Piero (Pero, Pierre, Pietro) Pierotić / Pjerotić

(Ston, 1. travnja 1902. – Kalamazoo, Michigan, ? veljače 1986.)

• U nas malo poznat, Piero Pierotić (Pjerotić), rodio se 1. travnja 1902. u Stonu na poluotoku Pelješcu. Prema obiteljskoj tradiciji trebao se posvetiti pomorstvu, pa je šest godina učio na Pomorskoj školi u Šibeniku. Razveseljavao je prijatelje pjevajući dalmatinske pjesme, pa su ga nagovorili da se ozbiljno pozabavi učenjem pjevanja. Otišao je glasovitom tenoru Tinu Pattieri i on ga je uvjerio da je pred njim pjevačka budućnost. Obitelj se složila i omogućila mu studij pjevanja kod Marka Vuškovića u Zagrebu. Osokoljen povjerenjem koje je naš veliki bariton u njega imao i pjevački osposobljen školom koju je Vušković stekao na bečkom Konzervatoriju, Pierotić je 28. travnja 1929. debitirao u zagrebačkoj Operi kao Valentin u Faustu. Primljen je vrlo lijepo. Večer je 29. travnja pisala: „Mladi i simpatični učenik našeg odličnog opernog pjevača Marka Vuškovića gospodin Pero Pierotić sin je naše sunčane Dalmacije, pa iako se još ne može govoriti o jednoj potpunoma izgradjenoj i usavršenoj pjevačkoj fizionomiji, njegov nastup neosporno je dokazao da posjeduje vanredno ugodan bariton, dobru školu i muzičku kulturu, kojom će moći da se razvije do jednog od najboljih naših pjevača. Njegovo pjevanje odlikuje se širokom i toplom kantilenom, čistim i jasnim fraziranjem, kao i odličnim izgovorom. Nastup g. Pierotića bio je vrlo simpatičan. Bez ikakvih vanjskih efekata, ukusnom i otmjenom glumom on je koncentrirao svu pažnju na svoje pjevanje.“
  
  I Josip Andreis u Narodnoj politici 1. svibnja bio je pun hvale za mladog debitanta. Smatra da „posjeduje velik materijal i dobru početnu školu, što je sve došlo do jakog izražaja u krasnom debutu. Glas je fino niansiran, mladi umjetnik umije da sigurno upotrijebi svoj glas osobito u visinama. Jasnoća i ugodan timbre odlike su mladog pjevača i njegova je karijera osigurana.“ Predviđanja su se ispunila. Pierotić, koji je „počeo kao pjevač u dobrim provincijskim korovima“, u rujnu je još otpjevao tri predstave, jedanput Valentina i dva puta Kraljeva glasnika u Lohengrinu. Osvrti su bili u sličnim tonovima, i taj pjevač, kako ga Obzor naziva 18. rujna 1929., „vitke, dopadljive scenske pojave“ koji „obećaje mnogo“ vidio je da u Zagrebu nema za njega mjesta i krenuo je u svijet.
  
  Godine 1931. Pierotić je nastupio u Gablonzu (Jablonec nad Nisou), gradu u sjevernoj Češkoj poznatom po proizvodnji stakla i nakita, i bio angažiran. Narodne novine donijele su 6. siječnja 1932. noticu da Piero Pierotić „djeluje sada, iza daljnjeg studija u Beču, na opernom kazalištu u Gablonzu u Češkoslovačkoj Republici. Ovih je dana taj pjevač sa svojim fenomenalnim glasom gostovao u Drezdenu, gdje je odmah angažovan, tako da je već 1. maja o.g. u Drezdenu na dužnosti. Pierotić je bio na našem kazalištu angažovan – ali je bio reduciran.“ Njegove prve studijske snimke za tvrtku Brillant-Special u Berlinu nastale su u sezoni 1932./1933. Predstavljen je kao lirski bariton Opere u Dresdenu. U Dresdenu ga je slušala glasovita Marta Eggerth (1912-2013), jedna od najvećih operetnih zvijezda 20. stoljeća, i uputila u Berlin. Ondje se zadržao dvije godine, a zatim je sezonu 1934./1935. proveo u Baselu. Dana 4. travnja 1934. nastupio je na koncertu u Konzerthaussaal u Beču, a 26. studenoga predstavio se bečkoj opernoj publici u Volksoperi kao Rigoletto. Usput, Josip Rijavec gostovao je u ulozi Vojvode od Mantove. Kritike su bile sjajne. Pod naslovom Senzacionalna izvedba „Rigoletta“ u Volksoperi novine Welt-Blatt pisale su 27. studenoga 1934.: „I kao što je Riavez ispunio očekivanja publike gladne pravog tenora, tako je Pietro Pierotic kao nositelj naslovne uloge značio iznenađenje večeri. Njegov divno timbriran bariton imponirajućih visina i sposobnosti modulacija naveo je publiku da mu na otvorenoj sceni priredi burne ovacije. [...] Možda je na dramatskim mjestima ponešto suspregnut, što je u skladu s njegovim poimanjem grbave dvorske lude, ali je ipak posve veliki umjetnik i interpret, koji svojim prekrasnim glasom zna ganuti srca publike.“
  
  Sljedeće, 1935. godine, 28. svibnja, Pierotić je nastupio s Bečkim simfoničarima na radiju, a 6. lipnja, najavljen velikim slovima kao gost, pjevao je Rigoletta u Bečkoj državnoj operi. U studenome 1935. priključio se Scali, jednom od najpoznatijih varietéa u Berlinu i u Njemačkoj. Sezonu 1936./1937. proveo je u Sudetima. U svibnju 1937. gostovao je u Bečkoj državnoj operi kao Escamillo u Carmen, u lipnju je pjevao Posu u Don Carlosu pod ravnanjem Bruna Waltera i u rujnu 1937. stupio je u angažman. Kao prvi lirski bariton Bečke državne opere pjevao je Posu, Silvija u Pagliaccima, Moralesa u Carmen pod ravnanjem Bruna Waltera (koji je zabilježen u izdanju Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann), Jakea Wallacea u Čedu zapada, Lunu u Trubaduru, Rigoletta i Renata u Krabuljnom plesu.
  
  U Bečkoj državnoj operi Piero Pierotić nastupio je i na dvjema praizvedbama: 18. studenoga 1937. pjevao je Wrangela u operi Wallenstein češkog, naturaliziranog američkog skladatelja Jaromira Weinbergera (1896-1967) prema drami Wallensteinov logor Friedricha von Schillera u njemačkom prijevodu češko-njemačko-židovskog pisca Maxa Broda (1884-1968) i 8. ožujka 1938. Kolju na praizvedbi opere Ivan Sergejevič Tarasenko austrijskog skladatelja Franza Salmhofera (1900-1975).
  
  U međuvremenu se nastavio usavršavati kod glasovitog baritona i pjevačkog pedagoga Riccarda Stracciarija (1875-1955) u Rimu. Kako mu je supruga bila Židovka, počeo je imati probleme u Beču i u kolovozu 1939. završio je svoj bečki angažman. Krenuo je u Južnu Ameriku. Dva mjeseca pjevao je u Rio de Janeiru i Sao Paolu, a zatim je emigrirao u Sjedinjene Države. U listopadu 1940. nastupio je u Carnegie Chamber Music Hallu u New Yorku. Počeo je priređivati koncerte diljem Amerike i snimati ploče s hrvatskim narodnim melodijama uz orkestar Tamburiza. Njegova tako uspjelo započeta operna karijera tako je naprasno završila. Bio je u pregovorima sa zagrebačkom Operom za gostovanja 1937., ali ona se nisu ostvarila. Umro je u veljači 1986. u Kalamazoou u Michiganu. U izdanju Wiener Statsoper Live 1933-1937 zastupljena je i njegova interpretacija Pose u duetu s Carlosom, Todorom Mazarovim. Ponovljena je i u izdanju Vienna State Opera Live Recordings 1933-1944 u izdanju Sampler 1994. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri