Muk de Jarić
(Brod na Savi, 28. rujna 1886. – New York, travanj 1973.)
-
Tenor Muk de Jarić (Mukoslav, Ivo pl. Jarić, Muk de Jary) vrlo je zanimljiva hrvatska glazbeno-scenska ličnost. Iz vrlo opširnog i dokumentiranog članka Marijane Pintar, objavljenog u Cantusu u br. 119. u veljači 2003., saznajemo da mu je pravo ime bilo Stjepan pl. Jarić. Godine 1909. upisao se na solo pjevanje kod Ernesta Cammarote u školi HGZ-a u Zagrebu. Zatim je učio privatno u Beču i Milanu i naposljetku se usavršavao kod glasovitoga Jeana de Reszkea u Parizu. Debitirao je 1913. kao Don José u Carmen u Dvorskom kazalištu u Kasselu, angažiran je i 1914. pjevao je Fausta. Gostovao je u Lavovu i Krakowu kao Parsifal, a u Parizu je nastupio kao solist u Beethovenovoj Missi solemnis. Nevjerojatno je koliki je operni repertoar imao u godinu dana! U Zagrebu je prvi put nastupio 17. studenoga 1914., kao član Dvorskog pruskog kazališta u ulozi Rodolfa u La Bohème. U prosincu 1914. pjevao je Cavaradossija u nanovo uvježbanoj Tosci. U razdoblju između 1914. do 1919. u Zagrebu je ostvario još nekoliko velikih opernih uloga: Turiddua u Cavalleriji rusticani, Juranića u Nikoli Šubiću Zrinskom i Pinkertona u Madame Butterfly.
Nastupio je na prvoj hrvatskoj izvedbi Tristana i Izolde i, prema Jutarnjem listu 30. lipnja 1917., „G. Jarić je uostalom malenu, ali vrlo tešku ulogu Melota izveo posve izvrsno.“ Nakon još nekoliko manjih uloga u operama posve se okrenuo opereti i pjevao glavne uloge na premijerama. Hrvatska je 17. ožujka 1917. napisala da je od studenoga te godine stalno angažiran u Beču. Obzor je 4. travnja 1919. javljao o njegovim velikim uspjesima u Njemačkoj i Beču, u kojemu je ne samo nastupao u opereti nego i priredio koncert u bečkom Musikvereinu i pjevao Debussyja. Novosti su pak dva dana kasnije javile da je prekinuo angažman u Theateru an der Wien. Pisale su: „Jarić je u Beču dobio posljednji 'šlif', imade alure bečkih operetnih tenora, imade lijep glas i pojavu – nije dakle čudo, da je na bečkom operetnom tržištu zapremao prvo mjesto.“
Put ga je zatim vodio u Théâtre des Champs-Elysées u Parizu, a od 1920. do 1922. angažiran je u londonskom Prince of Wales' Theatreu, u kojemu je postigao velik umjetnički, a i društveni uspjeh. Tisak ga je nazivao „najbolje odjevenim čovjekom Londona“. U Londonu je priređivao dobrotvorne koncerte na kojima je pjevao popijevke hrvatskih skladatelja. Godine 1922. otisnuo se preko oceana u Sjedinjene Američke Države i isprva je kao operetni pjevač bio angažiran na Broadwayu. Zatim je gostovao u kazalištima diljem zemlje, nastupao u filmovima. Godine 1928. povukao se sa scene u naponu snage želeći kao takav ostati u sjećanju. Obogatio se, 1930. došao je Zagreb, dao neke intervjue, na radiju otpjevao nekoliko šlagera. I od tada mu se gubi svaki trag. Umro je u New Yorku u travnju 1973. godine.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.
Piše:

Barbieri