Vilma Nožinić

(Požega, 26. studenoga 1897. – Umag, 2. ožujka 1975.)

• Vilma Nožinić, čija su eterična piana i pianissimi postali pojam, bila je, prema Lovri Matačiću, „istinska primadona, prva dama zagrebačke Opere, primadona po svim kvalitetama jednog opernog umjetnika a ne, kako se često zna dogoditi, po kapricama i sitnim zahtjevima operne dive“. „Stopostotna muzikalnost“, kako je govorio Jakov Gotovac, i odlična pjevačka tehnika – pjevanje je vježbala prema metodi slavne pjevačke pedagoginje 19. stoljeća Mathilde Marchesi – omogućile su joj da s lakoćom ovlada glazbenim tkivom uloge, iz čega je prirodno izrastala interpretacija. Bila je umjetnica velike glazbene kulture, predanosti i savjesnosti u radu, kojima je služila kao primjer svim suradnicima. Njezine su posvemašnja pouzdanost i vrhunska muzikalnost jamčile siguran tijek svake predstave.
  
  Vilma Nožinić rodila se u Požegi 26. studenoga 1897. od oca Adama, financijskog činovnika, i majke Slovenke Josipe Lach. Majka je dobro svirala glasovir i podučavala kćeri koje su svirale i pjevale, pa se već zarana uočio neobično lijep Vilmin glas. Prvu stručnu poduku iz glasovira dobila je od gradskog kapelnika i dirigenta Pjevačkog društva Vijenac, praškog konzervatorista Rikarda Krestina (1869-1942). Kad joj je otac premješten u Varaždin, u školskoj godini 1910./1911. došla je u Zagreb u školu poznate učiteljice i spisateljice Milke Pogačić (1860-1936). Sljedeće godine upisala se u Hrvatski zemaljski glasbeni zavod, najprije kao izvanredna učenica, a od 1913. kao redovita. Uz glasovir i teoriju učila je zborno pjevanje, talijanski jezik, hrvatsku poetiku i hrvatsku književnost. Nastavnici su joj bili Ćiril Junek (1872-1928), koji je stanovito vrijeme radio u Požegi kao nastavnik i kapelnik, Evelina pl. Paitoni i pisac i prevoditelj Ferdo Miler (1853-1917). U školskoj godini 1914./1915. počela je učiti harmoniju i solo pjevanje, 1916./1917. dodala je komornu glazbu, a sljedeće godine i kontrapunkt. Godine 1918. polagala je učiteljski ispit pred ispitnim povjerenstvom u kojemu su bili književnik i pravnik dr. Milorad Stražnicki (1879-1958), skladatelj, dirigent i istaknuti glazbeni pedagog, od 1910. ravnatelj Visoke škole (od 1916. Konzervatorija) Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda Vjekoslav Rosenberg-Ružić (1870-1954) i znameniti orguljaš i skladatelj, glazbeni pisac i akademik Franjo Dugan (1874-1948). Na temelju položenog ispita proglašena je „sposobnom za predavanje u glasoviranju za ženske učiteljske, više djevojačke i strukovne škole uz uporabljivanje hrvatskog nastavnog jezika“.
  
  Njezin glas pun srebrnkastih titraja prvi je uočio poznati češki bariton Jan Ouředník (1877-1950), koji je nekoliko godina bio solist zagrebačke Opere i pjevački pedagog. Kod njega je uzimala privatne sate pjevanja. Godine 1923. upisala se na Muzičkoj akademiji na studij pjevanja kod Nade Eder-Bertić (1885-1937), završene studentice bečke Muzičke akademije koja se odrekla pjevačke karijere radi udaje. Ona je do savršenstva izradila uzornu dikciju mlade pijanistice i njezina piana i pianissima neusporedive ljepote koja su fascinirala generacije posjetitelja kazališta i koncertnih dvorana.
  
  Kad je Vilma Nožinić 5. ožujka 1927. debitirala u Narodnom kazalištu u Zagrebu kao Pamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli, bila je apsolventica pjevačke škole Nade Eder-Bertić, a istodobno je od 1920. do 1930. predavala glasovir na Glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda. Diplomski ispit iz solo pjevanja polagala je na kraju školske godine 1927./1928. Lujo Šafranek-Kavić pisao je između ostalog u Obzoru 7. ožujka: „Posve nova pojava na našoj pozornici bila je gdjica Vilma Nožinić. [...] Pokazala je kod ovoga svojega prvog nastupa na daskama koje znače svijet toliko pozitivnih kvaliteta, da već sada možemo konstatirati njezinu punu sposobnost za zvanje, kojemu želi da se posveti. Zvonki, vanredno ugodno plemenito i toplo timbrirani njezin sopran je opsežan, sigurno mirno i rezonantno postiran, izjednačen u svim registrima, gibiv i sposoban za modulaciju. Njezina pjevačka interpretacija odaje solidno znanje, profinjeni ukus i veliku njezinu muzikalnost. U jasnoj i izrazitoj dikciji izradjene su i njezine pjevačke fraze zaobljeno, plastično i izražajno, koristeći se čitavom skalom nuanca od najfinijeg mezza voce do sjajnoga, laganog i slobodnog, nikad forsiranoga forte. Uz lijepu i simpatičnu scensku pojavu izgleda da gdjica Nožinić ima i glumačkoga dara, sa toliko sigurnosti prirodjene gracijoznosti kretala se je već kod prvoga svojega pokušaja na pozornici. Već to što nam je mlada pjevačica pokazala kod svojeg debuta zavrijedjuje svako poštovanje. Hrvatska opera otkrila je jaki talenat pak ne sumnjamo u to da će i unapred posvetiti svu pažnju njegovom daljnjem razvitku. U Mozartovoj pretežno koncertnoj ulozi pokazala se gdjica Nožinić u najboljem svjetlu uživljujući se sa mnogo razumijevanja u majstorov stil.“
  
  Vilma Nožinić stupila je, dakle, na scenu kao zrela umjetnička osobnost i razvijala se na najprirodniji mogući način. Mogla je pjevati sve, nastupala je u prosjeku dva do tri puta tjedno. Ali vrlo je postupno ulazila u teži, dramski repertoar. U tom je smislu njezina karijera uzor pjevačkog razvoja. Do kraja prve sezone svladala je šest uloga, među njima Micaelu u Carmen i Laurettu u Gianniju Schicchiju, koju je, kao i Sestru Genovevu u Suor Angelici, tumačila na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeva Triptihona u svibnju 1927., i imala je sedamaenst nastupa. U splitskom Novom dobu u osvrtu na zagrebačku premijeru Dinko Sirovica napisao je 16. svibnja: „U ovom komadu iskazala nam se kao odlična sila gca Vilma Nožinić u ulozi Laurette. Naša opera stiče u njoj novu zvijezdu, koja ne će biti sigurno prolaznog sjaja.“ Predviđanja su se brzo ostvarila. U sljedećoj sezoni imala je pedeset nastupa i svladala je sedam novih uloga: Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinskom, Emu u Hovanščini, Karolku u Jenůfi, koja se tada izvodila pod originalnim naslovom Njena pastorka, i Neddu u Pagliaccima i nastupila na trima premijerama ili nanovo uvježbanim izvedbama u trima velikim ulogama za njezin lirski sopran. Bile su to Antonija u Hoffmannovim pričama, Pjevačica Anita u tada vrlo popularnoj jazz-operi Jonny svira (Jonny spielt auf) Ernsta Kreneka (1900-1991), praizvedenoj 1927. u Leipzigu, te Liù u Puccinijevoj Turandot na njihovim prvim izvedbama u Hrvatskoj.
  
  Riječ je 16. veljače 1928. pisala da „zna kako valja pjevati, pa se i svojom Antonijom afirmirala. Ona je staložena pjevačica sa velikom muzikalnošću, a kraj toga se valjano i prirodnom gestom snalazi na sceni.“ U osvrtu na premijeru Turandot dr. Kazimir Krenedić između ostalog je u Novostima 30. svibnja 1928. napisao: „Ta mlada pjevačica imade zvonak i svjetao glas, pa je kroz ovo kratko vrijeme kazališnog djelovanja toliko napredovala, da je danas s najboljim uspjehom kreirala vanredno finu partiju Liu.“ U sezoni 1928./1929. pjevala je prvi put Mimì u La Bohème, Maricu u Prodanoj nevjesti, Margaretu u Faustu i u lipnju 1929. Evu na prvoj izvedbi u Hrvatskoj Wagnerovih Majstora pjevača. Jutarnji list napisao je 17. lipnja između ostaloga da je „pokazala kao Eva opet jednom svoje velike umjetničke i glasovne sposobnosti“ i naglasio: „Njezin napredak iz dana u dan neka bude primjer svima onima, koji žele učiniti karijeru na daskama, kako može polučiti svaki onaj, koji uz dobar glasovni materijal radi ustrajno ozbiljno i savjesno.“ U srpnju je pjevala Jelenu na gostovanju ansambla Opere u Beogradu.
  
  U sezoni 1929./1930. u repertoar Vilme Nožinić došla je vrlo zahtjevna Madeleine de Coigny u Giordanovu Andréu Chénieru, i Novosti su 17. listopada 1929. zabilježile između ostalog: „Još do sada nismo čuli njen glas u takovoj blistavoj formi. Njena Madeleine je kreacija za sebe. Pjevački i glumački odlična. Gdjica Vilma Nožinić izašla je konačno iz okvira lirskih partija i svojom pravom kreacijom dramatske partije dokazala je, da je snažna sila, koja se odlikuje vanrednom inteligencijom i muzikalnošću.“ Slijedile su: Ksenija u Borisu Godunovu, Dvořákova Rusalka, Massenetova Manon, koja je, prema većini kritičkih osvrta, bila pjevački savršena, ali u liku bliža Margareti nego Massenetovoj junakinji, Snjeguročka Rimski-Korsakova, pa Dorotka u operi Gajdaš Švanda (Švanda Dudák) češko-američkog skladatelja Jaromira Weinbergera (1896-1967), praizvedenoj 1927. u Pragu, i Volhova u Sadku na njihovim prvim izvedbama u Hrvatskoj. Sezona 1930./1931. donijela joj je Maru na praizvedbi 22. studenoga 1930. opere Citara i bubanj Božidara Širole (1889-1956), Marcelinu u nanovo uvježbanom Beethovenovu Fideliju, s kojim je Milan Sachs slavio 25. godišnjicu umjetničkog rada, i Margaretu na premijeri Boitova Mefistofelea.
  
  U sezoni 1931./1932. pjevala je Gotovčevu Moranu na prvoj izvedbi opere u Hrvatskoj 3. listopada 1931. (opera je praizvedena u Brnu 29. studenog 1930.) i Novosti su pisale 2. listopada 1931. da nam je „u prvom redu dužnost da punom snagom potcrtamo fenomenalnu kreaciju naslovne partije po gdji Vilmi Nožinić. Njen prekrasni glas stavlja je u rang prvih pjevača srednje Evrope.“ Slijedile su: 1931. Desdemona u nanovo uvježbanom Otellu, Pamina u nanovo uvježbanoj Čarobnoj fruli i Eva u nanovo uvježbanim Majstorima pjevačima, 1932. Lidija u nanovo uvježbanom Barunu Trenku Srećka Albinija, Carevna na praizvedbi 4. svibnja 1932. opere Striženo košeno Krešimira Baranovića i Pavle na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Suton najistaknutijeg skladatelja u Srbiji prve polovine 20. stoljeća, Stevana Hristića (1885-1958) prema istoimenoj jednočinki Ive Vojnovića, praizvedene 1925. godine. Broj njezinih nastupa u pet sezona u zagrebačkoj Operi već je bio veći od tri stotine.
  
  Nakon petomjesečne stanke, u sezoni 1933./1934. Vilma Nožinić pjevala je Myrtoclu na prvoj hrvatskoj izvedbi svojedobno vrlo popularne d' Albertove opere Mrtve oči, Ifigeniju na prvoj hrvatskoj izvedbi Gluckove Ifigenije u Aulidi, Agatu u nanovo uvježbanom Weberovu Strijelcu vilenjaku, Jenůfu u nanovo uvježbanoj operi Njena pastorka, Halku u prvoj hrvatskoj izvedbi istoimene opere oca poljske nacionalne opere, Stanislawa Moniuszka, te Rosalindu u Šišmišu. Sezonu 1934./1935. počela je u nanovo uvježbanom Porinu, priređenom pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Tita Strozzija u povodu osamdesete godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. Na toj svečanoj izvedbi, prema pisanju Zlatka Grgoševića u Obzoru 6. listopada, „Zorka gdjice Nožinić je isto tako sjajna njezina kreacija, koja dira plemenitom jednostavnošću i iskrenom toplinom fraze.“ Slijede Marina u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija i Freia u Wagnerovu Rajninu zlatu na njihovim prvim izvedbama u Hrvatskoj. U sezoni 1935./1936., također na prvoj hrvatskoj izvedbi, ostvarila je Fevroniju u Priči o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova.
  
  Nakon odlaska Zinke Kunc u inozemstvo Vilma Nožinić počela je polako preuzimati dramske uloge, pa u njezin repertoar ulaze u sezoni 1935./1936. Elza u Lohengrinu, i u sezoni 1936./1937. Ponchiellijeva Gioconda, koju je pjevala i na gostovanju ansambla zagrebačke Opere u Splitu u svibnju 1937., Sieglinda u Walküri, Valentina u Meyerbeerovim Hugenotima i Jela u Hatzeovu Povratku. Večer je 30. siječnja 1936. pisala da je ulogu Elze „izradila muzikalno, inteligentno i nesumnjivo s mnogo ambicije. Njenom glasu željeli bi kod Wagnera mjestimice više dramatske snage i izražaja. Mnogo iskrene topline unijela je glasovno u slavni duet trećeg čina, u kojem je imala ujedno i svoje najjače momente.“ Sezonu 1937./1938. počela je s Mrs Alice Ford na prvoj hrvatskoj izvedbi Falstaffa i svladala je do tada najzahtjevniju zadaću – Verdijevu Aidu, koja će kasnije postati krunska uloga njezina repertoara, koju je osobito voljela i, prema vlastitim riječima, otpjevala preko stotinu puta (samo u Zagrebu 41 put), i s kojom će na najljepši način obilježiti 25 godina na sceni. Za tu kreaciju 29. siječnja 1938. zagrebački tisak bio je pun hvale.
  
  Stanislav Stražnicki pisao je u Novostima 1. veljače: „Njen krasni, sočni i plemeniti, u svim položajima izjednačeni sopran, neobično sonoran i zaobljen u dubokim registrima, a od blještavog sjaja i prodorne snage u visokim, u ovoj je ulozi došao do svog punog izražaja i razvića. Nikada usmjeren samo na vanjski efekt, on je uvijek i isključivo u službi lijepog i kultiviranog pjevanja – belcanta u pravom smislu riječi. Raspredajući fino iscizelirane fraze u dugom dahu i širokim lukovima, njezino u dno muzikalno i inteligentno pjevanje dobiva i onu veliku liniju i izražajnost koje ga uzdižu nad svaku prosječnost i može da istinski ponese i oduševi slušaoca. Svoj gotovo eterični piano umije da ukusno i na pravom mjestu upotrebi: ona vlada njime tako sigurno da ne će nikada zatajiti, niti u najvišim položajima. Uz lijepu dikciju isticala se i misaona deklamacija. I maska bila je vrlo dobro odabrana...... Bez sumnje će nam Nožinić moći podati isto takovu Ameliju, Leonoru, Elizabetu.“ Predviđanja Stražnickog su se potvrdila. Kasnije, 1948. godine, za kreaciju Aide dobila je republičku nagradu.
  
  Nakon Aide Vilma Nožinić uvrstila je u repertoar Juliju u Dvořákovu Jakobincu i Wally u operi La Wally Alfreda Catalanija na njihovim prvim hrvatskim izvedbama, te u sezoni 1938./1939. Jaroslavnu u nanovo uvježbanom Knezu Igoru, Leonoru u Trubaduru i 9. ožujka u nanovo uvježbanoj Pikovoj dami na svečanoj proslavi 25. godišnjice umjetničkog rada Krešimira Baranovića „dala je partiju Lize sa velikom pjevačkom kulturom“, kako su pisale Novosti 11. ožujka 1939. Iste je sezone bila Elizabeta u prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeva Don Carlosa, a sljedeće je pjevala Evu u nanovo uvježbanom Nikoli Šubiću Zrinskom, u kojem je Baranović „ostvario čudo ponovnog uskrsnuća“ ove omiljene opere, kako je pisao autor A. R. u Novostima na Božić 1939. Postala je apsolutna prvakinja zagrebačke Opere. To će mjesto zadržati do odlaska u mirovinu potkraj 1954. godine, i dalje kao gost, unatoč tome što su se za to vrijeme pojavile dvije sjajne mlade pjevačice njezina faha – Marija Podvinec i Dragica Martinis.
  
  Vilma Nožinić ostala je nepomućena sjaja, i u natjecanju s mlađima prepuštala im je, uvjetno rečeno, lakše uloge i ulazila u repertoar tzv. visoko-dramskog soprana – Sente u Ukletom Holandezu, u kojoj je do punog izražaja dolazio njezin istančan osjećaj za Wagnerovu glazbu, Puccinijeve Tosce i Turandot nesmiljenih vokalnih zahtjeva, Gioconde, Crkvenjarke u Jenůfi, Leonore u Fideliju, Ortrud u Lohengrinu, do posljednje – Santuzze u Cavalleriji rusticani. Dodala je njima Donnu Annu u Mozartovu Don Juanu, kamen kušnje za dramskog soprana. Na najbolji mogući način nastavila je slavnu tradiciju Milke Trnine i Zinke Kunc. Njezine nastupe pratili su redovno osvrti puni hvale za pjevačko ostvarenje, a ponekad sa sitnijim primjedbama o glumi. U opširnom osvrtu na obnovljenog Ukletog Holandeza pod Baranovićevim ravnanjem u Gavellinoj režiji Ivan Brkanović, tada kritičar Hrvatskog naroda, napisao je 5. studenoga 1941.: „Na prvom mjestu treba ovdje istaknuti prelijepu kreaciju Vilme Nožinić kao Sente. Tu se i opet očitovala dubina njenog shvaćanja i predestiniranost njezinog glasa za uloge ovakvog karaktera. Umjetnica zaista proživljava i oživljava te likove a širina Wagnerovog pjeva ne pomućuje nigdje svježinu i sjaj njezinoga glasa.“
  
  Kad je poslije Drugoga svjetskoga rata Vilma Nožinić nastupila na obnovi Tosce, kritičar Vjesnika R. napisao je 12. listopada 1945.: „Njen zvučni glas dramskog karaktera u visinama kristalan i zaobljen, nadjaćavao je sa lakoćom puni orkestar. Iako se pokatkad osjećalo zadržavanje u tempu uglavnom njena uloga pjevački i muzikalno bila je izradjena vrlo solidno. U glumačkom pogledu nešto je troma, a usljed prevelike zaokupiranosti sa muzičkim dijelom svoje uloge, ispustila je neke glumačke detalje osobito u prvom činu, što je bilo na štetu njenom punom uspjehu. No i pored ovih nedostataka prikazala nam je jednu sjajnu Toscu.“ Kad je nastupila kao Leonora na premijeri Fidelija, Stanka Vrinjanin u Vjesniku 5. ožujka 1947. napisala je: „Tehnički suverena svim zadacima i problemima, zadovoljavajućom je glumom prikazala lik žene, koji odgovara zamisli autorovoj. Zamorni i često instrumentalno pisani pjevački part izvela je u umjetničkoj interpretaciji doličnoj prvakinje opere.“
  
  Vilma Nožinić nastupala je mnogo u djelima hrvatskih autora, pri kraju karijere, 20. siječnja 1951. na praizvedbi opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića pjevala je glavnu ulogu Ljube. Istodobno je njegovala i koncertni repertoar. Sopranske dionice u Verdijevu Requiemu i u Beethovenovoj Devetoj simfoniji bile su njezina vrhunska dostignuća i vrhunska dostignuća hrvatske glazbene reprodukcije uopće.
  
  U posljednjoj sezoni angažmana u HNK-u 1953./1954. Vilma Nožinić proslavila je 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja s Aidom, a uz Aidu pjevala je Santuzzu, Toscu, Evu u Zrinskom, Ameliju, Donnu Annu te sudjelovala u dvjema obnovama, Trubadura i Porina, u kojima je bila Leonora, odnosno Irmengarda. Posljednji je put nastupila 6. studenoga 1955. kao Amelija u Krabuljnom plesu, a nešto više od mjesec dana ranije, 27. rujna, otpjevala je svoju posljednju Leonoru u Trubaduru. Godine 1969. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Posljednje godine života provela je u Umagu i nakon što je slomila oba kuka, umrla je 2. ožujka 1975. godine.
  
  U inozemstvo nije odlazila, osim povremenih nastupa, iako su ju 1929. pozvali u Berlin. Početkom veljače 1943. gostovala je u Bukureštu zajedno s Josipom Gostičem, Milom Kogej i Rudolfom Županom u Aidi i Krabuljnom plesu kao uzvrat gostovanju članova Kraljevske rumunjske opere, te u Beču s ansamblom Opere kao Eva u Nikoli Šubiću Zrinskom. Gostovala je u svim gradovima bivše države. Samo sa zagrebačkom Operom ostvarila je 69 uloga i 937 nastupa, od toga deset uloga u operama hrvatskih autora, među njima dvije na praizvedbama. Nastupila je na sedamnaest prvih izvedaba opera u Hrvatskoj. Nije postigla međunarodnu karijeru, iako je to mogla, sudeći prema pozivima koje je dobivala. Ostala je vjerna zagrebačkoj Operi jer je u njoj, u njezino sjajno vrijeme velikih pjevača i dirigenata te bogatog repertoara, bila neprikosnovena prvakinja, i uz Josipa Gostiča njezin stup u tim slavnim danima. Bila je zahvalna zagrebačkoj publici, koja ju je obožavala. Po prirodi skromna, smjerno je pristupala svojemu pozivu i kloneći se loših primadonskih manira, služila je umjetnosti cijelim svojim bićem. Njezin je motto bio: „Nikada čovjek ne treba uživati u vrhunskim ljepotama uspjeha. Treba ostavljati hrabro i najveće uspjehe, jer poslije svakog vrhunca dolazi silazak i razočaranje.“
  
  Sedamdesetak uloga uglavnom velikih i glavnih, a među njima i nekoliko najtežih u sopranskom repertoaru, obilježavanje 25. obljetnice umjetničkog djelovanja s Aidom, pri samome kraju karijere nastupi u izrazito zahtjevnim belkantističkim ulogama kakve su Verdijeve Leonora u Trubaduru i Amelija u Krabuljnome plesu ili pak kao Donna Anna u Mozartovu Don Juanu svjedoče o iznimnoj pjevačici kojoj je teško naći ravne u cijeloj bogatoj povijesti zagrebačke, a samim tim i hrvatske opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri