Marjan / Marijan Rus

(Kranj, 10. srpnja 1905. – 28. kolovoza 1974.)

• Marjan / Marijan Rus došao je ljeti 1935. u angažman u zagrebačku Operu. U osvrtu na prvu hrvatsku izvedbu opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova u rujnu 1935. Jutarnji list 24. rujna pisao je da je „novom članu naše opere, basisti Marijanu Rusu bila povjerena mala ali eksponirana i zahvalna uloga guslara“ i nastavlja da je „prvotnu skučenost glasa brzo nadvladao tako, da se njegov sonorni glasovni materijal u plemenito i s izvrsnim izgovorom otpjevanoj pjesmi proročanstva mogao slobodno razviti“ te zaključio da je Rus „krasna, stasita scenska pojava“. Morgenblatt je istoga dana naglasio da je „glasovno nadaren“, a Novosti ustvrdile da se „novi član opere g. Rus kao guslar lijepo uveo ostavivši s ovom svojom malom rolom u svakom pogledu povoljan utisak“.
  
  Rođen u Kranju 10. srpnja 1905., Marjan (ili, kako ga se u Zagrebu zvalo – Marijan) Rus završio je studij pjevanja na Konzervatoriju u Ljubljani i diplomirao na Filozofskom fakultetu. Debitirao je 1931. u ulozi Don Basilija u Seviljskom brijaču i odmah je angažiran u Operu Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, u kojoj je ostao do dolaska u Zagreb 1935. godine. Premda je u četiri godine djelovanja u Ljubljani pjevao nekoliko velikih uloga, u Zagrebu je tek postupno osvajao repertoar. Prva veća uloga bila mu je u Trubaduru na gostovanju Josipa Rijavca, pa u Večeri 7. siječnja 1936. čitamo da „treba spomenuti i odličnog Ferranda Marijana Rusa“. Narodne novine 13. siječnja pišu da je u Charpentierovoj Louise uz Rijavca i Zinku Kunc „efektan nastup imao g. Marijan Rus koji je epizodnu partiju 'Prodavača' vješto odglumio, a još bolje otpjevao“. Jutarnji list naveo je 4. veljače 1936. da u Delibesovoj Lakmé „od ostalih uloga treba na prvom mjestu istaknuti Nilakanthu kojeg je zvučnim grlom pjevao Marijan Rus“, ali kritičar Žiga Hiršler upozorava kako „ovaj nadasve simpatičan i talentiran pjevač morat će u buduće malo pripaziti na liniju svojega pjevanja i nastojati da se kloni naglog i nepotrebnog dinamskog gradiranja muzičke fraze. Neosnovani crescendo na uštrb su ljepoti muzičke linije.“
  
  Rus je još pjevao manju ulogu Lodovica u Otellu, a u travnju 1936. dokazao se kao impozantan Klingsor u prigodi redovitih uskrsnih izvedaba Parsifala. Kritički osvrti vrlo su pozitivni. Hiršler u Jutarnjem listu 14. travnja 1936. piše da smo „jednog od naših najboljih Klingsora upoznali u Marijanu Rusu, koji je izvanrednim tonom, svježinom i snagom pjevanja dočarao impozantnog Klingsora“. Hiršler opet upozorava da će „izvjesno smirenje u načinu i liniji pjevanja tog talentiranog pjevača doći jamačno samo sa sobom, iskustvom i rutinom“. Stanislav Stražnicki u Novostima istoga dana ističe kako se „g. Rus ukazao kao pravi wagnerijanski pjevač“ te dodaje da je „njegov sonorni prodorni organ dominirao pozornicom u inteligentnoj, karakteru specifičnog Wagnerovog izražaja prilagodjenoj interpretaciji“ i naglašava njegovu „odličnu vokalizaciju“. Milan Majer u Morgenblattu istoga dana piše kako je bio „posve izvanredan“ i dodaje da je „njegov pun, zdrav i moćan glas ispunio cijelu kuću“ te da je „svojim glazbenim i glumačkim ostvarenjem postigao u toj ulozi uistinu dubok dojam“.
  
  Umjetnik velike pjevačke kulture i široke naobrazbe, Rus je posve iskoristio sve prednosti svojega snažnog i opsežnoga glasa i ubrzo počeo nizati nastupe na premijerama, prvim hrvatskim izvedbama i praizvedbama. Na praizvedbi Grabancijaša Božidara Širole 3. listopada 1936. pjevao je Vuksana. Bio je jednako uspješan kao tumač komičnih likova, pa je na prvoj izvedbi u novoj zgradi Donizettijeva Ljubavnog napitka u listopadu 1936. prema pisanju Novosti 30. listopada, kao nadriliječnik Dulcamara dao osobito uspjelu, zaobljenu i cjelovitu kreaciju. To je bio u svim pojedinostima konzekventno proveden lik koji je ne samo kao glumačka, nego i kao pjevačka kreacija iznenadio. Jedva je vjerovati kojom lakoćom je taj po sebi teški glas svladavao brzi parlando, kako je umio da pjevački karakterizira pojavu ovog lukavog šarlatana, koji zna da vješto izrabi lakovjernost i naivnost ljudi.“ Obzor 31. listopada ispravno zaključuje da će „ovaj mladi pjevač postati neospornim prvakom naše pozornice za ovu vrst uloga, kad stekne još više rutine.“ U prosincu je Rus s istim uspjehom nastupio kao Hunding u nanovo uvježbanoj Walküri. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Mudre lije Leoša Janáčeka u veljači 1939. bio je Harašta. A onda je otišao u stalni angažman u Bečku državnu operu, u kojemu je ostao do 1959. godine. Rus je bio i istaknut koncertni pjevač. Nakon povratka u Ljubljanu bavio se pjevačkom pedagogijom. Preveo je i nekoliko opernih libreta. Umro je u rodnom Kranju 28. kolovoza 1974. godine.
  
  Premda je u zagrebačkoj Operi Marijan Rus ostao samo četiri sezone, u plejadi njezinih odličnih basova pripada mu važno mjesto. U Zagrebu je umjetnički stasao i pripremio se za dvadesetogodišnji bečki angažman.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri