Anka Jelačić

(Gornji Sv. Ivan (Baja), 27. siječnja 1909. – Zagreb, 9. siječnja 1968.)

• Rođena 27. siječnja 1909. u malome mjestu Gornji Sv. Ivan pokraj grada Baja u Bačkoj, u jugoistočnoj Mađarskoj, od oca Melhiora i majke Marije rođene Vidaković, Anka Jelačić završila je 1931. Učiteljsku školu u Osijeku i zatim pohađala dva razreda srednje Muzičke škole u Zagrebu. Pjevanje je učila kod Marka Vuškovića. Članica zbora zagrebačke Opere bila je od 1931. Nakon nastupa u epizodnoj ulozi Philine u opereti Dubarry njemačkog skladatelja Thea Mackebena (1897-1953) debitirala je 1. ožujka 1933. kao Ivanica u prvoj hrvatskoj izvedbi Hatzeove opere Adel i Mara pod ravnanjem Lovre Matačića. Vrlo je dobro prihvaćena. Lujo Šafranek-Kavić u Obzoru 2. ožujka napisao je da je „novo otkrivenje krasan altovski glas gdjice Anke Jelačić koja se u ulozi Marine sestre Ivanice vrlo muzikalno afirmirala“. Stanislav Sražnicki u Novostima 4. ožujka bio je opširniji. Pisao je: „Neke su role bile povjerene i licima iz kora. I odmah se mora priznati: s mnogo sreće. Tu je u prvom redu bila gdjica Jelačić. U nje je vrlo lijep, ugodan glas, koji se odlikuje dobrom školom i napose odličnom vokalizacijom. Ona je uvjerljivo i toplo glumila i pjevala opsežnu ulogu Ivanice, druge kćeri Vornićeve.“
  
  No, unatoč uspješnom debiju za nju nije bilo mjesta u solističkom ansamblu zagrebačke Opere, pa je otišla u Beograd i od 1934. do 1937. bila je članica beogradske Opere. Po povratku u zagrebačku Operu 1937. u početku je pjevala manje uloge, nastupila u prosincu 1937. na premijeri opere Bogorodičin nakit Ermanna Wolf-Ferrarija u ulozi Serene i u siječnju 1938. ostvarila svoju prvu veliku ulogu u Zagrebu – Domu u Eri s onoga svijeta. Kritičar Novosti „S. S.“ (Stanislav Stražnicki) napisao je 4. siječnja: „Zaobljenu i cjelovitu kreaciju dala je gdjica Anka Jelačić kao Doma. Tu je mogla da razvije konačno i svoj lijepi i sočni od svakog neugodnog prizvuka slobodni organ, te svoj nesumnjivi talenat za glumačko i pjevačko oblikovanje. Karakter prkosne i pomalo lakomislene Dome bio je u svakoj situaciji uvjerljivo prikazan. Naročito treba istaći jasni izgovor i lijepu dikciju – što je od velike važnosti baš kod ovih rola. Svakako se može od nje za naš ansambl mnogo očekivati bude li išao njezin razvitak u tom započetom pravcu dalje.“ Nešto je manje dobru kritiku dobila u Večeri 10. siječnja 1938. za nastup u Krabuljnom plesu jer je „sigurno uslijed indispozicije naginjala ponešto niskoj intonaciji“, ali je, nastavlja kritičar, „inače ulogu Ulrice pjevala sigurno i ponovno nas je osvojila ljepotom svojega grla“.
  
  Tijekom 1938. Anka Jelačić ostvarila je nekoliko srednjih uloga, među njima Magdalenu u Rigolettu, Janu Blašković u nanovo uvježbanoj Medvedgradskoj kraljici Šafraneka-Kavića, Fricku u Rajninu zlatu i Walküri, Emiliju u Otelu (kako se tada opera nazivala), Afru na prvoj hvatskoj izvedbi opere La Wally Alfreda Catalanija s Vilmom Nožinić u naslovnoj ulozi, Slijepu ženu (Ciecu) u Giocondi, Končakovnu u nanovo uvježbanom Knezu Igoru s Rudolfom Županom u naslovoj ulozi, Czipru u nanovo uvježbanom Barunu ciganinu s novom zvijezdom, bugarskim tenorom Stojanom Kolarovim u naslovnoj ulozi, Mercedes na proslavi 25. godišnjice umjetničkog rada Ančice Mitrović u Carmen i Markizu de Chalencey na prvoj hrvatskoj izvedbi operete Tri valcera Oscara Straussa s atraktivnim nositeljima glavnih uloga: ruskom balerinom Irinom Aleksandrovskom, tada suprugom Tita Strozzija, i Kolarovim.
  
  U siječnju 1939. Anka Jelačić pjevala je prvu pravu veliku ulogu – Azucenu – u nanovo uvježbanom Trubaduru. Kritičar Večeri „C-in“ (Vladimir Ciprin) u broju od 28. siječnja imao je neke zamjerke. Pisao je da je „nastojala, da svojim opsežnim glasom dade što bolju interpretaciju, pokazala je veliku volju, imala je i iskreno proživljenih momenata, tek je cjelokupni dojam njezine interpretacije pokvarila nečista intonacija koje se nikako nije mogla osloboditi osobito u trećoj slici. Tu je bila toliko preniska da je bilo neugodno slušati, pa se čudimo da se takvo distoniranje moglo dogoditi. Ovoj je pjevačici potreban intenzivan i savjestan studij, jer bi bilo šteta da zbog ovakovih lakoumnosti ne dođe do izražaja njezin dobar glasovni materijal.“ Nakon još dviju manjih uloga – Lisette na prvoj hvatskoj izvedbi Haydnove opere Život na Mjesecu i Pauline u nanovo uvježbanoj Pikovoj dami, s kojom se proslavljala 25. godišnjica umjetničkg rada Krešimira Baranovića – povjerena joj je vrlo odgovorna zadaća: Eboli na reprizi Don Carlosa u svibnju 1939. Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere 20. svibnja Eboli je pjevala gošća iz Bečke državne opere Elena Nikolaidi.
  
  Kritičar „–nd–“ pisao je u Večeri 26. svibnja 1939.: „Anka Jelačić savjesno je prišla ovoj ulozi jer je njena kreacija uspjela i pjevački i glumački. Njen glas se istakao ovdje u svim položajima. U dubini je došla do izražaja njegova tamna boja, dok je u visini pokazao naročitu prodornost koju bi dapače na nekim mjestima trebalo nešto ublažiti (pri koncu velike soloscene u V. slici). U glumačkom je pogledu nastojala da dade svakoj svojoj kretnji uvjerljivost i adekvatan izražaj tome u mimici pa je i tu u cijelosti uspjela.“ Dodaje da „ju je publika nagradila zasluženo dugim pljeskanjem“. Slijedile su Olga u nanovo uvježbanom Evgeniju Onjeginu i Mallika u nanovo uvježbanoj Lakmé s Aldom Noni u naslovnoj ulozi. „Dr. B. I.“ (Branimir Ivakić) ocijenio je u Jutarnjem listu 7. siječnja 1940. da je „vrlo uspjela i kreacija Malike (A. Jelačić) koja je ovaj mladenački svježi lik uvjerljivije prikazala nego stare žene i vještice, kakove uloge obično zapadaju pjevačice njezine struke i njezina glasa (alt). Duet u prvom činu (Lakmé i Malika) uistinu je divno zvučio.“
  
  Anka Jelačić počela je preuzimati glavne ulge. Nakon uloge Noći na praizvedbi Amfitriona Borisa Papandopula 17. veljače 1940., u travnju je pjevala Amneris u Aidi i u lipnju Carmen. Nastupila je u ulozi Bizetove junakinje nakon tri prvorazredne interpretkinje toga lika Đurđe Milinković, Marijane Radev i Ančice Mitrović i Ciprin joj je u Večeri 27. lipnja 1940. posvetio cijeli mali esej razradivši detaljno sve njezine ključne prizore u operi. Smatra da joj je uspjelo pružiti zanimljivu pjevačku i glumačku kreaciju, da je „u punoj mjeri i s nenametljivim temperamentom iskoristila svoj tamno obojeni voluminozni alt izradivši znalački svaku frazu s osjećajem za lijepu pjevnu i izražajnu liniju i dinamičke raznolikosti. Njezin je glas jednako u dubini kao u visinama bio pun pozitivnih glasovnih kvaliteta, zvonki i prodoran bilo u forte ili u pianissimu. Pjevala je s istančanim osjećajem za scenu.“ Zaključuje da je ova njezina „nova kreacija pokazala ponovno lijep glasovni i glumački napredak“. Anka Jelačić otpjevala je još Hivrju u nanovo uvježanom Soročinskom sajmu i Glazbenika u obnovljenoj Manon Lescaut, potvrdila se kao iznimno privlačna glazbeno-scenska umjetnica i otišla u angažman u bečku Volksoperu, u kojoj se zadržala od 1941. do 1945. godine.
  
  Bečani su upoznali njezin bogat, sjajan, tamno obojen mezzosopran raskošnih altovskih dubina koji je s lakoćom dopirao do zvonkih visina jedne Eboli. Bečku publiku i kritiku osvajala je prvenstveno kao Carmen, koje je svojim jedinstvenim glasom i temperamentom, vitkom pojavom, kao i pjevačkim, glumačkim i plesnim umijećem bila idealna interpretkinja. Nakon prvog nastupa u toj ulozi, u studenome 1941., oduševljenje publike koja ju je ispratila s 35 poziva pred zastor bilo je ravno oduševljenim kritičkim osvrtima u nekoliko bečkih novina. U Beču je svojemu repertoaru dodala ulogu Doris u tada popularnom igrokazu Der Kuhreigen (Napjev alpskih kravara) austrijskog skladatelja Wilhelma Kienzla (1857-1941). Pjevala je i Azucenu, Ulricu, Amneris, Eboli, Herodijadu u Salomi prigodom proslave 80. rođendana Richarda Straussa. Iz Beča je odlazila na gostovanja u Stuttgart, Salzburg, Graz i dolazila u Zagreb. U svibnju 1943. pjevala je Domu i Amneris. Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 7. svibnja da je njezina Amneris „bio odraz visoke pjevačke kulture, gdje se umjetnica uživljavala od prizora do prizora da se konačno u onom tako divno produhovljenom predzadnjem prizoru izživljava u patnji i bolu gotovo rekao bih do skrajnih granica. Njezin glas znao je izraziti sve te fine osjećajne nianse, njezina je tvorba bila puna ponosa, ženskosti i tuge pa je njezina Amneris zaista krasno ostvarenje koje bez sumnje znači jaki umjetnički doživljaj.“
  
  Za vrijeme svog bečkog angažmana Anka Jelačić bila je sudionica generalnog pokusa u kostimima opere Die Liebe der Danae (Ljubav Danaje) Richarda Straussa 16. kolovoza 1944. u Velikoj dvorani Salzburških svečanih igara. Pjevala je jednu od kraljica – Ledu. Opera je tada izvedena u cijelosti no datum njezine službene praizvedbe smatra se 14. kolovoza 1952. također na Salzburškim svečanim igrama.
  
  Poslije bečkog angažmana Anka Jelačić je do svibnja 1945. nekoliko mjeseci djelovala u Trstu, a od rujna 1945. bila je članica zagrebačke Opere. Marina na obnovi Borisa Godunova, Niclausse u Hoffmannovim pričama, Salče u Konjovićevoj Koštani, Mara na reprizama Matije Gupca Ive Lhotke-Kalinskog njezine su nove uloge. U listopadu 1948. tadašnji intendant HNK-a Ivo Tijardović razriješio ju je dužnosti i uputio da se javi u beogadsku Operu radi nastupa službe. Do 1950. ostala je u beogradskoj Operi, u Zagreb se vratila 1950. i do odlaska u mirovinu potkraj 1965. opet je bila članica zagrebačke Opere. Repertoaru je 1956. dodala Groficu u obnovljenoj Pikovoj dami te nekoliko manjih uloga, poglavito u suvremenim operama na njihovim prvim izvedbama u Hrvatskoj (Peter Grimes – Udovica, Stvaramo operu – Baggott, Rat i mir – Marija Dimitrijevna).
  
  Anka Jelačić, udana Pavković, preudana Carić, umrla je u Zagrebu 9. siječnja 1968. godine. Među vrsnim hrvatskim mezzosopranima zauzima istaknuto mjesto.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri