Đurđa / Gjurgja / Georgine Von Milinković / Jiřina Milinkovičová

(Prag, 7. srpnja 1913. – München, 26. veljače 1986.)

• Među hrvatskim umjetnicima, točnije umjetnicama, koji su stekli ugled u svijetu, istaknuto mjesto pripada mezzosopranistici Đurđi Milinković, u svijetu poznatijoj kao Georgine von Milinković, koju na žalost nismo u domovini doživjeli kada je bila u naponu snage. Bila je dugogodišnja članica Bavarske državne opere u Münchenu i Bečke državne opere, u kojima je dobila naslov komorne pjevačice, a u Beču i zlatni prsten povodom 25. obljetnice djelovanja. Nastupala je na Salzburškim i Bayreuthskim svečanim igrama, gdje su je smatrali jednim od „stupova Igara“. Bila je omiljeni Octavijan u Kavaliru s ružom omiljenog dirigenta Richarda Straussa – Clemensa Kraussa, s kojim je tu ulogu snimila u danas već povijesnim odabranim prizorima opere u povodu Straussova osamdesetog rođendana 1944. godine.
  
  Stjecajem okolnosti Đurđa Milinković rođena je 7. srpnja 1913. u Pragu. U Zagreb je došla kao dvanaestogodišnja djevojčica. U njemu je na Muzičkoj akademiji studirala pjevanje i klavir. Pjevanje je učila kod poznate pedagoginje Marije Kostrenčić i 1935. završila studij. Još je za vrijeme studija kao Gjurgja Kolin debitirala 27. lipnja 1933. u Narodnom kazalištu kao Treći dječak u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Očito je debi bio uspješan, primijećena je i 11. travnja 1935. pjevala je Erdu na premijeri Rajnina zlata Richarda Wagnera pod ravnanjem Krešimira Baranovića. Ugledni zagrebački glazbeni kritičar Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 14. travnja: „Gdjica Milinković u maloj roli Erde i opet se istakla ljepotom i školom svog punog i sočnog organa.“

  Slijedila je veća uloga Vesne Krasne u Snjeguročki Rimski-Korsakova, zatim na premijeri njegove opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu rajska ptica Alkonost, potom Grisi također na premijeri operete Tri djevojčice mađarskoga skladatelja Heinricha Bertéa (1857-1924) na glazbu Franza Schuberta te u studenome Mallika u nanovo uvježbanoj Delibesovoj Lakmé s Nadom Tončić i Josipom Rijavcem u glavnim ulogama. Osvrt Stražnickog na njezino dostignuće u ulozi Mallike već je opširniji. Ističe njezin ne suviše tamni alt i dodaje: „Pored muzičke sigurnosti gdjica Milinković stiče i sve više sigurnosti u kretanju pozornicom, čime njezine kreacije postaju življe, uvjerljivije, a što joj omogućuje da nesmetana razvija svoje glasovne i pjevačke sposobnosti.“
  
  U zagrebačkoj Operi Đurđa Milinković još je pjevala manje uloge Flore u Traviati i Alise u Luciji Lammermoorskoj te veću – Ulricu u Krabuljnom plesu. Nezadovoljna statusom otišla je na angažman u Zürich gdje se nastupajući s najvećim interpretima Wagnerove glazbe razvila u prvorazrednu wagnerijansku pjevačicu. Potkraj svibnja i početkom lipnja 1940. došla je na gostovanje u Zagreb kao već gotova umjetnica. Najprije je pjevala Carmen. Njezinu Carmen cjelokupni je zagrebački tisak ocijenio najvišim ocjenama. U velikoj konkurenciji tadašnjih izvrsnih zagrebačkih interpretkinja toga lika izašla je kao pobjednica, možda najviše zbog stila koji joj je davala velika svjetska scena. Pjevala je Carmen u predstavi pod ravnanjem Oskara Jozefovića i s partnerima Josipom Gostičem, Rudolfom Županom i Nadom Tončić. Ta dva njezina nastupa u ulozi Bizetove heroine pratili su vrlo opširni osvrti.
  
  Tako je još jedan istaknuti kritičar, Vladimir Ciprin u novinama Večer 31. svibnja napisao: „Jučerašnji nastup bivše članice hrvatske opere – a danas züriške opere gdjice Gjurgjice Milinković nakon tri godine boravka u inozemstvu koje ju je primilo kao svoju zemljakinju, značio je ne samo, to možemo odmah na početku reći, njezin uspjeh, nego i dokaz, koliko energije, volje i ljubavi za svoj poziv, vjerujući čvrsto u talenat, naši talentirani pjevači moraju posjedovati da vani u tudjem svijetu izgrade ono, što još nisu mogli izgraditi u domovini. Gdjica Milinković danas je izradjena pjevačica. Njezin glas izrazito je mezzosopranskog karaktera s dubinom, koja je svjetlije obojadisana, a s visinama koje ugodno iznenadjuju. Prije još dok je bila kod nas, gdjica Milinković je tek pokazivala obrise tih svojih današnjih lijepih visina. Dobra škola njezine nastavnice postavila je temelje, na kojima je pjevačica u inozemstvu dalje izgradjivala svoj glas i sebe kao glumicu. Njezina je visoka položina neobično zaobljena i zvonka i u toj svježini mladenačkog glasa puna blještavila, mekoće i topline. U pjevačko-tehničkom pogledu gdjica Milinković je sigurno uložila mnogo truda, dok je postigla potpunu sigurnost i u tehnici disanja kao i u izradjenoj impostaciji glasa. Što više, njezina sigurnost dozvoljava joj niz dinamičkih osjenčavanja pojedinih fraza u jednom duljem dahu, s kojom tehničkom prednosti postizava ukusne efekte.
  
  Oblikujući s mnogo istančanog ukusa fraze, pazi uvijek na potreban glasovni intenzitet, njegovu ljepotu i ekspresivnost, pa tako i u pianissimu dolazi do izražaja nosivost njezina glasa. Da je dikcija kod nje veoma izradjena i jasna za svaku riječ, dokazuje i to, što ju je, premda je za kratko vrijeme naučila ulogu na hrvatski mogao svatko razumjeti za razliku od naših. Tek bi morala pripaziti da često njezin „o“ zvuči kao „u“ a „e“ kao „i“. Izgradjujući sebe kao pjevačicu nije zaboravila (u inozemstvu paze veoma i na dobru igru!) ni na sadržaj scenskog zbivanja. Njezina Carmen je i u tom pogledu rezultat dobrog i savjesnog studija. Njezina Carmen je ciganka koja se ničim ne želi udaljiti od svoje sredine u kojoj živi i ljubi. Radeći tako u opravdanoj zajednici i s glasom i igrom nakon tri godine njezina je Carmen prvorazredna proćućena interpretacija u svakom pogledu, a pojačava je još i njezin efektan scenski izgled. Ona je puna života i temperamenta, i onda kad ljubi Joséa kao i onda kad se pri kraju bori za svoj život.“ Ciprin na kraju zaključuje: „Vjerujemo da je Zürich oduševljen ovakvom cigankom.“
  
  Zatim je Đurđa Milinković pjevala Amneris u Aidi pod Baranovićevim ravnanjem s Vilmom Nožinić, Josipom Gostičem i Leom Mirkovićem. Skladatelj i tada glazbeni kritičar Ivan Brkanović nije se opširnije osvrnuo na njezinu Amneris no zato je Ciprin, ovoga puta u Jutarnjem listu, 14. lipnja 1940. opet bio vrlo opširan. Pisao je: „Svoje glasovne ljepote pružila je u punoj mjeri i u ovoj ulozi. Proživljeno fraziranje u doživljenim i proosjećanim notama s mnogo sjaja i blještavila u glasu osobito u visinama, koje su s mnogo mekoće i intenziteta probijale gusto tkivo orkestralnih zvukovnih šara i ostalog glasovnog kompleksa na pozornici – bile su komponente i u ovoj ulozi, koje su ostavile rezultantu: muzikalnu, inteligentnu i ukusnu pjevačku interpretaciju. A i za dublje tonove našla je pjevačica uvjerljivost i nosivost i ako ne u tolikoj mjeri kao u visinama. Gdjica Milinković kao faraonova kćer bila je puna ponosa i dostojanstva, koje gubi tek u momentima, kad se bori s Aidom za ljubav Radamesa (3. slika) možda i previše nego je bilo potrebno. Precizno izradjene pojedinosti dokazuju da je s glumačkog stanovišta dobro nastudirala karakter ove uloge pa njezino pogledavanje na Aidu (i kad ne pjeva) i u momentima sumnje i pobjede svjedoči da se ni za tren u biti ne udaljuje od inteligentne glumačke koncepcije svoje uloge. I ovaj put treba istaknuti njezino jasno i čisto izgovaranje hrvatskog teksta.“ U Zürichu je nastupila na praizvedbi opere Mathis der Mahler (Slikar Mathis) Paula Hindemitha u ulozi Grofice Helfenstein 28. svibnja 1938. godine.
  
  A onda je došao prijelomni trenutak u karijeri Đurđe Milinković – angažman u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu – 21. kolovoza 1940. prvi put nastupila je kao Eboli u Don Carlosu. Izvjestitelj Novosti koji se potpisuje „- mar.“ pod naslovom „Đurđica Milinković je stekla simpatije operne publike u Münchenu“ 5. rujna prenosi pisanje münchenskog tiska. Citira Münchener neueste Nachrichten: „U ulozi princeze Eboli nastupila je prvi put Georgine von Milinković. Ona je veoma profinjena umjetnica i glumica, čiji tamni timbre glasa u srednjem položaju potsjeća na zvuk G-žice, naročito u visinama, koje pokazuju dramatsku snagu. Ona je interpretatorka najviše inteligencije, te je ulogu španjolske dvorske dame, koja se rukovodi propisima distingvirane etikete odigrala sa sjajnim razumijevanjem, Svojom glavnom arijom na juriš je osvojila simpatije münchenske publike, koja ju je pozdravila burnim oduševljenjem.“

  Navodi i novine Völksische Beobachter: „Njezin topli glas, bez ikakve natruhe usiljenosti, veoma lijepo odgovara karakteru uloge, dok je nakon suzdržljivosti u početku sve više počela da razvija svoju ulogu, dok nije dosegla dramatsku snagu. I tehnika pjevanja pokazuje odličnu školu, te muzikalno fundiranu disciplinu.“ I naposljetku citira Münchener Zeitung koje pišu: „ Georgine von Milinković posjeduje vanredno bogat modulacijama glas, koji jednako u niskim, kao i u srednjim i visokim položajima ugodno djeluje svojim metalnim sjajem. Njezina nijansirana i profinjena gluma znala je prikazati put od zločinačke ljubomore do skrušenog pokajanja na sugestivan i sjajan način.“
  
  Đurđa Milinković počela je nizati uloge: Amneris, Ulricu, Octavijana u Kavaliru s ružom, Herodijadu u Salomi. Novosti 30. rujna 1940. u članku s naslovom „Generalni intendant kazališta u Münchenu Clemens Krauss kaže, da će Gjurgja Milinković kreacijom 'Rosenkavaliera' postići svjetsku slavu“ izvjestitelja koji se potpisuje „-mk-“ navodi: „Tako pišu Münchener neueste Nachrichten, da ima prekrasan glas, da je pjevačica, koja u svakoj frazi postiže vrhunac umjetničkog djelovanja, ukazuje na njenu lijepu figuru i vanrednu glumu, a Münchener Zeitung kaže da je Gjurgja Milinković u toj ulozi donijela sve što je uopće bilo moguće: vanredna pojava, mladost, vanredan glas naročite ljepote i da je dala ovoj ulozi naročitu draž, te Neues Münchener Tagblatt da je uloga bila donesena savršenom ljepotom glasa i majstorskom deklamacijom.“ Navodi i da Münchener Abendblatt kaže da je Gjurgja Milinković otpjevala partiju 'Rosenkavaliera' upravo onako kako se od te vanredne umjetnice moglo i očekivati. Navodi i Völksische Beobachter koji piše, da je nastup naše umjetnice daleko izvan okvira obične umjetničke kreacije.“ Dakle u ulogu Octavijana unijela je sve što se može poželjeti: mladenački izgled i svjetao za mezzosoprana začuđujuće jasnozvučan glas znatne ljepote te uz izvrsnu dikciju donijela u svakom pogledu pohvale vrijedno dostignuće. Octavijana je Đurđa Milinković dva puta snimila. Na spomenutoj snimci pod ravnanjem Clemensa Kraussa uz nju su sudjelovali jedna od najvećih interpretkinja Straussovih likova, Rumunjka Viorica Ursuleac u ulozi Maršalice, Ludwig Weber kao barun Ochs i Adele Kern kao Sofija.
  
  U Münchenu je Đurđa Milinković ostvarila vrlo širok repertoar visokog mezzosoprana, od Dorabelle u Mozartovoj operi Così fan tutte do Santuzze u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Međunarodnu pozornost svrnula je na sebe kad je 1941. u jednom opernom prijenosu na nizozemskom radiju Hilversumu pjevala Kundry u Parsifalu. Njezina Amneris u Aidi, još jedna njezina kreacija u cijelosti je 1953. zabilježena na CD-u pod ravnanjem Clemensa Kraussa s Josipom Gostičem, Leonorom Lafayette, Ferdinandom Frantzom, Gottlobom Frickom te zborom i orkestrom Bavarskog radija.
  
  Godine 1941. Đurđa Milinković gostovala je u Zagrebu kao Eboli u Don Carlosu, ulogom idealnom za njezin savršeno ujednačen dramski mezzosopran lakih i sigurnih visina. U opširnom prikazu u novinama Hrvatski narod Ivan Brkanović je 21. listopada pisao između ostalog: „Prirodjena plemenitost i ljepota u boji glasa spojena je visokom kulturom pjeva, gdje savršeno izjednačeni registri omogućuju izražavanje svih najfinijih nijansa, iznesenih sa mnogo osjećaja za stil – te konačno vrlo uvjerljivom glumom, koja dokazuje temeljito ulaženje u bit iznešenog lika i ispravno shvaćanje njegovog psihološkog problema. Izražajnost njenog pjeva i lijepo predavanje proizlazi iz ukusnog naglasa i zaobljenosti glazbenog izraza.“ Novine Hrvatski narod navode da je prigodom proslave 150-godišnjice smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta u Mozartovu tjednu s ansamblom Bavarske državne opere pjevala 29. i 30. studenoga 1941. u Bečkoj državnoj operi Dorabellu u operi Così fan tutte pod ravnanjem Clemensa Kraussa u režiji Rudolfa Hartmanna uz Vioricu Ursuleac, Juliusa Patzaka i Hilde Güden. U Zagrebu je u ožujku 1943. gostovala kao Fricka u Rajninu zlatu i Carmen.
  
  Nakon Münchena Đurđa Milinković otišla je 1945. u Smetanino kazalište u Pragu, postala Jiřina Milinkovičová i ostala do 1948. Pod tim je imenom 1948. gostovala u Bečkoj državnoj operi i odmah stupila u angažman. Istodobno je bila članica i Bavarske državne opere u Münchenu. Na pozornici Bečke državne opere ostvarila je 23 uloge i 756 nastupa, između ostalih Herodijadu u Salomi, Carmen, Amneris, Eboli u Don Carlosu, Maddalenu u Rigolettu, Magdalenu u Majstorima pjevačima, Fricku u Walküri, Brangänu u Tristanu i Izoldi, Ortrud u Lohengrinu, Azucenu u Trubaduru, Klitemnestru u Elektri, Herodijadu u Salomi, Marcellinu u Figarovu piru, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Czipru u opereti Barun ciganin Johanna Straussa, jedanput Lady Macbeth a više od stotinu puta Treću damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli. Godine 1952. nastupila je na Salzburškim svečanim igrama kao Marcellina u Figarovu piru i Alkmena na praizvedbi opere Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) Richarda Straussa 14. kolovoza u kojoj je glavnu ulogu tumačio Josip Gostič. Tu je ulogu pjevala i u Bečkoj državnoj operi. Snimka te izvedbe objavljena je na CD-u. Na CD-u je i snimka Salome iz prosinca 1952. s Bečkim simfoničarima pod ravnanjem Rudolfa Moralta. Na Salzburškim svečanim igrama nastupila je i 1959. kao Domaćica (Haushälterin) u Straussovoj Šutljivoj ženi (Die schweigsame Frau). Gostujući u Wagnerovim i Straussovim operama Đurđa Milinković obišla je niz poznatih svjetskih pozornica na tri kontinenta – Europi, Americi pa čak i u Africi.
  
  U listopadu 1953. Đurđa Milinković otišla je na audiciju u Bayreuth i odmah je angažirana. Unatoč velikom broju uloga – njih četrdesetak – u operama Verdija, Wagnera, Mozarta i Straussa – upravo likovi u Wagnerovim muzičkim dramama najuspjelija su ostvarenja poznate umjetnice. Pjevala je iznimno zahtjevnu Kundry u Parsifalu, a posebno uspjela bila je njezina Fricka u Prstenu Nibelunga koja je u cijelosti zabilježena na pločama tvrtke Estro armonico. Bayreuthski kritičari smatrali su je „predodređenom za Fricku“, „primjerom kako taj lik treba tumačiti“. Govorili su da je jedan od „stupova Bayreutha“. Isticali su njezin mezzosopran krasnog zvuka i punog izraza, uvjerljivu glumu, vladanje scenom, smisao za interpretaciju i naglašavali kako je „uz Birgit Nilsson i Dietricha Fischer-Dieskaua najveći glasovni dobitak Novog Bayreutha“. Od 1954. do 1957. redovito je nastupala na Bayreuthskim svečanim igrama. Uz Fricku u Rajninu zlatu i Walküri pjevala je 2. Nornu (Suđenicu) u Sumraku bogova, Grimgerdu u Walküri, Magdalenu u Majstorima pjevačima i alt-solo u Parsifalu.
  
  U pariškoj Velikoj operi pjevala je 1952. Herodijadu u Salomi a 1953. Brangänu u Tristanu i Izoldi. Herodijadu je pjevala 1952. u Teatru São Carlos u Lisabonu i u Operi Monte Carla. U Teatru Colón u Buenos Airesu bila je 1954. Brangäna a iste je godine u Teatru Comunale u Bologni pjevala Fricku u Rajninu zlatu. U Teatru Massimo u Palermu 1955. pjevala je Kundry, u Covent Gardenu u Londonu 1957. Klitemnestru u Elektri i Fricku u Prstenu Nibelunga. Predstave Rajnina zlata 25. rujna i Walküre 27. rujna zabilježene su na CD-u. Dirigent je bio Rudolf Kempe, a solisti Birgit Nilsson, Ramon Vinay, Hans Hotter. Zanimljivo je da je Woglindu pjevala mlada Joan Sutherland. Nastupala je i na festivalu u Edinburghu i Holland Festivalu. Velike uspjehe na gostovanjima u Covent Gardenu imala je i kao koncertna pjevačica. Do 1968. bila je istodobno članica Opera u Beču i Münchenu. Od münchenske publike oprostila se u prekrasnom njemačkom münchenskom rezidencijalnom rokoko kazalištu Cuvilliés-Theateru kao Marcellina u Figarovu piru, a istu je ulogu pjevala kao oproštajnu predstavu 29. listopada 1969. u Beču.
  
  Đurđa Milinković nastupila je poslije Drugoga svjetskog rata potkraj 1958. na koncertu u Zagrebu sa Zagrebačkom filharmonijom na kojemu je pjevala Wagnerove Pjesme Mathilde Wesendonck i na Dubrovačkim ljetnim igrama 1967. i 1968. kao Marcellina u Figarovu piru, kultnoj predstavi Igara, ispred Kneževa dvora u režiji Vlade Habuneka, pod ravnanjem Milana Horvata sa Zagrebačkom filharmonijom. Kao solisti sudjelovali su između ostalih Vladimir Ruždjak, Mary O' Brien, Herbert Lackner, Nada Ruždjak (tada još Siriščević), Majda Radić i Tomislav Neralić. Od 1960. bila je profesorica pjevanja na Konzervatoriju Richard Strauss u Münchenu, gradu u kojemu je i umrla 26. veljače 1986. godine.
  
  Glas Đurđe Milinković zabilježen je na diskografskim izdanjima DGG, Vox Kavalira s ružom 1944., Philipsa Salome, Melodram Magdalene u Majstorima pjevačima, Fricke u Rajninu zlatu i Walküri s Bayreuthskih svečanih igara 1957. i 1960., opera Ljubav Danaje 1952. i Šutljive žene 1959. iz Salzburga, na DGG odabranih prizora iz Kavalira s ružom 1944. a spominju se i solistički zapisi tvrtke Grammophon 1942./1943. iz Berlina.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri