Alda Noni

(Trst, 30. travnja 1916. – Cipar, 19. svibnja 2011.)

• Najavljena kao mlada koloraturna sopranistica ljubljanske Opere, u Zagrebu je 15. ožujka 1938. gostovala, pogrešno se pisalo, Alda Nolli. Rođena u Trstu 30. travnja 1916., u rodnom je gradu završila glazbeni studij na konzervatoriju Giuseppe Tartini. Učila je glasovir i pjevanje. Na nagovor prijatelja posvetila se potpuno pjevanju i usavršavala se u Beču. Debitirala je 1937. u Ljubljani kao Rosina u Seviljskom brijaču. U Zagrebu se također predstavila u Seviljskom brijaču pod ravnanjem Lovre Matačića. Dr. Branimir Ivakić pisao je u Večeri 16. ožujka 1938. : „Ovaj prvi nastup simpatične i mlade pjevačice stvorio je veoma povoljan dojam. Glas joj je velikog opsega i ugodnog timbra, a ističe se osobito sjajnom visinom. Tehnika pjevanja je u Alde Nolli veoma izradjena, te joj koloratura tako dobiva potrebnu lakoću. Mora se još istaknuti takodjer i njezina izvrsna vokalizacija, odlika koju ne susrećemo baš kod svih pjevača i pjevačica. Kod nje se može uvijek razumjeti svaka riječ. Alda Nolli imade pored sve svoje očevidne mladosti mnogo sigurnosti na sceni. U nje je onaj primarni scenski instinkt, koji joj pruža mogućnost da svojoj Rozini dade i dobru glumačku karakteristiku. Sa svojim neospornim smislom za humor unijela je u samu predstavu mnogo vedrine.“ Zatim je nastupila u ulozi Terinke u Dvořákovu Jakobincu i još jedanput kao Rosina na oproštajnoj predstavi velikog buffo-basa Toše Lesića 17. svibnja 1938. u njegovoj nenadmašnoj kreaciji Don Bartola.
  
  Nakon jednogodišnjeg angažmana u ljubljanskoj Operi, sad već Alda Noni, stupila je 1938. u angažman u zagrebačku Operu. Pjevala je Gildu u Rigolettu i Musettu u La Bohème i u listopadu svoju prvu premijeru – Norinu u obnovljenom Don Pasqualeu. Ernesto je bio omiljeni gost zagrebačke Opere Christy Solari, Don Pasqualea je pjevao Marjan Rus, a Doktora Malatestu Leo Mirković. Stanislav Stražnicki pisao je u Novostima 20. listopada 1938. da je „s mnogo ljupkosti i uvjerljivosti prikazala stidljivu, blagu i nepokvarenu 'djevojku iz samostana' koja naskoro okrene u hladnu, razdražljivu, despotsku i rastrošnu ženu“ i dodao da „ova uloga traži od pjevačice i neobičnu vještinu pjevanja pa je gdjica Noni imala prilike da se istakne i s te strane u punoj mjeri.“ Slijedio je Fedor u Borisu Godunovu.
  
  Novu 1939. Alda Noni počela je kao Lisac u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Mudra lija Leoša Janáčeka. To su ljupko djelo na scenu postavili Milan Sachs i Tito Strozzi okupivši vrhunske izvođače na čelu s parom lija. Uz Aldu Noni, Mudra lija bila je Nada Tončić. Stražnicki je u Novostima 12. veljače 1939. pisao kako se „uistinu mora čovjek diviti njihovoj izdržljivosti, jer cijelu večer plaziti na četvero i skakutati pozornicom, a uz to pjevati još tako teški part ispod maske tih u ovom slučaju vrlo simpatičnih životinjica, k tome tako sigurno, svježe, s toliko izražajnosti u deklamaciji i jasnoće u dikciji, to zaslužuje svaku pohvalu.“ Clarissa u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Život na Mjesecu Josepha Haydna bila je sljedeća premijera Alde Noni. „Ona joj je dala prilike da razvije sav sjaj svoje kolorature i da svojom poznatom šarmantnošću oblikuje glumački ovu interesantnu ulogu“, pisao je dr. Ivakić u Jutarnjem listu 27. veljače 1939. Za njom je slijedila Klingsorova čarobnica u Parsifalu i u travnju Donizettijeva Lucia di Lammermoor ili, kako se tada nazivalo, Lucija Lammermoorska, pa opet premijere: Sevira u Bosonogoj plesačici Srećka Albinija i Eros na prvoj hrvatskoj izvedbi Gluckova Orfeja. U međuvremenu je pjevala Gildu na gostovanju Gustava Remeca, i Vladimir Ciprin napisao je 8. listopada 1939. u Večeri da je „u dobro poznatoj svojoj ulozi Gilde pjevala koloraturne fioriture i visine s takvom lakoćom i zvonkom prodornosti, da je oduševljen pljesak publike bio premala nagrada za njezino pjevačko umijeće i ljupkost“. Međutim, predbacuje joj da je ulogu već mogla naučiti na hrvatskom.
  
  U 1940. Alda Noni krenula je s naslovnom ulogom na premijeri Lakmé Lea Délibesa i, prema dr. Ivakiću u Jutarnjem listu 7. siječnja, „svojom vitkom pojavom i maskom i gestom i glumom, a nada sve lijepo izradjenom i dotjeranom pjevačkom frazom dala je skladnu kreaciju strastvene kćeri ponositog brahmana Nilakanthe“, a „poznatu tešku ariju sa zvončićima briljantnom je bravuroznošću otpjevala i odglumila; bila je od potresnog dojma, a oduševljeno odobravanje iskreno razdraganog slušateljstva zaslužena je nagrada za njezinu majstorsku interpretciju, koja je sva bila prožeta žarom djevičanskog zanosa mlade zaljubljene djevojčice“. Za Lakmé je došla „ljupka i graciozna“ Carolina u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Tajni brak Domenica Cimarose i Adina u nanovo uvježbanom Donizettijevu Ljubavnom napitku, prema Ciprinu u Večeri 6. lipnja 1940., „graciozna i ljubka mlada posjednica, ne samo izgledom i igrom, nego i glasovno, pa je ova njezina najnovija uloga njezin novi vrijedni uspjeh“.
  
  I ‒ zagrebački angažman mlade umjetnice završio je. Nastavila je gostovati, pa je u prosincu 1940. pjevala Adinu, Lakmé i Luciju i u svibnju i lipnju 1941. Violettu u Traviati, Luciju i Gildu. Ocjenjujući njezin nastup u ulozi Violette, istaknuti hrvatski skladatelj, tada glazbeni kritičar, Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 11. svibnja 1941.: „Profinjenost i impresivna izražajnost njezinog lirskog soprana već su poznati zagrebačkom općinstvu s ranijih nastupa ove umjetnice. Neobičnim poletom i uživljavanjem u iznešeni lik, ostvarila je i ovaj put glazbeni govor Verdi-a, koji je navlastito u 'Traviati' vrlo individualan i suptilan. – S mnogo smisla i razumijevanja bilo je karakterizirano glazbeno zbivanje u prvom činu, naročito u monologu Violette iza dua s Alfredom, gdje ona nastoji razjasniti sebi osjećaje, koji je salijeću i koji su u protuslovlju s njezinim dotadašnim shvaćanjem života. U drugom je činu scena s Alfredovim ocem, te Violettino uzvišeno odricanje bilo neposredno i potresno doneseno, ali uvjerljivost gore spomenutog prizora bila je pomućena ukočenom glumom njezinog partnera Germonta – oca.“ (Bio je to Dragutin Šoštarko, op. a.)
  
  Alda Noni krenula je 1942. u angažman u Bečku džavnu operu i potpuno se afirmirala u fahu lirsko-koloraturnog soprana. U Beču je uz dvije manje uloge pjevala Despinu u Mozartovoj operi Così fan tutte i Konstanzu u njegovoj Otmici iz saraja, Norinu, Gildu, Liù u Turandot, Oscara u Krabuljnom plesu i doživjela veliko priznanje od samoga Richarda Straussa kad ju je odabrao za Zerbinettu u svojoj Arijadni na Naxosu, s kojom je 11. lipnja 1944. slavio 80. rođendan. Desetljećima je ostala pojam za Zerbinettu. Zanimljivo, na posljednjoj predstavi u Bečkoj državnoj operi u Rigolettu u srpnju 1947. partneri su joj bili Marko Rothmüller i Marjan Rus. U Zagrebu je gostovala još u svibnju 1943. kao Gilda. Ostvarila je veliku karijeru, bila je članica milanske Scale, nastupala je u Parizu i londonskom Covent Gardenu, na festivalima u Glyndebourneu i Edinburghu, snimala za uglednu gramofonsku tvrtku Cetra, a snimke su poslije objavljene u izdanjima HMV, EMI, DGG i Preiser Records. Nakon rođenja kćeri, sopranistice Tiziane Šojat, povukla se 1955. sa scene. Povremeno je bila članica ocjenjivačkih sudova. Umrla je u dubokoj starosti na Cipru 19. svibnja 2011. godine.
  
  Alda Noni bez sumnje je jedna od najvećih pjevača svjetskog ugleda koji su kao angažirani članovi hrvatske Opere nastupali u Hrvatskoj.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri