Pajo (Pavao) Grba

(Vojakovac kraj Križevaca, 9. srpnja 1898. – Zagreb, 22. lipnja 1972.)

• Pajo (u Matičnim knjigama zaveden kao Pavao) Grba, rođen 9. srpnja 1898. u Vojakovcu pokraj Križevaca, završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Pjevanje je učio u Zagrebu kod Jana Ouřednika. Od 1919. do 1928. bio je član zbora zagrebačke Opere i nastupao u manjim ulogama. Solističku karijeru započeo je 1928. u Ljubljani kao Vladislav u Smetaninu Daliboru i tu je do 1931. kao prvi lirski bariton ostvario dvadesetak uloga. U Zagrebu je kao član ljubljanske Opere nastupio potkraj 1928. u ulozi Daniela u operi Jonny svira. Od 1931. do 1932. školovao se na Muzičkoj školi dr. Kaisera u Beču i kod Artura de Sanctisa i 1932. gostovao u Reichenbergu (danas Liberec) u Češkoj. U sezoni 1932./1933. bio je u angažmanu u Osijeku. Bilo je to kazalište koje je djelovalo u Osijeku, Novom Sadu i Splitu. U lipnju 1933. gostovao je u Zagrebu u ulozi Zrinskog kao „bivši bariton ljubljanske opere“, kako je pisao Obzor 7. lipnja. Kritičar koji se potpisuje „žh“ (Žiga Hiršler) navodi da „nam je od prije poznat kao simpatičan pjevač, koji raspolaže baritonom mekanog zvuka i tople boje. No nastupio je ovaj puta tako indisponiran, da nam nije bilo moguće svoriti neki sud o pjevaču. Svakako je i unatoč indispozicije izbila mjestimice ljepota grla i pjevačeva muzikalna sigurnost. Šteta je što se morao predstaviti u takvoj kondiciji.“ – zaključuje kritičar.
  
  No 1933. Pajo Grba stupio je u angažman u zagrebačku Operu kao solist i u njoj ostao do odlaska u mirovinu 31. prosinca 1955. Nizao je uloge i nastupe. Zrinskog je pjevao na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu 1933. Nastupio je kao Germont u Traviati, Scarpia u Tosci, Tomski u Pikovoj dami, kojega je prema Novostima 14. ožujka 1934. „pjevao s mnogo predanosti i napose u zadnjem činu ostavio s poznatom pjesmom o ptici vrlo povoljan dojam“, Klingsor u Parsifalu, Sebastian u U dolini, Lescaut u Manon, Přemysl u Libuši, Mitke u Koštani i u listopadu 1934. Kocelin u Porinu, svojoj prvoj premijeri u Zagrebu, nanovo uvježbanoj izvedbi opere u povodu osamdesete godišnjice smrti Lisinskog pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Tita Strozzija. Zlatko Grgošević pisao je u Obzoru 6. listopada: „Kocelin g. Grbe nas je najugodnije iznenadio jer je stvoren savjesno i pjevački zrelo, a osim toga je taj lik najteži u pogledu njegove scenske realizacije. Arije g. Grbe su pjevački teške i osjetljive, pa je mladi pjevač u njima postigao ravnopravni uspjeh s ostalim partnerima, što treba da bude posebno naglašeno.“ Ti ostali partneri bili su sjajni: Pavao Marion Vlahović pjevao je Porina, Zinka Kunc Irmengardu, Vilma Nožinić Zorku i Josip Križaj Sveslava.
  
  Nizale su se premijere: u studenome 1934. Grba je bio Veronski knez u Gounodovoj operi Romeo i Giulietta, u prosincu Simon u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija pod ravnanjem Lovre Matačića u režiji Zygmunta Zalewskog, a u ožujku 1935. Hellwing na obnovi Ognja, i, kako pišu Novosti 12. ožujka, „nastojao je da se karakteru Hellwinga što više približi“ i „iznio ga je bez pretjeranog patosa, jednostavno“. I Oganj je dirigirao Matačić, a pjevali su Vlahović i Zinka Kunc.
  
  Grba je nastavio nizati uloge na premijerama i obnovama: bio je Donner na prvoj hrvatskoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata, Tatarski vođa Burundaj na prvoj hrvatskoj izvedbi Priče o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova, Manuele na prvoj hrvatskoj izvedbi muzičke komedije Giuditta Franza Lehára, Reb Sender na prvoj hrvatskoj izvedbi suvremene opere Dibuk Lodovica Rocce pod Matačićevim ravnanjem i plemenitaš Jugović na praizvedbi 3. listopada 1936. Grabancijaša Božidara Širole, također pod Matačićevim ravnanjem. U međuvremenu pjevao je Amfortasa u Parsifalu, koji je, prema Novostima 14. travnja 1936., „bio pun plemenitog patosa, pun stila, te i u onim dramatskim scenama provale boli uvijek na otmjenoj liniji“. U siječnju 1937. bila je izvedba nanovo uvježbanog Samsona i Dalile, u kojoj je Grba pjevao Velikog svećenika Dagonovog i, prema pisanju Stanislava Stražnickog u Novostima 15. siječnja, bio je „prava muževna pojava s jakim vidljivim efektima u glumi i snažnim dramatskim akcentima u pjevanju. Jednostavna prirodna karakterizacija lika, koja nije pretjeravala u grubu teatralnost, svakako je postigla pjevački i glumački najjači momenat u četvrtoj slici kad izvrgava ruglu nesretnog Samsona.“
  
  U ožujku 1937. u poslije 35 godina nanovo uvježbanim Meyerbeerovim Hugenotima pod Matačićevim ravnanjem s Josipom Rijavcem u ulozi Raoula, prema pisanju Novosti 16. ožujka, „G. Grba kao Nevers znao je u pjevanju održati otmjenu liniju, ne zapadajući nigdje u teatralnost i pretjeravanje, pa je dao jednu skladnu i zaobljenu kreaciju.“ I godina 1938. donijela mu je tri nove uloge na premijerama. U ožujku, na prvoj hrvatskoj izvedbi Dvořákova Jakobinca, prema Novostima 22. ožujka, „značajnoj ulozi Bohuša od Harasova podavao je glumački i pjevački simpatične i tople crte“. Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu u svibnju pjevao je kneza Igora, u listopadu je opet nastupio u opereti – bio je grof Petar Homonay u nanovo uvježbanom Straussovu Barunu ciganinu, a 1. prosinca 1938. utjelovio je Rkaća na praizvedbi istoimene muzičko-scenske lirike Antuna Dobronića i, prema Branimiru Ivakiću u Jutarnjem listu u broju 9647., „uspješno je kreirao lik naivnog seoskog jakote“. Dobronić je četiri godine kasnije preradio Rkaća u Gorana i 20. travnja 1944. bila je premijera. Milan Katić u Novoj Hrvatskoj 23. travnja ocijenio je da je prvi samostalni nastup Berislava Klobučara posve uspio, a Pavao Grba bio je „sjajan glasom i stasom“.
  
  Godine 1939. pjevao je Evgenija Onjegina. Možda je u osvrtu na tu njegovu kreaciju Vladimir Ciprin u Večeri 23. rujna 1939. najbolje opisao umjetničku ličnost Paje Grbe. Nastupio je umjesto Nikole Cvejića, koji je iznenada pozvan na vojnu vježbu. Ciprin piše: „Boja i karakter njegovog baritona odgovarao je ovoj ulozi sve do obrata Onjegina to jest do momenta kada osjeti pravu ljubav za Tatjanu. Pjevački je g. Grba dobro izradio ulogu, osjetio se u svakoj frazi savjestan studij, a solidno pjevačko znanje omogućilo je pjevaču ukusne dinamičke raznolikosti, zaobljenost fraze i dobru muzičku deklamaciju.“ Ali, nastavlja Ciprin, „manjkao mu je u glasu zanos i toplina, proživljenost jakog osjećaja. Hladni izražaj u glasu nije mogao stopostotno uvjeriti o preokretu u njemu i ako je i u ovom dijelu bilo njegovo pjevanje pomno izradjeno.“ Ciprin na kraju zaključuje: „Da je u pjevanju bilo zanosa i snažne erupcije probudjenih osjećaja, bila bi to uz već spomenute pozitivne strane pjevačkog umijeća g. Grbe jedna od najboljih njegovih uloga.“ Pretpostaviti je da je određena Grbina hladnoća još jače dolazila do izražaja jer je Tatjana bila umjetnica iznimne osjećajnosti i topline Nada Tončić.
  
  Grba možda nije zanosio, ali je bio maksimalno pouzdan, pa je 1939. ostvario još Sharplessa u Madame Butterfly i Alfija u Cavalleriji rusticani, 1940. bio je Sebastiano u obnovljenoj U dolini i Bonifacije na prvoj hrvatskoj izvedbi Smetanine Tajne. U veljači 1941. pjevao je Čerevika u nanovo uvježbanom Soročinskom sajmu i u travnju Klingsora u Parsifalu.
  
  Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Pajo Grba uzeo je svoje krsno ime i zvao se Pavao i kao Pavao prvi put pjevao je Lescauta u Manon Lescaut. Grba je nastupio 13. lipnja 1942. na još jednoj praizvedbi hrvatske opere – Sunčanice Borisa Papandopula. Ivan Brkanović, tada kritičar u Hrvatskom narodu, pisao je 16. lipnja: „Vrlo jasno ocrtani lik Kizlar-age ostvario je Pavao Grba, vanredno fino sa svim onim potrebnim cinizmom, šta više sadizmom. Tako je ova uloga u njegovoj tvorbi bila i glasovno i glumački prekrasno donešena.“ Kritičar Spremnosti 21. lipnja 1942. V. C. sličnog je mišljenja. Smatra da je „Grba ostvario jednu od svojih najboljih tvorbi“ te da je „njegov aga bio i glasom i igrom živ i uvjerljiv, pun grubosti i ujedno najuspjeliji lik libretiste“. U veljači 1943. Grba je preuzeo ulogu Albericha u obnovljenu Rajninu zlatu, priređenom u povodu 60. godišnjice smrti Richarda Wagnera i, prema Brkanovićevu osvrtu u Hrvatskom narodu 17. veljače, „znao je uvjerljivo donijeti ovoga 'Nibelunga' i podati svom glasu onu naročitu karakterizaciju i boju, onaj timbre koji je potreban za oživljavanje likova tih gmizavaca iz zemlje bajki“. Pjevao je Monteronea i Escamilla, na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Kolumbo Wernera Egka u srpnju 1943. bio je Glasnik, na obnovi Madame Butterfly u rujnu bio je Scharpless, a na obnovi Porina 10. travnja 1944. Kocelin.
  
  Nakon rata Grba je nastavio nizati uloge: 1945. je u ponovno obnovljenom Soročinskom sajmu, prema pisanju autora R. B. u Vjesniku 6. listopada, „dao svoga Čerevika realistički snažno i umjetnički uvjerljivo. Pjevački je bio i jedan od najboljih i dikcija mu je jasna.“ Poslije Rudolfa Župana pjevao je Scarpiju na reprizama Tosce, 1946. opet je bio Sebastiano u obnovljenoj U dolini, Varlaam u obnovljenom Borisu Godunovu i Gavro na praizvedbi 17. prosinca 1946. Gotovčeva Kamenika. Godine 1947. Grba je dodao novu ulogu svojemu repertoaru – Pizarra na premijeri Fidelija, u obnovljenoj Manon bio je Lescaut, 1948. pjevao je Mitkea na premijeri Konjovićeve Koštane i tom je ulogom 21. prosinca 1950. proslavio 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Pjevao je Matiju Gupca na reprizama istoimene opere Ive Lhotke-Kalinskog i Dražića na reprizama opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića. Umro je u Zagrebu 22. lipnja 1972. godine.
  
  Glazbenik sigurna umjetničkog ukusa, zaobljene fraze, lijepe pjevne linije, dobre muzičke deklamacije i znatne izražajnosti, Grba je s maksimalnim zauzimanjem ostvario pedesetak velikih uloga u operi i opereti i uvijek bio pouzdan oslonac u ansamblu.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri