Nikola Cvejić

(Dobanovci, Srijem, 23. prosinca 1896. – Novi Sad, 6. siječnja 1987.)

• Rođen 23. prosinca 1896. u Dobanovcima u Srijemu, Nikola Cvejić počeo se baviti pjevanjem još za studija na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu, najprije kao solist Akademskog zbora Balkan a zatim kao član zbora zagrebačke Opere. Pjevanje je učio u Zagrebu kod Jana Ouřednika, u Ljubljani kod Mateja Hubada i u Milanu kod poznatog baritona Marija Sammarca (1868-1930). Solističku karijeru počeo je 1922. u Ljubljani. U Zagrebu je ovaj inženjer šumarstva prvi put nastupio u siječnju 1924. kao Amonasro u Aidi, uz Zdenku Ziku i Marija Šimenca. Obzor ga je 27. siječnja ovako opisao: „Njegov ugodni glas zvuči u srednjim i dubljim položajima toplo i sonorno, po boji naginje više basu nego baritonu, a i dosta plosnata visina odredjuje ga u kategoriju basbaritona. Prirodjena muzikalnost i marljivi studij učiniše iz darovitoga početnika u kratko vrijeme upotrebivoga solistu, koji i u teškoj ulozi Amonasra može već danas dostojno da ispuni svoje mjesto.”
  
  U rujnu 1925. Cvejić je stupio u angažman u zagrebačku Operu i nizao uloge: Escamilla u Carmen, u studenome iste večeri Alfija u Cavalleriji rusticani i Tonija u Pagliaccima, u prosincu Scarpiju u Tosci, u siječnju 1926. grofa Tomskog u Pikovoj dami, Marcela u La Bohéme i Lescauta na prvoj hrvatskoj izvedbi Manon Lescaut. Uz Zikovu i Šimenca sačinjavao je tercet dramskih glasova koji su često vrlo uspješno zajedno nastupali. Nakon još nekoliko uloga: Kraljevog glasnika u Lohengrinu, Vrhovnog svećenika Dagona na obnovi Samsona i Dalile, Sharplessa u Madame Butterfly, Tomaša u Smetaninu Poljupcu, Bega Pintorovića u Hasanaginici Luje Šafraneka-Kavića, Bojara Šaklovitog na prvoj hrvatskoj izvedbi Hovanščine, u lipnju 1926., došao je njegov veliki dan, točnije večer: naslovni lik u nanovo uvježbanom Ukletom Holandezu. Obzor je 27. prosinca 1926. pisao: „Ogroman je to zadatak za mladog pjevača, te je g. Cvejić upravo iznenadio ovim novim dokazom svojega talenta, znanja i svoje sigurnosti. Glasovno leži mu ova naporna partija vrlo dobro te je pjevački dao kreacije, naročito u sonorno zvučnim višim položajima. I glumački dao je više nego se je od njega moglo tražiti, i pokazao time sposobnosti, po kojima će on Holandeza, dok ga oduhovi magičnom sugestivnošću, izraditi jednom od svojih najjačih kreacija.” Večer je 28. prosinca pisala da je „pjevao s lakoćom i osjećajem” i dodala: „Njegov glas imade nešto majestetično u sebi. On drži slušaoce u napetosti, da ga kasnije nagrade pljeskanjem na otvorenoj sceni.”
  
  Nepunih godinu dana poslije, nakon nove uloge Michelea u Plaštu, Nikola Cvejić je u studenome 1927. sa Šimencom i Zikovom bio protagonist prve hrvatske izvedbe Giordanova Andréa Chéniera. Novosti su 12. studenoga 1927. napisale: „Taj mladi pjevač nema živce da na premijeri kreira ovako velike partije. Kolikogod je njegov glas krasan i zvučan, toliko bi morao paziti da dionicu precizno svlada. Uslijed nervoze gubi njegova kreacija na vrijednosti, ma da imade sve preduvjete za izvrsnog protagonistu. G. Cvejić je mlad pjevač, koji još ne smje forsirati svoj glas, a najmanje ne smije nesiguran na pozornicu. [...] Imao je lijepih i uspjelih momenata, koji samo potvrđuju njegove sposobnosti.“ Na reprizi je odlično riješio problem „što mu prigodom premijere radi jake bolesti nije najbolje uspjelo“.
  
  Posve prirodno Nikola Cvejić ubrzo je u repertoar uvrstio Nikolu Šubića Zrinskog no tu je trebao izdržati tešku usporedbu. Riječ je 8. veljače 1928. pisala da je „naša publika vična da vidi u toj partiji otmjenu pojavu g. Vuškovića koji je svojom originalnom glumom stvorio od Zrinskoga svakako najinteresantniju i najreprezentativniju glumu naših opernih predstava. Uza sve ove okolnosti daje g. Cvejić odličnog Zrinskog koji publiku interesuje svježinom i sjajem mladoga glasa te stilskim pjevanjem. G. Cvejić je danas već renomirani umjetnik sa vanrednim izgledima u veliku budućnost, za koju mu pružaju dovoljno garancije bogodana pjevačka obdarenost, kultura i duha i grla te mnogo zdravih ambicija.” Kritika ističe kako „napreduje bez kriza i skokova”, a „od sezone do sezone se osjećaju lijepi rezultati njegovih ferijalnih milanskih studija” kod Sammarca. Nazivaju ga „prvim baritonistom naše opere.”
  
  Nikola Cvejić u travnju 1928. tumačio je naslovnu ulogu crnca Jonnyja na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Jonny svira Ernesta Kreneka, a u lipnju 1929. bio je Hans Sachs na prvoj hrvatskoj izvedbi Majstora pjevača. Novine Slobodni glas pisale su 21. lipnja da je „svoju ulogu dobro izradio” te da „će tokom predstava biti još bolji i sigurniji”. Istaknule su kako je „vrlo lijepo i uvjerljivo otpjevao svoja dva monologa (II. i III. čin) i ubrao zasluženo priznanje” no i dodale da je „samo smetala vokalizacija, a to držimo dolazi krivnja kod slabih prevoda, a to se je nažalost opažalo kroz cijelu večer”. Cvejić je te sezone uvrstio u repertoar kneza Igora i u travnju 1930. pjevao Švandu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Gajdaš Švanda Jaromira Weinbergera, i njegov je zagrebački angažman završio. Otišao je u Operu u Brnu u kojoj se zadržao do 1940., ali je 1934. nastavio gostovati u Zagrebu. Pjevao je Rigoletta s Majom Strozzi, Borisa Godunova, Jaga u Otellu, Zrinskoga, Mefista u Faustu, Scarpiju, Figara u Seviljskom brijaču, Escamilla, Tomskog i u rujnu 1939. Onjegina u nanovo uvježbanom Evgeniju Onjeginu pod ravnanjem Krešimira Baranovića s Nadom Tončić kao Tatjanom.
  
  Vladimir Ciprin u Večeri 18. rujna ustvrdio je da je to „jedna od njegovih najboljih uloga u svakom pogledu” i nastavio: „Plemenitost njegovoga svježeg i snažnog glasa, njegova solidna izradjenost, spojena s muzikalno i osjećajno ostvarenom pjevačkom kreacijom bila je u harmoniji s jednostavnom ali iskrenom igrom. Tek bi u masci morao provesti korekturu jer se veliki vremenski razmak u posljednjim slikama ne osjeća dovoljno.” U rujnu 1940. Cvejić je pjevao Tomskog. Od 1941. do 1962. djelovao je u Beogradu. Od 1945. do 1970. bio je iznimno cijenjeni profesor pjevanja na beogradskoj Muzičkoj akademiji i odgojio niz istaknutih vokalnih umjetnika. Lijepa glasa i istančana smisla za interpretaciju ostvario je repertoar od više od osamdeset glavnih uloga. Njegovao je i umjetnost popijevke. Gostovao je u nizu europskih zemalja i snimao za HMV i Parlophone a s ansamblom beogradske Opere za Deccu. Umro je u Novom Sadu 6. siječnja 1987. godine.
  
  Nikola Cvejić bio je samo pet godina u angažmanu u Zagrebu – kasnije je dosta gostovao – ali je bio jedan od istaknutijih članova zagrebačke Opere u njezinoj stoljeće i pol dugoj povijesti.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

   

Piše:

Marija
Barbieri