Zlata Gjungjenac-Gavella

(Čazma, 11. ožujka 1898. – Zagreb, 26. lipnja 1982.)

• Kći gradskog načelnika, Zlata Gjungjenac rođena je 11. ožujka 1898. u Čazmi. Kao dijete prije je naučila pjevati nego govoriti. Prvu poduku iz pjevanja dobila je u samostanskoj školi u Zagrebu u kojemu je pohađala i licej. Zatim se upisala u školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kao redoviti student glavnog predmeta solo-pjevanja kod prve sopranistice Miletićeva razdoblja, Leonije Brückl, a privatno je učila kod Jana Ouřednika (1877-1959), češkog baritona koji je djelovao u Zagrebu. U lipnju 1920. diplomirala je s izvrsnim uspjehom i dobila umjetničku diplomu. Zanimljivo je vidjeti iz čega se sastojao diplomski ispit, što razabiremo iz odlaznice izdane pod br. 270. – 1919./20.: Arija određena 14 dana ranije (arija Gilde iz Rigoletta), arija prema izboru učenice (odabrala je ariju Nedde iz Bajazza, kako se tada govorilo). Iz repertoara od deset zadanih arija odabrala je ariju Micaele iz Carmen, iz repertoara od deset pjesama gdje se morala sama pratiti na glasoviru odabrala je pjesmu Na moru Franza Schuberta. A prima vista dobila je Vilharevu pjesmu Golubice siva, deklamirala je Tamo, daleko dr. Velimira Deželića.
  
  Prvi put nastupila je na sceni zagrebačke Opere kao Prvi dječak na premijeri Mozartove Čarobne frule 11. listopada 1918. Milan Graf prigodom sljedeće izvedbe opere u Novostima 17. listopada napisao je da „se je ugodno isticao svježi glas gdjice Gjungjenac”. Službeno je debitirala 2. svibnja 1920. kao Marica u Prodanoj nevjesti. To je bila i njezina diplomska predstava. Nakon dva mjeseca dobila je ponudu za angažman od Friderika Rukavine, tada direktora ljubljanske Opere. Gotovo istodobno stigla je ista ponuda od ravnatelja zagrebačke Opere Milana Sachsa. Prihvatila je zagrebačku ponudu ali pod uvjetom da ne stupi u stalni angažman nego nastupa prema potrebama Opere uz stipendiju za usavršavanje u Beču kod Irene Schlemmer-Amrosch. Ipak je u Zagrebu nizala manje i velike uloge, od Vuge u Lhotkinu Moru, Papagene u Čarobnoj fruli, Jelene u Nikoli Šubiću Zrinskom, Frasquite u Carmen, Feodora u Borisu Godunovu, Micaele u Carmen do Margarete u Faustu, Cherubina u Figarovu piru, Sevire u Bosonogoj plesačici Srećka Albinija i Zerline u Don Juanu. Kad je 1924. pjevala Micaelu, Obzor je 6. travnja napisao da je „stupila nakon polugodišnjeg studija u Beču” i zaključio da je „njezin po sebi lijepi glas postao još obliji, puniji, izražajniji, a i u tehnici pokazuje omiljela mlada umjetnica daljnje usavršavanje ansaca, portamenta i izjednačenost u boji registara”.
  
  Prvi veliki trenutak Zlate Gjungjenac u zagrebačkoj Operi bio je nakon Sophie u Kavaliru s ružom, Jaroslavne u Knezu Igoru i Pamine u Čarobnoj fruli, nastup na repriznim predstavama Carske nevjeste Rimski-Kosakova u kojoj je premijerna protagonistica Maja de Strozzi bila indisponirana i nije dobila baš najbolje kritike. Riječ je 10. listopada 1924. pisala: „Promjena nekih važnih partija digla je našu izvedbu ‘Carske nevjeste’ na odličnu visinu. U ovakvoj formi je opera interesantnija i snažnija. Naslovnu ulogu pjevala je gdja Gjungjenac. To je prva njena veća partija iza povratka iz Beča, gdje se kroz godinu dana usavršavala u pjevanju. Moramo iskreno priznati, da nas je njen sinoćnji nastup iznenadio. Njen glas od prirode svjež, izjednačio je timbre u svim položajima, a uz to pazi na ljepotu izražavanja fraze i na jasnu dikciju. Gdja Gjungjenac iznijela je tešku partiju ‘Carske nevjeste’ svježinom svojeg glasa i mladenačkim temperamentom, upravo majstorski. Koliko je uvjerljivosti imala u svojoj ariji u drugoj slici, a koliko li tek iskrenosti u sceni ludila! Ovdje je igrala i glumila otmjeno, a svoju je ulogu i muzički iznijela svježe i zvučno.” Kritika je tu ulogu ocijenila kao najveći stupanj u njezinu dotadašnjem razvoju. Kao Marfa gostovala je u Ljubljani.
  
  Nedugo nakon Marfe Zlata Gjungjenac nastupila je u ulozi koja će možda najviše obilježiti njezinu karijeru – Cho-Cho-San u Madame Butterfly. Lujo Šafanek-Kavić pisao je 28. studenoga 1924. u Obzoru: “Ona svoju kreaciju gradi prvenstveno na pjevačkom izražaju, ali kod toga ne zanemaruje ni glumačku stranu, kojoj daje izrazito lirsko sentimentalno obilježje. Već smo češće imali prilike, da istaknemo zvučnost njezinoga umilnoga mekoga soprana i izradjenu dotjeranost njezina pijeva. Ove sposobnosti učiniše i njezinu pomno studiranu Butterfly kreacijom, koja je u pjevačkom pogledu u velikoj mjeri zadovoljila. Neke neznatne omaške u intonaciji i ritmu nestat će čim se mlada umjetnica uživi u ovu novu ulogu.[…] Glumački bila je partija promišljeno izradjena i iznesena sa mnogo osjećaja, u potpunom skladu sa pjevačkom interpretacijom uvjerljivo i iskreno. Pohvaliti valja naročito suzdržljivost u upotrebi dramatskih akcenata kod interpretacije, zamišljene u lirskom nastrojenju, kako to i njezinom nježnom nagnuću potpuno odgovara. U cijelosti valja Butterfly ocijeniti kao puni uspjeh gdje Gjungjenac, što je i rasprodana kuća potvrdila burnim povladjivanjem i mnogim izazovima.”
  
  U prosincu 1924. Zlata Gjungjenac bila je član solističkog kvarteta, uz Josipa Rijavca, Martu Pospišil i Tošu Lesića pod ravnanjem Krešimira Baranovića, prve hrvatske izvedbe Beethovenove Misse solemnis. Nizala je uloge: Jenůfu, Vilu na praizvedbi Groteske Antuna Dobronića 24. ožujka 1925., na gostovanju Opere u Splitu Mimì u La Bohème, koja je, prema kritičaru novina Novo doba 26. svibnja, „ganula i oduševila. Timbar joj sam za sebe ima nešto tako dirljivo, da se i ne može da nazove samo glasovnim materijalom. A linija pjevanja sva joj titra osjećajnošću. I nije to ono pjevanje u čijoj raznježenosti nestaje muzike…”. Kad ju je ponovila u Zagrebu Obzor je pisao 7. listopada 1925. da „sva kultura njezina zdravoga, svježega glasa dolazi do izražaja u toj ulozi bolje nego i u jednoj drugoj”. Bila je Tuga na obnovi Lhotkinog Mora, Tatjana u Evgeniju Onjeginu, interpretkinja sopranske dionice u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera u ožujku 1926. i Dvořákova Rusalka.
  
  Zlata Gjungjenac udala se za dr. Branka Gavellu i kako je on u to doba djelovao u Beogradu, otišla je 1926. u angažman u beogradsku Operu u kojemu je ostala do 1930. Ispočetka nije bila baš dobro primljena ali je ipak nizala uloge u operama Faust, Krabuljni ples, Carmen, Madame Butterfly, Carska nevjesta, Hoffmannove priče, Prodana nevjesta, La Bohème, Mignon i Massenetovoj Manon. U ožujku 1929. otišla je u Berlin i za tvrtke Edison Bell, Odeon i Parlofon snimila nekoliko opernih arija. Glasoviti Bruno Walter, tada generalni muzički direktor berlinskih opera, htio ju je angažirati, ali je odbila njegovu ponudu. Nakon povratka iz Berlina dobila je prvu premijeru – Paminu u Čarobnoj fruli. Slijedile su Marzellina u Fideliju, Anica u Strijelcu vilenjaku i Liù u Turandot, a zatim je podnijela molbu za premještaj u ljubljansku Operu i u siječnju 1931. postala je njezina članica. Istaknuti slovenski kulturni radnik Fran Govekar (1871-1949) u novinama Slovenski narod 19. siječnja predstavio ju je kao „priznatu, u Zagrebu vrlo popularnu i u Beogradu iznimno obljubljenu pjevačicu, umjetnicu uistinu velikih pjevačkih i glumačkih kvaliteta”. Njezin je glas opisao kao “zdrav, vrlo ugodan, prodoran, potpuno izobražen” a njezino pjevanje kao „u svakom pogledu dovršeno”, a „gluma joj je uvijek prirodna, oživljena snažnim temperamentom”. Zaključio je da je to „zrela umjetnica, na koju smo ponosni i ne dvojim da nam se s njom obećaje cijeli niz opernih predstava. Pa ima ta pjevačica velik repertoar i opsegom svojega glasa svladava uloge koje dopiru u mladodramski pa i mezzosopranski repertoar.”
  
  U Ljubljani se Zlata Gjungjenac-Gavella razvila u prvorazrednu glazbeno-scensku umjetnicu i postala jedna od najvećih hrvatskih pjevačica-glumica, cjelovitih umjetnica operne scene. Njezin glas bio je lirski sopran u kojemu ima potrebnih dramatskih akcenata, izjednačen u svim položajima, toplog zamamnog tembra, s prodornim zvonkim i zaobljenim visinama, zagasit u dubinama. Imala je izvanredno sigurnu i preciznu muzikalnost, jasan izgovor i široku pjevačku kulturu. Njezina plastična, produhovljeno i inteligentno izrađena fraza savršeno se stapala s izražajnom impresivnom glumom. Glasovna izražajnost bila joj je uvijek adekvatna scenskom događanju, potpuno se predavala liku i nikada nije isticala sebe na štetu uloge koju je tumačila. Dodamo li tome naglašenu ženstvenost i lijep stas te spontanost i iskrenost koje uvijek nalaze put do srca slušatelja, lako je razumjeti kolika je bila privlačnost njezine izrazite i jake umjetničke osobnosti. Bila je ideal operne umjetnice, kako ga je zamišljao njezin suprug, redatelj i teatrolog dr. Branko Gavella. Zlata Gjungjenac-Gavella bila je i iznimno disciplinirana umjetnica bez lošeg primadonskog ponašanja. Naravno da je i u Ljubljani počela nizati uloge.
  
  Uz već spomenute repertoaru je dodala između ostalih Jacintu u operi slovenskog skladatelja Matije Bravničara Sablazan u dolini šentflorijanskoj i Charpentierovu Louise u Gavellinoj režiji, koju je Govekar u Slovenskom narodu 10. ožujka 1931. ocijenio „pjevački i glumački odličnom”. Kao Marica u Prodanoj nevjesti, kako je napisao u Slovenskom narodu 27. ožujka 1931., „pjevala je prekrasno, uzorno, igrala s čuvstvom i živahno” i „kulturna javnost ju je tada konačno ustoličila u nedostižnu primadonu”, a kao Rachel (tada se zvala Reha) u Halévyjevoj Židovki, također prema Govekaru u Slovenskom narodu 26. svibnja 1931., bila je „cijelu večer na vrhuncu svoje velike umjetnosti”. Nastavljala je nizati uloge: kao Jelena u Zrinjskom „ostvarila je svojevrsnu umotvorinu, koju je prožela dubokom tragikom i žarkim osjećajima, tako da je svoju malu ulogu uzdigla na prvo mjesto” (Govekar u Slovenskom narodu 14 prosinca 1931.). Pjevala je Leonu u opereti Tri mušketira Ralpha Benatzkog, Medeju na praizvedbi istoimene opere slovenskog skladatelja Slavka Osterca (1895-1941), Dvořákovu Rusalku, Liù u Turandot, Margaretu na gostovanju slavnog Georgija Baklanova u Faustu. Četrdeset i jedan put u sezoni pjevala je Manon.
  
  Bila je Mara na praizvedbi 30. studenoga 1932. Hatzeove opere Adel i Mara, 1933. Gotovčeva Morana, Madeleine u Giordanovu Andréu Chenieru, Tijardovićeva Mala Floramye koju je nešto ranije s velikim uspjehom pjevala u Splitu. Slijedila je Moniuszkova Halka, pa je u studenome 1933. na red došla jedna od najuspjelijih uloga u njezinu repertoaru – Violetta u Traviati, s kojom je postigla velik uspjeh ali i izazvala prijepore. Strogo se držala Verdijeva originala, nije dodavala nenapisane koloraturne ukrase, jedino je priuštila sebi pasažu koja dopire do visokog des. Njezinu su Violettu poslije opisivali kao nedostižnu. Pjevala je zatim sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu, a postigla je i nov uspjeh s Jenůfom i markizom Madeleine u opereti mađarsko-njemačkog skladatelja židovskog podrijetla Paula (Pál) Abraháma Ples u Savoyu. Postala je središnja ličnost ljubljanskog opernog i uopće glazbenog života. Dirigent Niko Štritof (1890-1944) planirao je u sezoni 1933./1934. izvesti Katju Kabanovu, a „zlatna“ Zlata bila je prirodan izbor za naslovnu ulogu i, prema Govekaru u Slovenskom narodu 26. svibnja 1934.: „Njena igra je majstorska, u pjevanju nalazi tonova i izraz, koji cijepaju srce i dušu.” U novoj sezoni slijedila su sva četiri glavna ženska lika u Hoffmannovim pričama, i nov velik uspjeh ljubljanske Opere i njezine prve zvijezde. Za Thomasovu Mignon „đavolska djevojka (vražje dekle) – naša Zlata zaslužila je zlatni vijenac” (Slovenski narod, 19. studenoga 1934.).
  
  S mnogo topline i srdačnosti pjevala je Doricu na premijeri opere Dorica pleše Krste Odaka i još jednu, za njezin umjetnički senzibilitet vrlo zanimljivu ulogu – Francescu da Rimini Riccarda Zandonaia, za kojom je slijedila naslovna uloga u Suppéovom Boccacciu i Zemruda na praizvedbi istoimene opere prema motivima iz 1001 noći poljskog pijanista i skladatelja Raoula Koczalskog (1884-1948) koji je nazočio izvedbi i u njoj nastupio kao pijanist. U prosincu 1935. čekao ju je nov izazov – Straussova Saloma, njezina sedamdeseta premijera. Govekar je u Slovenskom narodu 24. prosinca zaključio dulji osvrt riječima da je „ostvarila novu, senzacionalnu kreaciju, i neka otiđe uživati u njoj svatko tko ljubi veliku, istinsku umjetnost”. Ne treba ni spomenuti beskrajne ovacije koje je naša umjetnica ponovno doživjela! Slijedio je Octavian u Kavaliru s ružom i nov uspjeh pjevačice u naponu stvaralačkih snaga, pa Desdemona u Otellu, koju je pjevala i na gostovanju ljubljanske Opere Splitu 1936., Nedda u Pagliaccima i Hannerl u opereti Tri djevojčice. Veliko priznanje postigla je kao Marica na gostovanju ljubljanske Opere u lipnju 1937. u Trstu i Rijeci. Izdržala je taj golem pogon jer je imala besprijekornu pjevačku tehniku.
  
  Na kraju sezone 1936./1937. postalo je jasno da će „najzaposlenija, najobljubljenija i najcjelovitija” umjetnica ljubljanske Opere otići u Beograd. Smatrala je da su je previše iskorištavali, da je uloge trebala naučiti u najkraćem roku (Desdemonu je naučila u vlaku između Ljubljane i Maribora), da je često morala uskakati, da nikada nije otkazala predstavu, da joj nisu ni najmanje išli na ruku prije napornog gostovanja u Pragu u siječnju 1937. na kojemu je imala jedanaest nastupa, a posebno ju je pogađalo što su kružili glasovi o njezinoj tobožnjoj vezi s Nikom Štritofom, jer je s njom izradio mnogo uloga i predstava. A pjevala je i s drugim dirigentima. I tako je ljubljanska Opera zbog intriga i nesposobnosti uprave 1937. izgubila dvoje svojih najboljih umjetnika koji su zajedno vrlo često nastupali – Gjungjenčevku i Josipa Gostiča. Ona je u beogradskoj Operi ostala do 1943. i onda se vratila u zagrebačku, on je postao, i dva i pol desetljeća, do smrti, ostao, nezamjenjivi prvak zagrebačke Opere.
  
  Godine 1937. Zlata Gjungjenac-Gavella ponovno je otišla u angažman u beogradsku Operu i u njemu se zadržala do 1943., ali je nastavila gostovati u Ljubljani. Pjevala je Carmen na predstavi 28. ožujka 1941. na kojoj je Niko Štritof slavio 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja. On se sjećao kako je veliki austrijski dirigent Joseph Krips, koji je bježeći pred nacizmom u sezoni 1938./1939. bio ravnatelj beogradske Opere i s njom izradio tu ulogu, smatrao da je bila njegova najbolja Carmen. U Beogradu je 1939. s uspjehom repertoaru dodala Leonoru u Verdijevoj operi Moć sudbine te Donnu Annu u Don Juanu, u kojoj je, prema riječima Pavla Stefanovića u Pravdi 20. studenoga, „odlično spojila lirsku toplinu s tragičnim akcentima”. Europske radijske postaje izravno su prenosile predstavu Traviate 13. prosinca 1939. pod ravnanjem Lovre Matačića, u kojoj je pjevala Violettu. Kasnije, na gostovanju berlinskog opernog ansambla, uskočila je u ulogu Agate u Strijelcu vilenjaku i u dva ju je dana naučila na njemačkom.
  
  U sedamnaest godina, od 1926. do 1943., kad je bila u angažmanu u Beogradu i Ljubljani redovito je gostovala u Zagrebu, najčešće u svojim najpoznatijim ulogama, Cho-Cho-San, Marice u Prodanoj nevjesti, Massenetove Manon i Violette. U rujnu 1939. bila je Charlotta u obnovljenom Wertheru pod ravnanjem Friderika Rukavine s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi i, prema Vladimiru Ciprinu u Večeri 17. lipnja, „kao uvijek do sada dala je i u pjevačkom i glumačkom pogledu impresivnu kreaciju. Svojim glasom kadra je da izrazi bogatu skalu osjećaja, koju nosi u sebi ova uloga, pa je i ovaj put pokazala svoje potpuno proživljavanje, bilo u pjevačkim frazama, u kojima je bilo mnogo suza a nikad prekinuta pjevačka linija, bilo u krikovima bola kad su joj visine pune i široke.” Nastupila je i kao Mimì, Snjeguročka, Konjovićeva Koštana, Morana, Hatzeova Mara, Boccaccio, Stella, Olimpija, Giulietta i Antonija u Hoffmannovim pričama, Hana Višnjevska u Lehárovoj opereti Udovica iz Melonezije (pod tim se naslovom između dvaju svjetskih ratova u nas izvodila Vesela udovica). Lujo Šafranek-Kavić napisao je za njezinu Carevnu u Baranovićevoj operi Striženo košeno u Obzoru 19. siječnja 1933.: „Inteligentno i s punim shvaćanjem za stil Baranovićeve muzike, izradila je ova naša odlična umjetnica svoj muzikalno teški zadatak i savladala je glasovno sa zavidnom lakoćom naporne i eksponirane visine. Šteta je što ovu izvrsnu mnogostranu upotrebivu i publici dragu silu ne možemo brojiti medju stalne članove hrvatske opere.“ Ni prvi ni zadnji put da su naši umjetnici odlazili iz Hrvatske ne bi li drugdje stekli puno priznanje koje im je tu bilo uskraćeno, tko zna iz kojih razloga. Ta se izvedba Baranovićeve opere 18. siječnja 1933. izravno radijski prenosila.
  
  Na gostovanju ansambla ljubljanske Opere u Splitu 1936. Zlata Gjungjenac postigla je velik uspjeh kao Madeleine u Plesu u Savoyu, kad je prema riječima kritičara koji se potpisuje kao dr. V. K. „imala u toj ulozi priliku pokazati svoj krasni glas, lijepu živahnu igru i moderne toalete“. Riječi hvale „raskošna ljepota glasa, dovršena pjevačka tehnika, toplina osjećaja i umjetnička igra“ ispratile su i njezinu Margaretu u Faustu (monografija Zlate Gjungjenac, Ljubljana 1999, str. 87.).
  
  U angažman u zagrebačku Operu Zlata Gjungjenac vratila se 1943. Na premijeri Figarova pira 2. ožujka 1944., na kojoj je Milan Pichler obilježavao 25. godišnjicu umjetničkog rada, pjevala je Suzanu. Upravo je nevjerojatno da se nakon toliko najrazličitijih i najzahtjevnijih uloga i toliko nastupa vratila Mozartu i, prema Ivanu Brkanoviću u Hrvatskom narodu 5. ožujka, „modelirala pomnjom i brižljivošću koketnu, prpošnu, svježu, živahnu i ljupku Suzanu. Ne treba ovdje posebno naglasiti, da se u podpunosti saživjela s Mozartovim stilom i načinom izražavanja.“ Brkanović ispravno zaključuje da je „Zlata Gjungjenac umjetnica značajnih kvaliteta, koja zna svakom zvuku i svakoj melodijskoj frazi dati potrebni animo, potreban smisao, izradivši plastično svaki detalj ma koliko filigranska bila zvukovna ornamentika Mozarta.“
  
  U prvoj poslijeratnoj sezoni Zlata Gjungjenac bila je jedan od najzaposlenijih solista HNK-a u Zagrebu. Na obnovljenoj Prodanoj nevjesti 17. rujna 1945., svečanoj priredbi prigodom otvorenja kazališta, pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Margarete Froman pjevala je Maricu s Josipom Rijavcem i Josipom Križajem kao patnerima. Opet je pjevala Charlottu s Gostičem na obnovi Werthera i, prema Vjesniku 8. studenoga 1945. „sve psihološke momente, vrlo nježne i osjetljive prikazala je ženski vjerno. I glasovno je bila na izvanrednoj visini.” Slijedile su Jenůfa na obnovi Jenůfe, Ljubica na obnovi Ljubavi i zlobe i Marzellina na onovi Fidelija.
  
  Zlata Gjungjenac ostala je povezana i s ljubljanskom Operom i u njoj je ostvarila sljedeće premijere: 1939. pjevala je Silvanu u Plamenu Ottorina Respighija, Charlottu u Wertheru i Lehárovu Frasquitu, 1940. Adrianu Lecouvreur Francesca Cilee u kojoj je nastupila samo s jednim pokusom s dirigentom uz klavir; 1942. Massenetovu Thaidu. Godine 1947. ponovno je stupila u angažman u ljubljansku Operu i ostala do 1952. Istodobno je bila redoviti profesor pjevanja na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Ostvarila je dvije nove uloge: 1948. Anicu u Ekvinociju Marjana Kozine i Maricu u Humperdinckovoj operi Ivica i Marica a 13. veljače 1949. proslavila je tridesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja kao Cho-Cho-San u Madame Butterfly, u ulozi koju je uz Violettu u Traviati najčešće tumačila u karijeri, više od stotinu puta. Od 1953. do 1965. bila je profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Beogradu.
  
  Zlata Gjungjenac-Gavella javno je nastupala četrdeset godina, do 1956., ostvarila je sedamdeset uloga – šezdeset u operi, devet u opereti i jednu u drami (Bratko Kreft, Kranjski komedijanti) – i imala više od tisuću nastupa, jednako uspjelih u operi i na koncertima. Pjevala je sopranske i mezzosopranske uloge, lirskog i dramskog soprana, a u nekim operama tumačila je i nekoliko likova. Glasoviti njemački dirigent Hans Knappertsbusch, tada ravnatelj Bavarske državne opere, ponudio joj je 1924. angažman u Münchenu, ali ona je odabrala stalan angažman u zemlji i povremena gostovanja. Gostovala je s velikim uspjehom 1937. u Pragu, Brnu, Berlinu, Trstu, Londonu, u Bečkoj državnoj operi pjevala je 14. svibnja 1939. Cho-Cho-San pod ravnanjem Lovre Matačića, u rujnu u bečkoj Gradskoj operi Mimì. Nastupala je u Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Osijeku sama ili s ansamblom zagrebačke ili ljubljanske Opere.
  
  Jedna od najcjelovitijih, najmuzikalnijih i najzanimljivijih hrvatskih umjetnica operne scene, Zlata Gjungjenac-Gavella, umrla je u Zagrebu, 26. lipnja 1982. godine.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri