Anatol Manoševski

(Ekaterinodar (danas Krasnodar), 1901. – Rijeka, 18. ožujka 1983.)

• Rođen 1901. u Ekaterinodaru, koji je ime dobio po ruskoj carici Katarini II., koja ga je osnovala, Anatol Manoševski studirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Član zagrebačke Opere postao je 1926. i nastupao u malim ulogama, među kojima su neke veće bile Kormilar u Ukletom Holandezu, Knez Yamadori u Madame Butterfly i Vidovnjak u Borisu Godunovu. Godine 1930. sudjelovao je na premijerama opera Gajdaš Švanda i Sadko, ali pravi mu je debi bio 5. listopada u ulozi Alfreda u Traviati. Lujo Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 6. listopada 1930.: „Pokušaj je okrunjen pozitivnim rezultatom i takovim izrazitim nedvojbenim uspjehom, da je osigurana solistička karijera debutanta. Plemeniti, muževno puni i sočni glas čistog, metalnog tenorskog karaktera, izvire velikom lakoćom i formira se u dobroj postavi rezonantno i nepomućeno. Registri su izjednačeni i svi jednako nosivi, visina je ležerna i neusiljena. Njegov način predavanja odaje mnogo smisla za povezanu, iscizeliranu, otmenu frazu i dobri umjetnički ukus. On je očito s razumijevanjem slušao dobre pjevače i shvatio temeljno pravilo, da je lijepo kulturno pjevanje, frazirano i detaljno izradjeno u ekonomiji sredstava kud i kamo važnije od forsiranog razbacivanja briljantnih tonova.“ Šafranek-Kavić zaključuje da „će u najkraće vrijeme biti punovaljani nosilac tenorskih uloga, koje će privlačiti publiku, jer u njegovu glasu ima onaj čar topline, koji osvaja“, naravno, „kad se riješi debutantske treme i ako nadalje bude svoj posao shvaćao ozbiljno i solidno kao i do sada“. Ne propušta naglasiti njegovu „odličnu, vitku scensku pojavu“, koja je „daljnja preporuka za tenora-ljubavnika“. Biti tako ocijenjen u predstavi Traviate s partnerima Majom de Strozzi i Dragom Hržićem zacijelo je bio velik poticaj za Manoševskog.
  
  Slijedile su uloge Indijskog gosta u Sadku, Rinuccia u Gianniju Schicchiju pa 1931. Riccarda u Krabuljnom plesu, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Tamina u nanovo uvježbanoj Čarobnoj fruli. U studenome 1931. Manoševski je uvrstio u repertoar zahtjevnu ulogu Bojana u Gotovčevoj Morani. Šafranek-Kavić ponovio je u Obzoru 9. studenoga sve ranije uočene pjevačeve kvalitete, dodao da je njegov glas „naročito predestiniran za lirski izražaj, prema tome uspjela su mu i u ulozi Bojana najbolje lirska mjesta, koja on pjeva s mnogo osjećaja i otmjeno stiliziranog izražaja te s mnogo pomnje u frazi i deklamaciji“, naglasio da će mu „s vremenom i daljnjim sistematskim radom postati visina sigurnija, a glas voluminozniji i prodorniji“, i opet nije propustio spomenuti da su „lijepa, vitka i mladenačka pojava, ta velika rijetkost kod tenora – ljubavnika, te prirodna gluma uz muzikalnu sigurnost i čistoću intonacije daljnje odlike mladoga pjevača, koji je u kratko vrijeme uspio da zauzme vidno mjesto u našem solističkom ensembleu i da stekne pune simpatije naše publike, koja ga je kao Bojana primila s jednako iskrenom srdačnošću kao prije koji dan kao Tamina u Čarobnoj fruli.“
  
  Manoševski je počeo nizati uloge, najčešće na premijerama: Vukmira u obnovljenom Banu Legetu, Lenskog u Evgeniju Onjeginu, Luju Lasića u Sutonu Stevana Hristića i Nanda u U dolini te Wilhelma Meistera u Mignon, a 1. ožujka 1933. pjevao je Adela na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea. Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 4. ožujka: „U ulozi Adela mogao je g. Manoševski da se istakne i opet u punoj mjeri svojim nježnim lirskim tenorom i proosjećajnim pjevanjem. Sigurnost, kojom se snašao u toj opsežnoj i pretencioznoj ulozi, dala mu je mogućnost da se potpuno i nesputano razvije od čina do čina.“ Ne zaboravimo – na praizvedbi opere u Ljubljani Adela je pjevao Josip Gostič. Manoševski je zatim pjevao kneza Vasilija Galicina u Hovanščini i nastupio na osvježenoj reprizi Massenetove Manon s Vilmom Nožinić u naslovnoj ulozi. Šafranek-Kavić napisao je 24. travnja 1933. u Obzoru: „Partiju Chevaliera des Grieuxa pjevao je prvi puta mladi stasiti lirski tenor g. Anatol Manoševski. Ovo je njegova najpomnije studirana uloga i zato je on u njoj doživio svoj do sada najjači uspjeh.“ Osjetio se „znatni napredak ambicijoznoga, ozbiljnoga i marljivoga pjevača, naročito u savladavanju visokoga registra. U ovoj ulozi bile su mu i visine zvučne i slobodne, neforsirane, njegov toliko toplo timbrirani tenor razvija se dakle i u pogledu opsega vrlo povoljno. […] Radujemo se ovom napretku i uspjehu mladoga pjevača, koji je na našoj pozornici započeo svoju karijeru jednako kako nas veseli okolnost da on i publici ulazi u volju te tako pitanje prvoga lirskoga tenora možemo smatrati povoljno riješenim.“ Bilo je riješeno što se tiče broja uloga, najčešće na nanovo uvježbanim izvedbama. Pjevao je Alfreda u Šišmišu, Juranića u Nikoli Šubiću Zrinskom, Maksa u Strijelcu vilenjaku i u ožujku 1934. Gounodova Fausta. Šafranek-Kavić opet ga 16. ožujka u Jutarnjem listu naziva „naš mladi lirski tenor“, ističe da je pjevao „naslovnu partiju s vrlo lijepim uspjehom. On je svoj zadatak pomno studirao i pjevao s ukusom točno i izražajno. Topli, mladenački timbre njegovoga tenora ima mnogo lirskog čara i odgovara vrlo dobro za ovu ulogu. Pjevački pokazao je napredak u svladavanju visina i približuje se izjednačenju svojih registara.“
  
  Manoševski je nizao uloge: Narabotha u nanovo uvježbanoj Salomi, Froha na prvoj hrvatskoj izvedbi Rajnina zlata, Rodolpha (tako se tada pisalo) u La Bohéme, Sadka, Hoffmanna u Hoffmannovim pričama, Vojvodu od Mantove na obnovi Rigoletta, kojega je pjevao i na gostovanju ansambla zagrebačke Opere u Splitu u svibnju 1935., Romea u Gounodovoj operi Romeo i Giulietta, kneza Vsevoloda Jurjeviča na prvoj hrvatskoj izvedbi 1935. opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu, Geralda u Lakmé, Enza u Giocondi, Borisa Grigorjeviča na prvoj hrvatskoj izvedbi 1936. Janáčekove Katje Kabanove, Alfreda na proslavi 25. godišnjice umjetničkog rada Maje Strozzi, Edgarda u Luciji Lammermoorskoj. Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu u svibnju 1937. pjevao je Vladimira Igoreviča u Knezu Igoru. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Katarine Izmajlove u lipnju 1937., kako piše Stražnicki u Novostima 18. lipnja, „’slabića i izroda’ Zinovija Borisoviča, koji najprije može da izazove samilost, prikazao je glumački i pjevački uspjelo.“ Također u lipnju 1937., prema pisanju Večeri 25. lipnja, „dobro se snašao u ulozi ljubavnika Belmontea“ u nanovo uvježbanoj Mozartovoj Otmici iz saraja.
  
  Iz Zagreba je Anatol Manoševski otišao u Osijek. U svibnju 1939. u Zagrebu je gostovao kao Edgardo. U ožujku 1941. nastupio je kao Juranić u Splitu u izvedbi Nikole Šubića Zrinskog, koju su ostvarili splitski umjetnici stvarajući splitsku Operu. Zagrebački tisak prenosi i da je 1941. u Ljubljani pjevao Rodolfa s Ksenijom Vidali. U Zagreb je ponovno došao također kao gost 1944. i pjevao Fausta, Alfreda i Turiddua i u prosincu nastupio kao Alfred na obnovi Šišmiša. Poslije rata otišao je u Rijeku. Na prvoj predstavi novoutemeljenog Narodnog kazališta 2. studenoga 1946. – Nikoli Šubiću Zrinskom – pjevao je Juranića i Sokolovića. Počeo je prelaziti u karakterni fah, pa ga u prvim riječkim sezonama nalazimo kao Vašeka u Prodanoj nevjesti te Šujskog i Juridivog u Borisu Godunovu. Pjevao je Orlovskog na premijeri Šišmiša i povremeno Alfreda u Traviati. Kao prvak Opere 16. travnja 1953. proslavio je 25. godišnjicu kazališnog rada kao Werther na obnovi opere pod ravnanjem Lovre Matačića. Nastavio je još nekoliko godina nastupati u manjim ulogama. Umro je u Rijeci 18. ožujka 1983. godine.
  
  Anatol Manoševski ulazi u red onih požrtvovnih muzikalnih umjetnika ugodna glasa i prikladna izgleda koji s uspjehom ostvaruju uloge lirskog karaktera, nikada ne zakazuju i omogućuju nesmetani rad Opere. U njegovu bogatom repertoaru bilo je stotinjak likova.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri