Ljudmila / Ludmila Radoboj

(Varaždin, 15. veljače 1895. – Zagreb, 10. prosinca 1981.)

• Rođena u Varaždinu 15 veljače 1895., Ljudmila Radoboj upisala je 1911. na školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda glasovir kao glavni predmet. U školskoj godini 1914./1915. počela je učiti pjevanje kod Leonije Brückl. Diplomirala je 1920. umjetničkim ispitom iz pjevanja s izvrsnim uspjehom. Još kao polaznica Konzervatorija prvi put je nastupila na sceni zagrebačke Opere 14. listopada 1918. kao Treći dječak na premijeri Čarobne frule. Nakon završenog studija bila je ugovorni član Opere do kolovoza 1927. Pjevala je manje uloge: Marcellinu u Figarovu piru, Herodijadinog paža u Salomi, Mercedes u Carmen, Ludmilu u Prodanoj nevjesti, Larinu u Evgeniju Onjeginu, 15. travnja 1924. Sultaniju na praizvedbi Hasanaginice Luje Šafraneka-Kavića, zatim veće: Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Kupavu u Caskoj nevjesti Rimski-Korsakova i u veljači 1925. Santuzzu u Cavalleriji rusticani u izvedbi u novoj podjeli uloga. Obzor je 18. veljače napisao da je „već kao Jelena Zrinjska, Sultanija, Giulietta a naročito kao Kupava pokazala da njezin izrazito lirički talenat zaslužuje punu pažnju”. I dalje: „Santuzza je pretežno dramatska uloga – gdjica Radoboj nadmašila je očekivanja i dala cjelovitu i pjevački i glumački jednako dotjeranu kreaciju. Jedna od glavnih odlika gdjice Radoboj je savjesno i pomno izradjivanje pjevanja, rezultat solidne škole profesora Ourednika, kod kojega pjevačica nastavlja studij. Njezin puni, svježi, meki i zvonki glas ima naročito u višim položajima mnogo sjaja i topline. Izražajna, uvjerljiva gluma upotpunjuje njezinu potpuno uspjelu kreaciju Santuzze.”
  
  Zatim je Ljudmila Radoboj ponovno nastupila na praizvedbi 24. ožujka 1925. djela hrvatskog autora – u Nokturnu, prvom dijelu Dubrovačkog diptihona Antuna Dobronića – i Lujo Šafranek-Kavić u Obzoru br. 84 piše: „I manje uloge, sestre Ore i Pavle, te gospari Luco i Sabo bile su kod g. Sestrić i Radoboj, te kod gg. Lesića i Šepca u najboljim rukama.“ Nizale su se: Druga dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Parasja na prvoj hrvatskoj izvedbi Soročinskog sajma Musorgskog, Vila brodarica na preradbi opere Vilin veo u Ženidbu Miloševu Petra Konjovića, Grofica Rosina u Figarovu piru, solistička dionica u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera, Hasanaginica Šafranek-Kavića, Suzana na prvoj hrvatskoj izvedbi Hovanščine, Eva u Zrinjskom koju je vrlo mnogo pjevala u karijeri. Onda je stupila u stalni angažman u zagrebačku Operu u kojemu je ostala do 1946. godine.
  
  Ljudmila Radoboj pjevala je Jelu na praizvedbi 29. rujna 1927. Medvedgradske kraljice Šafranek-Kavića a u studenome Jenůfu. Novine Morgenblatt pisale su 25. studenoga da je uz Viku Engel u ulozi Crkvenjarke i „ova revna mlada pjevačica mogla zabilježiti uspjeh. Iako nije još bila potpuno dorasla dramatici, treba na prvom mjestu spomenuti njezino besprijekorno pjevačko ostvarenje. U glumi je imala trenutke pune usrdnosti i iskrenosti.“ Nakon Svećenice u Aidi i Majke na obnovi Hoffmannovih priča došla je još jedna velika uloga – Jaroslavna u Knezu Igoru. Šafranek-Kavić je u Obzoru 22. travnja 1928. napisao da je „imala naročito sretan dan“ i dalje: „Zvonko i gibivo uspinje i spušta se njezin zdravi, sočni i svježi sopran kroz sve dobro izjednačene registre i dominira bez napora svojim sjajnim metalom nad masama ensemblea i orkestra. Uzorni izgovor, povezana izražajna fraza i dostojanstvena ali uvijek topla i srdačna gluma upotpunjuju ovu vrlo uspjelu kreaciju vrijedne mlade pjevačice.“
  
  A onda je došao veliki trenutak Ljudmile Radoboj – Leonora na premijeri Verdijeve opere Moć sudbine. Očekivalo se da će ulogu dobiti 22-ogodišnja Zinka Vilfan-Kunc nakon izvrsnog debija kao Leonora u Trubaduru godinu ranije u Ljubljani, no ravnatelj Opere Friderik Rukavina opredijelio se za iskusniju, 33-ogodišnju Ljudmilu Radoboj. Istaknuti muzikolog Dr. Pavao Markovac napisao je u Riječi 21. listopada 1928.: „Leonoru pjevala je gđa Radoboj sa mnogo ambicije i ova njena kreacija je zaista napredak, premda objektivno njenom glasu nedostaje sjaj, sigurnost i snaga što zahtjeva dramatska ova uloga. Neki su joj momenti usprkos izvjesne nesigurnosti vrlo uvjerljivi ... i možda će gđa Radoboj kod sljedećih predstava sigurnije postaviti na pozornicu svoju Leonoru, koja je za nju svakako.uspjeh.“
  
  Čini se da je Ljudmila Radoboj dobro zapamtila lekciju – Verdija se više nije prihvaćala, osim poslije Meg Page u Falstaffu. Nizala je uloge, manjih je bilo sve manje a velikih sve više, pa je nakon Fatume na prvoj hrvatskoj izvedbi komične opere Maruf, kairski papučar francuskog skladatelja Henrija Rabauda (1873-1949) pjevala Ortrud u Lohengrinu, Kneginju u Rusalki, Veneru u nanovo uvježbanom Tannhäuseru, i, prema Novostima 14. veljače 1930. „bila je iznenadjenje. Njena Venera bila je s pjevačke i glumačke strane uvjerljiva“ i „mora joj se priznati, da je shvatila Wagnerovu koncepciju ove partije“. Slijedile su: Kraljica na prvoj hrvatskoj izvedbi, pola godina nakon praizvedbe, opere Gajdaš Švanda Jaromira Weinbergera, Vila na praizvedbi 31. svibnja 1930. baleta s pjevanjem Zlato Borisa Papandopula, Ljubava na prvoj hrvatskoj izvedi Sadka Rimski-Korsakova i Grofica Rosina u nanovo uvježbanom Figarovom piru. Novosti su 2. listopada 1930. zabilježile da se „tek u posljednjim slikama uživjela u stil svoje partije, a u prvom dijelu se je težinom svojega glasa otklonila od pravog tona Mozarta.“
  
  Ljudmila Radoboj nastavila je nizati uloge: Luce na praizvedbi 22. studenoga 1930. opere Citara i bubanj Božidara Širole, Stanu na praizvedbi 1931. Konjovićeve Koštane, Helenu u Boitovu Mefstofeleu, Ženu na praizvedbi 4. svibnja 1932. opere Striženo košeno Krešimira Baranovića, Made na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Suton srpskog skladatelja Stevana Hristića, pa Sentu u Ukletom Holandezu, Evu u Majstorima pjevačima, Prvu damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Krasavu na prvoj hrvatskoj izvedbi Smetanine Libuše, Martu u d'Albertovoj U dolini, Herodijadu na obnovi Salome, Jagu na praizvedbi 16. lipnja 1934. opere Dorica pleše Krste Odaka, Beatrice na premijeri Suppéova Boccaccia. Kad je 1934. nastupila kao Jaroslavna na gostovanju slavnog Georgija Jurenjeva u Knezu Igoru, Boris Papandopulo, tada kritičar Novosti napisao je 12. svibnja: „Pjevačica je – naročito u velikim svojim arijama – umijela da unese u svoje pjevanje i predavanje toplinu i neposredan izljev osjećaja i čuvstava, koji su na publiku ostavili dubok dojam. Gdja. Radoboj svakim svojim ponovnim nastupom dokazuje, kako su njene pjevačke i glumačke sposobnosti u stalnom razvijanju i napredovanju i kako se ona pomalo izgradjuje do prvorazredne sile u ansamblu naše opere, kojoj se mogu da povjere i najpretencioznije uloge.“
  
  Ljudmila Radoboj dalje je nizala: Varvaru u prvoj hrvatskoj izvedbi Janáčekove Katje Kabanove, Pamelu u Auberovu Fra Diavolu, Irmengardu u Porinu, Domu u Eri s onoga svijeta, Martu u Hatzeovu Povratku, Mrs Meg Page na prvoj hrvatskoj izvedbi Falstaffa 1937., i bila je, prema Branimiru Ivakiću „lakoumna i koketna seoska ljepotica Drenka“ na praizvedbi 1. prosinca 1938. opere Rkać Antuna Dobronića. Do kraja karijere tumačila je još nekoliko manjih uloga na premijerama. U gotovo trideset godina dugoj karijeri ostvarila je 65 uloga u repertoaru lirico-spinto i dramskog soprana i neke mezzosopranske. Nije bila zvijezda ali bila je pouzdana članica Opere na koju se uvijek moglo osloniti s potpunom sigurnošću da će ispuniti svoju zadaću, a takvi su pjevači nužni za nesmetano funkcioniranje opere s bogatim repertoarom i mnoštvom predstava. Ljudmila (Ludmila) Radoboj Bjelobrk umrla je u Zagrebu 10. prosinca 1981. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri