Božica Čajkovac (udana Sarvan)

(Osijek, 8. travnja 1905. – Zagreb, 26. siječnja 1955.)

• Božica Čajkovac udana Sarvan u školskoj godini 1917./1918. učila je glasovir na školi HGZ-a. Pjevanje je diplomirala 24. lipnja 1939. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Marije Kostrenčić. Još je prije, 13. ožujka 1939., prvi put nastupila u zagrebačkoj Operi kao Azucena u Trubaduru. Najavljena je da stalno nastupa u beogradskoj Operi. „Dr. B. I.“ (Branimir Ivakić) u Jutarnjem listu 17. ožujka označio je taj nastup „sasma uspjelim“ smatrajući da je „i pjevački i glumački zadovoljila u ovoj ulozi“. I dalje piše: „Glas joj je više mezzosopranskog karaktera, a nije izrazito altovske boje te se ističe osobito u visini plemenitošću i obujmom. Dubina joj također zvuči zaobljeno i plemenito, premda nema onu izražajnu snagu, što je pokazuje srednja položina glasa. Pjevačica izgovara riječi uvijek jasno, i to je svakako jedna od njezinih pozitivnih strana. Ugodno se također doimlje njezino ekonomiziranje s glasom, jer ona uvijek vodi točno računa o mogućnostima svoga glasa i ne zapada nikad u forsiranje.“ Zaključuje: „Na koncu još treba spomenuti sigurnost kojom se je pjevačica snalazila na pozornici. Ona je Azucenu odglumila uvjerljivo ukoliko se riječ uvjerljivo može uopće primijeniti na ovu psihološki nategnutu ulogu.“
  
  Iz tog osvrta razabire se da je riječ o dobroj pjevačici s ukusom i stilom. Najavljena kao kći dr. Sigismunda Čajkovca koja je nakon završenih studija (?, diplomirala je te godine, op. a.) četiri godine provela u Berlinu, a sada je članica beogradske Opere i u Zagrebu je angažirana za dvadeset predstava, 17. lipnja 1939., sedam dana prije diplomskg ispita, pjevala je Amneris u Aidi. Novosti 20. lipnja iz pera kritičara „S. S.“ (Stanislava Stražnickog) donose da je riječ o pjevačici „koja zna da interesira u svakoj sceni i da taj interes slušaoca uzdrži živim do kraja. Njezina Amneris bila je iznešena glumački i pjevački inteligentno, u vrlo lijepoj koncepciji.“ Stražnicki dalje iznosi vrlo slične prosudbe kao u prethodnom osvrtu.
  
  Čini se da je takva pjevačica bila prirodan izbor za prvu hrvatsku izvedbu Gluckove opere Orfej i Euridika 165 godina nakon praizvedbe. Premijera 2. prosinca 1939. pripremljena je s velikom pomnjom. Dirigirao je Krešimir Baranović, režirao gost, njemački redatelj Erich Hezel. Novosti, ovaj put iz pera kritičara koji se potpisuje „-mk.“, donose 4. prosinca sljedeći osvrt: „Težak i odgovorni zadatak imala je ova inteligentna umjetnica. Partija Orfeja znači veliki umjetnički napor. Sa mnogo muzikalnosti donijela je ovu partiju. U njenom pjevanju vidi se lijepi napredak i solidan studij. Pojedine arije interpretirala je vrlo lijepo. Glumački donijela je ulogu takodjer vrlo dobro. Snašla se vrlo dobro kao nosilac cijele radnje i izvršila je svoj težak umjetnički zadatak sa punim uspjehom.“
  
  Očito je uprava zagrebačke Opere bila zadovoljna umjetnicom i povjerila je Božici Sarvan-Čajkovac Carmen u novoj inscenaciji opere pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Branka Gavelle s Josipom Gostičem i Rudolfom Županom. Isti kritičar u Novostima 13. ožujka 1941. podsjeća da je prvi put pjevala Carmen, i da smo „već ranije nekoliko puta konstatirali umjetničke sposobnosti ove kulturne pjevačice“ te „danas možemo to samo ponoviti. Izradila je partiju Carmen u finom, moglo bi se reći akademskom stilu. Ona nije forsirala u nijednom pravcu i zato je njena partija bila konsekventno provedena u jednom stilu. – Pjevački se istakla svojim finim kultiviranim glasom i lijepim fraziranjem i s mnogo smisla za interpretaciju.“ Božica Čajkovac-Sarvan otpjevala je svojih dvadeset predstava i u zagrebačku Operu više se nije vratila. Otišla je u beogradsku Operu i bila je sudionica prve operne predstave u oslobođenom Beogradu u veljači 1945., Evgenija Onjegina. Pjevala je Olgu. Od 1947. do 1949. bila je solistica Opere u Sarajevu a zatim pjevački pedagog na Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Njegovala je koncertnu djelatnost.
  Božica Čajkovac, udana za dr. Sarvana, umrla je u Zagrebu 26. siječnja 1955. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri