Tinka Wesel-Polla/Pola

(Graz, 7. svibnja 1890. (ili 1889.) – Graz, 1944.)

• Maja de Strozzi bila je sjajan koloraturni sopran i omiljena umjetnica ali nije uvijek bila stalna članica zagrebačke Opere pa je valjalo potražiti još jednu pjevačicu za taj fah. Izbor je pao na već afirmiranu Tinku Wesel-Polla. Rođena u Grazu 7. svibnja 1890. (ili 1889.) – svojom je rukom na različitim dokumentima napisala obje godine – završila je bečki Konzervatorij. Četiri je godine, od 1913. do 1916. djelovala u Brnu, zatim dvije u Grazu, a 1918. otišla je u Trst. Najavljena kao članica Opere iz Graza Tinka Wesel je 1917. gostovala u Puli. Pulski glazbenici uz pomoć Mornaričkog orkestra organizirali su 1916. i 1917. nekoliko opernih predstava. Izvodile su se u Politeama Ciscutti, koji je sagradio tamošnji poduzetnik Pietro Ciscutti (1822-1890). Kazalište je moglo primiti 800 posjetitelja, u njemu su se izvodile kazališne predstave i koncerti ali i priređivali plesovi i sportska natjecanja. Otvoreno je 1881. Danas je to Istarsko narodno kazalište. Tinka Wesel pjevala je u siječnju 1917. Gildu u Rigolettu, u veljači i ožujku Violettu u Traviati i u svibnju Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Njezin nastup u ulozi Gilde ocijenjen je „sigurnim, a pjevačka tehnika bravuroznom i virtuoznom“ (Polaer Tagblatt, 13. siječnja 1917.). U Traviati je nastupila tek na trećoj reprizi dok je na premijeri pjevala tada vrlo poznata tršćanska sopranistica Toinon Enenkel (1893-1955). Tinka Wesel nije, dakle, došla u Zagreb bez iskustva ni posve nepoznata hrvatskoj publici. Iza sebe je imala i nastup u bečkoj Dvorskoj operi 1913. u ulozi Marguerite de Valois u Meyerbeerovim Hugenotima.
  
  Dana 1. listopada 1918. Tinka Wesel gostovala je u ulozi Gilde. Novosti su je sljedeći dan predstavile kao „Gdju. Wesel bivšu koloraturnu primadonu gradačke opere“ i napisale: „Gošća posjeduje lijepi mekani sopran, svjetlog timbra, kojem naročito u cantileni ne manjka ni na toplini i punoći. Ugodno se doimlju lijepo izradjeni „Kopftonovi“ i piani. Tek gdjekada ne pjeva gošća dosta ritmički i ne intonira najčišće što se ima moguće svesti na prvotnu uzrujanost. Uostalom je gdja Wesel nakon velike arije „Caro nome“, u kojoj se je lakoćom popela na visoki Es (?, op.a.) ubrala na otvorenoj sceni veliki pljesak.“ Slijedila je premijera Čarobne frule. Obzor je 16. listopada 1918. pisao: „Gospodji Tinki Wesel-Polla, našoj Kraljici noći, nedostaje ono što iza Lilli Lehmannove nedostaje većini pjevačica ove partije, nedostaje joj heroičnosti. Uza to još i fioriture mjestimice nailaze na neke poteškoće. Uostalom treba izrijekom napomenuti jasni i razumljiv njezin izgovor hrvaštine, dok su ostali pjevači pjevali nekim posve nerazumljivim, nemuštim jezikom.“
  
  U studenome 1918. Tinka Wesel-Polla pjevala je Violettu u Traviati i Novosti su 5. studenoga pisale „da u cjelosti stoji sve ono što smo o gošći već spomenuli. Lijepi glas koji naročito u cantileni dolazi do najsnažnijeg izražaja, lijepo izdjelani „Kopftöne“ i piano. Tek u koloraturi potkrade se po koji nečisti ton i bezvučnost u nastavku.“ Zanimljivo, kritičar uopće ne govori o njezinoj glumi ali ne propušta spomenuti kako je „cijenjenja gošća razvila svu raskoš toaleta i nakita“. Gošća je još nastupila na predstavi Seviljskog brijača u spomen na 50. godišnjicu smrti Rossinija i kritičar Novosti napisao je 21. studenoga 1918. da „nam se svidila kao Rosina od svih svojih dosadanjih partija najbolje. To je ona prava prpošna zloćka. I glasovno bila je cijenjena gošća na visini.“ Opet naglašava njezinu izvrsnu vokalizaciju koja može pjevačima služiti kao uzor izgovora hrvatskog jezika.
  
  U slučaju Tinke Wesel-Polle događa se nešto što je iznimna rijetkost u kritičkim osvrtima u zagrebačkom tisku: kritičari se obično manje više slažu u glavnim crtama, no u osvrtima na njezina ostvarenja tonovi su i više nego disonantni. Tako kritičar Novina A. Ružičić u osvrtu na reprizu Čarobne frule 12. studenoga 1918. najprije „ne razumije čemu tolika gostovanja Tinke Wesel-Polle“ a zatim nabraja njezine nedostatke. Čini mu se „da sluša staru ruiniranu frulu“, navodi da joj je „intonacija praćena vrlo neugodnim nuzzvucima, koji su posljedica prevelikog napinjanja glasnica koje su prenježne, a imadu za posljedicu timbar glasa, koji sjeća na starinu. Da gošća imade školovan glas, to joj vrlo rado priznajemo, ali da imade lijep glas, to nikako“, i zaključuje: „ako se radi o njezinom engagementu na našem pozorištu, onda to najodlučnije odbijamo.“
  
  Uprava zagrebačke Opere nije ga poslušala i angažirala je austrijsku sopranisticu. Tinka Wesel-Polla bila je vrsna pjevačica, o čemu svjedoče snimke, i u devet godina angažmana bila je vrlo korisna Operi. Repertoar joj je bio za njezinu vrstu glasa prilično velik. Pjevala je Philinu u Mignon, najprije Olimpiju i Antoniju u Hoffmannovim pričama a poslije i Giuliettu, Massenetovu Manon, koja nije najbolje ocijenjena, Gospodju Fluth u Veselim ženama windsorskim, Musette u La Bohème, Neddu u Pagliaccima. Kad se 1921. obnavljala Čarobna frula, kritičar Obzora napisao je 22. siječnja: „Gospodja Wesel-Polla brilira doduše koliko visokim toliko i strmim staccatima, dodirne srećno i triput potcrtano f, strah i trepet koloraturnih pjevačica, ali je njena Kraljica noći slabo energična, malo majestetična.“ U ožujku 1922. Tinka Wesel-Polla pjevala je Konstancu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Otmica iz saraja. Jutarnji list pisao je 4. ožujka: „Uloga Constanze spada medju najteže i najnezahvalnije u opernoj literaturi – gdja Wesel-Polla izradila ju je vrlo brižljivo i u ariji II. čina s mnogo uspjeha. Nemoguće fioriture mogle bi se brisati bez štete za cjelokupni dojam.“
  
  Tako se tada razmišljalo! Ne znam koliko bi malen bio postotak glasova, ako bi ih uopće i bilo, koji bi između d'Albertove U dolini i Mozartove Otmice odabrao potonju. Naravno, kao angažirana solistica Tinka Wesel-Polla morala je pjevati i druge, tzv. standardne uloge, pa je 1922., prema pisanju Obzora 12 listopada, u Trubaduru „pjevala vrlo dobro ulogu Leonore, usprkos tome što je ova uloga dramatska a ne koloraturna“. Slijedila je Lakmé pa 1926. Oscar u iznimno uspjelom nanovo uvježbanom Krabuljnom plesu, kad je prema Novostima 9. listopada, „svojom sigurnom koloraturom zanijela slušatelje u posljednjem činu.“ Nastupila je 1927. kao Philine na premijeri Mignon i istupila iz angažmana. Godine 1936. gostovala je kao Gilda. Hrvatska pozornica prenijela je da je 1925. u bečkoj Volksoperi nastupala u operi Ptice (Die Vögel), prema Aristofanu, njemačkog skladatelja i pijanista Waltera Braunfelsa (1882-1954), praizvedenoj 1920. u Münchenu pod ravnanjem Bruna Waltera. Umrla je u Grazu za bombardiranja 1944.
  
  U povijesti zagrebačke Opere Tinka Wesel-Polla ostat će zabilježena kao jedan od njezinih prilično malobrojnih autentičnih koloraturnih soprana.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri