Rudolf Župan

(Pula, 19. siječnja 1905. – Santiago de Chile, 11. srpnja 1976.)

• Rođen u Puli 19. siječnja 1905., Rudolf Župan učio je pjevanje u pulskoj školi Rossini u klasi Pietra Sbise, svestranog glazbenika, dirigenta, oblikovanog u Italiji, važne osobe u glazbenom životu grada, a zatim studirao na Konzervatoriju u Milanu. Na opernoj sceni debitirao je 1933. u Bergamu. Godinu poslije, nakon nastupa u Barceloni i mnogih uspjelih predstava u talijanskim kazališnim kućama u tzv. stagionama, u srpnju 1934. nastupio je kao Rudi Supan u Areni u Puli u ulozi Glasnika u izvedbama Lohengrina u sklopu operne sezone. Glasovita talijanska sopranistica Maria Caniglia bila je Elza. Glasnika je pjevao i 1935. u Teatru Verdi u Trstu pod ravnanjem Hermanna Scherchena. U listopadu 1934. nastupio je prvi put u Zagrebu kao Amonasro u Aidi. Kritičar Večeri koji se potpisuje „(a.)“ napisao je 9. listopada 1934.: „U Rudolfu Županu upoznali smo mladog i simpatičnog pjevača vanrednih glasovnih sposobnosti. Župan je kao pjevač zanimljiva ličnost a svojom visokom i vitkom pojavom djeluje na pozornici vrlo povoljno. Njegov mekan, opsežan i zvučan glas je plemenito obojen. On je nosiv, sočan i imade izražajne snage. Dobro školovano grlo izjednačeno je u svim registrima (visina će s vremenom postati još slobodnija) a pjevač vrlo ukusno izbjegava forsiranje, upotrebljavajući ekonomski i pravilno dah. Po tome je njegovo pjevanje nenametljivo i vrlo kultivirano. Župan bijaše primljen vrlo srdačno, te se može kazati da je već prigodom svog prvog nastupa u Zagrebu osvojio naše općinstvo.“
  
  Nakon Amonasra Župan je nastavio gostovati i oduševljavati. Kako pišu Novosti 23. siječnja 1935., „I u naslovnoj roli 'Rigoletta' imao je g. Župan prilike da pokaže sve odlike svog krasnog, plemenito obojenog, toplog organa, punog muževne snage i izražaja. Pjevao je mladenačkim poletom i svježinom, s mnogo patosa, frazirajući pravim talijanskim belkantističkm načinom, raspredajući pojedine fraze u širokim linijama dugog daha. Dramatska su mjesta bila snažno akcentirana, lirska jednostavno, a ipak proosjećano donesena.“ Bio je to prvi Županov Rigoletto, i to na samome početku karijere, kojega se još i trudio pjevati na hrvatskom, pa je „prirodno“, kako kaže kritičar, da će „vrijeme i praksa izgladiti još mnogo toga, napose u glumi i kretnjama“, no ipak zaključuje da je Župan „u svemu pjevač kvaliteta, koje otvaraju najljepše perspektive za budućnost, a koje bi njegovo prisajedinjenje našem ansamblu mogle bezuvjetno opravdati“. Naravno, „publika je bila zanesena ljepotom tog bogodanog organa“. Mjesec dana kasnije Novosti su 26. veljače 1935. ustvrdile da je „njegov 'Rigoletto' bio pjevački i glumački od posljednjeg nastupa neuporedivo jača, impresivnija kreacija; ona se uzdizala do momenata, koji su slušaoce ponijeli sa sobom i u kojima je oduševljenje provalilo i opet neobičnom snagom“.
  
  Župan je i dalje bio na kušnji, pa je kao gost pjevao Tonija u Pagliaccima. Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 27. siječnja 1935. još dulji osvrt, cijeli mali esej, ističući da „u neprestanom usponu od role do role razotkrivala su nam gostovanja g. Župana uvijek nove strane njegovog pjevačkog umijeća, koje je u partiji Tonia doseglo svoj vrhunac. Koliko opajajuće krasote u tom cvatućem organu, koji sav utonuo u blagoglasje osvaja punoćom, nepokvarenom svježinom, sjajem i snagom, koja pobjedonosno prodire kroz orkestar, a da nikada ne zapada u ono neukusno i neumjetničko razmetavanje glasom i forsiranje, usmjereno samo na vanjski efekt i aplauz publike. Tu je – mirno se može ustvrditi – tek organ podredjen umjetnosti, kojoj služi mladi pjevač uistinu predano, ozbiljno, svim srcem i svim svojim još nikakovim pozerstvom nenatrunjenim osjećanjem. A to je ono, što još čini njegovo pjevanje i nastupanje naročito simpatičnim.“ I dalje: „Svog je Tonia donio plemenitim fraziranjem, sa strasnim impulzom, oblikujući iz najunutarnjeg života, krajnjim napinjanjem svih svojih duševnih i glasovnih vrednota“, a gluma je bila „mnogo izražajnija, pokretnija, bogatija nijansama nego u prvim dvim rolama, u kojima je dosad gostovao“. Kritičar se još raspričao i o pristupu prologu i oduševljenju publike. U osvrtu na Escamilla u Carmen nešto je suzdržaniji, pa u Novostima 17. veljače 1935., navodeći da je i on, kao i Mario Šimenc, koji je gostovao kao Don José, „zanio publiku i opet opojnom draži svog krasnog organa, a tople simpatije, koje je ovaj mladi pjevač stekao već u ovo nekoliko nastupa kod naše publike, došle su neobično bučnim načinom do izražaja. Tek njegov Escamillo bio je glumački nešto isuviše pasivan i nepokretljiv; činio je dojam, kao da se mladi gost u toj roli ne osjeća još dovoljno samostalan i smiren.“
  
  Župan je još gostovao kao Valentin u Faustu i Renato u Krabuljnom plesu, pjevao Rigoletta na gostovanju Opere u Splitu u svibnju 1935. i nakon dvadesetak nastupa dobio je svoju prvu premijeru u Zagrebu – nanovo uvježbanog Andréa Chéniera pri kraju sezone. Dirigirao je Lovro Matačić, režirao Tito Strozzi, Pavao Marion Vlahović pjevao je Chéniera, a Zinka Kunc Madeleine. Lujo Šafranek-Kavić nazvao je Župana, interpreta Gérarda, u Jutarnjem listu 18. lipnja 1935. „mladim baritonom koji je svojim moćnim i svježim, plemenito timbriranim i prodornim glasom te svojim izradjenim belkantističkim umijećem osvojio srca naše publike“. I ujesen 1935. u angažman u zagrebačku Operu stupio je jedan od najvrsnijih pjevača u njezinoj gotovo stoljeće i pol dugoj povijesti.
  
  Slijedila je premijera Gioconde. Stražnicki je pisao u Novostima 20. prosinca 1935.: „Lik uličnog pjevača Barnabe, koji svojim intrigantskim podvizima ima biti neke vrsti Jaga, dobio je u kreaciji g. Župana vrlo markantne crte, a u njegovom sjajnom glasu, koji je tek u visini bio ponekad sužen i sputan, patetični dramatski izražaj.“ Župan je zatim pjevao Jaga u Otellu, a kao Belcore na premijeri Ljubavnog napitka u listopadu 1936. nije se svidio jer mu očito nisu ležale uloge s primjesom komike. Slijedili su Zajčev Zrinski i Donizettijev Lord Henrik Ashton u Luciji di Lammermoor pa Stanko u nanovo uvježbanom Hatzeovu Povratku. Kad je zagrebačka Opera u svibnju 1937. gostovala s Povratkom u Splitu, Boris Papandopulo, tada glazbeni kritičar splitskih novina Novo doba, napisao je 10. svibnja da je „svojim svježim glasom i mladenačkom pojavom dao simpatičan lik Stanka“, a Županov je Zrinski bio „pjevački precizan, igrom odmjeren, ali bez nužnog patosa, na koji smo navikli kad gledamo ovu ulogu“ (Novo doba, 3. svibnja 1937.). Splićanima nije lako udovoljiti u toj ulozi. Uzori za nju jedinstveni su Marko Vušković i poslije njega Ante Marušić, koji su bili i ostali pojmovi lika sigetskog junaka.
  
  Sljedeća Županova uloga na premijeri u Zagrebu bio je Rafaele, vođa kamorista, u Bogorodičinu nakitu Ermanna Wolf-Ferrarija pod Matačićevim ravnanjem, kojega je, prema Stražnickom u Novostima 21. prosinca 1937., „donio vrlo temperamentno i pjevački izažajno. Ali ni on nije ostao poštedjen od forsiranja u visokim položajima, koje se općenito te večeri neugodno dojimalo kod svih nosilaca glavnih uloga.“ Nakon toga došli su Vincenzo Gellner na prvoj hrvatskoj izvedbi opere La Wally Alfreda Catalanija pod ravnanjem Krešimira Baranovića i Borodinov knez Igor u nanovo uvježbanoj operi također pod njegovim ravnanjem. Stražnicki je za Župana kao Igora napisao u Novostima 1. listopada 1938.: „On je htio da u tom liku istakne više dostojanstvenu, ozbiljno patetičnu crtu u pjevanju i glumi. Pri tome se suviše osjećala neka pasivnost, ma da mu inače ta partija dobro 'leži' i da je u njoj mogao razviti sve pozitivne strane svog sonornog organa i pjevanja.“
  
  Upravo ta kritika dokazuje da je Župan zašao u psihologiju toga lika, koji je junak ali pasivan u držanju, koji ne pokreće događaje nego im se povinuje. Na red je došao Don Carlos, trinaesta Verdijeva opera predstavljena u zagrebačkoj Operi. Bila je to sjajna predstava pod ravnanjem Oskara Jozefovića u Strozzijevoj režiji s gošćom iz Bečke državne opere Elenom Nikolaidi, Vilmom Nožinić, Josipom Križajem i Aleksandrom Griffom, u kojoj su se posebno istaknuli Josip Gostič u naslovnoj ulozi i Župan kao Posa. Vladimir Ciprin pisao je u Večeri 22. svibnja 1939. da je Župan ostvario najbolju ulogu do sada, jer je pokazao da može pjevati i bez forsiranja. Nakon vojvode Lune pokazao je lijep napredak u dinamiziranju svoje uloge pa ukusnost i zaobljenost fraziranja velike arije u 6. slici svjedoči, da je na pravom putu u daljnjem razvoju svog bogatog glasovnog materijala, koji svojom izražajnom snagom i punoćom zaslužuje nove uspjehe, ako se bude naravno, okanio i u buduće forsiranja i nastojao da i visokim tonovima dade punoću svoje srednje položine.“
  
  Župan je nastavljao nizati uloge na premijerama: u prosincu 1939. u nanovo uvježbanom Nikoli Šubiću Zrinskom „prikazao je izvrsnog Zrinskog – jednako u maski kao i pokretu“, a njegov je „veliki glas našao dovoljno prostora da se razvije u zahvalnim Zajčevim kantilenama“. Bila je to „sjajna predstava“, u kojoj je Baranović „ostvario čudo ponovnog uskrsnuća“ ove omiljene opere i imao „izvanrednog suradnika u Titu Strozziju“, kako je pisao autor A. R. u Novostima na Božić 1939. U nanovo uvježbanom Ljubavnom napitku 1940. Župan je pjevao Belcorea pod ravnanjem Jakova Gotovca u režiji Margarete Froman s Aldom Noni i Christyjem Solarijem, talijanskim tenorom rodom iz Izmira, pavim imenom Franco Lari (1894-1974), koji je u Zagrebu prvi put nastupio 1927. kao Des Grieux u Massenetovoj Manon, često gostovao, ostvario niz nezaboravnih kreacija lirskog repertoara, osvajao lijepim glasom, velikom muzikalnošću i bogatom izražajnošću. Ciprin je pisao u Večeri 6. lipnja da je Župan kao „sergeant pokazao lijep smisao za komične uloge, uživajući u punoći svog bogatog metala no zaboravivši da pjeva Donizettija. Stoga bi trebao naime više pažnje obratiti lakšoj muzičkoj deklamaciji i lakše pjevanoj ariji, jer je jučerašnja njegova interpretacija, kolikogod je bila inače glasovno vrijedna, bila malo nestilska. Njegov je glas i pjevanje naime bilo kao da pjeva Verdija, a ipak samo da je i u pjevačko-stilskom pogledu dao ono, što mu je uspjelo tako dobro u glumačkom pogledu, bila bi to potpuna i zaokružena cjelina.“
  
  Slijedili su u rujnu 1940. Basilio na prvoj hrvatskoj izvedbi Respighijeva Plamena pod Baranovićevim ravnanjem i s partnerima Gostičem, Nadom Tončić i Ančicom Mitrović te u prosincu iste godine Kalina u prvoj hrvatskoj izvedbi Smetanine Tajne s istim izvođačima, kojima su se pridružili Josip Križaj, Pajo Grba i Drago Hržić, dirigirao Milan Sachs, a režirao Branko Gavella. U ožujku 1941. ponovno je došao Escamillo na jednoj od brojnih obnova Camen, Amfortas u Parsifalu i u studenome naslovni lik u obnovi Ukletog Holandeza pod Baranovićevim ravnanjem u Gavellinoj režiji. Vilma Nožinić pjevala je Sentu, Križaj Dalanda, a Pavao Marion Vlahović Erika. Ivan Brkanović pisao je u Hrvatskom narodu 5. studenoga 1941. da je Župan „taj lik temeljito izradio, glumački kao i glasovno uložio je zaista sve za njegovo uspjelo ostvarenje. Duboka bol i tuga izbijala je iz njegove pojave, pokreta i pjeva – a mističnost te konačna fatalnost, koja tu pojavu obavija, bila je dobro izražena i karakterizirana.“
  
  Godine 1942. opet se obnavljao Ljubavni napitak, ali solisti nisu bili tako sjajni kao dvije godine ranije. U siječnju 1942. Župan je, prema izvješću Hrvatskog naroda 31. siječnja, gostovao u bečkom Opernhaus (Volksoperi) u Carmen i, predstavljen kao „snažan bas-bariton“, zajedno s Josipom Gostičem i Ankom Jelačić „dali su izvedbi značaj prvorazrednog umjetničkog tumačenja“. U ožujku iste godine gostovao je u Volksoperi kao Rigoletto. U srpnju 1943. bila je prva hrvatska izvedba opere Kolumbo njemačkog skladatelja Wernera Egka, prazvedene 1933., prerađene 1942. Županu je povjerena naslovna uloga. U opširnom osvrtu na premijeru u Hrvatskom narodu 14. srpnja 1943. Brkanović je istaknuo kako „treba napomenuti da su i glavne uloge u ovom djelu relativno male, mada iziskuju koliko intonativno toliko i glasovno, veliko pjevačko kao i glumačko umieće“, i naveo da je Župan „ovaj težak zadatak riešio sigurnošću, svojstvenom glasbenošću, te urodjenim instinktom za izražajnost mimike i geste. Tek u posljednjoj slici, Kolumbovoj smrti, pruža se ostvaratelju ovoga lika mogućnost da se razpjeva u potresnoj dramatici saznanja o negativnom učinku njegova velikog podhvata. Župan je taj osjećajni momenat vrlo plastično naglasio, postignuvši koliko izražajnošću pjeva toliko i pokreta snažno djelovanje.“
  
  U siječnju 1944. Župan je pjevao Barnabu na obnovi Gioconde pod ravnanjem Borisa Papandopula i svoj redovit repertoar Escamilla, Amonasra i Rigoletta. U prvoj sezoni poslije rata nastupio je na obnovi Tosce pod Sachsovim ravnanjem s Vilmom Nožinić i Gostičem i kritičar koji se potpisuje „R.“ u Vjesniku 12. listopada 1945. napisao je: „Njegov bellcanto došao je i u ovoj teškoj i složenoj ulozi do punog izraza. Glasovno svjež, sa prodornim visinama, nastojao je da umjetnički oblikuje svoga Scarpija što nije u potpunosti uspio. Nedostajalo je spontanosti u glumačkom izrazu. Njegov Scarpia je premalo otmen i premalo podmukao. Ali je drugu stranu Scarpijinog karaktera dao sasvim snažno. Momente strasti i nemilosrdnosti u duetu sa Toscom u II činu dao je ubjedljivo i pjevački i glumački. Pa ipak to je jedna od njegovih odličnih kreacija.“ Isti je kritičar imao primjedbi i na njegova Escamilla na obnovi Carmen s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi, pa je u Vjesniku 1. studenoga 1945. pisao da ga je „pjevao sa mirnoćom i elegancijom, pretežno lirski, što nam se čini neopravdanim. Taj sjajni pjevač izgleda da je bio nešto indisponiran i nije mogao svu ljepotu i zvučnost svoga glasa dati u potpunosti.“ Pokušava ga opravdati zahtjevima režije, ali ipak zaključuje da je „njegov Eskamillo bio meki, nježni toreador, prije ljubavnik pa onda borac, umjesto da bude obratno“, no ipak „u trećem činu prodornost njegova glasa došla je do punog izraza“.
  
  Župan je ostao u angažmanu do kraja sezone, u veljači 1946. pjevao je Tomskog na obnovi Pikove dame s Gostičem i Dragicom Martinis i, nažalost, zauvijek otišao iz Zagreba. Što je dalje bilo s njim – ne zna se. Očito je emigrirao u Južnu Ameriku. U Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta nalazi se novinski isječak iz kojega je razvidno da je u Teatru Massimo Bellini u Cataniji na Siciliji pjevao Amonasra, ali nema datuma. Na internetu je moguće pronaći podatak da je u Teatro Municipal u Santiago de Chileu 1948. nastupao kao Escamillo u Carmen uz Fedoru Barbieri i Rinu Gigli. Pouzdan je samo podatak da je umro 11. srpnja 1976. u Santiago de Chileu.
  
  Rudolf Župan bio je u zagrebačkom angažmanu jedanaest godina, a oni koji su ga doživjeli na sceni i danas o njemu govore kao o sjajnom pjevaču i impresivnom umjetniku. Nedvojbeno, jedan je od najvećih u povijesti zagrebačke Opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri