Zdenka Zika / Ziková / Zicka

(Prag, 6. veljače 1902. – 4. lipnja 1990.)

• Dana 11. svibnja 1920. u Pagliaccima je gostovala „gopodjica Zdenka Zikova, članica ljubljanske opere“. Jutarnji list 13. svibnja pisao je „Pjevačica ima lijepi i dobro školovani sopran, velikoga opsega, punoće i metala. Iako je glas prekriven nekim zagasitim velom, to timbre ne gubi ništa na svojoj privlačivosti. Tehnički virtuozitet s kojim pjevačica diskretno i ekonomski operira, poduprt je izvjesnom muzikalnošću, koja se naročito očituje u uspjelom nastojanju otmjenog i finog fraziranja. Glumačko agiranje kretalo se u suženijim dimenzijama, pa su mnogi žarki i strastveni impulzi koji pokreću temperamentnim bićem Nede, ostali zatomljeni i neizrabljeni, a potom i bez svojih jasnih izražaja. Gospodjica je svakako snažniji umjetnički talenat, koji još nije dospio u svoju zaključnu fazu razvitka, te zacijelo obećaje još mnogo toga u svom budućem stvaranju.“
  
  Gospođica je jedva navršila osamnaestu godinu – rođena je 6. veljače 1902., a ne, kako se prije pogrešno navodilo, 1905. Rođena je u Pragu od oca Josipa i majke Anne rođene Kainz. Od 1914. do 1918. pohađala je licej u samostanu u Dresdenu. Pjevačku glazbenu naobrazbu stekla je u Pragu u školi Bohumile Rosenkranzove i kod M. Brixiove. Debitirala je u lipnju 1919. u Vinohradechovu kazalištu u Pragu kao Micaela u Carmen. Od kolovoza 1919. do lipnja 1924. bila je članica ljubljanske Opere u kojoj je pjevala pretežito uloge lirskog soprana. Ondje je upoznala dirigenta Friderika Rukavinu za kojega se 1925. udala. S njim je bila u braku do 1931. Friedrich, Fridrik, Friderik Rukavina, rođen 1883. u Senju, bio je izvrsno školovan glazbenik, najprije kod Ivana Zajca u Zagrebu a zatim na Konzervatoriju u Pragu i kod Arriga Boita u Milanu. Djelovao je u Operi u Lavovu, Varšavskoj filharmoniji, na opernim stagionama u Italiji i gostovao po Americi. Od 1914. do 1918. bio je dirigent u zagrebačkoj Operi, od 1918. do 1925. direktor ljubljanske Opere. Zatim je bio intendant HNK-a u Osijeku, a od 1927. do 1929. direktor zagrebačke Opere. Od 1929. do 1938. djelovao je u Pragu kao dirigent Opere i Filharmonije. Godine 1939. ponovno je došao u Zagreb, razbolio se i 1940. umro u Novom Marofu. Poznat je po tehnički dotjeranim i stilski pročišćenim izvedbama. Nedvojbeno je takav profinjeni glazbenik mnogo pridonio oblikovanju umjetničke osobnosti svoje mlade nadarene supruge.
  
  Zdenka Zika ponovno je došla u Zagreb nakon tri godine kao već znatno uznapredovala pjevačica i umjetnica, i u njemu je pod ravnanjem velikih dirigenata Krešimira Baranovića, Milana Sachsa i Rukavine u režiji dr. Branka Gavelle ulazila u dramski repertoar i stasala. Prigodom gostovanja s Mariom Šimencom u Tosci 15 studenog 1923. Jutarnji list ih je 18. studenoga nazvao: „Dva simpatična lika, dva svježa mladenačka grla, dva nadobudna umjetnika, koji su u jedan mah stekli priznanje i simpatije našeg općinstva“ i nastavio: „Tosca i Cavaradossi umjetnički par, znani nam likovi na našoj pozornici dobiše novi čar pojavom gdje. Zikove i gosp. Šimenca i mi možemo zavidjati ljubljanskoj operi za njih obojicu. Bila je večer slavlja za goste i dupkom puno kazalište srdačno ih je pozdravljalo jer su se lijepo istakli kraj naših umjetnika. Isporedivši njihovu umjetnost s uspjehom naših pjevača, koji su te večeri nastupili, moramo im izreći najveće priznanje. U našem ensemblu zacijelo bi i vrijedna gošća i mili gost zapremili ugledno i vidno mjesto.“ Ta dva simpatična lika, 21-ogodišnja Pražanka i 27-ogodišnji Šimenc nastupili su uz Marka Vuškovića koji je te večeri bio „osobito disponovan Scarpia“ (Riječ, 16. studenog) pod ravnanjem Milana Sachsa. Možemo zamisliti kakva je to predstava bila! Članovi ljubljanske Opere toliko su se svidjeli gledateljstvu da su desetak puta izlazili pred zastor.
  
  U siječnju 1924. Zika je nastupila, također sa Šimencom u Tosci, Prodanoj nevjesti i Aidi. Svi su kritičari isticali kako takvih „dragocjenih glasova“ u Zagrebu nema pa bi ih svakako trebalo angažirati u Operi. I doista, Zdenka Zika ušla je 1924. u stalni angažman dok je Šimenc nastupao kao stalni gost. Zajedno su bili protagonisti nekoliko važnih prvih hrvatskih izvedaba opera. U povijest zagrebačke Opere ulaze kao idealan par u dramskom repertoaru.
  
  Do kraja 1924. Zikova je u Zagrebu pjevala Charpentierovu Louise, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu i Lizu u Pikovoj dami, a onda je 14. veljače 1925. nastupila na prvoj premijeri – Wagnerovu Lohengrinu, naravno sa Šimencom i, prema pisanju Novosti 17. veljače, „ i u ovoj partiji pokazala koli vrsnu silu je s njome dobila naša opera. Nakon početne uzbudjenosti pjevačica se je posvema primirila i pjevala s mnogo topline i uvjerljivosti, a u velikoj sceni u III. činu bila je na potpunoj umjetničkoj visini.“ U ožujku 1925. pjevala je Margaretu u Faustu. Slijedila je u travnju 1925. premijera Smetanina Poljupca, gdje joj je partner bio Josip Rijavec. U svibnju je na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu pjevala Toscu, Lizu i Aidu. Do kraja godine pjevala je Vilu Ravijojlu na praizvedbi Ženidbe Miloševe Petra Konjovića pod njegovim ravnanjem i u njegovoj režiji, a u siječnju 1926. bila je prva hrvatska Manon Lescaut. Novosti 26 siječnja 1926. pišu kako „s punim pravom možemo reći da je imala potpuni uspjeh. Gdja. Zika pjevala je s velikim poletom, a njen lijep i kristalan organ polučio je briljantni efekat. Koli u dramatskim momentima, toli u momentima duševne boli i klonulosti bila je uvjerljiva, bila je iskrena.“ Treba dodati da je bila i fizički vrlo atraktivna što je jedan od preduvjeta za uspješnu realizaciju tog zamamnog Puccinijeva lika.
  
  Godine 1926. Zdenka Zika doista je blistala u punom sjaju. U svibnju je pjevala sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu uz Martu Pospišil, Šimenca i Josipa Križaja pod ravnanjem Krešimira Baranovića, u lipnju Rusalku u nanovo uvježbanoj istoimenoj Dvořákovoj operi. U listopadu je Amelija u vrlo uspjelom nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu, prema pisanju Novosti 9. listopada, „našla u našoj prvakinji pjevački i glumački iskrenu interpretkinju. Dramatski momenti i širina tople verdijevske lirike bila je njenim lijepim snažnim a i umiljatim glasom potpuno izražena.“ Dana 19. studenoga 1926. bila je zajedno sa Šimencom, Martom Pospišil, Milenom Šugh i Markom Vuškovićem pod ravnanjem Frederika Rukavine sudionica prvog izravnog radijskog opernog prijenosa u nas – Rusalke, a u prosincu pjevala je Sentu u nanovo uvježbanom Ukletom Holandezu, gdje joj je partner bio Nikola Cvejić. Bila je „odlična, poetična Senta“ (Obzor, 27. prosinca 1926.), a Večer 28. prosinca piše: „Profinjena kultura u pjevanju i igri, pročućena muzikalnost, sve je ovaj puta došlo do potenciranijeg izražaja.“
  
  I 1927. Zdenka Zika nastavljala je nizati nove uspjehe. U ožujku je bila uz Martu Pospišil, Josipa Rijavca i Josipa Križaja pod ravnanjem Milana Sachsa dio solističkog kvarteta u izvedbi Beethovenove Devete simfonije, u svibnju prva hrvatska Sestra Angelica u izvedbi Puccinijeva Triptihona i završila je godinu prvom hrvatskom izvedbom Giordanovog Andréa Chéniera sa Šimencom u naslovnoj ulozi. Novosti 12. studenoga 1927. ističu da je „u partiji Madeleine de Coigny bila vanredna“, te da se „u ovakovoj ulozi potpuno snašla i kao umjetnica i odlična pjevačica svojim ljupkim, mekanim glasom, a u dramatskim momentima snažnim glasom ubirala trijumfe.“ Postoji tonski zapis završnog dueta Chéniera i Madeleine koji u punom svjetlu pokazuje jedinstvene kvalitete to dvoje umjetnika.
  
  Angažman u zagrebačkoj Operi Zdenka Zika završila je prvom hrvatskom izvedbom Puccinijeve Turandot u svibnju 1928. Dr. Krenedić u Novostima 30. svibnja pod naslovom „Veliki uspjeh Turandota na hrvatskoj operi“ napisao je: „Naslovnu partiju pjevala je, više nego odlično, gdja Zdenka Zika. To je njena najveća kreacija u Zagrebu i ona je ovu pretešku partiju savladala umjetnički i majstorski. Moramo konstatirati da je gdja Zika kreirala partiju Turandot u Narodnom divadlu u Pragu, pa je do danas još više izradila ovaj preteški part. Njena pojava, njena gluma, njena mimika, sve je bilo savršeno. Samo žalimo, da nas ova umjetnica na sezonu ostavlja, da polazi u Prag uz daleko povoljnije uslove.“
  
  Zdenka Zika bila je umjetnica kvaliteta velikih scena i put ju je prirodno vodio naprijed. A i na zagrebačkom opernom obzoru pojavila se nova mlada izvrsna umjetnica Zinka Vilfan-Kunc, pa možemo vjerovati da ju je velik uspjeh pjevačice od nje četiri godine mlađe oneraspoložio. Zikova je 1928. istupila iz zagrebačkog angažmana i otišla u Prag gdje je postala članica Národnog divadla. Kad je krajem 1929. Rukavina prestao biti ravnatelj zagrebačke Opere, slijedio ju je u Prag. Nastavila je gostovati, u početku češće, a onda sve rjeđe, ali je u lipnju 1934. nastupila kao Aida.
  
  Godine 1932. kao umjetnica velikog formata Zikova je počela gostovati u Bečkoj državnoj operi, 7. veljače nastupila je na premijeri Aide i 7. travnja na premijeri Krabuljnog plesa, a u rujnu je stupila u angažman, u kojemu je ostala do kolovoza 1936., a 1937. je gostovala. U Beču je pjevala Rachel u Halévyjevoj Židovki, Elzu u Lohengrinu, Irene na premijeri Wagnerova Rienzija, Madeleine u Andréu Chénieru, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu te Sentu u Ukletom Holandezu i Toscu. Dirigirali su joj Bruno Walter, Felix von Weingartner, Josef Krips, Robert Heger i Clemens Krauss. Ostvarila je osamdeset nastupa. Tridesetih je godina nastupala u Kopenhagenu pa je nalazimo u ediciji Arhiv Music Great Singers and Musicians in Copenhagen 1931-1939. Od 1938. do umirovljenja 1958. Zikova je bila članica beogradske Opere, od 1964. do 1976. profesorica na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Godine 1981. preselila se u svoj rodni Prag, privatno podučavala i 4. lipnja 1990. umrla. Ostvarila je više od osamdeset uloga. Gostovala je u mnogim europskim gradovima, snimala za ugledne gramofonske tvrtke Ultraphon, Columbia i Supraphon.
  
  Premda se Zdenka Zika u angažmanu u zagrebačkoj Operi zadržala samo četiri sezone i kasnije povremeno gostovala, ispisala je nekoliko najljepših stranica u njezinoj povijesti i bila jedna od njezinih najsjajnijih zvijezda.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri