Gustav Remec

(Sušak, 15. srpnja 1900. – Nürnberg, 30. srpnja 1972.)

• Da različite karijere mogu ići zajedno najbolje je dokazao Sušačanin Gustav Remec. Njegova prva ljubav bio je nogomet, pa je od 1919. do 1933. igrao u zagrebačkim klubovima Građanski i Concordia i s njima nekoliko puta osvajao državno prvenstvo. No istodobno je učio pjevanje i 17. rujna 1932. debitirao je u ulozi Stjepana Koltaya u opereti Viktorija Pála Ábraháma. Obzor je 19. rujna njegov debi ocijenio sljedećim riječima: „Otkriven je novi tenor. Pravi, lijepi i plemeniti, metalni i toplo timbrirani lirski tenor lake neforsirane sjajne visine, glasovni materijal, koji izgleda da je već priroda sama impostirala. Sretnome mladiću g. Gustavu Remecu, koji je u subotu kao kapetan Koltay u opereti Viktorija prvi puta stupio na daske i koji je obdaren tako lijepim glasom, sudbina nije uskratila i onaj drugi dar, bez kojega kraj i najljepšeg glasa ne može biti uspješnog pjevača a to je muzikalnost. [...] On pjevački imade još mnogo, gotovo sve da uči, za glumu izgleda da ima odvažnosti. Pojavom nije predestiniran za operetne salonske junake, u kostimu izgledat će bolje nego u fraku i uniformi.“ Kritičar se dalje pita „da li njegova budućnost leži na polju opernog lirskog tenora ili u sferi operete“ i sam odgovara da mu „izgleda da će biti vjerojatnije prvo nego drugo“. I tako je bilo.
  
  Četiri su godine prošle i Gustav Remec kao gost u rujnu 1936. pjevao je Pinkertona u Madame Butterfly. U vlo dugom osvrtu u Novostima 13. rujna 1936. Stanislav Stražnicki između ostalog piše „kako nema sumnje da je od svog posljednjeg nastupa na našoj pozornici napredovao i mnogo naučio. [...] Ton njegovog mekanog i zvučnog lirski obojenog tenora u visokim je položajima lijepo koncentriran, pun sjaja, dovoljno nosiv, ipak srednji položaji zaostaju izražajnošću i bojom za visokim. [...] Mlad pjevač zna da ekonomično postupa sa svojim organom, on ga suviše nepotrebno ne troši niti ne napreže, pogotovu ne zapada u ono neukusno nadmetavanje grlom i grubo forsiranje u visini. [...] Njegova je fraza plemenita i donesena belkantističkim načinom, ali pogdjekad se prekine i u zadnjim taktovima nečujno izgubi kao da je pjevača izdao dah. [...] G. Remec pjeva inače s mnogo iskrene srdačnosti, nepokvarenim mladenačko-svježim načinom i poletom. – Ma da se u glumi već ponešto oslobodio prijašnje ukočenosti i pasivnosti, ipak će trebati i tu još više unutarnjeg impulza, pokretnosti, aktivnosti, a prirodno i sigurnosti, koja će doći s vremenom.“ Ulogu je pjevao na njemačkom jer odlazi u Dresden. Pjevao je tada još i Rodolfa u La Bohème i otišao u Dresden.
  
  U rujnu 1939. Gustav Remec došao je na dulje gostovanje u Zagreb. Predstavivši ga kao „Zagrepčanina, sada člana opere u Dresdenu“, kritičar Večeri koji se potpisuje „C-in“ [Vladimir Ciprin] 18. rujna 1939. ustanovio je da je kao Rodolfo pokazao „veliki napredak. Njegov je glas u srednjim i višim položinama ujednačen, visine pune metalnog sjaja i topline, oblikovanje fraze inteligentno i ukusno i što treba naročito naglasiti, nikad pjevač ne traži vanjskih efekata pa su visine uvijek nenametljive i u okviru istančanog muzičkog ukusa. Njegov je glas prošao dobru školu, osjeća se da je mnogo radio glasovno i glumački pa je savjestan studij dao lijep rezultat.“ Remec je zatim pjevao Vojvodu od Mantove u Rigolettu, i Ciprin je u Večeri 8. listopada 1939. ustvrdio da je „Vojvoda do sada najbolja uloga ovog muzikalnog i talentiranog pjevača i nakon koje ne treba više pisati o njegovoj muzikalnosti, njegovom ugodnom, mekanom i izjednačenom glasu, toplim zaobljenim visinama punima sjaja i ekspresije, kultiviranom i istančanom fraziranju, dinamičkim finesama, falsettima itd.“ Ciprin dalje piše da bi ga trebalo angažirati kako Gostič ne bi morao pjevati sve tenorske uloge i zaključuje da bi se „G. Remec pjevač s glasovnim, pjevačkim i solidnim glumačkim kvalitetama i dobre i skladne vanjštine“ mogao „povratiti u domovinu“ jer „nije sjajno sadašnje stanje u Europi“. Remec je to učinio, završio trogodšnji angažman u Dresdenu i u studenome 1939. postao član zagrebačke Opere.
  
  Remec je u zagrebačkom angažmanu počeo nizati premijere. Najprije je u prosincu 1939. pjevao Juranića u Nikoli Šubiću Zrinskom i Ciprin je u Večeri 26. prosinca napisao da je „dobar lirski tenor i siguran u igri (tek bi zastavu u 7. slici morao držati netko drugi da može poletnije i slobodnije u kretnjama otpjevati svoju ulogu)“. Slijedila je u siječnju 1940. Delibesova Lakmé u novoj podjeli uloga, a naslovnu je pjevala sjajna Alda Noni. Dr. B. I. (Branimir Ivakić) napisao je u Jutarnjem listu 7. siječnja da se „ozbiljno trudio, da dade uvjerljivu interpretaciju Geralda; no ta je uloga lirskog tenora vrlo pretencijozna i zahtijeva napore, koje će g. Remec doseći tek iza opetovanih izvedaba ove opere“. Zatim je u veljači 1940. pjevao Harryja u Orlovu na proslavi 25. godišnjice umjetničkog rada omiljenog operetnog prvaka Milana Šepeca. Zagrebačkom repertoaru dodao je Alfreda u Traviati, Princa Sou-Chonga u Zemlji smiješka i Edgarda u Luciji Lammermoorskoj. U veljači 1941. pjevao je Gricka u nanovo uvježbanom Soročinskom sajmu.
  
  U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastupio je 7. lipnja kao Adel na praizvedbi opere Adelova pjesma Ive Paraća s Nadom Tončić u ulozi Mare. Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 10. lipnja 1941. da se „glasovno i glumački fino saživio sa svojom ulogom“ te da je „u njegovom pjevu u prvom činu bilo mnogo izražaja i ljepote“. Počeo je ulaziti u teži repertoar, u prosincu 1941. pjevao je Turiddua u Cavalleriji rusticani, a u siječnju 1942. Cavaradossija u obnovljenoj Tosci. Brkanović je u Hrvatskom narodu 1. veljače napisao da je „u prvom činu dao dosta lijepu kreaciju, ali u trećem već se osjećao umor u njegovom glasu, ma da je u cijelosti njegova igra bila dobra“. U svibnju 1942. u Operi grada Beča (Opernhaus der Stadt Wien), poznatijoj kao Volksoper (Narodna opera), gostovao je kao Vojvoda od Mantove i Rodolfo.
  
  U Zagrebu je nakon Bojana u Gotovčevoj Morani tumačio još jedan lik na praizvedbi djela hrvatskog autora; 13. lipnja 1942. praizvedena je Sunčanica Borisa Papandopula s novom mladom zvijezdom, Srebrenkom Jurinac u naslovnoj ulozi. Brkanović je napisao u Hrvatskom narodu 16. lipnja 1942. da „nije liku Ratka mogao dati onu uvjerljivost, nešto možda jer i ovaj karakter nije potpuno jasan i odredjen u svim svojim činovima, a donekle i zato jer zahtjevi, koji su ovdje postavljeni pjevaču, prelaze njegove glasovne mogućnosti“. Doista, teško je bilo izdržati usporedbu s Josipom Gostičem u ulozi Vezira! Ivek na obnovi opere Dorica pleše Krste Odaka, kojega je, prema pisanju Spremnosti 20. studenoga 1942., prikazao kao „razmjerno dobar pjevač i glumac“ i Massenetov Werther bile su njegove nove uloge. Nova Hrvatska pisala je 23. listopada 1943. da je kao Werther „prikazao i svoje liepe glasovne odlike i uvjerljivu glumu podpuno u stilu Masseneta“ i „nastojao da zajedno s glasbom djeluje što više na osjetila slušalaca, a u tome je i uspio“.
  
  Govorilo se da je Remec bio simpatizer ustaškog poretka i nakon sloma NDH morao je pobjeći iz Hrvatske. Poput još nekih hrvatskih pjevača sklonio se u Prag. U popisu predstava i nastupa u Národnom divadlu u Pragu u sezoni 1948./1949. navedeno je da je pjevao osam uloga, među kojima Radamesa u Aidi, Rodolfa, Don Joséa u Carmen, Fausta, Pinkertona, Cavaradossija i Manrica u Trubaduru. Prema sjećanju Tomislava Neralića, objavljenom u Jutarnjem listu 28. siječnja 2012., nakon rezolucije Informbiroa morao je otići iz Praga. Vratio se u Zagreb, ali preporuka partijskog komiteta bila je da mu se kao suradniku ustaškog režima omogući nastup samo u slučaju da baš nikoga drugoga nema, a to se nitko nije usudio. Remec je krenuo u Beč. U ožujku 1949. u Bečkoj državnoj operi gostovao je kao Pinkerton, u siječnju i veljači 1951. pjevao je Rodolfa i Pinkertona, a u veljači 1953. Rodolfa. Zatim je otišao u Berlin. No u studenome 1955. u Rijeci je gostovao kao Rodolfo u La Bohème. Neralić se sjeća da ga je susreo u Nürnbergu 1959. i da mu je izgledao vrlo jadno. Bio je već u godinama, malo je nastupao, a trebao je osigurati egzistenciju sebi i obitelji. U to je vrijeme došao i u Zagreb i snimio za Radio Zagreb deset opernih arija – sjećao se tadašnji urednik na Radiju Branko Polić. No snimke su nestale. O Gustavu Remecu dalje se više ne zna. Poznato je samo da je od 1959. živio u Nürnbergu, u kojemu je i umro 30. srpnja 1972. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri