Elza / Elsa Karlovac
(Split, 14. veljače 1910. – Ljubljana, 22. lipnja 1961.)
-
Elza Karlovac rođena je u Splitu 14. veljače 1910. Otac joj je bio odvjetnik i veliki ljubitelj glazbe pa je mnogo pomogao u organiziranju splitskog glazbenog i kazališnog života. Umro je malo prije kraja Prvoga svjetskog rata. Majka glazbenica prepoznala je talent mlade djevojke i Elza Karlovac počela je učiti pjevanje kod Cvijete pl. Cindro i Josipa Hatzea i pjevala na koncertima. Kad je Ivo Tijardović osnovao Splitsko kazališno društvo povjerio joj je 1929. ulogu Pamele u Fra Diavolu Daniela Françoisa Aubera. Kao članica Splitskog kazališnog društva nastupala je u siječnju 1933. kao Maddalena u Rigolettu. Pjevala ju je i na gostovanju Josipa Gostiča. Profesionalnu opernu karijeru počela je u Narodnom kazalištu u Zagrebu 25. lipnja 1933. kada je na poziv Krešimira Baranovića kao gošća uz, također gosta Krstu Ivića, nastupila u ulozi Azucene u Trubaduru.
Lujo Šafranek-Kavić osvrnuo se na taj njezin nastup u Obzoru 26. lipnja riječima: „Star splitske operne družine i učiteljica muzike gdjica Elza Karlovac predstavila se je u nedjelju kao ciganka Azucena našoj publici. Mlada pjevačica ne samo što je ovu ulogu pjevala prvi puta nego je ovom prilikom u opće prvi puta nastupila u okviru velikog zvaničnog opernog ensemblea. Doživjela je puni, jaki i iskreni uspjeh pred dobro posjećenim gledalištem. Njezin altovski obojeni, opsežni i izjednačeni, snažni, svježi i voluminozni mezzosopran je odlično, mirno i sigurno impostiran i potpuno u vlasti pjevačice. Ovakova impostacija i apsolutno nefaljiva muzikalnost debutantice garantira kristalno čistu intonaciju i ritmičku sigurnost, koja kod početnice zadivljuje. Inteligentno fraziranje, topli izražaj, vanredno efektne kulminacije, odlična i jasna vokalizacija te stasita scenska pojava su daljnje pozitivne kvalitete, po kojima se mlada pjevačica prezentira kao poželjna akvizicija za podmladak naše opere.“Nešto drukčije intoniran bio je osvrt Stanislava Stražnickog u Novostima 28. lipnja 1933. Piše: „Debut gdje Elze Karlovac u roli Azucene nije dao očekivanih rezultata. Njezin organ nije dorasao toj roli. To zapravo nije alt ni po zvuku, ni po boji, a ni po opsegu, prsni su tonovi i suviše slabi i bezbojni i nemaju onog prirodnog, karakterističnog tamnog altnog timbra. U srednjim položajima glas nije posve slobodan od nekog prizvuka koji čini da tonovi ponekad zvuče kao prignječeni u grlu. A i u visini nije ton uvijek dovoljno koncentriran. Mlada je pjevačica inače lijepo frazirala a i mnogo toga interesantno i osjećajno interpretirala. Ali cjelokupni dojam nije bio takav, da bi se moglo ustvrditi, da će se taj glas baš kao alt moći razviti do nečeg većega i zadovoljati rolama čisto altnog karaktera. Bit će dakle potrebno, ukoliko će biti dovoljno energije i volje za to, taj glas i to pjevanje uputiti na drugo polje, gdje će možda biti i više uspjeha, a i pjevačici samoj i više istinskog i zasluženog zadovoljstva. Uostalom i gdja Karlovac imala je kod publike jak vanjski uspjeh.“
Ta dva prilično različita osvrta pokazuju određen odnos u zagrebačkim glazbenim krugovima prema pjevačima iz Dalmacije što najbolje potvrđuje činjenica da naš najbolji tenor Hrvat, Tino Pattiera nikada nije nastupio u zagrebačkom kazalištu a postigao je veliku svjetsku slavu.
Stražnicki ipak nije imao pravo. Kvalitete Elze Karlovac nisu mogle ostati neprimjećene i ona je ušla u angažman u zagrebačku Operu i nizala ulogu za ulogom. Nakon Azucene slijedila je Govedarka u Gotovčevoj Morani i ponovno lijep osvrt Luje Šafranek-Kavića koji u Jutarnjem listu 3. prosinca 1933. piše: „Vračaru Govedarku pjevala je prvi puta u Zagrebu novoangažirana mezzosopranistica gdjica E. Karlovac koja je s ovom ulogom već u Splitu imala lijepe uspjehe. Izražajno s vrlo dobrom deklamacijom teksta, muzikalno sigurno i čisto, interpretirala je mlada pjevačica ovu eksponiranu ulogu, dajući joj i u nepretjeranoj glumi plastične konture. Partija pisana je za izraziti contraalto u vrlo dubokom položaju. Za gdjicu Karlovac za sada je ovaj položaj još nešto predubok, jer njezin glas u najdubljem registru još nema pravu altovsku punoću, izdašnost i nosivost, ali se nadamo da će ona kultivirati upravo ovaj već sada lijepo obojani registar i time proširiti svoj mezzosopran do pravoga alta i tako steći punu sposobnost za onu struku u koju je angažirana kao podmladak.“ Kada je kao Govedarka u svibnju 1935. nastupila s ansamblom zagrebačke Opere u Splitu, kritičar koji se potpisuje „Dr. V. K.“ napisao je u splitskim novinama Novo doba 30. svibnja: „G-ca Elza Karlovac iznijela je vanrednom kreativnom snagom Govedarku, taj ženski demon koji pokreće cijelu radnju opere. U ovoj ulozi došle su također do izražaja odlične kvalitete njezinog opsežnog alta a naročito niži zagasito obojeni registar.“
Sljedeća uloga Elze Karlovac u Zagrebu bila je u prosincu 1933. Starješinka u nanovo uvježbanoj Janáčekoj Jenůfi koja se izvodila pod izvornim naslovom Njena pastorka te u siječnju 1934. Marina Mnišek u Borisu Godunovu. Žiga Hiršler pisao je 15. siječnja u novinama Večer sljedeće: „Nova akvizicija naše opere, Elza Karlovac, pjevala je po prvi put Marinu, te je požnjela pun uspjeh. Kristalno čista intonacija i muzikalna fraza djelovali su i ovoga puta vrlo povoljno, pa je pjevačica u cijelosti ostavila vrlo simpatičan utisak.“ Slijedile su Paulina u Pikovoj dami Čajkovskog, Štitonoša i jedna od Cvjetnih djevojaka u Wagnerovu Parsifalu, Herodijadin paž na obnovi Straussove Salome, Radmila u Smetaninoj Libuši, Končakovna u Borodinovu Knezu Igoru, Treća vila u Dvořákovoj Rusalki, Salče u Koštani Petra Konjovića, Azucena na gostovanju Pavla Mariona Vlahovića u Trubaduru, Tončka na praizvedbi 23. svibnja 1934. opere Udovica Rošlinka Antuna Dobronića, dvije uloge na premijerama: Isabella u Boccacciu Franza von Suppéa i Margarita u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija, a između njih Mercedes u Carmen, Nježata u Sadku Rimski Korsakova, Klotilda u Porinu, Niklaus u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Gertruda u operi Giulietta i Romeo Charlesa Gounoda, pa Magdalena u nanovo uvježbanom Rigolettu, Flosshilda na hrvatskoj premijeri Wagnerova Rajnina zlata, Marfa u Hovanščini Musorgskog i u svibnju 1935. pastir Lel na gostovanju ansambla zagrebačke opere u Splitu za kojega je Dr. V. K. napisao u novinama Novo doba 29. svibnja: „Tešku partu pastira Lela, koji pjeva uz frulu, odlično je svladala gđica Elza Karlovac svojom prirođenom muzikalnošću, svojim finim pjevanjem idilske pastirske muzike. I glumački je dala živo ono idealizorno bezbrižno dijete šume, što živi samo za pjesmu i ljubav.“
U Zagrebu su Elzu Karlovac čekale izvedbe nanovo uvježbanog Giordanovog Andréa Chéniera, u kojemu je pjevala Bersi, premijere Priče o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova u kojoj je pjevala ulogu Mladića, Kontesa Ana Cindro u operi Maršal Marmont Ive Tijardovića i uloga Ciece (Slijepe žene) na premijeri Ponchiellijeve Gioconde pod ravnanjem Krešimira Baranovića u prosincu 1935. sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi uz Ančicu Mitrović, Pavla Mariona Vlahovića, Rudolfa Župana i Aleksandra Griffa. Novosti su 20. prosinca pisale: „U rolu slijepe Giocondine majke unijela je mnogo topline i uvjerljivosti i može da zabilježi opet značajan korak naprijed u svom razvitku.“I u godini 1936. Elza Karlovac dodala je nekoliko novih uloga svom repertoaru: Gertrudu u nanovo uvježbanoj Louise Gustava Charpentiera, Emiliju u Otellu i u travnju 1936. pjevala je prvi put Suzuki u Madame Butterfly, prema Žigi Hiršleru u Večeri 27. travnja, „vanredno finom muzikalnom frazom, jasnom vokalizacijom i tonskom ljepotom“ pa „ona može tu ulogu ubrojiti među svoje nove uspjehe“. Slijedila je u lipnju uloga Frade na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Dibuk talijanskog skladatelja Lodovica Rocce (1895-1986), u studenome Erda na reprizi Rajnina zlata i u prosincu Fricka u nanovo uvježbanoj Walküri. Stanislav Stražnicki pisao je u Novostima 22. prosinca: „Gdja Karlovac nastupila je odlučno kao stroga zaštitnica braka i s jakim afektom, u jasnoj snažno akcentiranoj deklamaciji otpjevala onu nešto od kompozitora i suviše razvučenu 'propovjed' svom mužu Wotanu zbog njegove zaštite koju je htio pružiti preljubniku Siegfriedu (omaška, riječ je o Siegmundu, op. ur.).“
A onda je došao veliki trenutak Elze Karlovac. U nanovo uvježbanoj operi Samson i Dalila u povodu stogodišnjice rođenja Camillea Saint-Saënsa u siječnju 1937. pod ravnanjem Oskara Jozefovića u režiji Margarete Froman uz Marija Šimenca kao Samsona bila je nositeljica druge naslovne uloge i, kako je pisao Stanislav Stražnicki u Novostima 16. siječnja: „Što je ona podala u toj ulozi, moglo je da iznenadi do najveće mjere. Ona je prošla u ovo vrijeme svoga djelovanja na našoj pozornici razvitak koji se jedva mogao očekivati. U ponosnom držanju istakavši uvijek decentno erotski momenat, a u misaonoj, uvjerljivoj glumi, minuciozno izradjenoj ona je donijela lik svećenice Dalile, velik u svojoj mržnji, u svojoj težnji za osvetom, podlosti a uvijek svijestan svojih zavodljivih čara. Gdja Karlovac dala je pjevačkom izražaju intenzivnost koja se gradirala cijele večeri; ona je pjevala s neobičnom diferenciranošću, a plemenitim i profinjenim fraziranjem, deklamirajući inteligentno tekst polažući važnost na svaku riječ. Velika scena zavađanja u drugom činu bila je zacijelo od neodoljive dramatske snage, sva pretočena strastvenošću. Glas je u srednjim položajima dobio na punoći i sadržaju, visina na sjaju i nosivosti, tek duboki registri zaostaju još za ovim položajima.“
Do kraja sezone Elza Karlovac otpjevala je još nekoliko novih uloga, među njima u lipnju 1937. Sonetku na premijeri Katarine Izmajlove ili Lady Macbeth Mcenskog okruga. U svibnju 1937. na gostovanju opernog ansambla u Splitu pjevala je Končakovnu. I njezin zagrebački angažman je završio. Put ju je vodio u Ljubljanu. Elza Karlovac počela je gostovati u ljubljanskoj Operi pa je tako na gostovanju njezinog ansambla u Splitu u svibnju 1939. pjevala Charlottu u Wertheru. Splićani su bili oduševljeni nastupom svoje sugrađanke a Vojmil Rabadan (potpisan inicijalima V. R.) napisao je u listu Novo doba. 16. svibnja: „Sočni, opsežni njezin alt rasipao je u Lotti čitavu raskoš punih, zvonkih tonova, ugodno tamno obojenih u nizini i blistavih u višim položajima, potpuna ujednačenost opsežne skale osobita je odlika ovog dragocjenog glasovnog materijala, kojim gđica Karlovac vrtuozno vlada velikom pjevačkom kulturom i još većim umjetničkim instinktom te nepogrešivom muzikalnošću. Sjajno izvajane fraze, snažan dramatski akcenat, iskrena čuvstvenost i jasna dikcija karakteriziraju njezinu Charlottu, koja je i u glumačkom pogledu potpuno zadovoljila, iako tek uz najnužnije pokuse.“Nakon povremenih gostovanja od 1940. do smrti Elza Karlovac bila je prvakinja ljubljanske Opere. Kao novo angažirana članica nastupila je u ulozi Crkvenjarke u Jenůfi uz Valeriju Heybalovu i Josipa Gostiča i to je postala njezina vrhunska kreacija čiji je odjek prešao ljubljanske okvire. U ljubljanskoj Operi postigla je umjetničku zrelost i obogatila repertoar novim ulogama među kojima su najuspjelije uz Crkvenjarku u Jenůfi bile iznimno glasovno i scenski atraktivna Carmen, potresna Azucena velikog dramskog naboja, Ulrica „koja je svojim pjevom širila ozračje tajanstvenosti“, kako je pisao ljubljanski tisak, i Charlotta u Wertheru. Svojim plemenitim, tamno obojenim mezzosopranom, nepogrešivom muzikalnošću, kako je odmah ustvrdio i hrvatski tisak, i temperamentnom scenskom igrom na ljubljanskoj pozornici ostvarila je više od pedeset uloga, među kojima uz nekoliko već navedenih, Mrs Quickly u Verdijevu Falstaffu, Domu u Eri s onoga svijeta, Ježibabu u Rusalki, Vanju u Glinkinu Ivanu Susanjinu, Jelu u Ekvinokciju (Ekvinocij) Marjana Kozine (1907.-1966.) prema Ivu Vojnoviću. Na praizvedbi opere Veronika Deseniška (Veronika Desinićka) Danila Švare (1902.-1981.) 29. prosinca 1946. pjevala je ulogu Jelisave Frankopanske, žene grofa Celjskog Friderika. Za uloge Jele i Crkvenjarke dobila je 1949. najviše slovensko odličje za dostignuća u kulturi – Prešernovu nagradu.
Profinjena muzikalnost, inteligentno fraziranje te jasna vokalizacija omogućili su i njezinu koncertnu djelatnost koja je počela već 1936. u Zagrebu nastupima u Beethovenovoj Devetoj simfoniji pod ravnanjem Krešimira Baranovića sa Zinkom Kunc, Josipom Rijavcem i Josipom Križajem i u Te Deumu Antona Brucknera pod ravnanjem Lovre Matačića. Prije Drugoga svjetskog rata nastupila je u Berlinu kamo ju je pozvao glasoviti Wilhelm Furtwängler za mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. Priređivala je i solističke koncerte na kojima je interpretirala i njemački Lied – pjesme Franza Schuberta. S ansamblom ljubljanske Opere i individualno gostovala je u Splitu, Rijeci i u Zagrebu. U travnju 1950. nastupila je kao Marina u Borisu Godunovu s Milanom Pichlerom kao gostom u sklopu dviju svečanih predstava povodom Osnivačkog kongresa Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije. Na gostovanju ansambla ljubljanske Opere u Zagrebu u svibnju 1954. nastupila je u operama Romeo i Julija švicarskog skladatelja Heinricha Sutermeistera (1910-1995) i Prešeren slovenskog skladatelja Danila Švare (1902-1981).
Elza Karlovac umrla je u Ljubljani 22. lipnja 1961. godine. Bila je još jedna od onih hrvatskih umjetnica koje su svoja najbolja dostignuća ostvarile na pozornicama izvan Hrvatske.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.
Piše:

Barbieri