. pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Marka Vuškovića, kad je veliki Tošo Lesić svojim slavnim Crkvenjakom obilježio 75. godišnjicu života, Milan Pichler pjevao je Scarpiju uz Vilmu Nožinić i Gustava Remeca. Ivan Brkanović napisao je 1. veljače u Hrvatskom narodu: „Kao kod svake dosad interpretirane, tako i kod ove uloge njegovo je shvaćanje biti i karaktera lika bilo vrlo inteligentno, te gluma i izražajnost glasa vrlo impresivna i snažna, samo što njegov topli i puni bariton ne posjeduje onu niansu reskosti i onu prodornost, koja je potrebna za izražavanje sarkazma ovoga lika.“ Slijedila je 18. travnja 1942. obnova Ere s onoga svijeta pod autorovim ravnanjem u režiji Tita Strozzija u vjerojatno najboljoj podjeli uloga ikada. Uz Pichlera pjevali su Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev i Josip Križaj. Brkanović je u Hrvatskom narodu 21. travnja napisao da je Pichler “iznio vrlo inteligentno i sa mnogo shvaćanja karakternu ulogu mlinara Sime“. Slijedio je Michonnet na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Adriana Lecouvreur Francesca Cilee s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi i Josipom Gostičem kao Mauriziom, pa Josip na prvoj hrvatskoj izvedbi duhovne muzičke igre Božićna radost talijanskog skladatelja Nina Cattozza (1886-1961) i u svibnju 1943. veliko gostovanje opernog ansambla u Operi grada Beča na kojemu je nastupio u Eri i Zrinjskom.
  
  Na obnovi Mozartova Figarova pira 2. ožujka 1944. sa Srebrenkom Jurinac u ulozi Grofice proslavio je 25. obljetnicu umjetničkog rada. Brkanović se u Hrvatskom narodu 5. ožujka osvrnuo na predstavu „… gdje je svečar urođenim humorom i zanosnim temperamentom kreirao središnju ulogu Figara. Nije potrebno ovdje iztaknuti umjetničke sposobnosti i govoriti o karieri i obsegu glasa it.d. Umjetnička ličnost Milana Pichlera dobro je poznata našemu obćinstvu [iako nije bio član zagrebačke opere ali je gostovao]. Njegova je umjetnost spontana i prirodna, tu se ne može govoriti o stečenoj routini, o nekom sistemu, pomoću kojega je stečeno to bogatstvo glasovnih izražajnih mogućnosti. Glas i način predavanja svjedoče o visokoj kulturi, ali sve je tu logično, prirodno, sve to izvire svježinom, manifestirajući snažnu njegovu izgradjenu umjetničku ličnost. [Poznajemo ga takvog od prije i kao takvog ga cijenimo]“. Na obnovi Fausta 1944. sa Srebrenkom Jurinac, a na reprizi s Dragicom Martinis, pjevao je Mefista, na obnovi Massenetove Manon s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi, a zatim Dragicom Martinis, i Josipom Gostičem pjevao je Lescauta. Padom režima Nezavisne Države Hrvatske bio je suspendiran i godinu dana primoran baviti se fizičkim poslovima, najčešće cijepanjem drva. Do tada je, kako je pedantno vodio dnevnik, 2161 put nastupio na sceni i 1052 na koncertima u zemlji i inozemstvu.
  
  Nakon oslobođenja od fašizma u Hrvatskoj su se otvorile Opere u Rijeci i Splitu. Trebalo je stvoriti ansambl a on ne može djelovati bez dobrog baritona. Rudolf Župan ostao je u Zagrebu, Ante Marušić vratio se u svoj rodni Split. Rijeka je dobila Milana Pichlera, i prvom predstavom Opere, Nikolom Šubićem Zrinjskim 2. studenoga 1946. pod ravnanjem direktora Opere Borisa Papandopula počeo je najvrjedniji dio Pichlerova umjetničkog života. Postao je nositelj baritonskog repertoara i nizao uloge i predstave. Trajalo je šesnaest godina, do 31. ožujka 1962. kad se oprostio od publike 130. nastupom u svojoj omiljenoj ulozi sigetskog junaka.
  
  Pihler je u Rijeci najprije nastupio na koncertu 2. listopada 1946. u Narodnom kazalištu na kojemu su predstavljeni solisti Opere. Pjevao je romancu Zrinjskog. Nakon premijere Zrinjskog došla je u prosincu 1946. Tosca s Papandopulovom suprugom, bugarskom pjevačicom Janom Pulevom u naslovnoj ulozi. Papandopulo je uglavnom dirigirao predstavama pa je razina izvedaba bila prilično visoka. Kako je fundus scene i kostima bio još siromašan Papandopulo je priređivao i koncertne izvedbe s odlomcima iz opere. Tako su Riječani u siječnju 1947. slušali odlomke iz Aide s gošćom iz Zagreba Marijanom Radev i svojim solistima Janom Pulevom, tenorom Ginom Volpijem i Pihlerom. Pihler je zatim pjevao na premijerama: Puccinijeva Giannija Schicchija, Nazara u Svadbi u Malinovki ruskog skladatelja Borisa Aleksandrova (1883-1946) i prolog u Pagliaccima koji su se davali s naslovom Bajazzo te Alberta na reprizi Werthera s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi, Kecala u Prodanoj nevjesti i, naposljetku, Borisa Godunova na premijeri pod Papandopulovim ravnanjem u režiji Tita Strozzija. Kao Boris gostovao je 1950. u Zagrebu. Tu svoju, jednu od najmilijih uloga s nezaboravnim prizorom smrti, kojom je oduševljavao riječko općinstvo, odabrao je i za proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada 31. svibnja 1954. godine.
  
  Slijedio je Michele na premijeri Puccinijeva Plašta i na koncertu ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića na tekst Frana Galovića, pa Gojen na premijeri Morane pod ravnanjem Berislava Klobučara, fragmenti iz Aide, također pod Klobučarevim ravnanjem sa Štefanijom Lenković, Josipom Gostičem i Nadom Auer, Mefisto u Faustu pod Klobučarevim ravnanjem, Štefanijom Lenković i novim, velikim tenorom Ginom Bonellijem. Na premijeri Ere s onoga svijeta u studenome 1949. pod Klobučarevim ravnanjem, preuzeo je ulogu gazde Marka, na premijeri Pikove dame pjevao je Tomskog, na premijeri Carmen u listopadu 1950. pod ravnanjem dr. Danila Švare pjevao je Escamilla s Nadom Auer u naslovnoj ulozi i mladom tenorskom nadom, Josipom Šutejom kao Don Joséom. Slijedio je Alfio u Cavalleriji rusticani, Falstaff na premijeri opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaia, Vornić u Adelovoj pjesmi Ive Paraća. Zrinjski na obnovi opere, i izlet u lakši repertoar – Frank u Šišmišu Johanna Straussa pod ravnanjem Lovre Matačića. Glazbeni kritičar Riječkog lista Joža Požgaj u osvrtu s naslovom Vedrina i sjaj na opernoj pozornici napisao je 5. veljače 1953.: „Milan Pihler dao je u ulozi upravitelja zatvora vrlo simpatičan i dobro karakteriziran komični lik uz odličnu pjevačku dikciju.“ Do kraja sezone Pihler je pjevao Dunda Maroja u operi Pomet Ive Lhotke Kalinskog i kao Albert sudjelovao u izvedbi Werthera u kojoj je tenor Anatol Manoševski (koji je također došao iz Zagreba u Rijeku) slavio 25. obljetnicu umjetničkog rada.
  
  Od sezone 1953./1954. riječko kazalište naziva se Narodno kazalište „Ivan Zajc“. Pihler pjeva Amonasra, Alfija, Mefista, Borisa Godunova, gazdu Marka, Zrinjskog i 19. veljače 1955. glavni je i jedini lik – Ambroz – na praizvedbi muzičko-scenske satire u tri čina Pokladna noć Antuna Dobronića za koju je skladatelj sam sastavio libreto prema drami Njegova kraljica Zvonka Veljačića. Joža Požgaj napisao je u Novom listu 23. veljače: „Milan Pihler zadivio nas je svojim ostvarenjem ove enormno teške uloge. Biti sam na sceni čitava tri čina, biti operni pjevač i ne pjevati, nego govoriti, recitirati, glumiti i razapinjati se na emocionalnoj skali od polupijanog solo-fokstrota i očajničkih erotskih izljeva do samoubijstva i dati sve to uvjerljivo i potresno – to može samo velik umjetnik. Pihler je to postigao uzornom dikcijom i deklamacijom u frazi, pravom mjerom tona i dinamike i, iznad svega, odličnom i uvjerljivom glumom, koja je mjestimično podsjećala na njegova Borisa Godunova. Možemo reći da je uspjeh ove izvanredno zanimljive izvedbe – uspjeh Pihlerove snažne umjetničke ličnosti.“
  
  Dana 25. svibnja 1955. Pihler je sudjelovao u još jednoj praizvedbi opere hrvatskog skladatelja. – pjevao je Macafora na praizvedbi Rone Borisa Papandopula, nastaloj prema drami Dvije obale slovenskog autora Antona Leskovca. Pihlerov riječki repertoar širio se ulogama prosjaka Dake na premijeri Hatzeovog Povratka, Osmina u Mozartovoj Otmici iz saraja (ili kako je pogrešno pisalo seraja), solističkom dionicom u kantati Carmina burana Carla Orffa, Basiliom u Seviljskom brijaču, Johnom Sorelom u Konzulu Gian Carla Menottija, Velikim Dagonovim svećenikom u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila, četverostrukom ulogom demona u Hoffmannovim pričama, Verdijevim Falstaffom. U Zagrebu je s ansamblom Opere gostovao u svibnju 1957. kao John Sorel u Konzulu i Macafor u Roni. U listopadu 1957. stoti je put pjevao svog legendarnog Scarpiju, s kojim je 9. ožujka 1959. proslavio 40. godišnjicu umjetničkog rada i kojega je upoznala i zagrebačka publika na gostovanju riječkih opernih prvaka u Tosci u lipnju 1960. U veljači 1960. pjevao je Filipa na premijeri Don Carlosa. Nastavio je nastupati i kao umirovljeni član. I kad se od scene oprostio 31. ožujka 1962.. kao Nikola Šubić Zrinjski, bilo je to nakon 43 godine karijere, 2779 opernih i 1256 koncertnih nastupa, gostovanja u Ljubljani, Splitu, Sarajevu, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Temišvaru.
  
  Milan Pichler osvajao je svojim plemenitim, sonornim, opsežnim i raskošnim bas-baritonskim glasom ali i izvanrednim glumačkim sposobnostima čime je donosio na scenu žive i vjerodostojne likove. Bio je jedna od najvećih ličnosti hrvatske operne reprodukcije. Umro je 24. kolovoza 1981. u Rijeci i pokopan na riječkom groblju Kozala.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri