Arnold Flögl

(Kromĕříž, 10. srpnja 1885. – Bratislava, 20. studenoga 1950.)

• Kad je veliki Josip Križaj otišao 1919. u Osijek, u zagrebačkoj Operi postavilo se pitanje prvog basa. Pozvan je Čeh Arnold Flögl. Rođen 10. srpnja 1885. u moravskom gradu Kromĕřížu s poznatim baroknim dvorcem u kojemu su snimani filmovi Amadeus i Besmrtnoj ljubavi, Flögl je učio pjevanje kod brata glasovitog tenora Karela Buriana, također poznatog baritona Emila Buriana (1876-1926), koji je od 1899. do 1901. bio član zagrebačke Opere. Nastavio se usavršavati u Milanu. Prvi put u operi je nastupio u slovačkom gradu Martinu u amaterskoj izvedbi Weberova Strijelca vilenjaka. Od godine 1912. do 1919. bio je član praškog Národnog divadla, kako ga opisuje izvjestitelj Riječi 23. kolovoza 1919., nakon što se zagrebačkoj publici predstavio u ulozi Bazilija u Seviljskom brijaču kao „odličan pjevač“ čiji je „veliki bas metalnoga zvuka zvučio u kazalištu širokim tonom, dok mu je timbre i boja uznesla ljepotu“, a „snažan je i u glumi“.
  
  Angažiran, Flögl je nizao uloge: „idealnog Pimena“ u Borisu Godunovu, „jedinstvenog Kecala“ u Prodanoj nevjesti, Collinea u La Bohème, Sveslava u Porinu, Nilakanthu u Lakmé, Oca u Louisi, Beneša na premijeri Smetanina Dalibora, Sparafucilea u Rigolettu, višestruku ulogu demona u Hoffmannovim pričama i pri kraju sezone Leporella na premijeri Don Juana, kojega je Agramer Tagblatt 7. lipnja 1920. ocijenio njegovom dotad najboljom kreacijom i istaknuo „golemo bogatstvo raznolikih psihičkih dispozicija koje se naglo izmjenjuju potrebnih za tu ulogu, koje je iznio u najvećoj količini i na upravo zadivljujući način i do u najmanjim nijansama pjevanja i glume izbrusio istinoljubivu dovršenu Mozartovu kreaciju koja čini kulturnu povijest“.
  
  Križaj se ujesen 1920. vratio, i na premijeri Lhotkina Mora 29. listopada, kako pišu novine Hrvat 2. studenoga, uz Križaja kao Kluka koji je „svojom impozantnom pojavom i krasnim glasom bio najsavršenija osoba u operi“, g. Flögl je kao Žrec „svojim dubinama tonuo iskreno i vjerno u svojoj lijepoj ulozi“. Nakon Falstaffa, Ramphisa (kako se tada pisalo) u Aidi i Djeda Mraza na prvoj hrvatskoj izvedbi Snjeguročke Rimski-Korakova u lipnju 1921., Flögl je 19. listopada 1921. kao Don Pasquale bio član briljantnog solističkog kvarteta na prvoj hrvatskoj izvedbi istoimene Donizettijeve opere. Ostali su bili Maja de Strozzi, Josip Rijavec i Robert Primožič. „Dao je izvrsnog 'starog neženju' – gdje je trebalo pjevati, pustio je maha svom gromornom basu, gdje je trebalo komedijati, butirao je tako da je dobio nepatvorenu veselost buffonerie.“ – pisao je 26. listopada Jutarnji list u svojim Bilješkama o 'Don Pasqualeu'. Slijedio je Hunding na premijeri Walküre.
  
  A onda je 1922. Flögl zaredao nekoliko uloga na prvim hrvatskim izvedbama opera. U Mozartovoj Otmici iz seraja (tako se tada pisalo), kako piše Jutarnji list 4. ožujka 1922. „izvrsno je donio Osmina, savladavajući i ogroman opseg i tehničke poteškoće partije“. U Parsifalu, kako piše isti list 30. travnja 1922., „potpuno stilski provedenu figuru donio je Gurnemanz (gosp. Flögl)“, u Knezu Igoru bio je Končak, a u kasnijim izvedbama i Galicki. U nanovo uvježbanom Evgeniju Onjeginu u listopadu 1923. pjevao je Gremina, a na prvoj hrvatskoj izvedbi Debussyjeve opere Pelleas i Melisanda, kako pišu Novosti 14. prosinca 1923. „kao kralj Arkel našao je za tu ulogu simpatičnog starca tople tonove i umjetnički fino dotjeranu igru“. Bio je „klasični Sarastro“ u Čarobnoj fruli a ostvario je i još nekoliko manjih uloga. Nastupio je 1924. na jubileju Nikole Fallera sa Seviljskim brijačem, a onda, kako je Lujo Šafranek-Kavić pisao u broju 174 Obzora „jedan od najistaknutijih članova naše opere, jedan od njezinih najboljih pjevača oprostio se je 29. lipnja 1924. u naslovnoj ulozi 'Don Pasqualea'“ od publike koja mu je „priredila srdačne ovacije“. Šafranek-Kavić piše da je pet punih sezona u Zagrebu „zauzimao kao basso serio najodličnije mjesto“, da je bio „vanredan interpret-buffo partija“ i dalje: „Obdaren prekrasnim, sonornim, ali mekim i toplim basom, g. Flögl umije da vlada ovim glasom u neobično dotjeranoj pjevačkoj spremi. Inteligentni, izvrsni glumac sa mnogo rutine i iskustva, g. Flögl vlada velikim repertoirom tako da je njegov odlazak za našu operu osjetljivi gubitak.“ Iz Zagreba je Flögl otišao u Brno a 1930. u Bratislavu gdje je i umro 20. studenoga 1950. godine.
  
  Flögl se bavio i opernom režijom pa je s dirigentom Milanom Sachsom izradio Janáčekovu Njenu pastorku (Jenůfu) za njezinu prvu izvedbu u Hrvatskoj 29. lipnja 1920. „kao da je izrasla iz češkog tla“. Nastupao je i na koncertima. Preveo je na češki librete Širolinog Stanca i Era s onoga svijeta, kojega je u Bratislavi i režirao. U Zagrebu je gostovao u lipnju 1933. kao Bazilio „dočekan burnim i oduševljenim aplauzom“. Novosti su 15. lipnja 1933. istaknule njegovu „elementarnu nadarenost za humor, vic, burlesknu komiku koja nikad ne prelazi u plitko lakrdijaštvo ni u pretjerano karikiranje“ što dokazuje „ njegov umjetnički ukus i profinjeno umjetničko osjećanje“. Manje se svidio kao Boris Godunov. Publika mu je priredila srdačne ovacije cijeneći nedvojbeno što je uloge pjevao na hrvatskom besprijekornom dikcijom. Arnold Flögl je bez svake sumnje jedan od važnih umjetnika u povijesti zagrebačke Opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri