Aleksandar Griff

(Tiflis (Tbilisi), 12. rujna 1887. – Zagreb, 11. ožujka 1962.)

• Na predstavi Borisa Godunova 12. studenoga 1925. nastupilo je dvoje poljskih umjetnika – tenor Stefan Belina-Skupiewski, koji će dulje vrijeme biti čest gost zagrebačke Opere i bas Aleksandar Griff, koji će postati njezin stalni član i odabrati Zagreb kao svoj grad. Novine Zagreber Tagblatt pisale su 14. studenoga: „Njegov duboki glas izvanredno lijepe boje u svim je položajima izjednačen i dobro je školovan, njegove su fraze logične i uvjerljive, cijeli njegov nastup inteligentan i izražajan. Pjevao je Pimena s dostojanstvenom mirnoćom i s tim je ostvarenjem ostavio najbolji dojam.“ Nastupio je još kao knez Galicki u Knezu Igoru, i Obzor je 17. studenoga napisao da je „bez sumnje rutinirani pjevač od klase, medjutim mu u ovoj partiji nije u punoj mjeri uspjelo da ispuni ono što smo od njega nakon kreacije Pimena očekivali. Kako smo već onda zabilježili glas je razvijen naročito u visokom položaju gdje poprima baritonalnu jasnoću.“ List zaključuje da ne može sve basovske uloge pjevati Josip Križaj i „kako g. Griff u cjelosti kvalitetno odgovara, njegov eventualni angažman ovisi jedino o zamišljenom repertoaru i razdiobi uloga“. Nakon njegova trećeg gostovanja u prosincu 1925. u ulozi Mefista u Faustu, novine Der Morgen ustvrdile su 6. prosinca da je ono „ponovno pokazalo njegovo solidno pjevačko znanje i omogućilo da se u najljepšem svijetlu pokaže njegovo sigurno kretanje scenom“. I Griff je stupio u angažman u zagrebačku Operu u kojoj je ostao do odlaska u mirovinu u veljači 1950. godine.
  
  Aleksandar Griff Trzeciecki potječe iz ugledne poljske plemićke obitelji koju je ruski carski režim prognao na Kavkaz. Rođen je u Tbilisiju 12. rujna 1887. Završio je tehničku školu i 1907. upisao se na Konzervatorij u Varšavi gdje je učio pjevanje kod glasovitog Ėdouarda de Reszkea (1853-1917), jednog od najvećih basova svih vremena. Kao najbolji apsolvent i dobitnik zlatne medalje debitirao je 1911. u Velikom varšavskom kazalištu u ulozi Pana Marcina u komičnoj jednočinki Verbum nobile oca poljske nacionalne opere Stanislawa Moniuszka (1819-1872). Godine 1912. otišao je na usavršavanje u Pariz kod još slavnijeg brata de Reszkea, tenora Jeana (1850-1925). Za vrijeme Prvoga svjetskog rata nastupao je na dobrotvornim priredbama u Parizu. Profesionalnu karijeru počeo je u Španjolskoj kao solist zbora Orfeo Catalan, u kojem je djelovao sedam godina. Od 1915. do 1918. bio je član Teatra del Liceu u Barceloni, od 1918 do 1920. Teatra São Carlos u Lisabonu, od 1920. do 1925. Teatra Real u Madridu. Godine 1925. krenuo je na gostovanja u Južnoj Americi, u Teatro Colon u Buenos Airesu i Teatro Municipale u São Paolo, u Montevideo i Rio de Janeiro i na povratku u Teatro La Fenice u Veneciji. Nastupao je s prvim svjetskim pjevačima onoga doba Enricom Carusom, Giacomom Lauri-Volpijem, Tittom Ruffom i Miguelom Fletom. Uspješnu svjetsku karijeru ostavio je radi braka s omiljenom pjevačicom zagrebačke Opere Martom Pospišil, i u gotovo četiri desetljeća djelovanja u Zagrebu postao je pravi Zagrepčanin.
  
  Prve Griffove uloge u Zagrebu bile su Ramphis (tada se tako pogrešno pisalo umjesto Ramfis) u Aidi, Bazilio u Seviljskom brijaču, knez Gremin u Evgeniju Onjeginu, Samuel u nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu, grof Des Grieux u Manon, Lothario u nanovo uvježbanoj Thomasovoj Mignon i kralj Heinrich u Lohengrinu. Nizale su se dalje uloge Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Sparafucilea u Rigolettu, Dosifeja u Hovanščini, Dalanda u Ukletom Holandezu i Gurnemanza u Parsifalu. Obzor je 10. travnja 1928. pisao: „Rola kao da je napisana za njega, ili obratno, on je stvoren za ovakove pastozne uloge širokih pjevačkih linija, kao što je i njegov nenadkriljivi Pimen u Borisu ili Dosifej u Hovanščini. Njegov prekrasni, bogato zvučni bas, koji kao da s najvećom lakoćom izvire iz svježega, nepresahnjivoga vrela, daje plemenitom starcu, gralskom vitezu, karakteristiku, kako se ona idealnije ne može zamisliti. Otmenim, oplemenjenim, nadasve ukusnim načinom davanja tona, pjevanja i fraziranja i odličnom hrvatskom deklamacijom teksta usavršuje g. Griff još ovu karakteristiku.“ Te je kvalitete pokazao i kao Timur na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeve Turandot u svibnju 1928. i, pogotovo, kao Otac gvardijan na premijeri Verdijeve opere Moć sudbine u listopadu 1928., kad je muzikolog dr. Pavao Markovac u Riječi 21. listopada ustvrdio da je „uvjerljivo, širokim tonom i dobrom glumom prikazao mir starog monaha“.
  
  Griff je nastavio nizati nove uloge: Djeda Mraza u Snjeguročki Rimski-Korsakova, Sultana na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Maruf, kairski papučar Henrija Rabauda i Veita Pognera na prvoj hrvatskoj izvedbi Majstora pjevača. Slobodni glas pisao je 21. lipnja 1929. da je kao Pogner bio „pravi patrijarhalni otac – miran, dostojanstven, a u pjevanju s njegovim lijepim akcentom, kojega si je i sam Wagner želio – njegova uloga došla je do potpunog umjetničkog izražaja“, te da je „svoj 'Anprach' u prvom činu vanredno lijepo otpjevao“. Ferranda u nanovo uvježbanom Trubaduru, prema Obzoru 10. rujna 1929., „pjevao je na svoj poznati serijozan način maksimalno dotjerano“ i bio je kardinal Brogny u nanovo uvježbanoj Židovki. Godine 1930. došao je Hermann u nanovo uvježbanom Tannhäuseru, Varjaški gost u Sadku i Don Fernando u Fideliju. Lujo Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 7. prosinca 1930. da „uloga plemenitog ministra Fernanda odlično pristaje njegovom pastoznom glasu i pojavi“ pa je „prema tome odlično riješio svoj zadatak“. Godine 1931. nastupio je kao Boitov Mefistofele na reprizi opere – na premijeri ga je tumačio Josip Križaj. Šafranek-Kavić u Obzoru 20. veljače napisao je da „mu uloga leži vrlo dobro, tako da je u mirnoj i otmenoj interpretaciji došla do punoga izražaja sva ljepota njegova opsežnoga, bogatoga, izjednačenoga i plemenitoga glasa i njegovoga visoko dotjeranoga pjevačkog umijeća kraj izdašnoga daha i mirne, sigurne impostacije“, ali i dodao: „U koliko bi poljski umjetnik mogao polučiti još jasniju deklamaciju hrvatskoga teksta, to bi samo koristilo plastičnosti fraze i čitave kreacije.“
  
  Slijedio je Jacopo Fiesco u Simonu Boccanegri. Kritičar Večeri „–žh–“ (Žiga Hiršler) ocijenio je 15. svibnja 1931. da ga je „pjevao sonornim glasom, mirno i zvučno“. Dr. Krenedić u Novostma 16. svibnja zaključio je da ga je „pjevao u velikom stilu“, a izvjestitelj Slobodne tribune koji se potpisuje „KO.“ 22. svibnja bio je opširniji. Nakon što je ustanovio da je „u ulozi viteza Fiesca“ bio „kud i kamo bolji“ od Drage Hržića u naslovnoj ulozi, dodao je: „Njegov vanredan glas, otmjena gluma i duboko poznavanje Verdijeva stila, omogućili su mu da stvori monumetalnu opernu pojavu klasičnog stila.“ Nakon što je bio Njegovan u Gotovčevoj Morani, Griff je nastupio u obnovljenoj izvedbi Bana Legeta u prigodi stogodišnjice rođenja Ivana pl. Zajca. Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 23. studenoga 1931. da je „nepouzdanog Legetovog 'pouzdanika' – starješinu Vladana, pjevao s plemenitim glasom i dobrom karakterizacijom kolebanja“. I dalje su slijedili Cancian u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija, Fasolt u Rajninu zlatu i tatarski vođa Bedjaj u Priči o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova te niz uloga na obnovljenim izvedbama: Titurel u Parsifalu, Nilakantha u Lakmé, Alvise u Giocondi i Osmin u Otmici iz saraja, koji je, prema pisanju Večeri 25. lipnja 1937. „apstrahirajući od njegovoga ponešto tromoga humora, bio pjevački vrlo dobar“. I uz to njegovi već slavni Pimen i Mefisto.
  
  Kao Kardinal Brogny Aleksandar Griff proslavio je 4. ožujka 1937. 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Tisak je bio pun poštovanja prema umjetniku. Hrvatski dnevnik pisao je 6. ožujka: „Na sinoćnjoj svečanoj predstavi u pretencioznoj ulozi kardinala Brogna dao je – pogotovo u potresnom četvrtom činu u tercetu sa sebi ravnim partnerima (Mitrović – Šimenc) – kada je sva pažnja publike bila koncentrirana na kreaciju jubilarca, dokaza, da ovaj jubilej slavi kao zreli umjetnik i jaka umjetnička individualnost, kakvih u našoj operi možemo nabrojiti na prste.“ Jutarnji list pisao je istoga dana: „Bilo je nešto simboličkoga u tome, da je ovaj ugledni prvi basso cantante naše opere, proslavio 25 godina svojega umjetničkog djelovanja upravo u ulozi svećenika, kardinala Bognia u Halevyjevoj operi 'Židovka'. On je doista svećenik svoje umjetnosti, kojoj služi u punoj predanosti, nadasve savjesno i s najboljim uspjehom.“
  
  Aleksandar Griff je bio prvi hrvatski Stari robijaš u Katarini Izmajlovoj 1937., Vilim u Jakobincu Antonina Dvořáka, Fafner u Wagnerovu Siegfriedu i Stromminger u operi La Wally Alfreda Catalanija 1938., Veliki inkvizitor u Don Carlosu 1939. i Geronimo u Tajnom braku 1940., a pjevao je i Orovesa u Normi, Tommasa u d'Albertovoj operi U dolini i Komtura u Mozartovu Don Juanu. Dana 6. ožujka 1954. proslavio je 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja kao Mefisto u Faustu.
  
  Aleksandar Griff sudjelovao je na praizvedbama nekoliko opera hrvatskih autora. Bio je 29. rujna 1927. Marko Torusti u Medvedgradskoj kraljici Luje Šafraneka-Kavića, u kojoj je njegova supruga Marta pjevala naslovnu ulogu Barbare, Luka u Citari i bubnju Božidara Širole 22. studenoga 1930., Đurek u operi Dorica pleše Krste Odaka 16. lipnja 1934., Smolko u Širolinom Grabancijašu 3. listopada 1936., Bakho u Papandopulovom Amfitrionu 17. veljače 1940., koji „dakako pjeva napitnicu koja se ističe neobično niskom položinom basa“, što je prema Jutarnjem listu 24. veljače, “odlično otpjevao, dajući i uvjerljivom glumom vješto karikiran lik boga pijanstva“, Stari Vornić u Adelovoj pjesmi Ive Paraća 7. lipnja 1941., koji je, prema pisanju Ivana Brkanovića u Hrvatskom narodu 10. lipnja 1941., „glasovno prekrasno realiziran bio uvjerljiv i potresan u svom bolu“ i Osvaldo u operi Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića 20. siječnja 1951., a pjevao je i Ivana u Gotovčevoj Mili Gojsalića.
  
  Krešimir Baranović smatrao je Aleksandra Griffa izrazitim predstavnikom belkanta, prvim bassom cantante zagrebačke Opere. Njegov bas bio je plemenite boje, sonoran i izjednačen, pjevanje kultivirano, muzikalno i sigurno, i odlikovalo se profinjenošću fraziranja i mekoćom legata. Produhovljeni zanos, seriozan i plemenit patos, prirođeno gospodstvo, plemenitost osjećaja i uljuđenost geste činili su ga najboljim i nenadmašivim interpretom mirnih i ozbiljnih likova. Njegova savjesnost i ozbiljnost bile su poslovične. Bavio se i pedagoškim radom. Ostvario je stotinjak opernih uloga a za vrijeme djelovanja u Španjolskoj pjevao je basovske dionice u mnogim oratorijima: Bachovoj Muci po Mateju, Les Beatitudes Cesara Francka, Beethovenovoj Devetoj simfoniji (pjevao ju je i u Zagrebu) i Missi solemnis te Mozartovu Requiemu.
  
  Aleksandar Griff Trzeciecki umro je u Zagrebu 11. ožujka 1962. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri