Nikola Šterle

(Zagreb, 7. prosinca 1906. – 23. ožujka 1983.)

• Rođen u Zagrebu 7. prosinca 1906., Nikola Šterle završio je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Milana Reizera i Marije Kostrenčić. Nastavio se usavršavati kod Riccarda Stracciarija u Rimu. Umjetničku karijeru počeo je 1925. u zagrebačkoj Operi kao član zbora, a od 1935. bio je solist. U travnju 1936. prvi put nastupio je u vodećoj tenorskoj ulozi – kao Pinkerton u Madame Butterfly i, prema kritičaru Večeri koji se potpisuje „–žh–“ [Žiga Hiršler], 27. travnja „dokazao svoj značajan pjevački i muzikalni napredak“. Kritičar dalje piše da je „svoju novu ulogu izradio ambicijozno i uspješno“ te da se „mekoća njegovog grla i sigurnost pjevanja ugodno dojmila“. Pinkertona je pjevao i 24. listopada na gostovanju Ljubice Oblak-Strozzi, kojom su prigodom Novosti 27. listopada napomenule da je „rolu Pinkertona pjevao ipak ne u onoj glasovnoj dispoziciji i onako koncentrirano kao kod prvog nastupa“, i dodale: „Svakako će morati da toj ulozi posveti još mnogo studija i pažnje dok steče onu sigurnost koja je potrebna.“
  
  Na premijeri revidirane verzije Novele od Stanca Božidara Širole u povodu 25. godišnjice djelovanja autora pod naslovom Stanac 3. listopada 1936. pjevao je Vlahu. Godine 1937. dva puta nastupio je kao Rodolfo u La Bohème. Najbolje su mu ležale uloge u repertoaru tenora lirico leggero i bio je zacijelo jedini takav tenor u povijesti zagrebačke Opere. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Falstaffa, kako pišu Novosti 9. studenoga 1937., „s mnogo mladenačkog poleta donio je svog Fentona, koja rola osobito pogoduje njegovom nježnom i toplom lirskom tenoru“. U nanovo uvježbanom Knezu Igoru, prema Novostima 1. listopada 1938., „mnogo se trudio oko svoje manje, za pjevača malo zahvalne i sigurno u cijelom ansamblu najblijedje role Vladimira Igoreviča“. Početkom 1939. dva je puta pjevao Rodolfa u La Bohème. Dr. Branimir Ivakić napisao je 27. veljače 1940. u Jutarnjem listu u osvrtu na prvu hrvatsku izvedbu opere Život na Mjesecu Josepha Haydna: „Uloga zaljubljenog mladića Leandra isključivo je pjevačka. [...] Njegov mekani tenor dobro je odgovarao karakteru ove lirske uloge, ali bi morao posvećivati više pažnje izradjivanju srednje položine svoga glasa, koji mu je u toj položini najviše slab. Osim toga se mora primijetiti, da njegova pojava nikako ne odgovara ljubavničkim ulogama.“
  
  Šterle je pjevao i Camillea de Rossillona u Veseloj udovici (koja se tada izvodila s naslovom Udovica iz Melonezije), Alfreda u Traviati, Nemorina u Ljubavnom napitku, Ernesta u Don Pasqualeu, Vojvodu u Rigolettu, Almavivu u Seviljskom brijaču, a onda je 1940. ostvario za sebe idealnu ulogu: Paolina na prvoj hrvatskoj izvedbi Tajnog braka Domenica Cimarose. Bila je to sjajna predstava pod ravnanjem Rade Ivellija u režiji Marka Foteza u kojoj su briljirali Alda Noni i Josip Križaj. Šterle se „nakon dulje stanke ponovno pojavio u većoj ulozi“, piše Večer 7. ožujka, „i pokazao da je posvetio mnogo vremena kontroli svog tenora koji je jučer dobro zvučio“. Prema pisanju Hrvatskog dnevnika 8. ožujka „ovom je ulogom pokazao da mu i pjevački i glumački leže ovakve partije. Njegov je glas bio te večeri čist i izražajan u svim položinama“. Novosti pišu istoga dana da je „pjevački i glumački donio solidnu kreaciju“, a Zagrebački list također istoga dana da se je „na simpatičan način pridružio ovom prokušanom ansamblu“. Bio je Jožek na obnovi opere Dorica pleše Krste Odaka i Pjevač na prvoj hrvatskoj izvedbi Kolumba Wernera Egka. Na praizvedbi 31. listopada 1944. Pometa Ive Lhotke Kalinskog, prema Hrvatskom narodu 3. studenoga, „uložio je sve svoje glumačke i pjevačke sposobnosti da iznese lik Mara kako je zamišljen, kao lakoumnog sina i ljubavnika“. Nando u d'Albertovoj U dolini i Kormilar u Ukletom Holandezu bile su njegove nove uloge. Poslije rata napustio je Operu i od 1945. do 1968. bio je član zbora Radio Zagreba.
  
  Nikola Šterle umro je u Zagrebu 23. ožujka 1983. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri