Pavao Marion Vlahović (Paolo, Paul Marion)

(Zagreb, 1. lipnja 1891. – Rio de Janeiro, 5. lipnja 1962.)

• U imeniku školske godine 1908./1909. u Hrvatskom zemaljskom glazbenom zavodu nalazimo Pavla Vlahovića kao upisanog učenika prvog razreda nižeg tečaja glavnog predmeta Nauke o sazvučju kod Franje Dugana, a 1910./1911. prelazi na glavni predmet orgulje kod Ćirila (Cyrila) Juneka (1872-1928), češkog glazbenika koji je nakon završenog Konzervatorija u Pragu, od 1896. djelovao u Hrvatskoj i od 1903. do 1920. bio nastavnik na školi HGZ-a. Vlahović je već kao dvanaestogodišnjak svirao orgulje u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu. Nakon četiri godine učenja, postao je 1913. zborovođa Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. U svibnju 1914. u Budimpešti je učio kod poznatog wagnerijanskog tenora Georga Anthesa (1863-1923), nekadašnjeg prvaka Dvorske opere u Dresdenu i njujorškog Metropolitana. No uskoro je unovačen i kao narednik borio se u Prvom svjetskom ratu. Nakon rata upisao se na Konzervatorij u Beču. Prema Narodnim novinama od 1. travnja 1932., glasoviti Bruno Walter otkrio je njegove pjevačke sposobnosti i doveo ga do debija u Münchenu 1921. Neko je vrijeme Vlahović pjevao u Beogradu ali nezadovoljan prijamom otišao je u Dresden. U Zagrebu je prvi put gostovao 3. listopada 1926. kao Canio u Pagliaccima. Morgenblatt ga je 4. listopada predstavio kao „rođenog Zagrepčanina koji je kroz umjetničko djelovanje na mnogim njemačkim pozornicama stekao ugledno ime. Njegov izrazit tenorski glas izvanredno je lijepe boje, divne svježine i krasnog zvuka. U glazbenom predanju i scenskoj igri dao je uistinu verističkog Pagliaccia snažnog djelovanja. Publika je nagradila pjevača bogatim i toplim pljeskom. Poželjno bi bilo vidjeti gospodina Vlahovića i u drugim ulogama.“ I to se dogodilo, ali je trebalo čekati cijelu godinu.
  
  Predstavljen kao tenor iz Dresdena Paul Marion je 27. veljače 1927. prvi put nastupio u Bečkoj državnoj operi kao Calaf u Turandot. Do kraja godine pjevao je Fausta u predstavama u kojima je slavni Fjodor Šaljapin bio Mefistofele, Radamesa u Aidi, Rodolfa u La Bohème i Pinkertona u Madame Butterfly te nastupio u glavnoj ulozi Stranca u tada popularnoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo) Ericha Wolfganga Korngolda. Ulogu je dijelio s premijernim protagonistom, glasovitim poljskim tenorom Janom Kiepurom (1902-1966), a partnerice su mu najčešće bile također glasovite sopranistice: njemačka Lotte Lehmann (1888-1976), mađarska Maria Nemeth (1897-1967) i hrvatska Vera Schwarz.
  
  U Zagreb je Pavao Marion Vlahović ponovno došao u listopadu 1927. i najprije pjevao Riccarda u Krabuljnom plesu. Novosti su 12. listopada pisale: „Uspjeh njegov bio je potpun, jer kao odličan pjevač s lijepim glasom može da svladava Verdijeve belkantističke partije [...] iznesao je glumački i pjevački posve uvjerljiv lik. U dramatskim momentima zvučio je njegov kristalni tenor blještavo. Tek kad ga se čulo na pozornici, onda postaju razumljivi njegovi uspjesi u inozemstvu. Jedna od najvećih odlika njegova pjevanja je idealno fraziranje i uspješna ekonomija glasa.“ Otpjevao je još Canija, i Cavaradossija u Tosci, kad su Novosti 28. listopada 1927. primijetile kako je „njegov dramatski tenor više puta baritonskog timbrea“. Prošlo je šest godina do njegovog ponovnog dolaska u Zagreb.
  
  Početkom 1928. Pavao Marion Vlahović ponovno je nastupio u Bečkoj državnoj operi. Svojemu bečkom repertoaru dodao je skladatelja Maxa u tada vrlo popularnoj operi Jonny svira Ernsta Kreneka i Erika u Ukletom Holandezu. U Bečku državnu operu vratio se u svibnju 1934. najavljen kao gost iz Opere u Chicagu. Pjevao je Manrica i Calafa. Od 27. veljače 1927. do 16. svibnja 1934. Paul/Paolo Marion u Bečkoj državnoj operi ostvario je pet uloga i 34 nastupa. Najviše – dvanaest puta – pjevao je Calafa, najčešće uz Mariju Jeritzu u naslovnoj ulozi i Nikolu Zeca kao Timura. U Operi u Chicagu pjevao je Lohengrina s velikom Lotte Lehmann.
  
  Vlahovićeva talijanska karijera počinje 1929. koncertima u rimskom Augusteu sa zborom i orkestrom Akademije Svete Cecilije. U ožujku je solist u Dvořákovu djelu Stabat Mater, u travnju u Beethovenovoj Devetoj simfoniji. Novine Il Lavoro Fascista pisale su 24. ožujka 1929. „Tenor Marion bio je otkriće: ugodan glas i sigurna škola čine ga vrlo vrijednom akvizicijom za kazališni svijet.“ Novine Tevere predstavile su ga 27. ožujka kao bečkog đaka, koji je na tamošnjem Konzervatoriju studirao kompoziciju i počeo karijeru kao dirigent a tek se na nagovor Bruna Waltera posvetio pjevanju. List dalje piše da je „tenor topla glasa, savršene intonacije, umjetnik u duši i glazbenik širokih obzora.“ List citira njegove do tada uspješne uloge: Raoula u Hugenotima, Calafa, Lohengrina i Cavaradossija. Novine La maschera posvetile su mu još više prostora, navele su da je diplomirao klavir i orgulje i debitirao u Münchenu kao Rodolfo u La Bohéme, da je zatim dvije godine djelovao u Berlinu pjevajući uglavnom talijanski repertar, koji inače pjeva na četiri jezika i nakon toga otišao u Dresden gdje je postigao osobit uspjeh kao Cavaradossi. Milanske novine Il piccolo teatrale izvješćuju 4. siječnja 1930. da se „Paolo Marion, tenor vrlo solidnih glasovnih i umjetničkih kvaliteta, može pohvaliti dvama sjajnima i važnim uspjesima koje je postigao u kazalištu Petruzzelli u Bariju, najprije u Andrei Chénieru, kad se sprijateljio s Umbertom Giordanom i njegovom obitelji, a zatim u Turandot.“
  
  U ožujku 1930. Vlahović je nastupio u Teatru reale dell' opera (Rimskoj operi) u ulozi Fausta u Boitovu Mefistofeleu i u Augusteu je pjevao u djelu Psalmus Hungaricus Zoltána Kodályja. Il Lavoro Fascista pisao je 25. ožujka da „ima krasan glas i posjeduje dragocjeni dar znanja pjevanja“ i naglasio da je „izveo tešku dionicu inteligentno, sa stilom i strašću“. U travnju 1930. Paolo Marion pjevao je Tallija na rimskoj premijeri opere Il Diavolo nel Campanile (Vrag u zvoniku) tada popularnog skladatelja Adriana Lualdija (1885-1971), i opet se ističe njegov lijep glas i pjevačka inteligencija. Iste godine u Vareseu i u Teatru Dal Verme u Milanu pjeva Lohengrina i postiže velik uspjeh. Smatraju ga jednim od najboljih tumača Wagnerova viteza s labudom, a novine Il popolo d' Italia 2. listopada 1930. ističu njegovu „muzičku kulturu, intonaciju, korektno i toplo fraziranje, laganu, simpatičnu i dobro oblikovanu produkciju tona“, što je „publiku zadivilo i navelo na veliko odobravanje“. U Scali je 31. siječnja 1931. nastupio na praizvedbi opere Itala Montemezzija (1875-1952) La notte di Zoraima (Zoraimina noć) i ostavio vrlo povoljan dojam. Ali se nije vratio. U veljači 1931. pjevao je Walthera von Stolzinga u Majstorima pjevačima u Teatru Regio u Torinu. U Italiji je nastavljao priređivati koncerte. U Teatru Politeama Rossetti u Trstu 1937. pjevao je Andreu Chéniera. U Nici je 1933. najavljen kao „slavni tenor“ nastupio u Andrei Chénieru i Tosci.
  
  Na naslovnici njegove propagandne knjižice tiskane u Austriji 1932. zanimljiv je tekst s potpisom „Dr. Richard Strauss“. „Gospodin Paul Marion dokazao se kao vrlo muzikalan. Ima neobično lijep visoki tenorski glas dobro školovan na talijanski način.“
  
  U zagrebačkoj Operi Pavao Marion Vlahović počeo je sustavno nastupati 1933., najprije kao gost, a poslije kao stalni član. U razgovoru za Novosti 19. listopada opisao je svoj put „od suradnika Novosti i korepetitora zagrebačkog kazališta do pjevača svjetskog glasa“. U studenome je pjevao Lohengrina, i Radamesa na obnovi Aide pod ravnanjem Lovre Matačića uz Zinku Vilfan-Kunc i Ančicu Mitrović. Pjevao je još Cavaradossija, Calafa, Manrica i Don Joséa. Novosti su za njegova Lohengrina napisale 1. lipnja 1934. da je „ta kreacija lika bila i opet prodahnuta s neobično mnogo ljepote i plemenitosti u glumačkom i pjevačkom izražaju toliko oduhovljena da se uzdigla do impozantne veličine“. Večer je 12. listopada 1933. pisala da je Calafa „pjevao muzikalnom noblessom, kultivirano i otmjenim osjećajem za finoću te plemenitost fraze“ i „specijalno jakim muzičkim odlikama“. U listopadu 1934. nastupio je na prvoj premijeri u Zagrebu – nanovo uvježbanom Porinu, priređenom pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Tita Strozzija u povodu osamdesete godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. Na toj svečanoj izvedbi, prema pisanju Zlatka Grgoševića u Obzoru 6. listopada, „kreirao je naslovnu ulogu kao gost otmjen u frazi, uvjerljiv u dramatskim gradacijama, jednostavan u glumi i osobito izražajan u cantilenama. Njegova tužaljka Zorki je majstorsko djelo, koje spada u red prvorazrednih koncertnih reprodukcija (što je u ostalom i u skladu sa karakterom Lisinskove muzike).“
  
  Bila je to sjajna izvedba sa Zinkom Kunc, Josipom Križajem, Vilmom Nožinić i Pajom Grbom. Vlahović je dalje gostovao u svom standardnom repertoaru, a 9. ožujka 1935. nastupio je kao Robert u nanovo uvježbanom Bersinom Ognju pod Matačićevim ravnanjem i, prema Novostima 12. ožujka „snažno podvukao tvrde crte karaktera Thomsovog koji je ispaćen životom i gotovo obezumljen od silne nasilne pogibije njegovog oca. [...] Za sav taj proces proživljavanja teških unutarnjih konflikata našao je adekvatni izražaj u glumi i glasu.“ Nastupio je još u nekoliko uloga, među njima i kao Parsifal, kojega je prema Novostima 13. travnja 1935., „kreirao s onim naročitim osjećajem za stil i dikciju Wagnerovu. U trećem činu imao je njegov lik 'Parsifala' i crte zanesenosti u sferu religioznog i preobraženog. Ali se zapažala i nesigurnost u glumi i pjevanju“, što je ispravio sljedeće godine i Novosti su 14. travnja 1936. pisale da je lik „znatno produbio i izradio ne samo muzički nego i glumački“..U lipnju 1935. u nanovo uvježbanom Andréi Chénieru pod Matačićevim ravnanjem u Strozzijevoj režiji u kojemu su mu partneri bili Zinka Kunc i Rudolf Župan, zagrebačka publika gledala je i slušala, prema pisanju Luje Šafraneka-Kavića u Jutarnjem listu 18. lipnja 1935., „najtenorskiju od svih kreacija našega Pavla Mariona Vlahovića. Nadasve efektna i zahvalno napisana partija leži ovom našem odličnom pjevaču glasovno, pjevački i glumački naročito dobro. Studirana uzorno belkantistički na vrelu, kod samog autora, ova kreacija daje g. Vlahoviću prilike da istakne sav svoj sjajni i slavodobitni tenorski metal, svoju vanrednu frazu i dramatsku snagu.“
  
  Od rujna do prosinca 1935. Vlahović je ostvario dvadesetak nastupa u svom već standardnom repertoaru i u prosincu novu premijeru – Giocondu pod Baranovićevim ravnanjem uz Zinku Kunc, Ančicu Mitrović, Rudolfa Župana, Elzu Karlovac i Aleksandra Griffa i, kako pišu Novosti 20. prosinca, „belkantističkim je načinom, s mnogo plemenitosti i delikatese u pjevanju, realizirao genoveškog kneza Enza Grimalda“. Redovno je nastupao do kraja sezone 1935./1936. i u prosincu 1936. pjevao je Siegmunda u nanovo uvježbanoj Walküri pod Baranovićevim ravnanjem u Strozzijevoj režiji uz Josipa Križaja, Vilmu Nožinić i Ančicu Mitrović. U travnju 1937. ostvario je Ivu u nanovo uvježbanom Hatzeovom Povratku s Vilmom Nožinić i Županom, u svibnju je s ansamblom Opere na gostovanju u Splitu pjevao Porina, Enza i Ivu. Splitsko Novo doba pisalo je 10. svibnja da je „u ulozi Ive našao ovdje jednu od svojih najboljih i najuvjerljivijih partija koje smo dosad od njega prigodom splitskih gostovanja čuli. Ne samo u pjevačkom pogledu u odličnoj formi, g. Vlahović dao je i glumački dobru i realističnu kreaciju.“ U nanovo uvježbanoj Medvedgradskoj kraljici Luje Šafraneka-Kavića u veljači 1938. pjevao je Berivoja Radoša, u travnju je bio solist u prvoj hrvatskoj izvedbi Svenoćnog bdijenja Sergeja Rahmanjinova.
  
  Od 1937. Vlahovićevi se nastupi prorijeđuju. Jutarnji list najavio je 29. ožujka 1939. da će na koncertu Pavla Mariona Vlahovića i poznate wagnerijanke Lotte Burck uz Berlinsku filharmoniju u Berlinu 2. travnja biti izveden odlomak iz Ognja, što će izravno prenositi radio pa će se moći slušati i u Hrvatskoj, i da će Marion, koji se uvelike trudio da njemačka publika upozna dijelove te opere, pjevati ariju Roberta iz I. čina na hrvatskome jeziku. I Obzor 19. svibnja 1939 osvrćući se na njegovo gostovanje u Tosci na kojemu je pokazao „dotjerano pjevanje“, „tehničko znanje“ i nastupio „u glumačkom pogledu s mnogo žara“ ističe da je „mnogo doprinio upoznavanju naših djela u inozemstvu“. U veljači 1940. Vlahović gostuje dva puta, kao Canio i Radames, u lipnju 1941. opet pjeva Radamesa i u studenom Erika u obnovljenom Ukletom Holandezu pod Baranovićevim ravnanjem u Gavellinoj režiji, gdje je „mekoća i kultura njegovog tenora došla do punog izražaja“. Ostvaruje još petnaestak nastupa i 11. srpnja 1942. pjeva Calafa na obnovi Turandot. Prema Ivanu Brkanoviću, tada kritičaru u Hrvatskom narodu, 14. srpnja 1942., „ovu zaista napornu i odgovornu ulogu ostvario je s mnogo smisla i razumijevanja, svladavajući često vrlo teške zadatke, koji su ovdje postavljeni glazbenosti i glazbenim mogućnostima pjevača. Gluma mu je ovdje bila fina i suzdržljiva, stilski dotjerana i pomno izradjena.“
  
  Je li on sam bio nezadovoljan ostvarenim ili su to bili u Operi – no Calafa je pjevao samo na premijeri, a na reprizama ulogu je preuzeo Ivan Francl. U Zagreb i u Hrvatsku Vlahović se više nije vraćao. Hrvatski narod 19. studenoga 1942. piše da će pjevati u priredbama Wehrmachta za ranjenike. Što se s njim dalje dogodilo, je li dalje nastupao ili se povukao sa scene – ne znamo. Moglo bi se pretpostaviti da je emigrirao u Ameriku, jer je, prema Vladimiru Ciprinu u br. 2 Hrvatske revije iz 1977. objavljenom u Münchenu, umro u Rio de Janeiru 5. lipnja 1962. Njegov je glas sačuvan na tonskim zapisima gramofonske tvrtke Columbia. Postoji i zapis tvrtke Furt now nepotpune žive snimke Verdijeva Requiema iz studenoga 1927. pod ravnanjem glasovitog njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera (1886-1954) uz poznate soliste – nizozemsku sopranisticu Miu Peltenberg (1897-1975),  mađarsku mezzosopranisticu Rosette Anday (1903-1977) i austrijskog basa Josefa von Manowardu (1890-1942) uz Bečki simfonijski orkestar i zbor bečkog Singvereina koji je kritika vrlo dobro ocijenila.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri