Zinka Kunc Milanov

(Zagreb, 17. svibnja 1906. – New York, 30. svibnja 1989.)

• Rođena u Zagrebu 17. svibnja 1906., Zinka Kunc, jedna od najsjajnijih zvijezda operne scene 20. stoljeća, posjednica neponovljivog pianissima, prekrasna legata i glasa očaravajuće ljepote, još je kao vrlo mlada djevojka – s petnaest godina pjevala je visoki Cis u pianu – skrenula na sebe pozornost zagrebačkih glazbenih znalaca. Pjevanje je studirala na Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić pod nadzorom Milke Trnine. Surađivala je i s baritonom zagrebačke Opere Janom Ouřednikom, a njezinu muzičku spremu razvijao je brat pijanist Božidar Kunc, koji je vrlo zaslužan za oblikovanje njezine glazbene osobnosti. Dana 17. lipnja 1927. gospođa Vilfan-Kunc, supruga ljekarnika, priredila je kao apsolventica visoke škole cjelovečernji koncert pjesama i arija uz bratovu glasovirsku pratnju i 27. lipnja diplomirala. No njezin prvi javni nastup bio je već 23. rujna 1925. pred mikrofonom odašiljača Radio Kluba Zagreb na izložbi u Zagrebačkom Zboru, još prije nego što je redovito proradila Radio-stanica Zagreb, čega se u emisiji o Zinki Kunc na Radio Zagrebu 26. prosinca 1978. prisjećao doajen hrvatskog novinarstva Hrvoje Macanović. Tada je, također uz bratovu pratnju, otpjevala njegovu pjesmu Slutnja te pjesme V letu Božidara Širole, Vragoljicu Antuna Dobronića i Tamna noći Frana Lhotke. Bili su to počeci hrvatske radiofonije i početak jedne blistave umjetničke karijere. Već je tada bilo jasno da je mlada pjevačica iznadprosječno nadarena, imala je glas velika opsega i nesvakidašnje ljepote, a sve je u njezinu držanju govorilo da je autentičan pjevački talent. Očekivao se njezin scenski debi, ali do njega nije došlo. Trnina ju je smatrala dramskim sopranom s koloraturama i željela je da debitira u Trubaduru, ali on nije bio na repertoaru zagrebačke Opere, a njezin ravnatelj, Fridrik Rukavina, nije smatrao da bi ga radi jedne debitantice trebao obnoviti (što je poslije ipak učinio, ali tek u rujnu 1929.).
  
  Odlučna i odvažna kakva je bila cijela života, Zinka Vilfan-Kunc otišla je u Ljubljanu i 29. listopada 1927. debitirala, naravno, kao Leonora u Trubaduru. Uspjeh je bio velik, a njegovi odjeci u Zagrebu još veći, i Rukavina ju je morao pozvati. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da je neće prihvatiti, ali ona nikada nije uzmicala, prihvatila je izazov i 6. prosinca 1927. na gostovanju poljskog tenora Stanislawa Drabika (1900-1971) nastupila prvi put u zagrebačkoj Operi. Kritike su bile odlične. Kritičar Novosti koji se potpisuje „Dr. K-ć“ (Kazimir Krenedić) napisao je 11. prosinca: „Zagrebački debut gdje Kunc uspio je i mlada se je pjevačica prikazala dobra operna pjevačica, koja je već sa svojim prvim nastupom zainteresovala. Njen glas je velik i opsežni, za pozornicu vrlo prikladan. Visoki položaji ovog glasa su zvučni i dramatski, a topli su joj dolnji registri. Srednji položaj glasa još traži izgladjivanja i više zvučnosti. Sve te neznatne omaške moći će dobra škola ukloniti. Gdja Kunc imade i glumačkog talenta, pa ukoliko će se odučiti diletantske treme – bit će tim uvjerljivija i mirnija na sceni. Glasu gdje Kunc mnogo bolje pristaju dramatska mjesta partiture (scena u tamnici) nego li lirika.“ U Morgenblattu 13. prosinca isticao se „opseg i ljepota njezina glasa, snaga izraza, dobro utemeljena pjevačka tehnika, visoka muzikalnost i glazbena kultura“. Ništa više nije moglo stati na putu jedne blistave karijere! Kad je otpjevala Dvořakov Requiem, Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Toscu, koja prema pisanju Jutarnjeg lista 1. ožujka 1929. „stoji za jednu stepenicu više od mnogih Tosca koje smo imali prilike slušati na našem teatru“ i Aidu, počelo se o njoj govoriti kao o budućoj Trnini. Toscu i Aidu pjevala je, doduše, na njemačkome, jer ih je nastudirala za Dresden, koji je pokazivao za nju više zanimanja nego Zagreb. Aidu je pjevala u Dresdenu u siječnju 1929. s Tinom Pattierom.
  
  Naposljetku je Zinka Vilfan-Kunc u rujnu 1929. dobila svoju prvu premijeru u Zagrebu – Leonoru u Trubaduru. Leonora je bila njezina prva uloga u Dresdenu, u studenome 1928. Rukavina je zadnjih dana svojega ravnateljstva ipak 8. rujna 1929. obnovio Trubadura. Bila je to velika predstava pod ravnanjem Oskara Jozefovića, u režiji Tita Strozzija, scenografiji Ljube Babića, a Zinkini partneri bili su Mario Šimenc, Drago Hržić, Marta Griff-Pospišil i Aleksandar Griff. Bila je to njezina dvanaesta predstava u zagrebačkoj Operi. Obzor je 10. rujna napisao da je „ostvarila Leonoru kakvu već davno nismo čuli“ i nastavio: „Ima tome jedva dvije godine, što je završila studije, a ipak ona već danas pokazuje muzikalnu sigurnost i scensku zrelost rutinirane primadone. Ovo je dokaz jakog, sasvim izrazitog talenta. Partija Leonore, s kojom je slavila triumfe u Dresdenu i Ljubljani odlično pristaje njezinom bujnom, bogatom i izražajnom sopranu, fraza joj je dotjerana i promišljena, dikcija jasna, kontrasti i dramatski akcenti su joj snažni i djeluju. U glumačkom pogledu zaslužuje plastika kreacije takodjer priznanje.“ I Novosti su 10. rujna njezinu Leonoru ocijenile „prvoklasnom kreacijom dostojnom svakog evropskog teatra“. No još je bila gost.
  
  Kad je 28. rujna 1929. ravnateljem Opere imenovan Krešimir Baranović, postala je njezinom članicom i počela nizati ulogu za ulogom: Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot u novo uvježbanoj izvedbi. Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 11. studenoga 1929. da je to osvarenje dokaz njezina „jakog talenta, velike ambicije i rijetkog osjećaja dužnosti“ i „daljni znak ne svakodnevne glazbene i glumačke nadarenosti“. Istaknuo je da „svaku novu partiju već kod prvog nastupa iznosi s toliko sigurnosti i iskrene uvjerljivosti, da se ne opaža ni kratkoća njezine karijere ni prvi nastup“, da su joj „partije pjevački uvijek pomno izradjene i u velikoj mjeri dotjerane“ te da je s „velikim i sjajnim zvučnim glasom svladala sve velike zahtjeve koje stavlja autor i uspjela, da u interpretaciju unese plastičnu karakterizaciju“. Zatim je pjevala Manon Lescaut pa Elizabetu u Tannhäuseru. Dr. Krenedić napisao je u Novostima 14. veljače 1930. da je „Elizabetu kreirala s mnogo smjelosti i dosta uspjeha“ i nastavio: „Najveći efekat polučila je dobro otpjevanom molitvom u posljednjoj slici gdje je njena sprema odgovarala zahtjevima partiture“, ali „morat će se posvetiti izgradjivanju svojega glasa u srednjim položajima“. Zaključio je da je „u cjelosti Elizabeta gdje Vilfan-Kunc njena dobra krecija koja odgovara njenom glasu“ te da je „kao pojava bila impozantna Elizabeta, zaista jedna odlična vagnerijanska figura. I gluma joj je bila dotjerana, a dikcija jasna.“ Krenedić ipak upozorava da bi „prenagli razvoj i preopterećenost ove mlade pjevačice mogao biti na štetu njenog umjetničkog razvoja“. No Zinka Kunc nastavila je nizati premijere, nanovo uvježbane izvedbe i prve izvedbe u Hrvatskoj, a da se njezinu glasu ništa nije dogodilo.
  
  Ali nisu sve kritike uvijek bile u superlativima. Novosti su 6. studenoga 1930. napisale da je Santuzzu u Cavalleriji rusticani „pjevala bez dubljeg shvaćanja ove teške partije [...] koja zahtjeva osim dobre vokalizacije, koju smo čuli kod gdje Kunc i dobro fraziranje. Dakako potrebno je i dramatske momente odglumiti bar toliko uvjerljivo, da maksimalni muzički izražaj nadje neku harmoniju s glumom.“ Slijedile su Leonora u Fideliju, Helena u Mefistofeleu, Amelija na prvoj hrvatskoj izvedbi Simona Boccanegre, Giorgetta u Plaštu, Margita u Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada. Dr. Krenedić pisao je u Novostima 16. svibnja 1931.: „Ova mlada pjevačica je pjevala u dobroj dispoziciji sa mnogo elana. Pazila je na vokalizaciju i na stil. U ovoj partiji Amelije Grimaldi dala je jednu od svojih najboljih kreacija. Mnogo je topline bilo u ljubavnim scenama gdje je istakla na divan način svoj otmjeni pianissimo. Ističemo sa radošću, da je gdja Vilfan-Kunc uznapredovala i u glumi, tako da joj je igra bila prirodna i neusiljena.“ Margitu je pjevala u obnovljenoj izvedbi opere u prigodi stogodišnjice Ivana pl. Zajca. Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 23. studenoga 1931. hvalospjeve za nositelja naslovne uloge Josipa Križaja i nastavio: „Njemu dorasla protivnica bila je primadona gdja Zinka Vilfan-Kunc kao banica udovica Margita. I ona je dala dramatsku kreaciju velikog stila i formata. S lakoćom savladavala je ona sve velike glasovne i belcantističke pjevačke zahtjeve ove vrlo naporne uloge. Ništa manje od 18 puta propisuje joj Zajc visoki c! Sav zvučni sjaj bogodanog dramatskog soprana gdje Vilfan-Kunc, ali i njezina muzikalna sigurnost, izražajnost u izradjenoj frazi i gibivost na koloraturnim mjestima došla je do izražaja. Potresno djelovala je gluma kobne majke-osvetnice.“
  
  Baranović je nanovo uvježbao Kavalira s ružom za proslavu 25. godišnjice umjetničkog rada slavnog baruna Ochsa Josipa Križaja. Pjevala je Maršalicu. Ančica Mitrović bila je Octavian, Erika Druzovič Sofija. Stražnicki je u Novostima 18. prosinca 1932. napisao da je kao „Feldmaršalica i opet iskakivala svojom otmjenošću u glumi i pjevanju“ i zaključio: „To je bio pravi aristokratski lik.“ U svibnju 1933. prvi put nastupila je u Splitu – na gostovanju zagrebačke Opere pjevala je Aidu. Bila je i Libuša na prvoj izvedbi istoimene Smetanine opere u Hrvatskoj i ulogu je, prema Obzoru 1. studenoga 1933., „pjevala uloživši sve ljepote svojeg opsežnog glasa i sve fine osjećaje svoje umjetničke prirode“, pa je „dala snažno lik legendarne češke vladarice, jednako uvjerljivo u dramatskim kao i u lirskim momentima.“ Izvjestitelja Novosti 27. siječnja 1934., za razliku od ranije, njezina je Santuzza osvojila. Pisao je da je u njoj „opet sjajila“ te da je to „imponirajuća velika kreacija, iznesena potpunom izjednačenošću pjevačkog i glumačkog stila“. Kao Liza u Pikovoj dami, prema pisanju Večeri 14. ožujka 1934., „mogla je da razvije i u ovoj ulozi sav sjaj i ljepotu svog rijetkog glasa i neodoljivi čar svog pjevanja, a onu neku tipičnu crtu melankolije, sopstvenu već ovakvim likovima Čajkovskijevih opera, ona je nastojala napose da istakne. Uza sve to ta je Liza u emanaciji svojih osjećaja bila i nešto suviše suzdržljiva.“ U povodu osamdesete godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog Baranović i Tito Strozzi nanovo su uvježbali Porina. Na toj svečanoj izvedbi naslovnu ulogu kreirao je gost Pavao Marion Vlahović, a prema pisanju Zlatka Grgoševića u Obzoru 6. listopada 1934., „Irmengarda gdje Kunc je pjevački i glumački uzorna, jer je ukusna, topla i bogato sadržajna.“ Nakon Irmengarde došla je Lenka u nanovo uvježbanom Bersinu Ognju pod ravnanjem Lovre Matačića i, prema Novostima 12. ožujka 1935., dala je „divan lik, pun nježne poezije i zasebnog ženskog čara“ i bila je „zacijelo najuvjerljivija pojava te večeri“. Na ponovnom gostovanju zagrebačke Opere u Splitu u svibnju 1935., kad je pjevala Toscu, Lizu u Pikovoj dami i Aidu, izazvala je golemo oduševljenje publike i kritike. Splitski list Novo doba 28. svibnja napisao je da je bila „temperamentna, kraljevski lijepa i zamamna Aida koja kida srce i mozak“. Uspjeh u Splitu ponovila je 1938. s Toscom i Giocondom. U Osijeku je 4. studenoga 1939. gostovala u Tosci.
  
  U međuvremenu je u Zagrebu Madeleine de Coigny u nanovo uvježbanom Andréu Chénieru pod Matačićevim ravnanjem u Strozzijevoj režiji, u kojemu su joj partneri bili Vlahović i Rudolf Župan, u lipnju 1935. bila nov uspjeh Zinke Kunc. U prosincu 1935. Baranović je obnovio Giocondu. Pjevala je naslovnu ulogu koje će poslije postati prvi svjetski interpret. Partneri su joj bili Vlahović, Župan i Ančica Mitrović. „Mogla je da istakne svu raskoš svog kraljevskog glasa u eminentno pjevački i glumački donesenoj kreaciji“, pišu Novosti 20. prosinca 1935. Kao Charpentierova Louise opet je, prema Novostima 15. siječnja 1936., „dala eminentnu pjevačku i glumačku kreaciju. To je bilo saosjećajno proživljavanje ovog u suštini tragičnog lika u svim njegovim najrazličitijim duševnim emanacijama.“ Pjevala je i Rehu/Rachel u Židovki. Do kraja sezone 1935./36. otpjevala je dvadesetišest velikih i iznimno zahtjevnih uloga i u sedam sezona s prethodnim gostovanjima imala 281 nastup. Danas posve nezamislivo! U zagrebačkoj Operi zajedno s kasnijim gostovanjima i novom ulogom Normom ostvarila je 27 uloga, 302 operna i tri koncertna nastupa. Na gostovanjima u Ljubljani repertoaru je dodala Floru u operi Itala Montemezzija Ljubav triju kraljeva, Sieglindu u Wagnerovoj Walküri i Matildu u Rossinijevu Guglielmu Tellu.
  
  Odlazak u svijet
  
  Osjećajući da joj je Zagreb postao pretijesan, Zinka Kunc otišla je u Njemački teatar u Pragu. Nastavila je učiti s glasovitim talijanskim tenorom i pjevačkim pedagogom Fernandom Carpijem (1876-1959). Prestudirala je na njemački Giocondu, Madeleine, Ameliju u Krabuljnome plesu, Leonoru i Elzu. Ta su joj ostvarenja pribavila poziv u Bečku državnu operu. Dana 25. travnja 1937. kao Zinka Kunz otpjevala je Aidu bez orkestralnog pokusa, pod ravnanjem jednog od najvećih dirigenata stoljeća, Bruna Waltera. On je postao jedan od njezinih mentora i preporučio ju je Arturu Toscaniniju, još jednom velikom dirigentu koji je imao znatan utjecaj na njezinu karijeru. Toscanini ju je odabrao za sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu na Salzburškim svečanim igrama 1937. godine. O novoj sopranistici brujao je europski glazbeni svijet. Izveo je s njom Requiem i u Londonu, i 1938. i 1940. nastale su snimke djela s Toscaninijem, Zinkom i Simfonijskim orkestrom NBC-a.
  
  Ona iz 1940. s Jussijem Björlingom, Brunom Castagnom i Nicolom Mosconom ulazi u najuži izbor odabranih tonskih zapisa ovog veličanstvenog djela. Toscanini je sa Zinkom 1940. snimio još jedno velebno djelo – Beethovenovu Missu solemnis. Uz nju su Björling, Castagna i Alexander Kipnis. Edward Johnson (1878-1959), glasoviti kanadski tenor, od 1935. do 1950. umjetnički ravnatelj Metropolitana, pripremio je u Pragu za Zinku Kunc audiciju na kojoj ju je slušao i austrijsko-američki dirigent Artur Bodanzky (1877-1939). Otpjevala je In questa reggia iz Turandot, Suicidio! iz Gioconde i ariju Aide na Nilu. Audicija je uspjela – potpisala je ugovor s Metropolitanom, koji ju je obvezivao da nauči tri uloge na talijanskom i nešto engleskog jezika i morala je donijeti liječničku potvrdu da je smršavjela točno 11 kilograma i 350 grama. Kao uvijek, njezina je upornost pobijedila i u obveznom roku ispunila je sva tri uvjeta. Debitirala je 17. prosinca 1937. u ulozi Leonore u Trubaduru. Postala je Zinka Milanov i ušla u svjetsku opernu povijest. U međuvremenu je 2. rujna otpjevala u Beču Toscu.
  
  Dolazak u Metropolitan
  
  Zinka Kunc došla je u Metropolitan 1937. godine. Njezino se djevojačko prezime nije svidjelo upravi i promijenila ga je u Milanov, prezime njezina drugog supruga, glumca Predraga Milanova. Kritike nisu bile ni osobito dobre ni osobito loše. Poslije je shvatila da bi bilo vrlo opasno da jedna strankinja, ako nije Talijanka, potpuno uspije. Johnson joj je unatoč sve većim uspjesima uskraćivao nastupe premda joj je povisivao honorare. No ništa ju nije moglo spriječiti da potpuno uspije.
  
  Godine 1937. i 1938. njezine su glavne uloge u Metropolitanu bile Leonora i Aida. Leonoru je otpjevala daleko najviše od svih drugih sopranistica – 49 puta. Pjevala ju je dvadeset godina, posljednji put na turneji s ansamblom u Montrealu u lipnju 1957. U cijeloj karijeri pjevala ju je trideset godina, što je rijetkost u opernoj povijesti i teško se može ponoviti. I Aidu je u Metu pjevala najviše od svih drugih interpretkinja – 75 puta. Prvi put nastupila je u ulozi Verdijeve omiljene junakinje u veljači 1938. pod ravnanjem velikog argentinskog dirigenta Ettorea Panizze (1875-1967) s Giovannijem Martinellijem kao Radamesom, a u studenome 1951. bila je protagonistica otvorenja sezone u novoj produkciji opere s Mariom Del Monacom, Elenom Nikolaidi i Georgeom Londonom pod ravnanjem Fausta Cleve. Posljednji ju je put pjevala u svibnju 1958. na gostovanju ansambla Metropolitana u Atlanti, Georgia.
  
  U sezoni 1939./1940. bila je Gioconda Metropolitana. U zgradi i na turnejama ansambla po Americi pjevala ju je četrdeset i jedan put, samo jedanput manje od slavne Čehinje Emmy Destinnove. Postala je utjelovljenje toga lika u pjevačkom i glumačkom pogledu s nikada dostignutim, a kamoli ponovljenim pianissimom na tonu 'b' u frazi iz prvoga čina „Enzo adorato! Ah! come t' amo!“ Na CD-u koji je 1988. izdao Metropolitan u ciklusu Great Artists at the Met (Veliki umjetnici u Metropolitanu) s izborom najboljih diskografskih ostvarenja Zinke Milanov, nastalih od 1951. do 1958., priključen je tekst istaknutog američkog glazbenog kritičara i pisca Geralda Fitzgeralda s naslovom A Vocal Miracle (Vokalno čudo). Fitzgerald piše: „To je bio bestjelesni ton uzvišene lakoće, čistoće i punoće, možda nedosegnut u pjevačkim analima. Još jedan trenutak posebne ljepote bio je pianissimo koji se razvijao na početnom tonu 'Pace, pace, mio Dio' pokajnice Leonore u operi Moć sudbine. Bilo je to svojevrsno vokalno čudo – koje se moglo očekivati i pouzdati se u nj kadgod bi Zinka Milanov stupila na pozornicu.“ Treće godine njezina angažmana u Metu kritičar New York Herald Tribunea napisao je: „S glasom takve transcedentalne ljepote kakav je glas gospođe Milanov, i vrstom svjesne discipline koja je jedna od osnovnih osobina Milanove – umjetnika, izvjesno je, da će ova, još uvijek nova, diva Metropolitana ubrzo postati jedna među nevelikim brojem velikih pjevača našega stoljeća.“
  
  U sezoni 1940./1941. njujorškom repertoaru Zinka Milanov dodala je Ameliju u Krabuljnom ples i Donnu Annu u Don Giovanniju. Ameliju je pjevala u novoj produkciji opere na otvorenju sezone 2. prosinca 1940. pod ravnanjem Ettorea Panizze uz Jussija Björlinga i Alexandra Sveda. Bila je sudionica i povijesne večeri 7. siječnja 1955., kad je na sceni Meta prvi put nastupio pjevač, točnije pjevačica obojene puti, Afroamerikanka Marian Anderson. I Ameliju je pjevala najviše u Metu – trideset puta, posljednji put s ansamblom Meta u Clevelandu u travnju 1956., kad se Marian Anderson oprostila od te slavne operne kuće. Donnu Annu pjevala je prvi put u ožujku 1941. u produkciji za koju bismo doista mogli reći „iz snova“. Dirigirao je Bruno Walter, a solisti su bili vrhunski interpreti tih uloga na čelu s amblematskim Don Giovannijem – Eziom Pinzom i Leporellom – Salvatoreom Baccalonijem. A i ostali su bili zvijezde: Tito Schipa (Don Ottavio), Jarmila Novotna (Donna Elvira) i Bidú Sayao (Zerlina). Deset je godina Donna Anna bila na repertoaru Zinke Milanov, a otpjevala ju je dvadeset puta, posljednji put u travnju 1951. s ansamblom Meta u Ohiju. Od 1940. do 1942. gostovala je u Teatru Colón u Buenos Airesu, 1940. pjevala je Maddalenu u Chénieru, Turandot i Santuzzu, 1941. Leonoru u Trubaduru i Desdemonu, 1942. Aidu, Ameliju u Simonu Boccanegri i Normu.
  
  Sljedeće sezone, 1942./1943., došle su još dvije njezine slavne uloge: Leonora u operi Moć sudbine i Santuzza. Leonoru je prvi put pjevala na obnovi opere u siječnju 1943. pod ravnanjem Bruna Waltera. Uz nju su bili slavni Lawrence Tibbett i Ezio Pinza. Pjevala ju je i u novoj produkciji opere na otvorenju sezone 10. studenoga 1952. Pjevala ju je najviše od svih sopranistica – 37 puta, posljednji put u ožujku 1962., kad je Don Alvaro bio Carlo Bergonzi. I Santuzzu je pjevala najviše od svih sopranistica – 57 puta, prvi put u travnju 1941. na gostovanju ansambla u Clevelandu, Ohio, posljednji u prosincu 1959. Pjevala ju je u novoj produciji opere pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa u studenome 1958. godine.
  
  U sezoni 1943./1944. došla je Norma. Normu je uvrstila u repertoar četiri godine ranije u Zagrebu i Jutarnji list 24. listopada 1939. pisao je da je „tu doista imala prilike pokazati sav sjaj prekrasnoga svoga glasa i sve umijeće predavanja“. Dodao je kako „valja priznati, da je njezina kreacija 'Norme' izgradjena već u svim detaljima, uistinu velika, ma da se još jedva zapažalo, da čista koloratura nije područje djelovanja ove velike dramatske pjevačice.“ Od prosinca 1943. do travnja 1954. u Metu ju je otpjevala 16 puta.
  
  Ubrzo je postala prvakinja Metropolitana. Izostala je u sezoni 1941./42. zbog ratnih zbivanja i od 1947. do 1950. zbog udaje za diplomata, generala Ljubu Ilića, i nesuglasica s Johnsonom. Preselila se u Europu. U Zagrebu je 1947. dva puta nastupila kao Tosca. Priredila je i koncert u Splitu, u kojemu je opet izazvala golemo oduševljenje publike i kritike kao i 1935. na gostovanju ansambla zagrebačke Opere. U travnju 1948. u Rijeci je održala vokalni koncert. U rujnu 1949. i u Zagrebu je održala koncert kao sopran iz Beograda i 1950. dva puta pjevala je Toscu. Toscu je u lipnju 1950. pjevala na gostovanju ansambla beogradske Opere u Rijeci pod Baranovićevim ravnanjem sa svojim starim poznanikom Nikolom Cvejićem i mladom blistavom tenorskom nadom Lazarom Jovanovićem. Iste je godine pjevala Toscu i u milanskoj Scali. Nastupila je i u drugim velikim kazalištima. Zagreb ju je čuo još jedanput – 1956. – na koncertu.
  
  Kraljica Metropolitana
  
  Kad je Rudolf Bing 1950. postao novi umjetnički ravnatelj Metropolitana, odlučio je vratiti Zinku Milanov i angažirati je u mnogim novim produkcijama. Prva je bila u siječnju 1951. Cavalleria rusticana. Slijedila je Aida na otvorenju sezone 13. studenoga 1951. Kad se vratila, bila je na vrhuncu snage, njezina je tehnika postigla savršenstvo, glas joj je bio ljepši nego ikada. Kritičar časopisa Opera News opisao ga je 1988.: „Bio je sjajan kao srebro, zaobljen i bogat kao jantar, snažan i ujednačen u cijelom opsegu. Mogao je izraziti najrazličitije boje, bio je podatan, tajanstven, uzbudljiv, velikog volumena i s lakoćom se izvijao iznad svakog ansambla. Mogla ga je svesti na najprofinjeniji i najmekši piano i to ne samo u srednjim položajima nego i u visinama, i taj izvanredni pianissimo, koji je bio pravi dobitak za Verdijeve goleme zahtjeve u dinamici, djelovao je u prostoru kao da je odvojen od njezina bića, kao da ne dolazi sa scene, nego lebdi slušatelju oko glave te ga on čuje kao da je samo njemu namijenjen. Crescendo iz tog eteričnog zvuka u pun čvrst i zaobljen ali uzbudljivo snažan fortissimo, a zatim diminuendo do čistog lebdećeg piana, prodirali su u dubinu bića i nailazili na neposredan odjek. Njezin prekrasno tkan legato, te osjećaj za frazu i potrebnu boju, isto su tako stvarali duboku vezu sa slušateljem.“ Bing je govorio da „ništa ljepšeg nije u životu čuo“.
  
  U sezoni 1954./1955. Zinka Milanov svom je njujorškom repertoaru dodala dvije nove uloge: Maddalenu de Coigny u Andrei Chénieru i Toscu. Maddalenu je prvi put pjevala u novoj podukciji u studenome 1954. s Del Monacom u naslovnoj ulozi. S njom je 17. prosinca 1962. proslavila 25. obljetnicu djelovanja u Metropolitanu. Na programu je pisalo: „Malo je pjevačica koje se mogu smatrati primadonama. Mnoge to žele, nekoliko ih to zaslužuje, rijetke to postignu. Gospođa Zinka Milanov stekla je taj naslov na demokratski način, suglasnošću kolega među kojima je bila neprikosnovena first lady“. S Maddalenom se oprostila od scene. I nju je pjevala više od ostalih interpretkinja – 36 puta. Toscu je od veljače 1955. do svibnja 1963. pjevala 21 put. U sezoni 1956./1957. nova uloga u njezinu repertoaru bila je Elvira u Ernaniju u novoj produkciji u studenome 1956. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa s Del Monacom, Leonardom Warrenom i Cesareom Siepijem. Pjevala ju je te sezone osam puta. Te je sezone gostovala u Covent Gardenu kao Tosca i Leonora u Trubaduru. Desdemona je bila njezina nova uloga. Prvi put pjevala ju je u ožujku 1958. s Del Monacom i Warrenom i do travnja 1965. otpjevala ju je sedamnaest puta. Svoj metropolitanski repertoar zaključila je ulogom Amelije u Simonu Boccanegri. Od ožujka 1960. do travnja 1965. otpjevala ju je deset puta.
  
  Posljednja Zinkina cjelovita predstava bio je Andrea Chénier 13. travnja 1966. godine. O tome iznimnom događaju kritičar New York Heralda napisao je: „Gospođa Milanov dobila je niz ovacija koje su prekidale predstavu i vrhunac doživjele u sedmominutnom izljevu ljubavi nakon njezine arije u trećemu činu kakvih je malo bilo u povijesti te operne kuće. Unatoč očitim emocionalnim zahtjevima večeri, sopranistica je nastupila kao što je uvijek nastupala, veličanstveno i s autoritetom što je rezervirano za malobrojne fenomenalno nadarene, i nije samo osjećaj govorio prisutnima da nikada više neće slušati ili gledati nekoga kao što je ona.“
  
  I tri dana poslije došao je svečani koncert oproštaja od staroga Metropolitana. Fitzgerald je pisao: „Večer 16. travnja 1966. dugo će ostati u sjećanju ljubitelja opere: bio je to službeni gala oproštaj Metropolitana od njegove stare kuće na Broadwayu u Trideset i devetoj aveniji. Nekoliko najslavnijih zvijezda kuće okupilo se na toj časnoj pozornici da kažu zbogom starome kazalištu koje je tako plemenito služilo od 1883. godine. Među tim velikim pjevačima jedna se pjevačica također oprostila od svoje publike – Zinka Milanov. Bio je to kraj jednog razdoblja.
  
  Te je večeri gospođa Milanov s jednim od svojih čestih partnera Richardom Tuckerom pjevala završni duet iz Andree Chéniera. Kako su ti glasovi kojima nema ravnih u velikom luku brodili uzbudljivim Giordanovim duetom, uzbuđenje je bilo opipljivo. Bilo je u tome nečega što općinstvo nikada više neće čuti, nečega što će sjajiti u sjećanju. Oboje umjetnika dalo je najbolje od sebe, svježina i moć glasa Zinke Milanov nisu uopće dale naslutiti da ima šezdeset godina. Bujice pljeska slijedile su nakon dueta, i svečana se priredba nije mogla nastaviti dok se pljesak nije stišao. Opetovano su Zinka i Tucker pozivani na poklon. Bili su obasipani cvijećem, kazalište je brujalo odobravanjima. Nije bilo lako reći zbogom Zinki Milanov.“
  
  Zinka Milanov otpjevala je u zgradi Metropolitana 319 predstava, a na gostovanjima ansambla daljnjih 127, ukupno 446 predstava. Četiri je puta pjevala na otvorenju sezone. Sudjelovala je u 49 radijskih prijenosa, pa to omogućuje objavljivanje mnogih njezinih živih snimaka. Više nije javno nastupila, ali je i dalje bila dio njujorške kulturne scene. Kao pjevački pedagog prenosila je svoje znanje i iskustvo na mlade naraštaje, među njima i na ugledne profesionalce. Kamogod došla, okruživali su je obožavatelji, koji su joj iskazivali nesmanjeno poštovanje, zahvalnost i ljubav. U Americi je bila toliko poznata i slavna da je mogla birati repertoar svojih koncertnih nastupa. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na dobrotvornim priredbama pjevala je Tijardovićevu ariju Daleko m'e biser mora iz operete Mala Floramye i Zajčevu pjesmu Domovini i ljubavi. Poslije rata je na koncertima, na kojima ju je najčešće pratio brat Božidar, izvodila i djela hrvatskih autora. U zemlji koja ne oskudijeva zvijezdama bila je jedna od najvećih, a to je priznanje stekla isključivo veličinom svoje umjetnosti. Pozvana je da 9. svibnja 1963. prisustvuje svečanosti postavljanja temeljnog kamena za gradnju Lincoln Centrea kako bi je slikali u toj prigodi. Za djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama dobila je 1984. posebnu medalju u prigodi 100. obljetnice postavljanja Kipa slobode kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim doprinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Po njoj se u Americi Hrvatska prepoznavala.
  
  Njezin je „najljepši glas na svijetu“, kako ga je nazvao Robert Jacobson u vrlo dugom razgovoru s umjetnicom, objavljenom u časopisu Opera News 8. travnja 1977., sačuvan na brojnim studijskim snimkama tvrtke RCA i još brojnijim živim.
  
  „Glas stoljeća“, Zinka Kunc, udana Vilfan, preudana Milanov, i ponovno Ilić, umrla je 30. svibnja 1989. u New Yorku od posljedica moždanog udara. Strogi engleski glazbeni kritičar Alan Blyth napisao je u časopisu Opera News u broju od kolovoza 1989.: „Bila je bez sumnje jedan od dva ili tri vodeća lirico-spinto soprana posljednjih pedeset godina. A američki ljubitelji opere bi je vjerojatno postavili ispred svih. Ona zasigurno zaslužuje visoko mjesto u panteonu soprana njezine vrste glasa zbog svog blistavog tona, čistog legata i izvanrenog fraziranja. Od trenutka kad bi zakoračila na scenu njezino zapovjedničko vladanje, njezina posvemašnja sigurnost odmah bi izazvali pozornost. Iako je rijetko duboko ponirala u lik, jer je njezina vlastita ličnost bila toliko jaka, svojim je veličanstvenim držanjem vladala svojim ulogama. Prema iskrenosti, samopouzdanju ali najviše prem pažljivom gospodarenju svojim posebnim talentom bila je prava primadonna assoluta, ona čiji su se glas i držanje jednom doživljeni uvijek mogli prepoznati i čiji su najbolji nastupi izazivali ono posebno uzbuđenje, što je dano samo najvećima.“
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri