Erika Druzovič

(Maribor, 1. lipnja 1911. – 25. prosinca 2001.)

• Posebna pojava u hrvatskoj opernoj reprodukciji bila je 1. lipnja 1911. rođena Mariborčanka Erika Druzovič. Potekla iz glazbeničke obitelji (otac joj je bio profesor glazbe) svirala je glasovir i violinu i bila svestrano glazbeno naobražena. Imala je i dara za crtanje, pa su mnogi kostimi koje je nosila na sceni izrađeni prema njezinim nacrtima. Erika Druzovič ulazi u plejadu velikih opernih pjevača i još brojnijih pjevačica poteklih iz pjevačke škole Marije Kostrenčić (1882-1945), profesorice pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1920. do 1940. Kod nje je 1931. diplomirala. Debitirala je još za vrijeme studija, s jedva navršenih devetnaest godina, 30. rujna 1930. kao Suzana u nanovo uvježbanom Figarovu piru pod ravnanjem Oskara Smodeka u režiji Augusta Markowskog s Josipom Križajem u ulozi Figara. Brojni osvrti sličnog su sadržaja, pa ćemo citirati kritičara Večeri „–žh–“ [Žiga Hiršler] koji 1. listopada piše: „Od solista treba da na prvom mjestu spomenemo debutanticu sopranisticu Eriku Druzović. U njoj smo upoznali velik pozorišni talenat i vrlo muzikalnu pjevačicu. Nijedna scena nije odavala, da se mlada pjevačica nalazi prvi puta na sceni pa je već i to dokaz prirodnog dara. Sigurnost kojom je nastupila i otpjevala tešku ulogu Suzane, upravo je frapirala. Erika Druzović imade kraj toga umiljat ugodan glasić, na kojem će biti vrijedno poraditi dalje već i s toga razloga, što se u njoj razvija rijedak pozorišni talenat.“
  
  Nakon nekoliko operetnih uloga Erika Druzovič pjevala je Musettu u La Bohème na gostovanju Marijana Majcena i prema Luji Šafraneku-Kaviću u Obzoru 4. siječnja 1932. „dala je interpretaciji čitavi dražesni, uvijek privlačivi i temperamentni, ali i uvijek najukusnije decentni šarm, koji ju u svakoj ulozi čini vanredno simpatičnom, bez obzira na to da li joj uloga više ili manje dobro ležala“. Kritičar dalje piše da je toj zadaći „glasovno jedva dorasla, ali ju je ipak riješila toliko uspješno, da je omogućila skladnu predstavu, tek je ona bila više muzikalna dražesna djevojčica nego razuzdana dama lakoumnog pariškog polusvijeta, kontrast čednoj Mimi.“ No ona se brzo razvijala i kad je pjevala Musettu na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu u svibnju 1935., kritičar novina Novo doba napisao je 20. svibnja da je „unijela na scenu bohemsku životnu radost, koju je oko sebe rasipno širila na sve strane kliktavim pjevom i još temperamentnijom igrom“ te da „bolju Musette nismo čuli na našoj pozornici.“
  
  Sljedeća velika zadaća Erike Druzovič bila je Sophie u Kavaliru s ružom s Ančicom Mitrović u naslovnoj ulozi i Zinkom Vilfan-Kunc u ulozi Maršalice, kad je Josip Križaj kao barun Ochs slavio 25. obljetnicu umjetničkoga djelovanja. Napominjući da „podjela uloga mlade djevojke Sofije čini uvijek velike poteškoće, jer ona po svojim pjevačkim i glumačkim zahtjevima iziskuje zrelu i rutiniranu pjevačicu, ali koja mora činiti dojam 15-godišnje djevojčice“, Šafranek-Kavić u Obzoru 19. prosinca 1932. nastavlja da je „najbolji izbor u našem ensembleu bila bez sumnje gdjica Erika Druzović, koja je po svojoj visokoj muzikalnosti, pjevačkom ukusu i velikoj glumačkoj nadarenosti riješila svoj zadatak na najbolji mogući način“. No ipak napominje: „Da razvitak njezinoga glasa još nije postigao stepen punoga sklada s autorovim zahtjevima, tome nije ona kriva. Medjutim ovu – za sada – nedoraslost naročito u nesigurnim visokim položajima glasa bogato je nadomjestila svojim prirodjenim šarmom i gracijom, kojima je osvojila ne samo Octaviana nego i čitavu publiku. S gledišta profinjene i pomalo forsirane gracijoznosti u salonima ondašnjeg galantnoga doba bila je što više kreacija gdjice Druzović najuspjelija od svih.“ Jednako oduševljeni nisu bili osvrti na njezinu kreaciju grofice Olge Sukarev na premijeri Fedore Umberta Giordana u srpnju 1933. s Ančicom Mitrović i Josipom Rijavcem. Zlatko Grgošević u Obzoru 14. srpnja zamjerio je da je „glumački ispala iz okvira opere, učinivši nekoliko koncesija opereti, koje se je na svoju sreću stvarno već oslobodila“.
  
  Dana 16. lipnja 1934. Erika Druzovič pjevala je Doricu na praizvedbi opere Dorica pleše Krste Odaka i, prema Stanislavu Stražnickom u Novostima 19. lipnja, „razvijala je opet svu gracioznost, umiljatost i prpošnost svoje pojave, svojih kretnja i svog pjevanja punog čulne draži. Bila je dražesna 'kumica Dorica', koja je plesala baš od srca, s neobičnim elanom, poskakujući poput lakog perca.“
  
  U pet godina koliko je bila u stalnom angažmanu u Zagrebu Erika Druzovič ostvarila je tridesetak uloga u operi i opereti. Tumačila ih je najčešće na premijerama, obnovljenim izvedbama i na prvim hrvatskim izvedbama. U operi je pjevala Laurettu u Gianniju Schicchiju, Papagenu u Čarobnoj fruli, Sestru Genovevu u Puccinijevoj Sestri Angelici, Thomasovu Mignon, Nuri i Arsinoe u tada vrlo popularnim operama Eugena d' Alberta U dolini i Mrtve oči, Konjovićevu Koštanu, Snjeguročku Rimski-Korsakova, Sofiju u nanovo uvježbanom Wertheru pod ravnanjem Lovre Matačića, Neddu u Pagliaccima, Ivicu u tada rado izvođenoj operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka i Massenetovu Manon. Kritičar splitskog Novog doba Dr. V. K. napisao je 29. svibnja 1935. da je na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu „vanrednom kreativnom snagom dala idealnu Snjeguročku u svoj njenoj bijeloj čistoći duše djevojčice, koja znade samo za igru, pjesme i cvijeće. I svojom mekoćom svježeg glasa dočarala je svu njenu naivnost, punu poezije i miline.“ U opereti je bila omiljena Violetta u Ljubici s Montmartra Emmericha (Imre) Kálmána, Leona u Tri mušketira Ralpha Benatzkog, Kontesa Sissy u Češkim muzikantima Bernarda Grüna, Otilija u Bijelome konju Benatzkog, Jeanne u Dubarry Thea Mackebena, Adela i zatim Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa te Boccaccio Franza von Suppéa. Nevjerojatno koliko su uloga pjevači nekoć ostvarivali na samome početku karijere!
  
  Nakon što je kao Massenetova Manon s omiljenim gostom zagrebačke Opere, talijanskim lirskim tenorom rodom iz Izmira Christyjem Solarijem (1894-1968), za kojim, kako piše Večer 17. lipnja 1935., „nimalo ne zaostaje u finoći i ljepoti“, „slavila raskošno umjetničko slavlje“ i postigla „takav snažni teatarski efekt u III. činu kakav se zaista rijetko doživljuje“ i oduševila općinstvo, 1. srpnja 1935. kao Boccaccio oprostila se od Zagreba prije odlaska na angažman u Gdanjsk (tada se zvao Danzig), gdje je trebala nastupati isključivo u operi. U najavi njezina oproštaja Stražnicki je pisao u Novostima 30. lipnja 1935.: „S njom će i opet nestati iz ansambla našeg teatra jedan prominentan njegov član, koji je stekao neobičnu popularnost i koji se usjekao duboko u srca teatarske publike, a postao poznat i van tih krugova. A tu popularnost, te tople simpatije, koje potsjećaju na one, što ih je u svoje vrijeme uživala nezaboravna Irma Polak, ima gdjica Druzović da zahvali isključivo svojoj umjetnosti i svom divnom temperamentu. Jer u gdjici je Druzović ono, što se zove prava teatarska krv, ona je instinktom umjetnika, kojeg kao da je priroda od početka predestinirala za pozornicu, znala osjetiti ono bitno i osebujno svake uloge, te iz nje stvoriti skladnu zaobljenu i cjelovitu kreaciju. A sve su te kreacije bile pretočene unutarnjim žarom, pod kojim kao da je sve izgaralo savršenom ljupkošću i usrdnošću, te rijetkim šarmom i poletom. U nje je bila svestranost, koja je iznenadjivala, jer ona je znala jednako uvjerljivo izraziti i otmjeni fini humor, i kliktajuću raspojasanost, kao i potresnu tragiku. Ona je mogla da bude i djetinje naivna i dramatski strastvena i impulzivna. A baš ta njena svestrana uporabivost bila je razlogom da se nije mogla koncentrirati samo na jedan genre, što bi bilo od nesumnjive prednosti za cio njen razvitak i njenu umjetnost, i da je morala često da radi i nastupa i preko sila pa se ponekad zapažao umor u tom od prirode svježem, toplom i lijepom organu [...]. I baš tu treba s naročitom pohvalom istaći, da je znala izbjeći opasnosti, da operetni način i ton unosi u operu. Gdjica Druzović je umjela da povuče strogu crtu izmedju jedne i druge ove muzičke scene, pa nije nikad u opernim rolama prekoračila granica, koje su im povučene i zapadala u operetni 'žargon'. Dapače baš je u neke operetne role unosila karakteristike ozbiljnih opernih kreacija.“
  
  Erika Druzovič bila je i izvrsna koncertna pjevačica, ali, prema Jutarnjem listu 29. lipnja 1935., „pozornica je za nju pravo polje rada [...] na njoj se kreće slobodno, neprisiljeno – kao kod kuće. Za nju je scena inspiracija, koja ju goni na stvaranje zaobljenih glumačkih kreacija.“ Oproštajna predstava Erike Druzovič bila je spektakl svoje vrste. Otvorene demonstracije protiv intendanta Petra Konjovića miješale su se s mnogo bučnijim odobravanjima slavljenici. Općinstvo se srdačno i toplo oprostilo od nje, obasulo je, kako piše Večer 2. srpnja 1935., „čitavim gajem cvijeća“, a pridružili su se njezini kolege i kolegice duhovitim stihovima u kupletu.
  
  Ali kazalište u Gdanjsku se zatvorilo, a Erika Druzovič dobila odštetu i vratila se u Maribor s namjerom da se nastavi usavršavati. U Zagrebu je ostala kao stalni gost i u sezoni 1935./1936. ostvarila je Denise u Mam'zelle Nitouche Florimonda Hervéa, Hannerl u opereti Tri djevojčice Heinricha Bertéa na glazbu Franza Schuberta, Kneginju Miru Dražoević na premijeri operete Maršal Marmont Ive Tijardovića 19. listopada 1935. A u studenome 1935. u izvedbi Gotovčeva Ere s onoga svijeta ni mjesec dana nakon praizvedbe, koja se prenosila radijski diljem Hrvatske i Čehoslovačke, u Pragu, Bratislavi i drugim gradovima, pjevala je Djulu umjesto oboljele premijerne protagonistice Gite Gjuranec. I, kako je pisao Žiga Hirschler u Jutarnjem listu 28. studenoga, „simpatična seljačka djevojka Djula našla je u njoj izvrsnog i uspješnog protagonistu. Kao sve svoje dosadašnje uloge tako je i ovu izradila ukusno i muzikalno, a poduprla ju je svojim izrazitim scenskim instinktom i talentom. Njena kreacija djeluje prije svega svojim prirodnim neprisiljenim karakteristikama uvjerljivo, a pored toga svojom nenametljivošću iskreno i toplo. Stvorila je s malo scensko-glumačkih pomagala, a s mnogo ličnoga šarma dopadljiv lik seoske djevojke Djule, pa je povoljnost djelovanja njene kreacije bila podcrtana još i veoma toplim načinom pjevanja i srdačnom te pouzdanom interpretacijom muzikalne fraze.“ Kritičar zaključuje da si „autori jamačno nisu mogi zaželjeti uvjerljivijeg posrednika za tu ulogu nego što su ga u njoj našli.“
  
  U travnju 1936. Erika Druzovič napravila je velik korak u umjetničkom razvoju nastupivši u ulozi Cho-Cho-San u Madame Butterfly. Večer je 27. travnja smatrala da to „zavrijedjuje pažnju i priznanje“ jer se „svojim poznato jakim muzikalnim sposobnostima posvetila ulozi male Japanke, te je sudbinu te nesretne žene iznijela s mnogo dramatike i iskrenosti. Svojom vitkom i nježnom pojavom dočarala je uvjerljivu Butterfly, kojoj se moglo vjerovati, da je – petnaest godina stara. Sva je njena kreacija bila glumački produhovljena i proćućena. Pjevački dala je takodjer vanredno mnogo, pa je svojom pouzdanom muzikalnosti, mekanim pjevanjem, zajedno sa potresnom glumom inkarnirala Butterfly, koja nije samo zanimala, već koja se i svidjela.“ Kritičar zaključuje da „nastup u toj ulozi bijaše nov dokaz talenta ove simpatične umjetnice“. Slijedila je Zerlina u Fra Diavolu Daniela Françoisa Aubera, koji se ponovno izveo poslije 27 godina, koja je, prema Novostima 10. svibnja 1936., „bila sva čisti, jednostavni, priprosti osjećaj, bez i svake teatralne geste. Njen umiljati glas i pjevanje bilo je baš u onom pravom skladu s tom pojavom.“
  
  I nakon Hane u Lehárovoj Veseloj udovici (koja se tada davala pod naslovom Udovica iz Melonezije) pod ravnanjem Lovre Matačića definitivno je otišla u svijet. Kao Erika Drusowitsch pjevala je u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, Milanu, Rimu, Napulju, Veneciji, Genovi, Antwerpenu, Haagu, Amsterdamu, Beču, Bernu. Kao Erika Drusovich nastupila je 1937. uz slavnog austrijskog kazališnog i filmskog glumca Paula Hörbigera (1894-1921) u filmu Die Landstreicher (Skitnice) prema istoimenoj bečkoj opereti Karla Michaela Ziehrera (1843-1922). Scenarij je napisao austro-ugarski scenarist i redatelj Geza von Cziffra (1900-1989), a režirao češki redatelj i glumac Carl Lamac (Karel Lamač) (1887-1952). U Zagrebu se film prikazivao iste godine. Nakon Drugoga svjetskog rata djelovala je u Sarajevu, Kopru i Mariboru kao pjevačka pedagoginja i operna redateljica. U Sarajevu je 1958. režirala Cavalleriju rusticanu i Toscu, 1959. Figarov pir, a 1960. bila je redateljica i kostimografkinja Ćarobne frule.
  
  Erika Druzovič bila je u stalnom angažmanu u zagrebačkoj Operi samo pet sezona, ali se u sjećanje urezala kao jedna od njezinih najmuzikalnijih i najprofinjenjih glazbeno-scenskih umjetnica. Umrla je u svom rodnom Mariboru u dubokoj starosti na Božić 2001. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri