Zlata Lipovšćak-Rajić

(Karlovac, 17. prosinca 1898. – Zagreb, 23. studenoga 1989.)

• Zlata Lipovšćak-Rajić  učila je pjevanje kod Marije Kostrenčić, a zatim se usavršavala u Beču. Debitirala je 25. lipnja 1924. kao Olimpija u Hoffmannovim pričama. Godine 1926. pjevala je Barču u Smetaninu Poljupcu i u siječnju 1928. gostovala kao Gilda u Rigolettu. Lujo Šafranek-Kavić u Obzoru 10. siječnja podsjeća da je debitirala prije tri godine i „pokazala uz muzikalnost i lijepu visoku koloraturu, dok joj je kantilena u srednjim položajima još posve manjkala. Ona je uvidjela taj manjak i prekinula je pozorišnu karijeru da nastavi i dovrši pjevačke studije kod gdje prof. M. Kostrenčić. [...] Osim lake, uvijek precizme i zvučne kolorature i visine postao je njezin glas, u srednjim položajima puniji, obliji, voluminozniji [...] dok dubinu treba još u istom smislu dotjerati. Mirna impostacija i dobra tehnika disanja su podloge na kojima je izradjela lijepe i inteligentne fraze.“
  
  Riječ smatra 11. siječnja da ovo gostovanje „pokazuje da je pred dvije godine bilo nepravedno za našu pjevačku i pozorišnu umjetnost, kad je ona napustila pozornicu, iako privremeno, jer posjeduje rijetke glasovne kvalitete, lijepi muzikalni talenat i fini teatralni osjećaj. Ovom njezinom mnogostrukom prirodnom daru, dodano je skroz solidno školovanje koje u punoj mjeri omogućuje iskorišćavanje i pjevačkog instrumenta i istančanog smisla za ukusno predavanje i dotjeranu frazu. Ovo posljednje je gdja Lipovšćak-Rajić pokazala kod svog nedjeljnog nastupa u otmjenom stilu tako da je svojom čistom vokalizacijom i lakim izgovorom konzonanata, premašila mnoge renomirane interpretkinje nesretne kćeri tragičnog dvorskog komedijaša. Gdja Lipovšćak-Rajić je dala publici osim lijepih nota i sadržaj ove interesantne partije, što nije na našoj operskoj sceni svakodnevni dogadjaj. Njoj jedino još nedostaje pozorišna rutina kojom bi mogla izjednačiti muzičku i glumačku stranu svoje uloge.“
  
  Tridesetogodišnja umjetnica postala je članica Opere i 1928. pjevala je ponovno Olimpiju u nanovo uvježbanim Hofmannovim pričama, Kraljicu noći u Čarobnoj fruli, Oscara u Krabuljnom plesu. Slijedila je Snjeguročka pa potkraj rujna 1929. Philina u Mignon. Kritičar koji se potpisuje „–žh–“ (Žiga Hiršler) bio je prilično oštar u osvrtu u Večeri 1. listopada 1929. Pisao je: „Inače nemamo o njenom pjevanju ništa novo da kažemo. Mi smo već u više navrata istakli bezbojnost njenih dubokih i srednjih registara, njen posvema plosnat i bezvučan način pjevanja u tom opsegu, pa nam je upravo neshvatljivo, kako ta mlada i simpatična pjevačica kroz godine nije nastojala, da ispravi taj svoj za pozornicu posvema neupotrebljiv manjak. Njen glas dobiva na snagi i zvuku tek u visokim i najvišim položinama, pa je i ovaj puta imala svojom koloraturnom arijom u trećoj slici uspjeh i pljesak na otvorenoj sceni.“ Zlata Lipovšćak-Rajić nastavila je nizati uloge u nanovo uvježbanim izvedbama: Princezu Eudoru u Židovki, Dianu u Offenbachovoj opereti Orfej u podzemlju i 1930. Rosinu u Seviljskom brijaču, čak je 1931. i 1932. pjevala tri puta Violettu u Traviati. Do 1933. bila je Kraljica noći u nanovo uvježbanoj Čarobnoj fruli i Norina u Don Pasqualeu. I onda je nema do 1940., kad gostuje kao Gilda i Rosina. Nastupala je i kao koncertna pjevačica.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri