Zdenko / Zdenĕk Knittl

(Prag, 28. prosinca 1889. – 21. rujna 1955.)

• Premda je u svojoj bogatoj povijesti zagrebačka Opera imala nekoliko velikih tenora svjetskog ugleda, bilo je razdoblja kad ih uopće nije bilo. Pozivali su se gosti, ali to nije bilo rješenje. Trebalo je pronaći tenora koji će ostati u angažmanu i na kojem će se temeljiti repertoar. Tako je u svibnju 1921. došao češki tenor Zdenĕk Knittl. Rođen u Pragu 28. prosinca 1889., iza sebe je već imao određeno operno iskustvo koje je stjecao u Plzeňu, Brnu i Bratislavi. Predstavio se kao Laca Klemen u Njenoj pastorki (Jenůfi). Kritika ga je suzdržano ocijenila. Obzor je 29. svibnja pisao: „G. Knittl – mimogred budi rečeno – glumi razborito i pametno, ne razmećući se bez potrebe pozama i širokim gestama, gleda i svom organu da posudi mehkoće i nježnosti, bez koje se pjesmom ne može dati izraza pitomini osjećaja [...] jer mu je boja nekud suviše svijetla, neelegična, a zvuk krut i rezak. [...] Isti taj glas koji ne pogoduje ljubavnom gukanju pa niti prpošnosti i jogunluku prezrena ljubavnika, može te još kako dobro i kao naručen doći, kad su po srijedi snažni akcenti, jer je zvonak i opsežan i umije silovito da se razliječe.“ Kako piše Riječ 30. svibnja 1921., bolje se svidio kao Turiddu u Cavalleriji rusticani „budući da ga je u visinama ugodnije slušati [...] te smo upoznali njegov bogati materijal, a i igra mu je bila vrlo simpatična“.
  
  Najesen 1921. Knittl je ušao u angažman u zagrebačku Operu, otpjevao je još Don Joséa i Canija i već je 2. prosinca bio Siegmund na premijeri Walküre pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji dr. Branka Gavelle s Josipom Križajem kao Wotanom, Milenom Šugh kao Brünnhildom i Ljubicom Oblak-Strozzi u ulozi Sieglinde. Mjesec dana kasnije, 7. siječnja 1922. pjevao je Otella na obnovi istoimene opere, također u Gavellinoj režiji pod ravnanjem Petra Konjovića. Slobodna tribuna pisala je 11. siječnja: „ I opet je jednom izbila velika prednost tog umjetnika: njegova jasna vokalizacija i njegova sigurnost u pjevu. Inače u g. Knittla nema ničega ni glasovno ni mimičko ni čuvstveno, što treba Otellu. Niti mu glas seže do nutarnje snage potrebne za tu partiju, niti može da ga ispuni čuvstvom. Tako je samo nekoliko mjesta pokazivalo, u kojem bi se otprilike muzičkom pravcu mogao da kreće Otello, ali Otella samog nije bilo.“ Ne osobit dojam koji je ostavio kao Otello bolje objašnjava Obzor 11. siječnja kad između ostalog piše da je „podao mnogo svojemu Otellu, unatoč svojega maloga stasa, koji je gdjegdje ipak smetao“.
  
  Knittl je zatim pjevao Stevu Buriju u Njenoj pastorki, cara Berendeja u Snjeguročki, Fausta i Manrica te 28. travnja 1922. bio prvi hrvatski Parsifal, opet u Gavellinoj režiji pod Sachsovim ravnanjem s glasovitom hrvatskom interpretkinjom Wagnera, Vikom Engel kao Kundry. Milutin Cihlar-Nehajev pisao je u Jutarnjem listu 30. travnja: „Ni Kundry ni Parsifal nisu u ostalom ni na najvećim pozornicama sile, koje se lahko nadju – ovo treba držati na umu i kod nas glede obih figura. G. Knittl nije već od početka donio idealnu figuru, u kojoj osjećamo spasitelja – kasnije je preobraženje bilo jače istaknuto, ali držimo da 'der reine Thor' mora odmah uzbuditi osjećaj blagovijesti o budućem svojem djelu spasenja.“
  
  Nakon Šujskog u Borisu Godunovu, Janka u Prodanoj nevjesti i Porina, Knittl je bio Herod u nanovo uvježbanoj Salomi 3. prosinca 1922. koju su realizirali Sachs i Gavella a Vika Engel pjevala naslovnu ulogu. Pjevao je zatim Tamina u Čarobnoj fruli, Juranića u Zrinskom, Juliena u Louise i opet bio sudionik jedne prve hrvatske realizacije – opere Pelleas i Melisanda Claudea Debussyja pod Konjovićevim ravnanjem u Gavellinoj režiji s Majom de Strozzi u ulozi Melisande. Novosti su 14. prosinca 1923. pisale da je „uložio veliki mar i trud u tu ulogu, njegova muzikalnost morala mu je pomoći, da nadoknadi ono, što je manjkalo njegovome Pelleasu: poezija, uvjerenje.“
  
  Druga predstava u slavu Bedřicha Smetane, prva hrvatska izvedba opere Dvije udovice, pružila je Knittlu priliku ne samo da pjeva ulogu Ladislava Podgajskog nego i da se okuša kao redatelj. Obzor je 18. ožujka 1924. pisao da se „potpuno uživio u stil i dao sceni i igri onaj značaj profinjene otmenosti, koji je muzikom tako savršeno karakteriziran“. Osvrćući se na obnovu Dalibora, u kojoj je pjevao glavnu ulogu naslovnog junaka i djelo režirao, izvjestitelj Novosti pisao je 28. ožujka 1924. da je njegov otac vodio kampanju protiv Smetane (je li to skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Karel Knittl (1853-1907)? pr. a.) i dodao da je „izvedba Dalibora bila jedna od najboljih predstava ove sezone“ a da je sam Knittl kao Dalibor „opjevao svoju najbolju partiju i imao za ponosnog viteza uvjerljivu snagu“. Knittl je otpjevao još nekoliko uloga: Hoffmanna, Samozvanca u Borisu Godunovu, Cavaradossija te Radamesa i Alfreda u Traviati na gostovanju zagrebačke Opere u Sarajevu, a u studenome 1925. Hrvata u operi More Frana Lhotke.
  
  Režirao je La Bohème, Rigoletta, Toscu, Aidu i Traviatu. Nastavio je djelovati u Ljubljani i Beogradu i vratio se u Čehoslovačku. Na praizvedbi opere Flammen (Plameny), surrealističkog prikaza legende o Don Juanu, češkog skladatelja Erwina Schulhoffa (Ervina Šulhova) (1894-1942) 27. siječnja 1932. u Národnom divadlu u Brnu pod ravnanjem glasovitog Zdenĕka Chalabale tumačio je Don Juana. I što je još zanimljivije, bio je 30. rujna 1934. na Radio Brnu prvi interpret mladenačkog djela Gustava Mahlera Tri pjesme za tenor i glasovir, nastalog 1880. Pratio ga je Alfred Rosé (1902-1975) u čijoj su ostavštini one i sačuvane. Mahler je sam napisao stihove i pjesme posvetio Josephine Poisl, kćeri poštara u Jihlavi, u koju je bio zaljubljen. Naslovi su im Im Lenz (U proljeće), Winterlied (Zimska pjesma) i Maitanz im Grünen (Svibanjski ples u zelenom). Knittl se bavio i pjevačkom pedagogijom. Njegova je najpoznatija učenica glasovita sopranistica Milada Šubrtová. Umro je u Pragu 21. rujna 1955. godine.
  
  Posve sigurno, Knittl je bio umjetnik visoke kulture i izvrsne glazbene naobrazbe ali ne baš privlačna glasa a čini se i ne osobito scenski atrakivan no svojim je djelovanjem dao važan doprinos hrvatskoj operi.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri