Gita Gjuranec

(Zagreb, 19. ožujka 1902. – 8. prosinca 1986.)

• Rođena u Zagrebu 19. ožujka 1902., Gita Gjuranec studirala je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Gizele Sarkotić, Ivane Arnold i Marijana Majcena. Razmjerno je kasno – s navršenih 29 godina – debitirala u zagrebačkoj Operi 20. lipnja 1931. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Premda je tisak tih dana bio zaokupljen smrću profinjenog glumca i redatelja Ive pl. Raića, kritičari kao da su se natjecali u pohvalama mladoj debitantici. Predstavljajući je kao učenicu gospođe Arnold, Stanislav Stražnicki u Novostima 22. lipnja pisao je: „Sigurnošću, koja iznenadjuje kod početnice, snašla se na pozornici. U početku još nešto pod uplivom razumljive lake treme, koja se tek jedva zamijetila u glasu, razvijala se sve više od čina do čina. Glas joj je od prirode lijep, ljubak, čist kao kristal, dobro i sigurno postiran, bez onog neugodnog tremoliranja, kakvo je čuti često u visokim tonovima i kod naprednijih pozorišnih pjevačica, opsežan, a za lirski timbre dovoljno jak. Registri su izjednačeni – tek najdublji nešto slabiji i bezbojniji, – visina zvučna, nikad forsirana, piano od posebnog čara. I tehnika daha je vrlo dobra, te omogućuje dulje raspredanje pojedinih tonova i fraza. Njen je način pjevanja muzikalan, topao, otmjen, te ni kod najviših tonova i najvećeg fortissima ne zvuči nametljivo. Uz ove muzičke sposobnosti pokazala je debutantica i mnogo dara za glumu. Jednostavnu, čistu pojavu Mimì iznijela je priprosto, ali uvjerljivo i proćućeno. Mlada je pjevačica zasvjedočila bez sumnje vrlo lijepih pjevačkih i glumačkih sposobnosti za pozorišnu karijeru kojima se pridružuje još i simpatična pojava.“
  
  Nakon potanjeg opisivanja pojedinih prizora Stražnicki zaključuje da „ima sposobnosti da postigne zadnji umjetnički ideal bude li i dalje ustrajno i predano radila na svom usavršavanju“. Debi Gite Gjuranec dogodio se na prvoj izvedbi La Bohème u sezoni pod ravnanjem Krešimira Baranovića, čije je dirigiranje Lujo Šafranek-Kavić u vrlo dugom članku u Obzoru 22. lipnja označio kao „umjetničku senzaciju“, a „druga senzacija večeri bila je otkriće jedne nove pjevačke zvijezde, vanredno važne za budućnost naše opere“. Šafranek-Kavić zašao je u pjesničke vode opisujući glas debitantice kao „srebrnasto zvonki lirski sopran“, nju kao „sasvim ekscepcijonalni talenat, kojega je – kao slavulja – sam Bog stvorio jedino s namjenom da nam pjeva i da nas tim svojim plemenitim grlom i pjevom dira neposredno u srce“. Citira mišljenje publike da „takvu Mimì još nismo čuli“, spominje „pjevački fenomen Gjuranec“ itd. itd. Teško se sjetiti je li ijedan drugi debi u zagrebačkoj Operi bio popraćen takvim dugim oduševljenim osvrtima. Jesu li se očekivanja ispunila? I to je teško reći. Gita Gjuranec uglavnom je uvijek krasno pjevala, bila je ideal mlade djevojke koja osvaja čistoćom ne samo glasa nego i cjelokupnog nastupa, bila je vrlo omiljena, ali nije se mogla nositi s tako snažnim umjetničkim ličnostima kakve su u njezinu repertoaru bile Zlata Gjungjenac-Gavella i Nada Tončić.
  
  Gita Gjuranec nije puno nastupala i nije ostvarila toliko uloga kao njezine slavnije kolegice. Malo neoprezno, već je u prvoj sezoni djelovanja u Operi, u rujnu 1931., pjevala iznimno tešku i dramatski zahtjevnu Puccinijevu Sestru Angelicu u nanovo uvježbanom Tripthonu pod ravnanjem Oskara Smodeka. Dr. Pavao Markovac napisao je u Novostima 22. rujna da se u toj ulozi „zapažao nedostatak rutine, no pjevački i muzikalno gdja Gita Gjuranec je na tolikoj visini, da po svojim sposobnostima mora da zauzme doskora vidno mjesto u našem solističkom ansamblu“. Markovac sugerira kako „bilo bi zanimljivo čuti gdju Gjuranec u ulozi 'Butterfly', ili drugoj većoj ulozi u kojoj će se svestrano moći prosuditi njena osobito lijepa i dotjerana visina i drugi izraziti glasovni kvaliteti“. No takve uloge nisu odmah slijedile. Slijedile su u studenome 1931. dvije uloge u nanovo uvježbanima Čarobnoj fruli, u kojoj je pjevala Prvu damu Kraljice noći, i Banu Legetu pod Baranovićevim ravnanjem u režiji Tita Strozzija, gdje je bila Lovica. U sezoni 1932/1933. pjevala je Kseniju u Borisu Godunovu, Liù u Turandot, Paminu u Čarobnoj fruli i Micaelu u Carmen.
  
  Glasovno-pjevačke i scenske kvalitete Gite Gjuranec kao da su joj namijenile uloge u hrvatskim operama. Na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea (praizvedba je bila u Ljubljani) pjevala je Maru. Stražnicki je u Novostima 4. ožujka 1933. napisao: „Onaj elegični strastveno-srdačni ton, koji je već njenu Mimì u Bohemu tako prožimao toplinom i činio privlačivom, i ovdje je opet izbio svim svojim čarom. U njenoj je Mari bilo toliko priproste poezije i nenamještene osjećajnosti, da je ta rola pjevački i glumački ostavila najbolji utisak.“ Za Marom je slijedila Cho-Cho-San u Madame Butterfly, u kojoj ju je zagrebačka publika posebno voljela, i u ožujku 1934. nanovo uvježbani Faust pod ravnanjem Oskara Jozefovića s Anatolom Manoševskim u naslovnoj ulozi i Aleksandrom Griffom kao Mefistom. Šafranek-Kavić pisao je u Jutarnjem listu 16. ožujka: „Medju beziznimnim vrlo dobrim solistima bila je zvijezda večeri Gita Gjuranec, koja je prvi puta pjevala ulogu Margarete. Zaista pjevala profinjeno u najljepšem smislu riječi, bogodano, rodjeno. Divna zvonkost njezinoga mekanoga lirskoga glasa, njezina idealno lijepa fraza, preciznost intonacije, savršeni ukus predavanja i izražaja, sve su to rijetke odlike, koje čine razumljivim i opravdanim golemi uspjeh kojega je polučila ova naša mlada i nenametljiva čedna umjetnica. Ona polako ali sigurno kroči u susret velikoj budućnosti. Kao Puccinijeva Mimì tako je i Gounodova Margareta kao za nju napisana.“ U nanovo uvježbanoj operi Engelberta Humperdincka Ivica i Marica (konačno se izvodila s tim nazivom, prije se davala kao Hänsel i Gretel) u veljači 1935. bila je Glas Pješčara i Glas Rosnika.
  
  Velika večer Gite Gjuranec bila je 2. studenoga 1935. kad je pjevala Đulu na praizvedbi Ere s onoga svijeta. Milan Katić pisao je u Novostima 5. studenoga o velikom uspjehu Gotovčeve komične opere, pohvalio njezina protagonista Marija Šimenca i dalje: „Gdja Gita Gjuranec kao Djula bila je takodjer vrlo dobra. Njena lirska tužaljka za majkom što je pjeva u II činu u mlinu bila je zaista nježno otpjevana. Sa mnogo srca, razumijevanja i rutine izvela je cijelu partiju Djule.“ Sljedeća joj je uloga bila Roža na praizvedbi 3. listopada 1936. opere Grabancijaš Božidara Širole pod ravnanjem Lovre Matačića u Strozzijevoj režiji, i u veljači 1938. Jela u nanovo uvježbanoj Medvedgradskoj kraljici Šafraneka-Kavića. Cijelo to vrijeme često je nastupala kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinskom. Stalna članica Opere bila je od 1931. do 1938., od sezone 1938./1939. do 1943. nalazimo ju povremeno kao gošću. Repertoaru je dodala Cilu u operi Dorica pleše Krste Odaka.
  
  Gita Gjuranec priređivala je koncerte pjesama u Hrvatskoj i inozemstvu, najčešće s bratom Mariom, koji je nastupao pod pseudonimom Gorski. Osobit uspjeh postigla je u Pragu, o čemu je 16. travnja 1938. izvijestio Jutarnji list prenoseći praški tisak. Tisak napominje da je „u Pragu stekla zasluženu reputaciju svojim dosadašnjim nastupima“. Nastupala je i u Berlinu. U nekrologu objavljenom u Muzičkoj kulturi 1-2 1987. autor koji se potpisuje s inicijalima B. P. piše da je „uspješno nastupala i na drugim jugoslavenskim opernim scenama, te u SR Njemačkoj i Čehoslovačkoj“. Umrla je 8. prosinca 1986. godine. Nakon svih početnih hvalospjeva kritike i svih neospornih kvaliteta Gita Gjuranec ipak nije stekla čvršću poziciju u zagrebačkom solističkom ansamblu. Je li joj nešto ipak nedostajalo? Ili je bilo boljih? Ili je nekome smetala? To nećemo saznati.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri