Drago Hržić / Carl Drago

(Zagreb, 2. veljače 1896. – 21. studenoga 1978.)

• Potomak stare plemićke zagrebačke gornjogradske obitelji, Drago pl. Hržić rođen je u Zagrebu 2. veljače 1896. od oca Milana, vladinog savjetnika i poznatog gospodarskog stručnjaka za vinogradarstvo, i majke Eugenije, nećakinje književnika i političara Mirka Bogovića. Odrastao je u ambijentu kulturnog i domoljubnog gornjogradskog kruga i stekao solidnu opću naobrazbu. Nakon završene srednje škole posvetio se pjevanju. Najprije je učio kod Marka Vuškovića, a kad je on za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio unovačen, nastavio je kod Stanislava Jastrzebskog. Godine 1917. krenuo je u Beč k znamenitom profesoru pjevanja Ranieri-Horbowskom. Usporedo je radio na studiju opernih uloga kod prvog dirigenta bečke Volksopere Karla Andritha a poduku u glumi davao mu je prvi redatelj Volksopere August Markowsky. Dikciju, a osobito njemački izgovor, učio je kod prvaka Njemačkog Volkstheatera u Beču Wilhelma Klitscha (1882-1941), što je bitno utjecalo na njegovu interpretaciju njemačke klasične popijevke. Koncertno pjevanje usavršavao je kod glasovitog baritona, komornog pjevača Franza Steinera (1876-1954).
  
  Debitirao je, posve slučajno, na poziv ravnatelja zagrebačke Opere Srećka Albinija, 2. travnja 1919. kao Dako u nanovo uvježbanom Hatzeovom Povratku. Već je bio oblikovan pjevač i umjetnik što je uočila i onodobna kritika. Novo vrijeme 3. travnja predstavlja ga kao „učenika prof. Ranierija u Beču” i piše da „raspolaže vrlo lijepim glasom, imade mnogo spreme, znanja i glasovne tehnike, te je svoju ulogu izveo vrlo dobro, lijepo i korektno.” Novosti 4. travnja ističu njegov „otmjeni način pjevanja i izvrsnu izobrazbu glasa”, Obzor istoga dana također piše da smo u njemu „upoznali rijetko otmjena mlada pjevača, koji svojim još ne posve razvijenim i simpatičnim glasom začudno vješto vlada”. Odmah je angažiran i počeo nizati uloge: Ščelkalova u Borisu Godunovu, Schaunarda u La Bohème, Budivoja na premijeri Smetanina Dalibora i 1920. Germonta u Traviati za kojega su Novosti napisale 25. travnja: „Taj mladi pjevač pokazao je tek sada odličnost svoga glasa. Ariji je podao mnogo topline i otpjevao ju je kako do sada nismo čuli. Njegov nadasve lijepi glas, u visini osobito zvučan, pun izvrsnih modulacija zvučio je vrlo zvonko i metalno. Kada mu igra bude dorasla glasovnoj sposobnosti, imat ćemo u g. Hržiću jednu od najboljih pjevačkih akvizicija.” I doista, Drago Hržić ulazi u povijest zagrebačke Opere kao jedan od njezinih najvećih pjevača. U svojoj vrlo dugoj karijeri pjevao je gotovo sve lirske baritonske uloge u operama na repertoaru a okušao se i u dramskima. Posebno se isticao kao tumač Verdijevih likova, bio je jedan od najboljih hrvatskih verdijanskih pjevača uopće.
  
  Nakon još nekoliko manjih uloga Hržić je uvrstio u repertoar veće: Masetta na premijeri Don Juana, Valentina u Faustu, Silvija u Pagliaccima, zatim još dva Verdijeva lika – grofa Lunu u Trubaduru i Amonasra u Aidi, pa Jeleckog u Pikovoj dami, Sharplessa u Madame Butterfly i u studenome 1923. Rigoletta. Obzor je 27. studenoga vrlo opširno pisao o tom njegovom ostvarenju. Citirat ćemo veći dio: „Naglašujemo riječ ‘pjevao’, koja je u ovom slučaju jednom zaista potuno opravdana. Njegov prekrasni, topli i zvučni, u svim položajima od basovskih dubina do tenorskih visina (as i a!) jednako plemenito bojadisani, baršunasti, a ipak vanredno krepki bariton, kao da je stvoren za Verdijevske pjevačke partije, u kojima prevladava kantilena. U svojoj već poznatoj visokoj kulturi pjevačkog umijeća, izradio je g Hržić nesretnog oca sa mnogo osjećaja i inteligencije do u najmanje tančine. Kod toga oštro je razlikovao interpretaciju složene arije ili kraćih ariosa od više deklamiranih kratkih fraza. Arije je izradio ističući liniju i gradaciju, u plemenitom belcantu, a da kod toga ipak nije zanemario riječ. U kratkim deklamiranim frazama naprotiv istaknuo je predominantnu važnost riječi, stapajući je u uzornom izgovoru sa melodijom. Svaka ovakva fraza imala je svoj izraziti dramatski akcenat. Bez nametljivih forsiranih efekata postigao je g. Hržić već samo kao pjevač uspjeh […] a glumačka kreacija daleko je nadmašila svaka očekivanja.”
  
  U vrlo uspjelom nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu s Josipom Rijavcem, Zdenkom Zikom, Martom Pospišil i Tinkom Wesel-Polla Hržić je bio, prema pisanju Novosti 9. listopada 1926., „fenomenalan. Njegov glas velikog obujma i prekrasni bel’ canto djelovao je snažno, tako da je upravo uzorno prikazao na kakav način valja iznositi talijanske opere.” Na premijeri opere Moć sudbine, prema pisanju Riječi 21. listopada 1928., pjevao je Don Carlosa „kao uvijek izvanredno kultivirano. Izvrsna vokalizacija, do u tančine izrađena muzikalna strana, sigurno vladanje svim glasovnim registrima, otmjeni i umjetnički način pjevanja prikazao nam je g. Hržića kao pjevača evropskog nivoa.” U nanovo uvježbanom Trovatoreu 1929., prema pisanju Obzora 10. rujna „uspeo se do visine prvoga protagoniste, baritona – belcantiste, kojim bi se mogla ponositi još mnogo veća pozornica nego je naša. Njegov grof Luna je kreacija koja predstavlja apsolutnu visinu scensko-reproduktivne umjetnosti.”
  
  Bio je prvi hrvatski Simon Boccanegra na premijeri opere 1931., uz Zinku Kunc, Marija Šimenca i Aleksandra Griffa, pa je Milan Majer u Morgenblattu 16. svibnja 1931. ustvrdio: „Namjerno kloneći se svih jeftinijih djelovanja, dao je belkantički-pjevačko i glumačko ostvarenje koje se odlikovalo finoćom, umjetničkim ukusom i uvjerljivošću.” Bio je i prvi hrvatski Falstaff pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Tita Strozzija. Stanislav Stražnicki pisao je u Novostima 9. studenoga 1937. da je „dao jednu pjevački i glumački inteligentnu kreaciju, koja je imala stila i finu liniju. Smisao za humor, koji nigdje ne prelazi u grubost, praznu teatralnost, za duhovito karakteriziranje, te za pjevačku deklamaciju, koja je uvijek u punom skladu sa situacijom i riječju, naročito su se ispoljili u ovoj roli, te ona spada bez sumnje medju ono najbolje što nam je dao u zadnje vrijeme. A ono toplo i srdačno njegovo oblikovanje ovoga lika, činilo nam je tu staru nepopravljivu ludu, tog okorjelog viteza-ženskara, toliko blizim i simpatičnim.”
  
  Naravno Hržić je pjevao i u operama drugih skladatelja. Kad je 1927. nastupio kao Tonio u Pagliaccima Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 13. siječnja: „ovu ulogu, naročito klasični prolog, nismo još čuli interpretirati sa tolikom savršenošću svih komponenata, kao od g. Hržića. Plemeniti, baršunasto meki, a u isto vrijeme metalni, sonorni, obsežni i izjednačeni njegov bariton, njegovo do najviših stepena kultivirano i belcantističko pjevanje, njegove produhovljene fraze i njegova do najveće izražajnosti i razumljivosti svake pojedine riječi izradjena dikcija, to su kvalitete, koje se u najredjim slučajevima mogu naći tako idealno sjedinjene kao kod g. Hržića.”
  
  Hržić je nastupao u mnogo premijera i obnova. Spomenut ćemo samo neke: bio je Tomás u Smetaninu Poljupcu i Chrudoš od Otave u njegovoj Libuši, Michele u Puccinijevu Plaštu i Jack Rance u njegovu Čedu zapada, Wolfram u Tannhäuseru i Glasnik u Lohengrinu, Arcezije u d’Albertovoj operi Mrtve oči, Janusz u Halki Stanislawa Moniuszka, Fjodor Pojarok u Priči o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova i Venecijanski gost u njegovu Sadku, Albert u Massenetovu Wertheru, Capulet u Gounodovoj operi Romeo i Giulietta. Nastupao je i u hrvatskim operama. Pjevao je Levija u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Franu na prvoj hrvatskoj izvedbi Hatzeove opere Adel i Mara, Konte Cindra u Maršalu Marmontu Ive Tijardovića te Pintorovića i Prodana Turjanca na praizvedbama opera Luje Šafraneka-Kavića Hasanaginica 15. travnja 1924. i Medvedgradska kraljica 29. rujna 1927. Pjevao je i Grofa Almavivu u Figarov piru, Mizgira u Snjeguročki, Vrhovnog svećenika Dagonovog u Samsonu i Dalili, Šaklovitog u Hovanščini, Dr. Falkea u Šišmišu. Nastupao je i u opereti s kojom se dobro upoznao za vrijeme boravka u Beču. Posebno je bio poznat kao tumač Franza Schuberta u tada vrlo popularnoj opereti Tri djevojčice sa Schubertovom glazbom koju je scenski obradio mađarski skladatelj Heinrich Berté (1857-1924). Bavio se i operetnom režijom, a 1944. imenovan je nadstojnikom operete.
  
  Zahvaljujući specifičnoj boji ujednačenog i besprijekorno vođenoga glasa, uzornom fraziranju i profinjenom muziciranju te smislu za vokalnu interpretaciju kao i cjelovitoj glazbenoj naobrazbi Drago Hržić bio je podjednako cijenjen kao operni i koncertni pjevač. Redovito je priređivao koncerte na kojima je pjevao temeljni repertoar Lieda, ističući se osobito kao interpret vokalnih ciklusa Roberta Schumanna i, poglavito, Franza Schuberta, ali i one na kojima je promicao djela hrvatskih skladatelja Antuna Dobronića, Oskara Jozefovića, Jakova Gotovca, Ferde Livadića, Vatroslava Lisinskog, Đure Eisenhuta, Ivana Zajca, Luje Šafranek-Kavića, Krste Odaka, Borisa Papandopula često kao njihov prvi izvođač. Bio je prvi interpret antologijskog ciklusa Z mojih bregov Krešimira Baranovića na kajkavske stihove Frana Galovića na koncertu Zagrebačke filharmonije pod skladateljevim ravnanjem 14. travnja 1929. Koncert Zagrebačke filharmonije s tim djelom 12. studenoga 1931. radijski je prenošen u Leipzig i Dresden. Njegov je glas bio izrazito fonogeničan pa je Hržić jedan od prvih hrvatskih pjevača koji su snimali za inozemne gramofonske tvrtke. Snimao je Lied, i operne arije uz suradnju orkestra berlinske Državne opere. Sredinom dvadesetih češće je odlazio na gostovanja. U Bečkoj državnoj operi pjevao je 12. ožujka 1925. Rigoletta. Zagrebački tisak izvještava o velikom uspjehu koji je postigao u prosincu 1928. koncertom u bečkom Konzerthausu. Pjevao je u bečkoj Volksoperi te u nekoliko rumunjskih gradova, a nastupao je i na bečkoj radiopostaji. Do odlaska u mirovinu 1945. bio je član Opere Hrvatskog državnog kazališta, a poslije Drugoga svjetskog rata nastupao je u zagrebačkom Kazalištu Komedija.
  
  Drago Hržić, jedna od najistaknutijih pjevačkih ličnosti hrvatskoga glazbenog života uopće, umro je u svom rodnom Zagrebu 21. studenoga 1978. Njegov je glas sačuvan na snimkama za tvrtke Grammophon, Polydor i Edison Bell.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri