Robert Primožič

(Trst, 11. ožujka 1893. – Ljubljana, 16. prosinca 1943.)

• Robert Primožič bio je gotovo predodređen da postane prvak hrvatske opere, jer je debitirao 1912. u Slovenskom gledališču u Trstu u naslovnoj ulozi Nikole Šubića Zrinjskog. Rođen je u Trstu 11. ožujka 1893. i, prema Hrvatskoj pozornici br. 18. od 16. siječnja 1944., u Zagreb je došao nakon nastupa u Trstu, Gorici, Udinama i Rijeci te osmomjesečnog angažmana u Osijeku. U svibnju i lipnju 1917. otpjevao je dva puta Escamilla u Carmen i jedanput Rigoletta, a u srpnju je postao član Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta u Zagrebu.
  
  Kada je Marko Vušković godine 1917. otišao u angažman u bečku Volksoperu, a Ivan Levar posustajao, zagrebačka Opera ubrzano je morala riješiti problem prvoga baritona. Pozvana su trojica: Hrvat Sandor Donner koji je nastupao u Beču, Čeh Gustav Svojski i Slovenac Robert Primožič. Prva dva uopće nisu zadovoljila, a o Primožiču se kritika vrlo dvoumila. Tako je Ernst Schulz u Jutarnjemu listu 22. svibnja 1917. pisao da „mladi pjevač donosi sa sobom osim visoke, muškarački lijepe pozorišne pojave, bariton glas, koji nam se čini da je veoma sposoban za razvitak“, i dodao da „gosp. Primožić pjeva na način talijanskih loših provincijalnih pjevača u visini sve tonove počevši od d otvoreno, da postigne jeftine efekte vikanja, što moguće može da djeluje na publiku na galerijama i stajaćem parteru, ali odbija od sebe glazbeno općinstvo.“ Potanko je nabrojio sve pogreške u Primožičevu pjevanju i još podrobnije naveo što se sve u Zagrebu traži od pjevača. Hrvatska riječ 10. lipnja 1917. nakon nastupa u Rigolettu ocijenila ga je „simpatičnim“, ali je i navela da je ostavio dojam „nastupa početnika s dosta talenta, mnogo glasa i pozorišne dispozicije“ i „bar zasada je nemoguće, da bi mu se povjerile partije prvog baritona“. Ipak Primožič je u srpnju pjevao Escamilla na gostovanju prvakinje praškoga Národnog divadla Gabrijele Horvat i stupio u angažman, a već je u rujnu bio Jelecki na premijeri Pikove dame. Taj je njegov nastup kritika uglavnom nepovoljno ocijenila.
  
  Primožič je očito dobro razmišljao o svemu što mu se zamjeralo, marljivo radio na otklanjanju nedostataka i razvijanju kvaliteta, pa je nizao nove uloge a osvrti su bivali sve povoljniji. U prosincu 1917. pjevao je Zrinjskog. U nanovo uvježbanom Seviljskom brijaču u veljači 1918., već se, prema Narodnim novinama 4. veljače, kao Figaro „svježinom svoga temperamenta sigurno i povoljno snalazio. Nastupnu kavatinu koja mnogo traži od temperamenta i gibivosti jezika, kao i parlando interjekcije, tumačio je s mnogo odvažne sigurnosti“, a prema Jutarnjem listu 7. veljače „pjevao je lahko, tečno, a glumio živahno i okretno.“
  
  Kada je godine 1918. velikim gostovanjem zagrebačke Opere Primožič došao u svoj rodni Trst, u kojemu je završio građansku i trgovačku školu, učio pjevanje i debitirao, dočekan je, prema tršćanskom listu Il Lavoratore od 9. lipnja 1918. „od silnoga općinstva sa aplausom već kod samoga nastupa u ulozi Germonta. Na tom je gostovanju pjevao i Enrica u Luciji di Lammermoor i Marcella u La Bohème.
  
  Primožič je za vrijeme Prvoga svjetskog rata i nakon njega pjevao u mnogim hrvatskim gradovima. Odmah je preuzeo prvi baritonski fah lirskog i dramskog određenja i prometnuo se u jednog od najistaknutijih solista zagrebačke Opere, snažnu pjevačko-scensku osobnost čije su se kreacije pamtile po svojoj cjelovitosti. Nakon Rigoletta, Germonta, Figara, Marcella i Enrica pjevao je Valentina u Faustu, Lunu u Trubaduru i Rangonija na prvoj hrvatskoj izvedbi Borisa Godunova 23. prosinca 1918. za kojega mu Jutarnji list, 6. siječnja 1919. zamjera da „nije ušao u mentalitet jezuite te da je bio više Mefisto“, ali prigodom obnove d'Albertove opere U dolini kritičar Riječi 17. ožujka 1919. ističe da je ulozi Sebastijana „dodao nešto posvema novog“, da je „pjevao vrlo dobro“, da se „kloni polagano neugodnog tremola, koji je njegovu glasu bio previše privikao“ i zaključuje kako „ambicioznost ovog mladog pjevača primamo velikom susretljivošću.“
  
  Primožič je nizao nove uloge: Scarpiju u Tosci, Renata u Krabuljnom plesu, Alfija u Cavalleriji rusticani, Tonija u Pagliaccima, Papagena u Čarobnoj fruli, Amonasra u Aidi. U srpnju 1923. u Splitu je održan kongres glumaca Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i tom su prigodom priređene po dvije izvedbe Seviljskog brijača i Rigoletta. Ansambl je sastavljen iz raznih krajeva zemlje, dirigirao je Mirko Polič a Primožič je na drugoj predstavi Rigoletta, prema splitskom Novom dobu 9. srpnja 1923., „donio izrazit tip, potcrtavajući (na nekim mjestima i suviše) muzički i glumački svaku frazu i niansirajući detaljno svoju ulogu.“ Šest godina poslije, 1929., Splićani će biti oduševljeni tom njegovom kreacijom. Prigodom nanovo uvježbanog Evgenija Onjegina 1923. pod ravnanjem Krešimira Baranovića, Obzor 11. listopada ističe kako je „elegantni i ponosni Onjegin g. Primožića poznat od ranije po svojim odličnim kvalitetama“.
  
  Robert Primožič bio je jedan od najuspjelijih interpreta Zrinjskog u povijesti zagrebačke Opere pa ga je 2. listopada 1920. pjevao na svečanoj predstavi kojom se proslavljala 50. godišnjica Hrvatske opere. Agramer Tagblatt objavio je 5. listopada cijeli esej o toj njegovoj kreaciji. Kritičar između ostalog smatra da mu „zahvaljujući vladanjem glazbenom dinamikom i snažnim dramatskim akcentima ta uloga posebno dobro leži“ i da ju je „iznio s najvećom ali suspregnutom snagom“. Smatra da je „s maksimalnom uvjerljivošću donio stvarni povijesni lik junaka u djelovanju i htijenju, sa snažnom voljom da se odupre slabim ljudskim osjećajima svjestan svog uzoritog poslanja.“ Piše da je „zapovjedničkog držanja bio utjelovljenje slavne tradicije, najvećeg i najboljeg u svom okruženju“ te da je „glasom izvlačio iz Zajčeve glazbe svu dinamičku snagu izraza“ da je „bio najbolji u trenucima koji pokreću radnju, npr. u prizoru zakletve i pregovorima s Velikim vezirom, u kojima je bio uistinu velik“. Kritičar smatra da je „nešto manje uvjerljiv bio u lirskim prizorima“. Godine 1921. Primožič je bio jedan od četvorice briljantnih protagonista, uz Josipa Rijavca, Maju de Strozzi i češkoga basa Arnolda Flögla, u izvrsnoj prvoj hrvatskoj izvedbi Donizettijeva Don Pasqualea u režiji Branka Gavelle pod ravnanjem Oskara Smodeka.
  
  Godine 1921. na prvoj hrvatskoj izvedbi Snjeguročke Rimski-Korsakova pjevao je Mizgira, a 1924. na prvoj izvedbi Carske nevjeste Grjaznoja. Novosti 26. rujna 1924. pišu kako je kao Grjaznoj „pokazao veliki pjevački napredak“ te mu je „podavanje tona izgladjeno i mirno, a visina mu je zvučila oblo, postavljena sigurno“. Riječ 25. rujna dodaje da su „njegova vanredno lijepa pozorišna pojava i dotjerana gluma, odlike dobrog i spremnog pjevača“. S vremenom je Primožič sve više pjevao uloge dramskoga faha: godine 1922. bio je Jago u nanovo uvježbanom Otellu, Amfortas na prvoj hrvatskoj izvedbi Parsifala i Jochanaan u nanovo uvježbanoj Salomi. Zatim je pjevao Borodinova kneza Igora. Kada je tumačio Giannija Schicchija na prvoj hrvatskoj izvedbi Puccinijeva Triptihona 1927., Obzor je 14. svibnja napisao da je „naš izvrsni Figaro, Malatesta i Papageno, gosp. Primožić, našao u partiji Gianni Schicchija odličnu buffo kreaciju, i kao pjevač i kao glumac potpuno zaslužio burni aplaus kojim je bio nagradjen“, te zaključio da bi ga „Dante sigurno pomilovao od vječnih paklenih muka da ga je čuo i vidio“, toliko je, naime, bio izvrstan.
  
  Primožič je nastupio na dvjema praizvedbama hrvatskih opera: 14. ožujka 1918. bio je Todor u Minki Frana Lhotke i 29. listopada 1920. Kosenjec u njegovu Moru. Pjevao je i Stanka u Povratku Josipa Hatzea i Georgesa u opereti Bosonoga plesačica Srećka Albinija. Zanimljivo je da je pjevao i izrazito lirskoga Figara u Seviljskom brijaču i izrazito dramskoga Telramunda u Lohengrinu. Pjevao je Flutha u operi Vesele žene windsorske Otta Nicolaia, Faninala u Straussovu Kavaliru s ružom i Vladislava na obnovi Smetanina Dalibora. Sudjelovao je na velikim gostovanjima zagrebačke Opere, već spomenutom u Trstu, i 1925. u Dalmaciji, gdje je kao Tomski u Pikovoj dami, prema pisanju splitske Hrvatske sloge 16. svibnja, osvajao „individualnim glasovnim nijansiranjem svoje role“.
  
  Godine 1925. Primožič je gostovao u Pragu gdje mu je dirigirao Pietro Mascagni. Pjevao je u operi i na radiju, i uslijedili su pozivi u češka i njemačka kazališta. Ostao je još neko vrijeme vjeran zagrebačkoj Operi, a onda je godine 1928. otišao u Budimpeštu i zadržao se jednu sezonu. Vratio se u Ljubljanu i 7. svibnja 1929. bio je sudionik vrlo važne slovenske operne praizvedbe. U ekspresionističkoj operi Crne maske Marija Kogoja (1892-1956) pjevao je glavnu ulogu vojvode Lorenza koju je smatrao jednom od glazbeno najtežih u svojemu repertoaru. U Zagrebu je povremeno gostovao do 1933. godine.
  
  Robert Primožič nije bio samo pjevač velike muzikalnosti i izvrsnih glasovnih mogućnosti nego i snažna umjetnička osobnost, umjetnik koji je osjećao scenu i njezine zakonitosti. Zbog toga se već u Budimpešti počeo baviti opernom režijom, a u tome se osobito razvio kasnije u Ljubljani gdje je bio glavni redatelj a ne samo operni prvak. Bio je protivnik tradicionalne šablonske režije i nastojao je postignuti potpun sklad glazbenih i dramskih elemenata. Uz to je većinu svojih režija sam i vizualno scenski oblikovao. Svojemu već ionako bogatom repertoaru u zagrebačkoj Operi Primožič je dodao i Carla V. u Ernaniju, Ukletog Holandeza, Wotana u Walküri, Don Juana, Borisa Godunova, Falstaffa, Mefistofelea u Faustu, Gerarda u Andréu Chénieru te Massenetove Athanaëla u Taidi i Don Quichottea. Na redovitim gostovanjima ljubljanske Opere u Splitu ostvario je nekoliko kreacija za pamćenje: 1929. Rigoletta, 1936. Lunu u Trubaduru i Jaga u Otellu,, 1939. Falstaffa i Evgenija Onjegina, za kojega je Vojmil Rabadan u Novom dobu 19. svibnja 1939. napisao: „G. Robert Prmožić dao je u naslovnoj ulozi opet jednu od svojih kreacija koje se odlikuju nenamještenom veličinom, istinskom dramskom sugestivnošću, razmjernom pjevačkom kulturom, a svakako i impozantnom pojavom koja nam je dočarala pravog gospodina i plemića druge polovice prošlog stoljeća.“ Na gostovanju Zinke Kunc Milanov u Osijeku 4. studenoga 1939. u Tosci pjevao je Scarpiju.
  
  Robert Primožič bio je pjevački i dramski pedagog. Umro je iznenada u Ljubljani 16. prosinca 1943. pogođen hicem pijanog njemačkog vojnika. U angažmanu u Zagrebu bio je samo jedanaest godina ali je jedan od vodećih baritona u povijesti zagrebačke Opere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri