Dragutin Šoštarko

(Klanjec, 26. ožujka 1907. – Sarasota, Florida, 13. svibnja 1982.)

• Novosti su 17. ožujka 1938. objavile pod naslovom Tršćanski impresario Valentin otkriva u baritonu Šoštarku izvanredan talent kratak životopis budućeg člana zagrebačke Opere, Dragutina Šoštarka. Šoštarko je rođen 26. ožujka 1907. u Klanjcu. Po struci je bio bravar. Godine 1934. primljen je u Ćirilo-Metodski zbor, gdje ga je uočio dirigent Boris Komarevski. Pjevao je sola na gostovanju zbora u Gorici, Trstu, Rijeci, Veneciji i Padovi. Komarevski ga je uputio na studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, i tri godine Šoštarko je učio pjevanje kod Milana Reizera i Lava Vrbanića. Poslije se usavršavao kod Riccarda Stracciarija u Rimu. Zahvaljujući svojem „rijetko lijepom, naravnom, dotjeranom, baršunastom, sočnom i opsežnom glasu i osjećajnim interpretacijama“, kako je napisao Vladimir Ciprin u br. 4. Hrvatske revije iz 1982., stekao je popularnost još dok je radio kao bravarski pomoćnik. Godine 1938. počeo je nastupati u zagrebačkoj Operi. Pjevao je Ščelkalova u Borisu Godunovu, Valentina u Faustu na gostovanju slavnoga Georgija Jurenjeva, Moralesa u Carmen, Jeleckog u Pikovoj dami, Silvija u Pagliaccima i u prosincu 1939. Levija u nanovo uvježbanom Nikoli Šubiću Zrinskom. Večer je 26. prosinca ispravno primijetila: „Sve više svojim pjevanjem stvara pitanje, kad će se već i njegovoj glumi posvetiti više pažnje, jer njegov glas traži veće uloge.“
  
  Nepuna tri tjedna poslije bio je Renato u Krabuljnom plesu i Ciprin piše da je bio golem raskorak između Šoštarkova visoko kvalitetnog pjevanja i ukočene glume. To primjećuje i Ivan Brkanović pišući u Hrvatskom narodu 11. svibnja 1941. o gostovanju Alde Noni u Traviati: „... ali uvjerljivost gore spomenutuog prizora [dueta s Germontom, op.a.] bila je pomućena glumom njezinog partnera Germonta oca, kreiranom po Dragutinu Šoštarku. Ovaj mladi pjevač, od kojega se s punim pravom, prema njegovim glasovnim sposobnostima, vrlo mnogo očekuje, a koji je i predestiniran da bude nosilac svih značajnijih baritonskih uloga kod nas, zaslužuje, da mu se sa strane režije posvećuje veća pažnja te da se ukloni ovaj nedostatak njegovih glasovno prelijepo ostvarenih kreacija. Njegov bariton vrlo plemenit u zvuku, posjeduje potrebnu prodornu i izražajnu snagu, plastika glazbene fraze ukusno je akcentirana u dinamici kao i u ritmu.“ Ciprin dalje piše da je Šoštarko završio studij glume kod Tita Strozzija i poboljšao svoj scenski nastup. Šoštarko je dva mjeseca ranije, 11. ožujka 1941., nastupio kao Levi u Splitu u izvedbi Nikole Šubića Zrinskog, koju su ostvarili splitski umjetnici stvarajući splitsku Operu. Na debiju Sene Jurinac kao Mimì u La Bohème 16. svibnja 1942. pjevao je Marcela i dva tjedna poslije grofa Lunu u Trubaduru. U obnovljenoj izvedbi Rajnina zlata, kako je pisao Hrvatski narod 19. veljače 1943., „bio je vrlo dobar Donner, imao je onu izvjestnu uzvišenost u glasu i gesti“.
  
  Godinu dana poslije Šoštarko je pjevao ulogu snova svakog baritona u talijanskom repertoaru – Rigoletta. Brkanović je u Hrvatskom narodu 15. veljače 1944. napisao: „Zreli, tamni, mekani bariton Dragutina Šoštarka došao je u ulozi Rigoleta [tako se tada pisalo, op.a.] do punog izražaja Njegov je pjev bio pun zanosa, glasbene misli fino modelirane, izražajna skala bogato niansirana stvorivši krasnu kreaciju ove uloge, koje glumačkim zahtjevima nije doduše u podpunosti udovoljio, što je lako pregledati obzirom na velike izražajne mogućnosti glasa.“ U obnovljenom Figarovu piru, u kojemu je Milan Pichler slavio 25. godišnjicu umjetničkog rada, prema Hrvatskom narodu 5. ožujka 1944., kao Grof „razvio je i u ovoj ulozi ljepotu, sočnost i snagu svoga glasa, te je i u pokretima i mimici pokazao potrebnu živost, otmjenost i ukus. Kod njega se osjeća i u tom pogledu neprekidni vrlo značajni razvoj i napredak. Tako je na zadovoljstvo riešio postavljeni mu zadatak i pridonio u uspjehu te večeri.“ U obnovljenom Trubaduru 30. rujna 1944. Brkanović je u Hrvatskom narodu 4. listopada pohvalio sve četvero nositelja glavnih uloga Mariju Frankl-Borčić, Kseniju Cindro, Josipa Gostića i Dragutina Šoštarka smatrajući da su „bili izvanredno dobri interpretatori Verdijevih likova – svježi, zdravi i snažni glasovi koji su u mogućnosti s najvećom lakoćom svladavati pjevačko-tehničke probleme, koji su u ovom djelu gdje je težište postavljeno na piev i bujnost melodike vrlo mnogobrojni“, pa su „bili kao stvoreni za što vjernije izražavanje autorovih zamisli“. Piše da je „Šoštarkova kreacija bila neobično uvjerljiva i u svakom pogledu dotjerana“ te da „ovaj glas posjeduje onu zanosnu punoću boje, sjaj i mogućnot izražavanja najrazličitijih duhovnih emocija“.
  
  Šoštarko je repertoaru dodao Tonija u Pagliaccima i nakon sloma NDH napustio Hrvatsku i krenuo preko oceana. Ciprin piše u istom izdanju: „Slavni Beniamino Gigli angažirao ga je za glavne baritonske uloge u svojem opernom skupu, s kojim je gostovao po zemljama Južne Amerike, ističući uvijek, i za vrijeme turneje i kasnije, Šoštarkove pjevačke vrline. S isto takovim uspjehom nastavio je kasnije svoju opernu karijeru u Sjevernoj Americi, gdje je ostao sve do svoje smrti i gdje je u Chicagu u tamošnjoj operi nastupao s uspjehom u glavnim baritonskim ulogama, kao gost raznih inozemnih opernih skupina.“
  
  Prema sjećanjima mnogih, posjednik jednog od najljepših baritonskih glasova koje smo imali, Dragutin Šoštarko, umro je 13. svibnja 1982. u Sarasoti, Florida.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri