Nada Tončić

(Zemun, 30. srpnja 1909. – Varaždin, 29. ožujka 1998.)

• Nada Tončić rođena je u Zemunu 30. srpnja 1909. Otac Antun bio je profesor na Realnoj gimnaziji. U prvoj godini života došla je u Zagreb. Sa sedam godina počela je učiti svirati na citri. Imala je četrmaest godina kad su roditelji uočili njezin lijep glas i upisali ju na Muzičku akademiju kod Nade Eder-Bertić. Prema očevoj želji upisala se i na Filozofski fakultet, koji je ubrzo napustila. Dana 17. lipnja 1932. položila je s odličnim uspjehom završni ispit na Visokoj školi Državne muzičke akademije. Nakon uspjelih koncertnih nastupa došla je i scena – glavna uloga seljanke Maruše u Božićnoj priči Rudolfa Matza. Slijedila je audicija u zagrebačkoj Operi. Položila ju je, u četiri dana naučila ulogu paža Oscara u Krabuljnom plesu i debitirala 4. siječnja 1933. na gostovanju Ljubice Oblak-Strozzi, prvakinje Državne opere u Berlinu. Tisak je puno više prostora posvetio debiju početnice nego gostovanju slavne primadone.
  
  Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 5. siječnja 1933. između ostalog: „Iako koloratura nije njezina najuža struka, ona je daleko nadmašila pretencijozna očekivanja, koja smo smjeli gojiti nakon njezinih ranijih vrlo uspješnih koncertnih nastupa. S kuražom, koju daje samo potpuna muzikalna sigurnost i glumačka nadarenost, kreirala je ona ulogu paža s prirodjenom gracijoznošću prirodno i jednostavno, a prama tome i toliko uvjerljivo, da se je jedva moglo zapaziti, da se radi o prvom nastupu. Njezin plemenito obojeni glas je kristalno čist u izjednačenoj srebrastoj zvonkosti, već sada dovoljno izdašan i nosiv, a bezuvjetno sposoban i za dalji razvitak u volumenu. [...] Apsolutno sigurna, u prirodnoj i neusiljenoj impostaciji i preciznoj intonaciji gdjica. Tončić ima vanredno mnogo smisla za lijepu plemenitu, zaobljenu frazu i za divno jasnu i rijetko korektnu vokalizaciju, kako smo to istaknuli već i kod jednog koncerta. Kod nje je zaista i u koloraturi svaka pojedina riječ razumljiva. Koloraturne pasaže su joj lake, precizno izbrušene. Čuli smo nekoliko lijepih legata, portamenta, crescenda i decrescenda, što je sve zajedno dokaz dobre tehnike i disanja i ekonomije u dinamici. Istaknemo li još prirodjeni ukus i izbjegavanje svakog forsiranja, fiksirali smo profil jednog simpatičnog i jakog glasovnog, pjevačkog i pozorišnog talenta, koji predstavlja vrlo pozitivnu akviziciju za naš pjevački podmladak. Publika je burnim povladjivanjem kod otvorene scene te mnogim izazovima i cvijećem potvrdila puni uspjeh debutantice, koju uz sve istaknute sposobnosti i lijepa pojava preporuča za pozorišnu karijeru.“ Bilo je jasno da joj predstoji lijepa budućnost.
  
  Slijedile su Otilija u opereti Bijeli konj austrijskog skladatelja Ralpha Benatzkog te Micaela u Carmen i 1. rujna 1933. stupila je u stalni angažman. Zanimljiva je primjedba na njezin nastup kao Oscara u Morgenblattu 23. rujna 1933. da bi „ipak morala više pripaziti na kontakt s dirigentom, tada bi mali nesporazumi kakav je jučer bio u drugoj slici bili isključeni“. Je li to bila trenutna posljedica kratkovidnosti? Nada Tončić bila je, naime, toliko kratkovidna da nije najbolje razabirala ni partnere na sceni, a dirigenta uopće nije vidjela. No, bila je toliko muzički sigurna da je to zacijelo bio prvi i jedini put u njezinoj karijeri da se taj nedostatak primijetio. U čisto muzičkom smislu to joj nije smetalo, ali zbog toga nije mogla odlaziti na gostovanja, što je prema svojim kvalitetama mogla.
  
  Uloge su se nizale, najprije male u operama Mrtve oči Eugena d'Alberta, Gluckovoj Ifigeniji u Aulidi, Massenetovoj Manon i Libuši Bedřicha Smetane. Nije bila ni dva mjeseca u angažmanu, a već je pjevala Anicu u nanovo uvježbanom Weberovu Strijelcu vilenjaku. Nepotpisani kritičar Narodnih novosti 11. studenoga 1933. uza sve pohvale pravilno zaključuje da su „svi preduvjeti za uspješan rad gdjice Tončić ovdje, samo ih treba racionalno izgraditi“. No, to se baš nije učinilo, jer se kazališna uprava, videći o kakvom se talentu i kakvim se velikim mogućnostima mlade umjetnice radi, požurila da te njezine kvalitete iskoristi do maksimuma povjeravajući joj već prve sezone mjesečno po dvije nove sve veće uloge. Nakon Anice slijedila je Frasquita u Carmen, Prvi dječak u Čarobnoj fruli, Karolka u nanovo uvježbanoj Jenůfi, Adela u Šišmišu, Fedor u nanovo uvježbanom Borisu Godunovu s Josipom Križajem u naslovnoj ulozi. A onda je došla Rosina u Seviljskom brijaču.
  
  U vrlo opširnom osvrtu na predstavu Šafranek-Kavić u Jutarnjem listu 30. siječnja 1934. napisao je između ostalog: „Veliko obećanje, koje je dala prigodom svojega prvoga pokusnoga nastupa, iskupila je kao Rozina u formi, koja nas je ne samo potpuno zadovoljila, nego – da budemo iskreni – upravo oduševila, nas i svu publiku. To je bila kreacija, koja za mladu početnicu znači definitivnu afirmaciju za prve uloge koloraturne i lirske struke.“ Istaknuo je njezinu „muzikalno absolutno i idealno čistu intonaciju“, „nefaljivu ritmičku preciznost“, „opću i muzikalnu inteligenciju“, „uzornu vokalizaciju“ i zaključio: „Ovaj debut gdje Nade Tončić u glavnoj ulozi bio je puni uspjeh bez svakog uzdržaja koji jamči za karijeru mlade umjetnice ostane li ona i nadalje ozbiljna, marljiva i savjesna u studiju i radu kao do sada. Ona je već sada apsolutno dobit za naš solistički ensemble.“ Vrlo strog Zlatko Grgošević u Obzoru 30. siječnja 1934. ipak je imao zamjerku. Primjetio je da „tehnički još jednom nogom u školi, nije mogla gdjica Tončić da svojim koloraturama dade posljednji savršeni oblik“. Bio je dalekovidan. Razvitak Nade Tončić nije išao u tom smjeru. Pjevala je kolorature, ali nije bila koloraturni sopran, dapače, razvila se u lirico-spinto ili, kako se u nas govorilo, mladodramski sopran.
  
  Nada Tončić bila je doista ozbiljna, marljiva i savjesna u studiju i radu i takva je ostala tijekom cijele karijere. Odmah je pokazala da se na nju može u svakom trenutku računati, pa nije bilo ništa neobično da u posljednji trenutak uskoči u predstavu kao što je to učinila u Massenetovu Wertheru, kad je u najkraćem roku naučila ulogu Sofije. Ni dva tjedna nisu prošla, a već je pjevala Zofju na premijeri Moniuszkove Halke. Grgošević ispravno primjećuje da previše brzo ostvaruje nove uloge i ima puno nastupa, a potvrdu za to dobiva već nakon dva tjedna kad Nada Tončić pjeva novu ulogu – princezu Eudoru (u izvorniku Eudoxiju) u Halévyjevoj Židovki. Slijedila je mala uloga pastirice Cloe u Pikovoj dami, nakon tri dana bila je Siebel u nanovo uvježbanom Faustu. Potkraj ožujka 1934. pjevala je već četvrtu ulogu u tom mjesecu: jednu u II. grupi Klingsorovih čarobnica u Parsifalu. Slijedila je Nuri u d’Albertovoj U dolini, pa je u nanovo insceniranoj Prodanoj nevjesti pod ravnanjem glasovitoga češkog dirigenta Zdeñeka Chalabale (1899-1962) bila Esmeralda. Na gostovanju slavnoga ruskog basa Georgija Jurenjeva u Borisu Godunovu pjevala je Fedora, u Knezu Igoru Polovjecku djevojku. U Rusalki pod Chalabalinim ravnanjem bila je Prva šumska vila, a 23. svibnja 1934. prvi put nastupila je u djelu hrvatskog skladatelja, na praizvedbi opere Udovica Rošlinka Antuna Dobronića 23. svibnja 1934. pjevala je Rošlinkinu kćer Manicu, a na praizvedbi 16. lipnja 1934. opere Dorica pleše Krste Odaka Cilu. Sezonu je zaključila kao Fiammetta na premijeri operete Boccaccio Franza von Suppéa. I tako je na kraju prve sezone angažmana u repertoaru imala 25 što većih što manjih uloga. Nevjerojatno i teško zamislivo!
  
  Novu je sezonu Nada Tončić počela je kao Musetta i „pjevala je i opet onim zanosom i profinjenim muzičkim osjećajem, koje poznamo od njenih drugih rola ovamo“, pisale su Novosti 12. rujna 1934. Nepotpisani kritičar napisao je u Narodnim novinama 13. rujna da „iz partije u partiju vidimo, da se tu radi o jednoj vanredno talentiranoj pjevačici, koja zaista kroči gigantskim korakom prema svome cilju najvećem umjetničkom savršenstvu“.
  
  Repertoar Nade Tončić bogatio se većim i zahtjevnijim ulogama. U nanovo uvježbanim Hoffmannovim pričama uz gosta, poznatog francuskog lirskog tenora Andréa Burdinoa (1891-1987), bila je lutka Olimpija, „šarmantna pojava, muzikalno pouzdana, ali po glasovnim kvalitetama premalo izrazita koloraturna pjevačica ovoga genre-a”, kako je pisao Obzor 7. studenoga 1934. Da, Nada Tončić izvjesno nije bila koloraturni sopran, premda će se u još nekoliko uloga morati uhvatiti u koštac s virtuoznim koloraturama. Bilo je to i u njezinu prvom, u pravom smislu riječi senzacionalnom uspjehu kao Giuliette u nanovo uvježbanoj Gounodovoj operi Romeo i Giulietta. Obzor je 20. studenoga 1934. zaključio da je „pjevački podala nivo koji ju već danas svrstava u prve redove”.
  
  Sljedeći prvi nastupi Nade Tončić u novoj ulozi bili su gotovo isključivo na premijerama ili, kako su se onda zvale, „nanovo uvježbane“ izvedbe. Jedino je neke među svojim možda najvećim ulogama – Mimì, Cho-Cho-San, Manon i Đulu – prvi put pjevala na redovitoj, repertoarnoj predstavi. Slijedila je Lucieta u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija i vrlo umjesno pitanje Šafraneka-Kavića u Jutarnjem listu 21. prosinca 1934.: „šest velikih (uz brojne male) napornih i eksponiranih novih uloga u četiri mjeseca, nije li to mnogo previše za glas i živce mlade pjevačice, koja je tek u razvitku?“ Šafranek-Kavić primjećuje da je njoj to svakako drago, ali dodaje kako smo „mi ozbiljno zabrinuti da bi ovakova bezobzirna eksploatacija velikog talenta i atraktivne omiljenosti gdjice Tončić mogla dovesti do nenadanog i preranog sloma.“ To se nije dogodilo, jer Nada Tončić nije bila samo iznimno darovita nego i pametna i obrazovana ozbiljna mlada osoba koja se znala nositi sa svojim velikim talentom.
  
  No slično je razmišljao i Stanislav Stražnicki kad je četiri dana nakon premijere Četiriju grubijana pjevala Gildu u nanovo uvježbanom i insceniranom Rigolettu. Bio je zabrinut jer se „ta uloga ne ograničuje strogo na koloraturu, već se u njoj ispremiješala i pretenciozna lirska mjesta s onakovim izraženo dramatskog karaktera“ (Novosti, 29. prosinca 1934.). Slijedila je nova uloga – Marica u nanovo uvježbanoj Humperdinckovoj operi Ivica i Marica, zatim manja uloga jedne Rajnine kćeri na premijeri Wagnerova Rajnina zlata. A onda je došlo redovito gostovanje zagrebačke Opere u Splitu. Splitsko Novo doba najavilo je 15. svibnja 1935. da će grad moći slušati „najnoviju zvijezdu na našem pjevačkom obzorju“. Nevjerojatno je i danas nepojmljivo da je od 16. do 28. svibnja, dakle u trinaest dana, Nada Tončić otpjevala sedam uloga – Giuliettu, Lucietu, Maricu, Olimpiju, Gildu, Cloe u Pikovoj dami i Siebela u Faustu – i imala osam nastupa! S ulogom Prvog štitonoše u Parsifalu završila je drugu, vrlo napornu sezonu u Operi i već je bila zvijezda!
  
  Nova je zvijezda počela novu sezonu kao rajska ptica Sirin na premijeri opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova. Zatim je pjevala Doricu u operi Dorica pleše. A onda je došla njezina druga krunska uloga iz prvog razdoblja karijere – Lakmé u istoimenoj operi Lea Délibesa. Premda je riječ o iznimnom ostvarenju koje će na gostovanju zagrebačke Opere 1937. u Splitu razgaliti književnika, redatelja i prevoditelja Vojmila Rabadana (1909-1988), ipak se sve češće primjećuje da Nada Tončić nije izrazito koloraturna pjevačica. Slijedila je manja uloga krojačice Irme u nanovo uvježbanoj Louise Gustavea Charpentierea i puno veća Zerline na reprizi Auberova Fra Diavola. Okušala se i kao koncertna pjevačica. Uz Elzu Karlovac, Josipa Rijavca i Aleksandra Griffa bila je član solističkog kvarteta u Brucknerovoj IX. simfoniji s Te Deumom u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Lovre Matačića.
  
  Mlada umjetnica letjela je na krilima uspjeha. Put ju je odveo u Salzburg u tamošnje gradsko kazalište, u kojemu je djelovao bečki Međunarodni operni studio. Pjevala je glavnu ulogu u Mozartovoj Guski iz Kaira (L’oca del Kairo). Izvedbu je izravno prenosila bečka radiopostaja Ravag, a uključio se NBC (National Broadcasting Corporation) iz New Yorka. Uslijedili su pozivi za nastupe u inozemstvu, ali djevojci iz bolje građanske obitelji roditelji nisu dozvolili put u nepoznato, pogotovo ne još i preko oceana. Novu sezonu počela je idealnom ulogom za umjetnički profil 27-ogodišnje senzibilne djevojke lijepa lirskog soprana – Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Ulogu je donijela „daleko od svake vanjske teatarske poze i šuplje patetike“ (Novosti, 18. rujna 1936.). Nisu je mimoilazili izleti u operetu, pa je bila grofica Laura u Djaku prosjaku Carla Millöckera, Ema u opereti Momci na brod Ivana Zajca i ciganka Saffi u Barunu ciganinu.
  
  A onda je 5. ožujka 1937. došla krunska uloga u repertoaru umjetnice koja će postati jedan od kamena temeljaca zagrebačke Opere – Cho-Cho-San u Madame Butterfly. Nije navršila ni 28 godina! Posve točno zaključuje Šafranek-Kavić u Jutarnjem listu 7. ožujka: „Ne bismo se htjeli razbacivati superlativima, pa ipak držimo da se u slučaju gdjice Nade Tončić može govoriti o genijalnom pjevačkom talentu. Nije tu samo stupendna muzikalnost, srebrno zvonki, idealno izjednačeni, opsežni nosivi glas, fini ukus i savršena tehnička sprema – nego se tu radi o onom nečem višem što je teško definirati ili opisati, a što tek njezinoj umjetnosti daje onaj produhovljeni sadržaj i zanos, onaj fluid koji očarava i zarobljuje slušaoca.“ Puccinijeva junakinja na neki će način ostati najčvršće povezana s umjetničkom osobnošću Nade Tončić. Jednom je rekla: „Uvijek sam pjevala s veseljem, radovala sam se trenutku kada ću stupiti na scenu i sve što sam tada radila činila sam s puno osjećaja i ljubavi.“ Publika je to osjećala i prihvaćala. Možda to nije suvremeno – ali djeluje. Možda bismo i danas poželjeli izaći iz kazališta preplavljeni emocijama, a ne tek hladne glave prosuđivati kako je netko nešto otpjevao ili odglumio i pritom ostati uskraćeni za istinski doživljaj.
  
  Nakon Cho-Cho-San Nada Tončić ponovno je sudjelovala u nanovo nastudiranoj izvedbi – bila je paž Urbain u Meyerbeerovim Hugenotima. Potkraj četvrte sezone stalnog angažmana bližila se pedesetoj ulozi – Blondi u Mozartovoj Otmici iz saraja. Pjevala je Thomasovu Mignon, koja se u Zagrebu češće povjeravala sopranu nego mezzosopranu, a na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeva Falstaffa pod ravnanjem Krešimira Baranovića bila je Nannetta. Pod Matačićevim ravnanjem, uz Christyja Solarija, kreirala je Massenetovu Manon. Pjevala je Terinku na premijeri opere Jakobinac Antonina Dvořáka. U svibnju 1938. uvrstila je u repertoar još jednu svoju krunsku ulogu – Violettu Valery u Verdijevoj Traviati. Opći je zaključak da je tom ulogom uvjerila i osvojila sva srca. No, iznenađuje primjedba Šafraneka-Kavića u Jutarnjem listu 22. svibnja: „Ona je lirska pjevačica idealne muzikalnosti i velikog stvaralačkog dara ali nije koloraturne struke. Zato je učinila posve ispravno, što je ispustila nekoliko pasaža i visokih tonova t. zv. ptičjeg registra. I bez toga njezina Violetta nadvisuje znatno mnoge Traviate, koje ne trebaju punktirati koloraturne visine.“ Postala je pojam Violette!
  
  Nije više nastupala tako mnogo kao prethodnih sezona, ali je bila sudionica vrlo zanimljivog opernog događaja – premijere opere Mudra lija Leoša Janáčeka. Ovo su ljupko djelo postavili na scenu Milan Sachs i Tito Strozzi okupivši vrhunske izvođače na čelu s parom lija. Lisac je bila Alda Noni, a Mudra lija Nada Tončić. Stražnicki je u Novostima 12. veljače 1939. napisao kako se „uistinu mora čovjek diviti njihovoj izdržljivosti, jer cijelu večer plaziti na četvero i skakutati pozornicom, a uz to pjevati još tako teški part ispod maske tih u ovom slučaju vrlo simpatičnih životinjica, k tome tako sigurno, svježe, s toliko izražajnosti u deklamaciji i jasnoće u dikciji, to zaslužuje svaku pohvalu.“ Dodajmo da je najteži posao imala Nada Tončić, jer uloga leži neprestano u najvišem glasovnom registru. I neka netko kaže da su nekadašnje režije bile statične!
  
  Godine 1939. Nada Tončić udala se za Miljenka Vujasinovića, činovnika u rudarskom odjelu Ministarstva industrije. U repertoar je uvrstila novu ulogu – Zorku u Porinu – i za dva tjedna još jednu krunsku ulogu u svojemu repertoaru – Tatjanu u Evgeniju Onjeginu. Poslijeratne generacije smatraju da je Tatjana bila njezin apsolutni vrhunac i jedan od vrhunaca zagrebačke Opere uopće. I danas se sjećaju nadahnutih pokreta njezinih izražajnih ruku. Nedda u Pagliaccima bila je još jedna njezina nezaboravna kreacija. U prosincu 1939. pjevala je Euridiku na prvoj hrvatskoj izvedbi Gluckove opere Orfej i Euridika, pod naslovom Orfej, 165 godina nakon praizvedbe. Dvadeset dana poslije Euridike uvrstila je u repertoar ulogu u hrvatskoj operi za koju će dugo vremena biti pojam – Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinskom – i još jednu – Alkmenu na praizvedbi Amfitriona Borisa Papandopula 17. veljače 1940. A onda je došla Đula u Eri s onoga svijeta, koju će poslije pronositi Europom. Hrvatski skladatelji povjeravali su glavninu svojih ženskih likova, uglavnom mladih zaljubljenih nježnih djevojaka, lirskom sopranu. Nada Tončić odgovarala im je glasom i stasom.
  
  Za Jakova Gotovca bila je i ostala idealna Đula. Sljedeća nova uloga bila joj je Silvana na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Plamen (La fiamma) Ottorina Respighija, njezina veća dramska zadaća. Slijedile su nove uloge: Blaženka u Smetaninoj Tajni i Parasja u Soročinskom sajmu Musorgskog, pa Jelena u Zrinskom na prvoj opernoj premijeri HNK-a u Splitu 10. ožujka 1941. godine. U Zagrebu je uvrstila u repertoar nove uloge: Puccinijevu Manon Lescaut na obnovi opere, Maru na praizvedbi opere Adelova pjesma Ive Paraća 7. lipnja 1941. i Gotovčevu Moranu, također na obnovi opere, još jednu ulogu u kojoj će ostati u sjećanju. U travnju 1942. bila je sudionica zacijelo najboljih predstava ikada Ere s onoga svijeta na veoma uspjelom talijanskom gostovanju Opere u Veneciji, Firenci i Rimu. U listopadu je ostvarila još jednu antologijsku ulogu – Adrianu Lecouvreur Francesca Cilee, u prosincu Mariju na premijeri opere Božićna radost talijanskog skladatelja Nina Cattozza i Maricu u Prodanoj nevjesti. U svibnju 1943. u Operi grada Beča (Volksoper) gostovala je u Madame Butterfly.
  
  Glavninu uloga Nada Tončić ostvarila je do kraja rata. U poslijeratnom razdoblju pjevala je Janju na praizvedbi Gotovčeva Kamenika 17. prosinca 1946., Giuliettu u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Koštanu u istoimenoj operi Petra Konjovića, Doru na praizvedbi 8. svibnja 1948. opere Matija Gubec Ive Lhotke-Kalinskog, Donnu Elviru na premijeri Mozartova Don Juana. Pjevala je i Desdemonu na reprizi Otela, (tako se tada pisalo) ali bilo je razvidno da ta uloga verdijanskog lirico-spinto soprana ipak nije za njezin glas, pa ju je otpjevala samo dva puta. Kao velika umjetnica pronašla je i u njoj niz elemenata kojima je mogla donijeti zaokružen lik, ali to nije bilo njezino pravo vokalno područje. A onda je 20. siječnja 1951. slijedila još jedna uloga na praizvedbi hrvatske opere – razmažena Gritty u operi slavnog majstora operete Ive Tijardovića Dimnjaci uz Jadran.
  
  Prigodom gostovanja u Areni u Puli u Madame Butterfly u vrlo opširnom članku o Nadi Tončić objavljenom u Vjesniku 26. listopadu 1951. kritičar M. N. zabilježio je između ostalog da je „ta jedinstvena skromna žena prvorazredne kulture i glasa dala hrvatskom kazalištu – od svog debuta u Zagrebu 1933. do danas – oko 75 što većih što manjih uloga i oko 30 nezaboravnih kreacija, opsežnog opernog repertoara“. I dalje: „Savjesnost u radu, odgovornost prema pozivu i krajnja objektivnost prema sebi i drugima odlike su rada ove umjetnice. – Da se moralo pjevati svaku večer, ona bi svaku večer pjevala – samo njoj svojstvenom lakoćom, zaboravljajući se, zanoseći slušaoce iskrenošću svoje glume, briljantnošću i lirskom toplinom svoga glasa – i svake bi večeri bila dočekana s novim oduševljenjem.“
  
  Prpošna Adela postala je Rosalinda na premijeri Šišmiša potkraj listopada 1952., a scensko uprizorenje opere Sat Španije Mauricea Ravela, koje je bilo žarko doživljen pomak u noviji repertoar – redatelj Vlado Habunek (1906-1994) počeo je unositi dah velikih svjetskih scena – izbacilo je u prvi plan Conception Nade Tončić. Nakon premijere Traviate u Splitu, u Zagrebu je bila čarobna Margareta na obnovi Fausta. U veljači 1954. bila je sudionica opernog događaja koji će se pamtiti – nepune dvije i pol godine nakon venecijanske praizvedbe, u Zagrebu se izveo Život razvratnika (The Rake’s Progress) Igora Stravinskog. Sachs i Habunek okupili su izvanrednu solističku ekipu. Pjevala je Anne Trulove i ponovno se dokazala kao vrhunski tumač suvremenog repertoara. Zagrebačka Opera krenula je na gostovanje u London i u siječnju i veljači 1955. u Stoll Theatreu tri puta pjevala je Đulu, jednom u predstavi koju je prenosio BBC.
  
  Onda je u lipnju 1955. došla uloga koja je premašivala njezine glasovne mogućnosti, ali koju je u maniri velike umjetnice izvela tako snažno da je unatoč nizu poslijeratnih pjevačica koje su na prvi pogled izgledale za nju prikladnije ostala nezaboravna – Saloma Richarda Straussa. U obnovi Čarobne frule bila je Druga kraljičina dama, na obnovi Pikove dame pjevala je Lizu. Dana 2. studenoga 1958. proslavila je 25. godišnjicu umjetničkog rada u Madame Butterfly. Zagrebačka Opera okretala se sve više suvremenijem stvaralaštvu, pa je izvela djelo Benjamina Brittena Stvaramo operu, u kojemu je Nada Tončić imala glavnu odraslu ulogu. U ono doba bilo je nezamislivo da pjevač prima plaću a ništa ne pjeva, pa se ni tako velika umjetnica, koja je godinama nosila repertoar i bila mamac za publiku, nije mogla besposleno šetati i čekati mirovinu. Nešto je morala otpjevati, pa bila to i Krčmarica u Borisu Godunovu i Peronska u operi Rat i mir Sergeja Prokofjeva. Uloga šjore Kate na premijeri u listopadu 1962. opere Stari mladić Tihomila Vidošića s Franjom Paulikom u naslovnoj ulozi bila je njezina zadnja premijera u zagrebačkoj Operi. Posljednji put nastupila je na sceni 3. lipnja 1963. kao Peronska.
  
  Nada Tončić bila je jedna od onih umjetnika koji su zlatnim slovima pisali povijest hrvatske opere. Otpjevala je 86 uloga. Najviše, 130 puta, pjevala je Đulu, a zatim Cho-Cho-San. Samostalno je gostovala u Beču, Sofiji, Bukureštu, Münchenu, Grazu, Salzburgu i Tirani, a s ansamblom zagrebačke Opere u Veneciji, Firenzi, Rimu, Beču, Londonu, Pragu, Brnu. Umirovljena je s punim tridesetogodišnjim radnim stažem 31. kolovoza 1963. Godine 1972. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Iznimno omiljena i visoko cijenjena profinjena umjetnica, jedna od najcjelovitijih umjetničkih osobnosti hrvatske glazbe, Nada Tončić udana Vujasinović umrla je u Varaždinu 29. ožujka 1998. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri