Mario Šimenc

(Gorica, 23. siječnja 1896. – Zagreb, 26. studenoga 1958.)

• Nakon tenora Josipa Rijavca u Zagreb je došao Mario Šimenc. Prvi put je zajedno sa Zdenkom Zikom nastupio 15. studenoga 1923. kao Cavaradossi u Tosci i oduševio publiku i kritiku. Izvjestitelj Riječi 16. studenoga pisao je: „Skromni nastup toga mladoga slovenskog pjevača ugodno je iznenadio. Vrlo simpatičan glas, pravog lirskog ugodjaja, mek i zvučan za malo je osvojio općinstvo. Izjednačeni registri ugodno djeluju, a izvrsno mu zvuče svi položaji. [...] Čin za činom sve je bolje pjevao, tako da je njegov posljednji čin toliko umjetnički dotjeran, da je svojom lijepom pjevačkom frazom i dinamikom dobio na otvorenoj sceni buran pljesak.“ Agramer Tagblatt 18. studenoga pun je pohvala njegovu „toplom, bogatom bojama, dobro školovanom lirskom tenoru na kojega već dugo čekamo. A njegova gluma bila je dobro nastudirano umjetničko ostvarenje.“ Skladatelj i glazbeni kritičar Lujo Šafranek-Kavić ovako je pisao u Obzoru 18. studenoga: „G. Šimenc prvim je svojim nastupom osvojio publiku u tolikoj mjeri, da je ova svojim burnim oduševljenim povladjivanjem jasno izrazila želju, da g. Šimenca što prije može pozdraviti kao stalnoga člana naše opere. Njegove pjevačke kvalitete opravdavaju da se iskreno pridružimo ovoj želji. Laki, gibivi zvonki tenor prekrasnoga timbra, izjednačen i dobro postiran, s kojim mladi pjevač umije da se služi u dobroj tehnici (gdjekad nazalnu intonaciju lako će se odučiti), lijepa scenska pojava i promišljena, nenametljiva ali uvjerljiva gluma, to su sve odlike, koje čine razumljivim veliki njegov uspjeh i našu želju.“
  
  Članovi ljubljanske Opere toliko su se svidjeli gledateljstvu da su desetak puta izlazili pred zastor. U siječnju 1924. Zika i Šimenc nastupili su još jedanput u Tosci, zatim u Prodanoj nevjesti, u kojoj je Šimenc svojim „kristalnim tenorom“ postigao veći uspjeh od svoje partnerice, a gostovanje u Aidi navelo je kritičara Agramer Tagblatta da 25. siječnja 1924. ustvrdi kako je „g. Šimenc danas naš najbolji tenor, barem ima najljepši glas, čiji svježi, neizrabljeni i metalni sjaj veoma pristaje Radamesu“, a Riječ je također 25. siječnja pohvalila „muzikalnost i temperament“ dvoje gostiju i ustvrdila da je Radames g. Šimenca „skroz na skroz krasna kreacija“. Svi ističu kako takvih „dragocjenih glasova“ u Zagrebu nema, pa bi ih svakako trebalo angažirati u Operi. To se i dogodilo.
  
  Rođen u Gorici 23. siječnja 1896., Šimenc je vrlo mlad pjevao u raznim društvima. Svršio je Učiteljsku školu. U Prvome svjetskom ratu bio je vojnik. Pri kraju rata, ujesen 1918, došao je u Trst i angažiran je kao dramski glumac u Slovenskoj drami. Prijatelji su ga nagovorili da uči pjevanje, a kako je Slovensko narodno gledališče priređivalo dramsko-pjevačke večeri, prvi put je kao pjevač nastupio u duetu iz Prodane nevjeste. Kad su Talijani zapalili središte slovenske kulture, Narodni dom, kazalište se razišlo. Ravnatelj Milan Skrbinšek dobio je godine 1920. angažman u Mariboru i sa sobom je povukao Šimenca. Tada je ravnatelj Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru bio glasoviti dramski glumac i redatelj Hinko Nučić i on je Šimencu počeo povjeravati prve važne uloge u drami i opereti. Šimenc je prvi put nastupio u operi 1922. kao Janko u Prodanoj nevjesti. Od godine 1922. do 1924. bio je član ljubljanske Opere, a od 1924. stalno je djelovao u Zagrebu, tek s kraćim prekidima u Beogradu i Osijeku. U stalan angažman nije ulazio, znajući da će ga Opere zbog jedinstvenih glasovnih vrijednosti uvijek rado zvati. Njegov „bogodan, zdrav, metalan, bogat, toliko plemenito timbriran tenor uvijek je nanovo očaravao i oduševljavao slušatelje“, a prema „najširoj popularnosti bio je uz Pollakicu“, kako piše G. Senečić 24. svibnja 1953. u Narodnom listu uz 30. obljetnicu prvoga Šimencova nastupa u Zagrebu.
  
  Premda se u prvim osvrtima o Šimencu piše kao o lirskom tenoru, njegov zdrav i snažan blistav dramski glas plemenite boje predodredio ga je za tumača najzahtjevnijih uloga dramskoga repertoara. Zajedno sa Zdenkom Zikom, koja je ušla u stalni angažman, bio je protagonist nekoliko važnih prvih hrvatskih izvedaba opera, a zajedno su nastupali i u Pikovoj dami Čajkovskog. U povijest zagrebačke Opere ulaze kao idealan par u dramskome repertoaru. Prva premijera u kojoj su nastupili bio je Lohengrin u veljači 1925. Novosti su 17. veljače napisale da je Šimenc „najugodnije iznenadio. Sjaj njegovog tenora i mladenačka svježina glasa s pravom su oduševili publiku, koja je nakon poznate priče o Gralu pljeskala na otvorenoj sceni.“ Bilo je i primjedbe da bi „mjestimice morao fraze vezati više legato“. A i Jutarnji list istoga dana piše da je „pjevački muževno iznio Lohengrina“, no „jedna doza dostojanstva više učinila bi centralnu figuru opere sjajnijom“. Šimenc je sa Zikovom nastupio u izvedbi Verdijeva Requiema u svibnju 1926. i u lipnju u nanovo uvježbanoj Dvořákovoj Rusalki, a 19. studenoga bio je zajedno sa Zikovom, Martom Pospišil, Milenom Šugh i Markom Vuškovićem pod ravnanjem Frederika Rukavine sudionik prvog izravnog radijskog opernog prijenosa u nas – Rusalke.
  
  Šimenc je nizao premijere, između ostalih nastupio je u ulozi Berivoja Radoša na praizvedbi opere Medvedgradska kraljica Šafraneka-Kavića 29. rujna 1927. s Martom Griff-Pospišil u naslovnoj ulozi. Sa Zdenkom Zikom bio je Chevalier des Grieux na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeve Manon Lescaut u siječnju 1926. Taj „par iz snova“ ponovno je oduševio na prvoj hrvatskoj izvedbi Giordanove opere André Chénier u studenome 1927. Šimenc je kao Chénier, kako pišu Novosti 12. studenoga, „ponovno dokumentirao što on znači za našu operu. G. Šimenc je pjevač najodličnijih kvaliteta, kojemu mogu zaviditi mnoge opere najvećeg renomea. Glas g. Šimenca došao je do potpunog svojega sjaja i on je zaista ovom partijom oduševio.“ Postoji tonski zapis završnog dueta koji dokumentira iznimnu kvalitetu njihovih glasova i pjevanja. Šimencu i Ziki najčešći je partner kao bariton bio Nikola Cvejić. Posljednja premijera Šimenca sa Zikovom i njihov nov veliki uspjeh bila je prva hrvatska izvedba Puccinijeve Turandot u svibnju 1928. Šimenc je, prema pisanju Novosti 30. svibnja, „kao obično, tako i sada dao mnogo snage i heroizma svojoj partiji i potpuno je zadovoljio“.
  
  Odlaskom Zdenke Zike najprije u Prag, a zatim u Bečku državnu operu, i dolaskom u angažman Zinke Kunc, tada udane Vilfan, zagrebačka Opera dobila je nov sjajan par za uloge dramskoga repertoara. Šimenc i Zinka bili su protagonisti mnogih premijera: u rujnu 1929. nanovo uvježbanog Trubadura (tada se nazivao Il trovatore), kad ga je Obzor 10. rujna nazvao „našim omiljenim tenorom“ i ustanovio da je našao „vrlo zahvalni zadatak, kojega je on riješio oduševivši slušaoce“, i dalje: „Vrlo veliki napredak može se konstatirati u pjevanju mezza-voce i piano, koji mu je pun, zvučan i nosiv. On je naglasio naročito dramatsku snagu svoje partije i polučio prodorne efekte. Stretta u predzadnjoj slici kvitirana je s mnogo povladjivanja. Ima još po nekoja fraza koju valja istančati i oplemeniti, pak će Manrico brojiti medju najbolje partije našega prvog tenora.“ Slijedili su u veljači 1930. Tannhäuser i u prosincu Fidelio. Dr. Kazimir Krenedić napisao je u Novostima 14. veljače 1930.: „Čudnovato, da se izvan očekivanja posve uživio u stil i recitativ. Njegov glas i mekani mezza-voce potpuno odgovara intencijama partiture. Solidno je i marljivo nastudirao Tannhäusera i kazalište mu je od srca povladjivalo na vanrednom uspjehu.“ Isti autor u Novostima 9. prosinca 1930. piše da je na premijeri Fidelija, na kojoj je dirigent Milan Sachs slavio 25. obljetnicu umjetničkoga rada, Šimenc „imao neopisivo sretan dan“ te da je „svoju partiju Florestana otpjevao efektno i zanosno, a svoju veliku ariju u tamnici interpretirao izrazito dramatski glumeći kraj toga prirodno i uvjerljivo“.
  
  Šimenc i Zinka nizali su premijere i prve hrvatske izvedbe: u veljači 1931. Mefistofelea, u svibnju 1931. prvu hrvatsku izvedbu Verdijeva Simona Boccanegre, u rujnu 1931. nanovo uvježbanog Puccinijeva Triptihona, u studenome 1932. Čeda zapada. Uz Šimenca stasala je u lirico-spinto repertoaru i buduća velika primadona zagrebačke Opere Vilma Nožinić. U lipnju 1930. s njom je nastupio na prvoj hrvatskoj izvedbi Sadka Rimski-Korsakova, u listopadu 1931. u prvoj hrvatskoj izvedbi Gotovčeve Morane, u prosincu 1931. u nanovo uvježbanim Majstorima pjevačima pod ravnanjem Milana Sachsa i u veljači 1932. u opereti opernih zahtjeva Barun Trenk Srećka Albinija. Na praizvedbi 4. svibnja 1932. opere Striženo-košeno svojega ravnatelja, istaknutoga hrvatskog skladatelja i dirigenta Krešimira Baranovića Šimenc je pjevao Čovjeka. U Mefistofeleu su mu, s Josipom Križajem u naslovnoj ulozi, partnerice bile Vilma Nožinić i Zinka Kunc.
  
  Na Dušni dan 2. studenoga 1935. Šimenc se zlatnim slovima upisao u povijest hrvatske opere. Bio je protagonist Gotovčeva Ere s onoga svijeta, najpopularnijeg, najviše izvođenog i u svijetu najpoznatijeg djela hrvatske glazbe. „Imat ćeš uspjeha“, rekao mu je Gotovac pred premijeru. To se i potvrdilo, jer su nakon premijere slijedile pohvalne kritike. „On je tu veliku partiju svladao ugodnom lakoćom. Šimenc se potpuno uživio u seoskog bećara! Njegov glas zanaša slušaoca. A kad onako 'erinski' zapjeva – 'Što je Ero žuto zlato' ... do najsuptilnije žilice vibrira njegov glas i scena i gledalište. Snažan i svjetli tenor g. Maria Šimenca bio je do posljednje scene na visini.“ – pisao je Milan Katić 5. studenoga 1935. u Novostima. Šimenc je u Eri briljirao svojim visokim tonovima, kojima skladatelj nije škrtario, i utemeljio jednu tradiciju – Ero je postao predodređen za slovenske tenore. Oni su bili najbolji interpreti te pakleno teške uloge. Drugih je bilo vrlo malo.
  
  Na prvoj hrvatskoj izvedbi Hovanščine Musorgskog 1926. Šimenc je pjevao kneza Galicina, a 1937. „prirodno i nenamješteno“ iznio je Sergeja na prvoj hrvatskoj izvedbi Katarine Izmajlove Dmitrija Šostakoviča. Kao Samson u nanovo uvježbanoj operi Samson i Dalila 1937. naveo je Stanislava Stražnickog da se raspiše u Novostima 15. siječnja: „Ne samo što je pokazivao punu sigurnost i smirenost u pjevanju, koja se tako ugodno dojimala, nego je od početka do konca znao uzdržati onu neku finu liniju, bez koje nema, pa bio glas i kako bogodan, lijepog pjevanja. A sve prednosti njegovog metalnog nosivog organa došle su ipak do izražaja bez onog nadmetavanja glasom u koji je znao prije zapadati. On je liku Samsona podao toplu čovječansku notu koja je u trećoj i četvrtoj slici mogla da pobudi u slušaoca iskreno saosjećanje s tragičnom sudbinom ovog podlo prevarenog junaka s kojim je sudbina tako kruto postupila. Svakako je to rola, koja se može uz Eleazara u 'Židovki' ubrojiti medju one Šimencove kreacije, koje ostavljaju dojam proosjećanog pjevačkog i glumačkog oblikovanja.“
  
  Uz 30. obljetnicu prvoga Šimencova nastupa u Zagrebu G. Senečić 24. svibnja 1953. u Narodnom listu istaknuo je kako je Šimenc bio i vrstan dramski glumac, što se moglo godinama pratiti na izvedbama slovenskih kazališnih amatera, pa i 1952. na izvedbi Jurčićeva Desetog brata u Nučićevoj režiji, te smatra da je Zagrepčanima ostao u najboljoj uspomeni u ulogama gdje nije briljirao samo Šimenc-tenor nego i Šimenc-karakterni glumac, a to su bile Eleazar u Židovki, Pedro u U dolini i Canio u Pagliaccima. Kada je Šimenc godine 1934. nastupio u Židovki, što je za njega bilo utoliko teže jer je Zagreb u toj ulozi pamtio slavnoga Lea Slezaka, kritičar Jutarnjeg lista napisao je 10. ožujka 1934. da je „doživio kao Eleazar senzacionalan uspjeh“ i dodao da „poslije Milke Ternine nitko u Zagrebu nije uz pljesak doživio tolike ovacije koliko je dobio Mario Šimenc. Dosta je, ako spomenemo, da je pred zastor nakon velike arije u 4. činu bio nekoliko desetaka puta izazvan! Publika je toliko pljeskala, da se nije moglo započeti s posljednjom slikom, i ako je dirigent dao nekoliko puta znak za početak orkestru.“
  
  No, to nikako ne znači da Šimenc nije bio jednako dojmljiv u ulogama u kojima je briljirao baš kao tenor, a takva je uloga bila Albinijev barun Trenk. Tako je Šafranek-Kavić u Obzoru 20. veljače 1932. pisao da je bio „senzacija večeri, očekivano s mnogo ljubopitnosti“ i nastavio: „Senzacija ostala je senzacija u smislu najugodnijeg iznenađenja za one koji su bili skeptični. Neobično raspožen i s najvećom voljom dao je glumački i pjevački vanredno uspjelu figuru nasilnog i prkosnog, a u stvari ipak mekog i sentimentalnog operetnog Trenka. Raskošno rasipavao je Šimenc zlato svojih krasnih visokih tonova, bio je izražajan, živ, okretan i poletan, tako da je zadivio publiku. Iznenadio je i ispravnom deklamacijom proze.“
  
  Kada je u travnju 1926. Šimenc gostovao u Pragu, u Hrvatskoj pozornici 1925./1926. u br. 1. od 20. travnja 1926. izašao je velik prikaz toga gostovanja. „On je tip pravog pozorišnog čovjeka. Dinamika njegovog glasa može da zadovolji i najstrožijeg kritičara. Neobičnom lakoćom hvata visoke note i ne pušta ih dok potpuno ne udovolji sebe i onoga, koji ga sluša. Uživa u 'bel canto' i dinamikom glasa postizava dramske efekte. Takav pjevač je kadar da preobrazi muziku G. Puccinija ili J. Verdija u jedan elementarni doživljaj. Naročito kod Puccinia se u tom slučaju izgube svi melizmi sladunjave kantilene i živi samo nepatvoreni ljudski osjećaj. Odmah su iza prve arije Šimenca pozdravili burnim pljeskom. Nije to bio glas, već hitac iz puške, što je pogodio u punu biljegu. Simpatičan je i njegov stav. Prirodjen je u kretnjama, a i igra mu ide od srca.“ – pisao je Božo Lovrić iz Praga nakon njegova nastupa u Tosci. Šimenc je u Pragu pjevao i na koncertu uz slavnu češku primadonu, Hrvaticu Gabrijelu Horvatovu.
  
  Mario Šimenc bio je jedan od sudionika vrlo uspjela gostovanja zagrebačke Opere u Dalmaciji 1925., o kojem opširno izvješćuje Comoedia sezone 1924./1925. u br. 39. od 24. svibnja 1925. prenoseći splitski i dubrovački tisak. Prenosi tekst splitske Hrvatske sloge 16. svibnja o izvedbi Pikove dame u Splitu: „Izvedba Pikove dame bez sumnje je doživila najcjelovitiji uspjeh od sve tri dosadanje predstave Zagrebačke Opere, pa se može u pravome smislu nazvati sretnom večeri. Od solista treba na prvome mjestu istaknuti tenora g.Šimenca, koji je osvojio publiku. Rijetko se kada čuje tako otpjevana uloga Hermana.“
  
  Šimenc je u svijetu gostovao kao član zagrebačke Opere. Pjevao je u Národnom divadlu u Pragu, Bologni, Budimpešti, Gradskoj operi u Berlinu, a Večer 8. svibnja 1930. navodi da je „postigao senzacionalan uspjeh kao Calaf“ u Državnoj operi u Berlinu. U Zagrebu je ostvario tridesetak uloga, pa valja izdvojiti još neke njegove poznate interpretacije: Otella, Don Alvara u operi Moć sudbine i Don Joséa u Carmen.
  
  Šimencovo sjajno razdoblje trajalo je do dolaska Josipa Gostiča 1937., ali je nastupao i kasnije. Kroz tisak se stalno provlači podatak da za vrijeme rata nije nastupao, što nije točno, jer je u Zagrebu pjevao Manrica, baruna Trenka, Sokolovića u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Pedra u U dolini, Canija, Don Joséa, Eru i Calafa. U prvoj poslijeratnoj sezoni 1945./1946. pjevao je u izvedbama obnove opere U dolini, i zajedno s Gostičem na premijeri Janáčekove Jenufe u ožujku 1946. Neko je vrijeme djelovao u Skoplju i pomogao počecima sustavnoga opernog života u Makedoniji. Umro je u Zagrebu od posljedica šećerne bolesti 26. studenoga 1958. godine.
  
  Publika je voljela Marija Šimenca kao umjetnika i kao čovjeka. Osvajao je ne samo jedinstvenom ljepotom glasa i nekim veličanstvenim kreacijama nego i svojom jednostavnošću, gotovo prostodušnošću, i radošću. U povijesti hrvatske opere ostat će zapamćen ne samo kao prvi Ero nego i kao jedan od njezinih najboljih i najomiljenijih pjevača.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri