Petar Raičev

(Varna, 21. ožujka 1887. – Sofija, 30. kolovoza 1960.)

• Zanimljivo je da se početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća bugarski pjevači predstavljaju kao ruski pa je Obzor 19. studenoga 1920. napisao o gostovanju „ruskog tenoriste Raičeva“ u Puccinijevoj La Bohème 17. studenoga: „Pjevaču koji se je preksinoć kao Rodolphe prikazao zagrebačkoj opernoj publici, odista nisu bile nužne reference da je bio članom Petrogradske 'Muzikalne drame' i opere u Kijevu. I bez njih bi on prodreo bio pouzdano, jer posjeduje sve kvalitete, kojima se pjevač može dodvoriti i razmaženijoj, da ne kažemo: blaziranijoj publici nego što je zagrebačka. Ima svjež, ugodan, krasno u svim registrima izjednačen, točnije rečeno: temeljito školovan organ, koji se bez i najmanje natege, čisto spontano, nekako sam sobom izvija iz grla, pa se razraste u pune sočne tonove. Uz to mu je vokalizacija vazda čista u skladu sa muzičkim izrazom. Kako ispovijest u prvom činu, tako i svoj part u kvartetu na kraju trećeg čina otpjevao je sa toliko ukusa i topline, da je za prvu bio nagradjen jednodušnim aplauzom pri otvorenoj sceni, a za drugi mnogim izazovima. [...] Svakako je gosp. Petar Raičev veoma interesantna pojava pa je razložan i interes, s kojim idemo u susret daljim njegovim nastupima.“ Raičev je još otpjevao Cavaradossija u Tosci, Vojvodu od Mantove u Rigolettu, Alfreda u Traviati a najviše se svidio kao Don José u Carmen.
  
  Petar Raičev rođen je 21. ožujka 1887. u Varni. Studij glazbe završio je na Konzervatoriju u Moskvi, a zatim se usavršavao u Napulju. Prvi međunarodni uspjeh postigao je u Londonu. Nastupao je na mnogim europskim pozornicama. Od 1914. do 1920. djelovao je uglavnom u Moskvi i Petrogradu. Godine 1921. Raičev je, kako pišu Novosti 10. lipnja 1921. „kao odličan pjevač koji je došao iz Italije gdje je s velikim uspjehom pjevao na najvećim kazalištima“ nastupio u Zagrebu kao Alfredo, Rodolfo, grof Almaviva u Seviljskom brijaču, Canio u Pagliaccima, Don José te Des Grieux u Massenetovoj Manon. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Snjeguročke Rimski-Korsakova 1921. dao je jednu od svojih najboljih kreacija – cara Berendeja. Nastavio je redovito gostovati, 1922. pjevao je Des Grieuxa, Dimitrija u Borisu Godunovu, Fausta, Vladimira na prvoj hrvatskoj izvedbi Borodinova Kneza Igora i Hermana u Pikovoj dami; 1923. bio je, kako piše Riječ 16. svibnja, „kao uvijek odličan Cavaradossi“ u izvrsnoj predstavi opere na kojoj su još gostovali Ljubica Oblak-Strozzi i slavni poljski bariton Sigmunt (Zygmunt) Zalewski (1885-1945), koji je od 1919. djelovao u Italiji i postigao sjajnu talijansku karijeru kao Sigismondo Zaleski i bio omiljeni Toscaninijev tumač Borisa Godunova u Scali. Raičev je sa Zalewskim pjevao i u Faustu, Knezu Igoru i Pagliaccima.
  
  Od 1926. do 1931. godine Raičev je djelovao u Budimpešti. U Zagrebu je ponovno gostovao 1930. kao Alfredo nakon što je, kako piše Obzor, 27. svibnja 1930. „dotjerao svoje umijeće i pjevao s velikim uspjesima na prvim opernim pozornicama u Milanu, Parizu, Berlinu, Budimpešti i drugim velikim gradovima“. Sezone od 1931. do 1933. proveo je u Ruskom kazalištu u Parizu. U Zagreb se vratio u studenome 1933. kao stalan član Sofijske opere, toplo pozdravljen ali, kako pišu Novosti, 23. studenoga, već se primjećuje „da godine pored njega nisu nezapaženo prošle“. Cijenila se njegova velika pjevačka tehnika, muzikalna pouzdanost i visoka profesionalnost. Ponekad je „spašavao predstavu“ na vlastitu štetu pa se mogu naći osvrti s riječima „časno je izvršio zadatak“.
  
  Novine Hrvatska straža 19. prosinca 1933. izvješćuju da je Raičev uz mjesečni honorar od 12.000 dinara „angažiran u Zagrebu za stalnog člana do kraja sezone 1934./35. i kao režiser-pedagog sa zadatkom da poučava mlade pjevače u scenskom radu“. Kako je na programima tih dviju sezona njegovo ime tiskano većim slovima ili piše k.g. (kao gost), reklo bi se da je njegov angažman bio nešto između stalnog člana i stalnoga gosta, a u novinskim se osvrtima navodi i kao „stalni gost“. Što je sve pjevao i koliko je puta nastupio u tim sezonama danas je nepojmljivo. Ali za ono doba i ne toliko. Pjevao je gotovo cjelokupni tenorski repertoar, od Almavive do Eleazara u Židovki, osim Wagnera i Verdijeva Otella. Potkraj 1933. ostvario je jednu od svojih najboljih kreacija – Calafa u Puccinijevoj Turandot. Jutarnji list 28. prosinca pisao je da „njegovom dramatskom i snažnom tenoru leži ova partija naročito dobro“ te da je „interpretira muzikalno s mladenačkim temperamentom i zanosom ne štedeći glasa“. Dodao je da je „universalno spremni i upotrebljiv tenor, dakle za svaku opernu trupu vrlo korisni pjevač koji će svojim bogatim repertoirom omogućiti mnogu predstavu i neobično rutinirano pomoći u bezbrojnim neprilikama“ i zaključio: „Uz to je g. Raičev iskusni operni redatelj i režijski instruktor mladih sila, tako da od njegovog djelovanja na našoj sceni možemo očekivati dobre rezultate.“
  
  Raičev se uspješno predstavio i kao redatelj nanovo uvježbanog Werthera, kojim je dirigirao Lovro Matačić a Charlottu pjevala Ančica Mitrović. Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Jutarnjem listu 26. siječnja 1934.: „Znanje, iskustvo, minucijozno poznavanje sadržaja partiture i profinjeni ukus su značajke njegove režije“, a kao nositelj naslovne uloge „muzikalnom sigurnošću, inteligencijom interpretacije i produbljenom glumom stvorio je uvjerljiv lik nesretnog i zanešenog zaljubljenika“. Ponovio je dvostruki uspjeh u Pikovoj dami, u kojoj je nastupio sa Zinkom Kunc. Šafranek-Kavić u Jutarnjem listu 13. ožujka 1934. primjećuje da su „sve mlade sile bile upućene u glumu, a Herman je bez sumnje jedna od najjačih kreacija ovoga gotovo neograničeno upotrebljivoga, inteligentnoga, verziranoga, na velikim pozornicama dozreloga umjetnika, a naročito je impresivna njegova dramatska fraza, koja nefaljivo djeluje i uvjerava“. Raičev je bio još uspješniji kao interpret u ulozi Heroda u Salomi Richarda Straussa, prvoj koju je naučio u Zagrebu na hrvatskom. I u Salomi se predstavio kao redatelj. Režirao je i Rigoletta i La Bohème. Ali ni tako velik umjetnik nije mogao odbiti ono što je od njega tražilo ravnateljstvo Opere pa je indisponiran pjevao Fausta. Upravo je nevjerojatno da je početkom 1935. pjevao i Almavivu. Nakon toga otpjevao je tri Romea u Gounodovoj operi Romeo i Giulietta, tri Canija u Pagliaccima i Heroda na gostovanju jedne od najvećih glazbeno-scenskih umjetnica s ovog područja, Bahrije Nuri-Hadžić (1904-1993), svjetski poznate Salome i prve Lulu na praizvedbi istoimene opere Albana Berga u Zürichu 1937. godine, i u lipnju 1935. završio sa svojim nastupima u zagrebačkoj Operi.
  
  Od godine 1936. bio je član Sofijske narodne opere, 1947. utemeljio je i vodio novoosnovanu Operu u Varni, a od 1950. do 1958. bio je profesor Bugarskog državnog konzervatorija u Sofiji. Umro je u Sofiji 30. kolovoza 1960. godine. Petar Raičev jedan je od najistaknutijih inozemnih umjetnika koji su djelovali u Zagrebu, dobro školovan pjevač i cjelovita glazbeno-scenska ličnost.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri